REPUBLIKA HRVATSKA

P-1047/2023-23

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja GU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. (OIB: 87939104217), Zagreb, Jurišićeva 4, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 27. veljače 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Josipe Simsig Zorić, odvjetnice u Šibeniku, na ročištu za objavu odluke održanom 14. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev i sudi:

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 215735 od 18.3.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 23.647,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, članak 4. u dijelu u kojem se kredit ugovara u valuti i isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, članak 8., u dijelu u kojem korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 346,60 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 215735 od 18.3.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 2.1. u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 4.420,18 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31. prosinca 2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa (kamatna stopa je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 10,45 Eura od 03.11.08.

- na iznos od 0,80 Eura od 13.11.08.

- na iznos od 11,55 Eura od 02.01.09.

- na iznos od 1,15 Eura od 10.01.09.

- na iznos od 13,17 Eura od 02.02.09.

- na iznos od 1,50 Eura od 13.02.09.

- na iznos od 14,08 Eura od 02.03.09.

- na iznos od 1,58 Eura od 12.03.09.

- na iznos od 12,17 Eura od 01.04.09.

- na iznos od 1,13 Eura od 11.04.09.

- na iznos od 11,87 Eura od 02.05.09.

- na iznos od 1,09 Eura od 13.05.09.

- na iznos od 8,62 Eura od 01.06.09.

- na iznos od 0,64 Eura od 12.06.09.

- na iznos od 5,34 Eura od 01.07.09.

- na iznos od 0,67 Eura od 13.07.09.

- na iznos od 6,32 Eura od 01.08.09.

- na iznos od 0,82 Eura od 12.08.09.

- na iznos od 9,56 Eura od 11.09.09.

- na iznos od 0,07 Eura od 01.10.09.

- na iznos od 8,22 Eura od 12.10.09.

- na iznos od 0,09 Eura od 02.11.09.

- na iznos od 6,85 Eura od 12.11.09.

- na iznos od 0,24 Eura od 01.12.09.

- na iznos od 9,82 Eura od 14.12.09.

- na iznos od 0,11 Eura od 02.01.10.

- na iznos od 12,91 Eura od 14.01.10.

- na iznos od 0,10 Eura od 01.02.10.

- na iznos od 16,03 Eura od 12.02.10.

- na iznos od 15,24 Eura od 12.03.10.

- na iznos od 0,07 Eura od 13.04.10.

- na iznos od 20,55 Eura od 13.04.10.

- na iznos od 19,20 Eura od 14.05.10.

- na iznos od 0,27 Eura od 01.06.10.

- na iznos od 21,56 Eura od 12.06.10.

- na iznos od 36,67 Eura od 14.07.10.

- na iznos od 33,30 Eura od 12.08.10.

- na iznos od 45,97 Eura od 15.09.10.

- na iznos od 39,28 Eura od 13.10.10.

- na iznos od 0,04 Eura od 02.11.10.

- na iznos od 34,22 Eura od 15.11.10.

- na iznos od 1,16 Eura od 01.12.10.

- na iznos od 48,38 Eura od 15.12.10.

- na iznos od 0,59 Eura od 03.01.11.

- na iznos od 58,40 Eura od 17.01.11.

- na iznos od 52,14 Eura od 15.02.11.

- na iznos od 53,15 Eura od 09.03.11.

- na iznos od 48,22 Eura od 14.04.11.

- na iznos od 49,74 Eura od 10.05.11.

- na iznos od 0,66 Eura od 01.06.11.

- na iznos od 65,82 Eura od 10.06.11.

- na iznos od 68,83 Eura od 11.07.11.

- na iznos od 87,35 Eura od 04.08.11.

- na iznos od 0,02 Eura od 01.09.11.

- na iznos od 80,60 Eura od 14.09.11.

- na iznos od 70,15 Eura od 11.10.11.

- na iznos od 69,87 Eura od 11.11.11.

- na iznos od 68,73 Eura od 09.12.11.

- na iznos od 72,53 Eura od 11.01.12.

- na iznos od 0,10 Eura od 01.02.12.

- na iznos od 76,62 Eura od 15.02.12.

- na iznos od 76,84 Eura od 16.03.12.

- na iznos od 74,21 Eura od 11.04.12.

- na iznos od 0,15 Eura od 02.05.12.

- na iznos od 75,13 Eura od 08.05.12.

