Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-635/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Osijeku, po sucu Svjetlani Tolj, u pravnoj stvari tužiteljice DĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Kršul, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 23057039320, koga zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-54/2019-8 od 3. studenog 2021., 14. travnja 2025.,
r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika uvažava se kao osnovana, ukida rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-54/2019-8 od 3. studenog 2021. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:
"Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti."
2. Ovo rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22.,142/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak ili preinači sukladno žalbenim navodima. Ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Zahtijeva trošak sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik.
6. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 5102039554 zaključenog 6. rujna 2004. i isplate preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
7. U odgovoru na tužbu tuženik je, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu čl. 14. st.1. Ugovora o kreditu broj 5102039554 zaključenog 6. rujna 2004. kojom odredbom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke i na odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a
8. Sud prvog stupnja je prigovor odbio uz obrazloženje da je valjalo primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 79/07,125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15, 14/19 i 70/19) u kojem je između ostalih implementirana iz smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora te se na taj način hrvatsko zakonodavstvo usuglasilo s pravnom stečevinom Europske unije na području zaštite potrošača te se sud prvog stupnja poziva na odredbe čl. 49., čl. 51. I čl. 55. ZZP-a.
9. Zaključak je suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Osim toga, sud u Zagrebu, čija je mjesna nadležnost određena ugovorom je od prebivališta tužiteljice udaljen oko 280 kilometara pa odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjere sudu njegovog sjedišta te se time ostvari pogodnost i bitno smanje troškovi. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, takva ugovorna odredba bi tužiteljici izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka, iz čega proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.
10. U žalbi, tuženik se poziva na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da je obrazloženje odluke suda prvog stupnja nerazumljivo i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ukazuje se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer sud prvog stupnja nije utvrdio sve relevantne činjenice za donošenje pravilne odluke o prigovoru, a niti je utvrdio da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo. Ukazuje na to da tužiteljica može angažirati punomoćnika odvjetnika u Rijeci, pa za tužiteljicu u tom pravcu ne bi nastali nikakvi dodatni troškovi te da je tužiteljicu moguće saslušati i zamolbenim putem. Nadalje, ukazuje da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredbe čl.354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti nije donio na temelju provedenog kontradiktornog postupka.
11. U konkretnom predmetu, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu 6. rujna 2004. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07. i 79/07.).
12. Ukazuje se sudu prvog stupnja da je sjedište tuženika u Rijeci, a ne u Zagrebu kako pogrešno navodi u pobijanom rješenju.
13. U odnosu na žalbeni navod tuženika da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, iz spisa predmeta je razvidno da je strankama omogućeno raspravljanje po istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, tužiteljica je izabrala sud pred kojim želi ostvarivati zaštitu svojih prava i interesa, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti povodom kojeg je tužiteljici omogućeno da se o istom prigovoru izjasni, pa suprotno žalbenim navodima nije počinjena naprijed navedena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč.6. ZPP-a.
14. U pravu je tuženik kada ističe da sud prvog stupnja nije utvrdio sve relevantne činjenice kako bi mogao zaključiti da je navedena odredba o prorogaciji nadležnosti ništetna i da je ona kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, te je činjenično stanje za sada nepotpuno utvrđeno pa je i materijalno pravo eventualno pogrešno primijenjeno.
15. Prije svega valja istaknuti kako činjenica da se o pojedinoj odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, sama po sebi ne čini takvu odredbu nepoštenom, odnosno ništetnom, već ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo mora biti takva da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovo stoga, jer bi ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnosti eventualno bila nepoštena odredba kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava sukladno Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
16. U Zaključku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. zauzet je stav u odnosu na pitanje smatra li se nepoštenom odredba ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti, koji glasi „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“
17. Dakle, u konkretnom slučaju da bi se navedena odredba o prorogaciji nadležnosti smatrala ništetnom potrebno je utvrditi da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što sud prvog stupnja može ocijeniti samo nakon saslušanja tužiteljice, a radi utvrđenja udaljenosti između prebivališta tužiteljice i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, općeg imovnog stanja tužiteljice, te ostalih relevantnih činjenica zbog kojih bi došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.
18. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će zakazati ročište na kojem će saslušati tužiteljicu u odnosu na sve ukazane relevantne okolnosti, nakon čega će ponovno odlučiti o prigovoru tuženika te će za svoju odluku dati jasne razloge utemeljene na utvrđenim činjenicama.
19. O troškovima povodom žalbe, odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP- a).
20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a.
Osijek, 14. travnja 2025.
Sudac
Svjetlana Tolj