- na iznos od 76,85 Eura od 12.06.12.

- na iznos od 75,16 Eura od 04.07.12.

- na iznos od 0,02 Eura od 01.08.12.

- na iznos od 75,28 Eura od 04.08.12.

- na iznos od 73,74 Eura od 07.09.12.

- na iznos od 0,07 Eura od 01.10.12.

- na iznos od 70,78 Eura od 09.10.12.

- na iznos od 74,38 Eura od 12.11.12.

- na iznos od 0,04 Eura od 01.12.12.

- na iznos od 75,62 Eura od 07.12.12.

- na iznos od 0,08 Eura od 02.01.13.

- na iznos od 75,06 Eura od 08.01.13.

- na iznos od 0,21 Eura od 01.02.13.

- na iznos od 69,79 Eura od 08.02.13.

- na iznos od 0,33 Eura od 01.03.13.

- na iznos od 73,24 Eura od 08.03.13.

- na iznos od 74,38 Eura od 09.04.13.

- na iznos od 0,21 Eura od 02.05.13.

- na iznos od 72,57 Eura od 09.05.13.

- na iznos od 68,04 Eura od 13.06.13.

- na iznos od 65,10 Eura od 09.07.13.

- na iznos od 67,71 Eura od 07.08.13.

- na iznos od 69,50 Eura od 10.09.13.

- na iznos od 74,09 Eura od 10.10.13.

- na iznos od 71,57 Eura od 11.11.13.

- na iznos od 72,70 Eura od 09.12.13.

- na iznos od 73,62 Eura od 10.01.14.

- na iznos od 75,39 Eura od 11.02.14.

- na iznos od 77,24 Eura od 17.03.14.

- na iznos od 76,29 Eura od 10.04.14.

- na iznos od 74,44 Eura od 15.05.14.

- na iznos od 73,61 Eura od 10.06.14.

- na iznos od 73,97 Eura od 09.07.14.

- na iznos od 76,30 Eura od 16.08.14.

- na iznos od 78,67 Eura od 06.09.14.

- na iznos od 78,46 Eura od 09.10.14.

- na iznos od 79,65 Eura od 17.11.14.

- na iznos od 81,37 Eura od 12.12.14.

- na iznos od 80,67 Eura od 10.01.15.

- na iznos od 81,64 Eura od 11.02.15.

- na iznos od 82,08 Eura od 13.03.15.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 247,55 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31. prosinca 2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa (kamatna stopa je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 6,94 Eura od 12.10.09.

- na iznos od 9,07 Eura od 12.11.09.

- na iznos od 4,57 Eura od 14.12.09.

- na iznos od 8,84 Eura od 14.01.10.

- na iznos od 4,45 Eura od 12.02.10.

- na iznos od 6,49 Eura od 12.03.10.

- na iznos od 6,41 Eura od 13.04.10.

- na iznos od 10,41 Eura od 14.05.10.

- na iznos od 2,19 Eura od 12.06.10.

- na iznos od 6,14 Eura od 14.07.10.

- na iznos od 8,00 Eura od 12.08.10.

- na iznos od 4,02 Eura od 15.09.10.

- na iznos od 5,86 Eura od 13.10.10.

- na iznos od 7,63 Eura od 15.11.10.

- na iznos od 3,84 Eura od 15.12.10.

- na iznos od 9,20 Eura od 17.01.11.

- na iznos od 1,93 Eura od 15.02.11.

- na iznos od 5,39 Eura od 09.03.11.

- na iznos od 5,29 Eura od 14.04.11.

- na iznos od 6,88 Eura od 10.05.11.

- na iznos od 3,45 Eura od 10.06.11.

- na iznos od 5,00 Eura od 11.07.11.

- na iznos od 4,91 Eura od 04.08.11.

- na iznos od 4,81 Eura od 14.09.11.

- na iznos od 4,71 Eura od 11.10.11.

- na iznos od 6,10 Eura od 11.11.11.

- na iznos od 3,05 Eura od 09.12.11.

- na iznos od 5,83 Eura od 11.01.12.

- na iznos od 2,91 Eura od 15.02.12.

- na iznos od 4,20 Eura od 16.03.12.

- na iznos od 5,43 Eura od 11.04.12.

- na iznos od 4,00 Eura od 08.05.12.

- na iznos od 2,64 Eura od 12.06.12.

- na iznos od 5,02 Eura od 04.07.12.

- na iznos od 2,49 Eura od 04.08.12.

- na iznos od 3,58 Eura od 07.09.12.

- na iznos od 3,47 Eura od 09.10.12.

- na iznos od 4,46 Eura od 12.11.12.

- na iznos od 2,21 Eura od 07.12.12.

- na iznos od 4,17 Eura od 08.01.13.

- na iznos od 2,06 Eura od 08.02.13.

- na iznos od 2,93 Eura od 08.03.13.

- na iznos od 3,74 Eura od 09.04.13.

- na iznos od 2,72 Eura od 09.05.13.

- na iznos od 1,76 Eura od 13.06.13.

- na iznos od 2,50 Eura od 09.07.13.

- na iznos od 2,38 Eura od 07.08.13.

- na iznos od 3,00 Eura od 10.09.13.

- na iznos od 1,46 Eura od 10.10.13.

- na iznos od 2,71 Eura od 11.11.13.

- na iznos od 1,93 Eura od 09.12.13.

- na iznos od 1,81 Eura od 10.01.14.

- na iznos od 1,15 Eura od 11.02.14.

- na iznos od 1,58 Eura od 17.03.14.

- na iznos od 1,46 Eura od 10.04.14.

- na iznos od 1,78 Eura od 15.05.14.

- na iznos od 1,22 Eura od 10.06.14.

- na iznos od 0,75 Eura od 09.07.14.

- na iznos od 0,98 Eura od 16.08.14.

- na iznos od 0,86 Eura od 06.09.14.

- na iznos od 0,75 Eura od 09.10.14.

- na iznos od 1,02 Eura od 17.11.14.

- na iznos od 0,17 Eura od 12.12.14.

- na iznos od 0,50 Eura od 10.01.15.

- na iznos od 0,25 Eura od 11.02.15.

- na iznos od 0,09 Eura od 13.03.15.“

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.180,00 EUR, dok se odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 205,98 EUR).

i  r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika.

Obrazloženje

1. Tužitelj u činjeničnom supstratu tužbe podnesene sudu putem e- Komunikacije 6. lipnja 2023. te formalno zaprimljene 31. srpnja 2023. (tj. nakon prestanka štrajka državnih službenika, a kako to proizlazi iz podataka dostupnih u aplikaciji e-Spis) tvrdi da je 18. ožujka 2008. s tuženikom (tada VOLKSBANK d.d.), kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 215735 (dalje: Ugovor) temeljem kojeg da mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan u visini od 23.647,83 CHF te isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize. Nadalje je naveo da je tuženik u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1., ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, dok je otplatu kredita u člancima 4. i 8. Ugovora vezao uz navedenu valutu te je ujedno u čl. 2.1. naveo visinu kamatne stope u iznosu 6,10% godišnje pritom ugovorivši kako je ista promjenjiva u skladu s odlukom banke, čime ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja i ugovaranja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ista mijenjati. Postupanje na opisani način tj. ugrađivanje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica i jednostrana promjena kamatnih stopa, imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Nadalje je naveo da je zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, u kojem postupku da je Visoki trgovački sud RH 14. lipnja 2018., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod posl. br. Pž- 6632/2017-10, u točki II. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 kojom se utvrđeno da je pravni prednik tuženika SBERBANK d.d. (kao tuženik ad. 8. u tom postupku) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik SBERBANK d.d. u razdoblju u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03.), i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP, i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a. Naveo je i da je na temelju odgovarajuće dokumentacije izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način u utuženom razdoblju, i to u visinama označenima u točki I./3. i II. izreke ove presude. Stoga, kraj činjenice da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, i to na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača, članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) te članka 1111. ZOO, sve u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je ovdje tuženik neosnovano stekao, pa je konačno ustao zahtjevom stavljajući ga u sadržaju kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenom zahtjevu ističući i navodeći kako slijedi:

- prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari navodeći da se mjesno nadležnim ukazuje Općinski građanski sud u Zagrebu, sve polazeći od sporazuma stranaka postignutog u tom smislu,

- prigovor zastare predmetnog potraživanja tužitelja, sve s obzirom na činjenicu da je predmetna tužba podnesena 31. srpnja 2023. tj. nakon proteka kako zastarnog roka propisanog u svezi potraživanja naknade štete, tako i zastarnog roka u svezi potraživanja povrata pojedinačnih mjesečnih anuiteta, odnosno u svezi potraživanja stječenog bez osnove,

- da utvrđenja iz parnice „Potrošač“ nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ovog postupka, a sve i da jesu, da sud nije automatski vezan istima, s tim da ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnima u navedenoj parnici,

- da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama,

- da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je pozitivnim propisima važećima u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila propisana mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju,

- da osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa da nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a,

- da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni svima dostupnim internim aktom tuženika - Odlukom o kamatama banke,

- da su stranke prije sklapanja Ugovora pregovarale o promjenjivosti kamatne stope, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu,

- da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva, zbog čega da njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, s tim da je kamatna stopa bila mijenjana ovisno o tržišnim uvjetima (troškovima kapitala, sredstvima koja služe za odobravanje kredita, regulatornim uvjetima i rizicima na tržištu),

- da je i odredba o valutnoj klauzuli jasna i lako uočljiva, s tim da se u svezi razumljivosti navedene odredbe sam tužitelj, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati o istoj i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a osim toga da se tužitelj mogao informirati u tom smislu od strane raspoloživih službenika tuženika, ujedno navodeći da, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, a s obzirom na dotadašnji trend vrijednosti te valute nije ni bilo moguće predvidjeti značajno jačanje tečaja CHF,

- da nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, s tim da je i on sam bio izložen riziku valutne klauzule,

- da visinu tužbenog zahtjeva, unatoč činjenici što nije suglasan s anticipiranom metodom izračuna visine tužbenog zahtjeva, ne osporava. Slijedom istaknitih navoda, predložio je da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan u cijelosti i istom naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tužitelj je u očitovanju na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu naveo kako slijedi:

- da je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda neosnovan, a budući i da je odgovarajuća odredba predmetnog ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba koja kao takva ne obvezuje tužitelja kao potrošača. Naime, da sukladno odredbama Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te judikaturi suda Europske unije, sud ovakvu odredbu, u kojoj se na štetu potrošača u tipski ugovor implementira odredba kojom se mjesna nadležnost suda želi odrediti u mjestu (u konkretnom slučaju Zagreb) koje je daleko od prebivališta potrošača (u konkretnom slučaju [adresa]) i na njegovu štetu (povećani ekonomski izdatak), ne smije primijeniti, a što da je uostalom sukladno odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača,

- da je 17. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u postupku kolektivne pravne zaštite u tzv. „slučaju Franak“ (u kojem je na strani tuženih banaka sudjelovao i pravni prednik tuženika SBERBANK d.d.), donio odluku br. Rev-2221/18- 11 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna, s tim da je ovaj sud sukladno odredbama članka 502.c ZPP vezan za takvu odluku.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu br. 215735 od 18. ožujka 2008., financijsko-knjigovodstvene i dr. dokumentacije vezane za Ugovor te iskaza tužitelja, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, dok prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari nije osnovan.

6. Uvodno valja navesti da je tuženik je u odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, sve utemeljenjem u odredbi članka 11.5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je, za slučaj spora, ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, slijedom čega da se za postupanje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležnim ukazuje Općinski građanski sud u Zagrebu.

6.1. Nije sporno da je predmet postupka u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je Ugovor ništetan u dijelu odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i da se tuženiku naloži da mu isplati preplaćene iznose anuiteta iz navedenih osnova tijekom razdoblja otplate kredita (2008. - 2015.) uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

6.2. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je tužitelj u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe mjerodavnog potrošačkog prava, u vezi s čim je za istaknuti i da iz stanja u spisu predmeta proizlazi da je Ugovor sklopljen u tuženikovoj poslovnici u [adresa], a ne u Zagrebu kako je to navedeno u samom ugovoru (što je vidljivo i iz činjenice da se u konkretnom slučaju radilo od kreditu za nabavku osobnog vozila u svezi čega je odgovarajuća autokuća, koja je bila u poslovnom odnosu s pravnim prednikom tuženika, tužitelja upravo uputila na tu banku kod koje je tužitelj samo „odnio papire“, a osim toga, Ugovor je u ime tuženika upravo potpisala ovlaštena osoba tuženika koja prebiva u [adresa]).

6.3. Suviše toga, za istaknuti je i da tuženik, nakon što se tužitelj usprotivio prigovoru mjesne nenadležnosti navodeći da se o prorogacijskoj odredbi iz članka 11.5. Ugovora nije posebno pregovaralo, nije tvrdio suprotno od toga, a niti je u tom pravcu predložio izvođenje dokaza.

6.4. Odredbom članka 96. ZZP važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora bilo je propisano da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

6.5. Suviše toga, odredbom članka 97. ZZP bilo je propisano da bi se odredbe ugovora mogle smatrati nepoštenima, između ostalog, a sukladno alineji 19., ako se istima isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom.

6.6. Identične odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) - članci 49. i 50., s tim da je rečeni zakon usklađen i s Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) - člankom 3.

6.7. Nadalje, prema odredbi članka 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

6.8. U svezi tumačenja i primjene odredbe članka 3. Direktive treba imati u vidu i pravni stav Suda Europske komisije izražen u presudi od 27. lipnja 2000. godine (u spojenim predmetima C-240/98 i C-244/98) sukladno kojem ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Suviše toga, iz rečene odluke proizlazi i da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, kao i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

6.9. Nastavno na potonje navedeno, ocjena je ovog suda kako stranke Ugovora o odredbi članka 11.5. istog, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nisu posebno pregovarale, ovo polazeći i od činjenice da tuženik niti ne tvrdi suprotno, odnosno to ničim ne dokazuje, slijedom čega tužitelj nije mogao utjecati na njezinu egzistenciju u Ugovoru i sadržaj iste, kao i da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te suprotno stajalištu tuženika, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja koji prebiva u [adresa], a to stoga jer bi isti u slučaju vođenja parničnog postupka radi sudske zaštite svojih prava pred sudom u Zagrebu, gdje se nalazi sjedište tuženika, bio izvrgnut dodatnim troškovima i nužnosti ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi i na tuženika čije je sjedište upravo u Zagrebu. Uzgred se ističe i da je tužitelj u ovom postupku zastupan po punomoćniku - odvjetniku sa sjedištem ureda u Splitu, a koja činjenica bi, u vezi pristupanja istog sudu u Zagrebu, također uzrokovala dodatne troškove za tužitelja.

6.10. Stoga, kako u skladu s naprijed citiranom odlukom Suda Europske unije valja favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, tada u kontekstu svega navedenog valja zaključiti da se na temelju u konkretnom slučaju nepoštene odredbe članka 11.5. Ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Zagrebu (Općinskog građanskog suda u Zagrebu), kao suda u mjestu sjedišta tuženika, u vezi s čim je za istaknuti i da je sukladno odredbi članka 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti (u konkretnom slučaju suda u Zagrebu) nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (u konkretnom slučaju sud u [adresa]), pa kako je u konkretnom slučaju Ugovor sklopila poslovnica tuženika u [adresa], te se u ovoj pravnoj stvari radi o sporu koji je nastao u povodu Ugovora, zbog čega se ima smatrati da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa], to se tužitelj opravdano i legitimno opredijelio za nadležnost ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa je odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari istaknutog od strane tuženika valjalo riješiti kao u izreci.

7. Nadalje, predmet postupka u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je Ugovor ništetan u dijelu odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i da se tuženiku naloži da mu isplati razliku iznosa na ime anuiteta plaćanih po Ugovoru po izmijenjenoj kamatnoj stopi u odnosu na onu početno ugovorenu (6,10%) i primjenom valutne klauzule u valuti CHF (švicarski franak), s tim da je stajalište ovog suda da je tužitelj u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava, pa je tako odredbom članka 96. stavaka 1. i 2. ZZP važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora bilo propisano da se odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Identične odredbe sadrži i ZZP/14. - članci 49. i 50., s tim da je rečeni zakon usklađen i s Direktivom - člankom 3.

8. Nadalje, prema odredbi članka 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

9. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su analizom i ocjenom naprijed citirane dokazne građe dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu.

10. Cijeneći provedene dokaze na način propisan člankom 8. ZPP, sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

11. Naime, u ovoj parnici nije sporno da su stranke sklopile Ugovor, i to namjenski - za kupnju osobnog vozila, a koji je tužitelju i stavljen na raspolaganje u visini od 23.647,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, na rok otplate od 7 godina (84 mjeseca), uz redovnu kamatnu stopu od 6,10% godišnje. Redovna kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva, sve sukladno odredbama članka 2.1. Ugovora, i ista se imala utvrđivati odlukom kreditora, te je predmetni kredit odobren uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF (članak 1., članak 4. i članak 8. Ugovora), s tim da je prvi anuitet kredita dospio 1. travnja 2008., dok je zadnji anuitet dospio 1. ožujka 2015., te je predmetni kredit u cijelosti otplaćen sukladno otplatnom planu.

12. U ovoj parnici je sporno da li su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF nepoštene u smislu odredbi ZZP, a time i ništetne, te u svezi s tim postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa uplatama vršenima tijekom trajanja predmetnog kreditnog odnosa na ime ugovorenih anuiteta, sve uslijed primjene rečenih odredbi Ugovora, te sve polazeći od početno ugovorene kamatne stope (6,10%) i početnog tečaja CHF, pri čemu je nesporno da je visina kamatne stope tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita bila višekratno mijenjana.

13. Utemeljeno se tužiteljica tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude drugostupanjskog suda (Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), a u kojem postupku je na pasivnoj strani sudjelovao i pravni prednik ovdje tuženika (kao tuženik ad. 8. - SBERBANK d.d.), te u kojima je ugovaranje valutne klauzule (na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) i promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tuženih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište revizijskog suda (izraženo u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., a budući da su rečene drugostupanjske odluke od strane tuženika pobijane izvanrednim pravnim lijekovima - revizijama) da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim, da nisu bile razumljive potrošačima jer da su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope i time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj; da su odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanima s potrošačima u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, utvrđene nepoštenima, slijedom čega su na temelju članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP te odredbe utvrđene ništetnima; da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužitelja kao logičnog i uvjerljivog, te koji iskaz ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da se nakon što je odlučio nabaviti novo osobno vozilo kod autokuće („Auto centar Aleksić“) interesirao za kupnju odgovarajućeg vozila navodeći ujedno da će auto kupiti kreditnim sredstvima bez učešća, te da ratu kredita koja bi iznosila cca 1.500,00 kuna može uredno servisirati; da ga je autokuća uputili na tadašnju VOLKSBANK d.d. s kojom su bili u poslovnoj suradnji; da je autokuća u postupku realizacije kredita zapravo sudjelovala u omjeru od cca 80%, dok da je kod banke odlazio radi predaje odgovarajuće dokumentacije; da mu je već od strane autokuće izračunata rata kredita i od iste bio upućen na samu banku gdje je samo predao papire dok da s istom nije vodio kakve daljnje razgovore o samom kreditu; da mu je već u autokući ponuđen kredit uz valutnu klauzulu u valuti CHF kao najpovoljnijem kreditu; da ni na kakav način nije utjecao na sadržaj Ugovora kojeg je konačno sklopio, osim što je tražio da rata kredita bude upravo u uvodno navedenom iznosu; da mu u vrijeme sklapanja Ugovora nisu bile jasne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi; da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru od stane banke koji mu je dan na potpis; da osobno nije tražio tuženika da mu pojasni odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi sve u okolnostima uzbuđenosti zbog kupnje novog vozila, tako da nije o tom u to vrijeme razmišljao; da je u razdoblju od 7-8 mjeseci nakon sklapanja Ugovora visina anuiteta upravo bila u iznosu glede kojeg je tražio da se utvrdi ratom kredita koju bi mogao redovito servisirati, dok da je nakon toga navedena rata narasla, i to najviše do cca 2.300,00 kuna; da se ne sjeća da li je od banke primao odluke o promjeni kamatne stopi, ali da je bio nemoćan da utječe na isto, kao i da mu u vrijeme sklapanja Ugovora nisu bile poznate okolnosti i činjenice od kojih je ovisio eventualni rast tečaja CHF odnosno promjena kamatne stope, a niti da mu je danas to jasno; da je Ugovor prije potpisivanja pročitao, kao i da je u istom bilo navedeno ono što mu je bilo najinteresantnije - visina kredita, rok otplate i visina rate; da je po struci strojobravar i umirovljeni narednik HV-a.

14. Posljedica ništetnosti spornih nepoštenih ugovornih odredbi je povrat preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.) od dana njihovog stjecanja do isplate, pri čemu je shvaćanje ovog suda da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu sukladno odredbama članka 502.c ZPP.

15. Stoga, kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je pravni prednik tuženika (čija pasivna legitimacija tijekom postupka nije bila sporna) kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i valutnu klauzulu u valuti CHF, pa tako i u konkretnom slučaju (polazeći i od gornjih utvrđenja utemeljenih na iskazu tužitelja) i time povrijedio prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, sve to u smislu da ga u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama odredbama ZZP-a, odnosno načela savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO-a, zbog čega je tuženik ujedno u obvezi vratiti odnosno nadoknaditi tužitelju vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta iz osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, sve sukladno članku 1111. ZOO (kao stečeno bez osnove), i to upravo u visini koja među strankama nije bila sporna, te koja je upravo utemeljena na valjanoj metodi izračuna (korištenjem tečaja valute CHF na dan sklapanja Ugovora), sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate u smislu odredbi članka 1115. i članka 29. stavka 2. ZOO, pa je slijedom navedenog deklaratorne zahtjeve tužitelja valjalo prihvatiti u cijelosti, a kondemnatorni zahtjev djelomično, te presuditi kao pod točkom I. izreke, a u svezi s kojom odlukom valja navesti da okolnost da je predmetni ugovorni odnos stranaka prestao prije pokretanja ovog postupka ničim nije od utjecaja na dopuštenost predmetne tužbe, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu - kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu na ime preplaćenih anuiteta iz osnova promjenjive kamatne stope isplati potraživani ukupni 247,55 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, valjalo odbiti kao neosnovan, i to kraj činjenice što je potonje navedeno potraživanje tužitelja zastarjelo, te presuditi kao pod točkom II. izreke.

16. U svezi s djelomično prihvaćajućim dijelom ove presude glede kondemnatornog dijela zahtjeva tužitelja valja navesti da je sud otklonio prigovor zastare tražbine iz osnova preplaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli istaknut od strane tuženika, a to stoga jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. srpnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 donesena 14. lipnja 2018., to je od navedenog dana počeo teći petogodišnji opći zastarni rok propisan člankom 225. ZOO i isti nije istekao do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (6. lipnja 2023.), dok je, suprotno tome, zastara u svezi dijela kondemnatornog potraživanja tužitelja iz osnova promjenjive kamatne stope počela teči od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., pa kako je predmetna tužba u tom dijelu podnesena nakon cca 9 godina od donošenja potonje navedene odluke tj. po proteku naprijed navedenog zastarnog roka, to je odnosno potraživanje tužitelja zastarjelo, a kako to uostalom utemeljeno smatra i tuženik.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP.

17.1. Uvodno valja navesti da sud uspjeh stranaka utvrđuje u visini od 97,20% (uspjeh tužitelja) i 2,80% (uspjeh tuženika), ovo sve polazeći od ocjene suda da je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom postavljenog zahtjeva (50%), a glede visine zahtjeva 94,40% (što u odnosu na uspjeh s visinom zahtjeva predstavlja 47,20%), slijedom čega će tužitelju biti obistinjeno 94,40% od ukupno mu prouzročenih opravdanih troškova ovom parnicom.

17.2. Tužitelj je stavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, i to za sastav tužbe, za sastav podneska od 06.05.2024., te za zastupanje na ročištima održanima 16.05.2024., 24.06.2024. i 27.02.2025. u visini od po 100 bodova za svaku radnju, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14.-ispravak, 107/15. i 37/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%, te sve uvećano za trošak sudske pristojbe za tužbu (u visini od 45,33 EUR) i presudu (u visini od 90,65 EUR).

17.3. Sud je kao opravdane troškove tužitelja prouzročene mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u visini od 4.420,18 EUR i stavljenog troškovnika, cijenio:

- sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 06.05.2024. (kojim je dano očitovanje na navode istaknute u odgovoru na tužbu) u visini od 100 bodova (Tbr. 8. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), te zastupanje na ročištima održanima 16.05.2024., 24.06.2024. i 27.02.2025. u visini od po 100 bodova za svako (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 500 bodova, što sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR predstavlja iznos od 1.000,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (250,00 EUR) iznos od 1.250,00 EUR.

17.4. Nasuprot tome, neosnovanim je ocijenjen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška na ime sudskih pristojbi za tužbu i presudu, a to stoga jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku (članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 118/18. i 51/23.).

17.5. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti da tužitelju nadoknadi opravdane troškove prouzročene mu ovom parnicom, a razmjerno uspjehu postignutom u postupku, u ukupnom iznosu od 1.180,00 EUR, dok je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 205,98 EUR) valjalo odbiti i o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom III. izreke presude.

Šibenik, 14. travnja 2025.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima