REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-145/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Beatrix Crnogorac, na prijedlog sudske savjetnice Snježane Hrubec Totić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB: 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, zastupanog po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Sanji Krišto, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 28. veljače 2025., dana 14. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.575,35 EUR (slovima: tisuću pet stotina sedamdeset pet eura i trideset pet centi) zajedno sa zateznim kamatama, koje teku:

- na iznos od 5,38 EUR od 1. prosinca 2009.,

- na iznos od 9,48 EUR od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 12,23 EUR od 1. veljače 2010.,

- na iznos od 11,51 EUR od 1. ožujka 2010.,

- na iznos od 15,07 EUR od 1. travnja 2010.,

- na iznos od 14,29 EUR od 1. svibnja 2010.,

- na iznos od 15,91 EUR od 1. lipnja 2010.,

- na iznos od 26,68 EUR od 1. srpnja 2010.,

- na iznos od 24,38 EUR od 1. kolovoza 2010.,

- na iznos od 30,59 EUR od 1. rujna 2010.,

- na iznos od 28,59 EUR od 1. listopada 2010.,

- na iznos od 24,37 EUR od 1. studenoga 2010.,

- na iznos od 32,18 EUR od 1. prosinca 2010.,

- na iznos od 0,47 EUR od 31. prosinca 2010.,

- na iznos od 42,24 EUR od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 0,40 EUR od 30. siječnja 2011.,

- na iznos od 35,70 EUR od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 38,25 EUR od 1. ožujka 2011.,

- na iznos od 34,83 EUR od 1. travnja 2011.,

- na iznos od 35,34 EUR od 1. svibnja 2011.,

- na iznos od 1.137,46 EUR od 20. svibnja 2011.,

pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.259,08 EUR (slovima: dvije tisuće dvije stotine pedeset devet eura i osam centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 14. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 62,19 EUR, kao i u dijelu u kojem zatezne kamate na dosuđene parnične troškove potražuje po stopi koja prelazi stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.528,09 EUR.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi navodi da je s FK (dalje u tekstu: prednik tužitelja i korisnik kredita) sklopio dana 16. veljače 2021. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu te da je na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje. Prednik tužitelja je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9012039567 od 19. listopada 2006., a 1. prosinca 2006. I dodatak ugovora o kreditu. Predmetnim ugovorom odobren je kredit u valuti CHF (švicarski franak) i kredit je otplaćen u cijelosti. Vezano uz valutnu klauzulu u švicarskim francima poziva se na presudu ovog suda P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenu u odnosu na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica- švicarski franak, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a navedene presude potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Nadalje tužitelj navodi da predmetni ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Obzirom da je tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, to smatra da se radi o stjecanju bez osnove preplaćenog iznosa.

2./ Tuženik u odgovoru na tužbu od 1. veljače 2023. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, s obzirom na to da isti nije bio korisnik kredita, odnosno stranka ugovora o kreditu, pa samim time nije i ne može biti legitimiran na podnošenje tužbe u ovom predmetu. Ustupitelj- korisnik kredita ustupio je tužitelju nepostojeću tražbinu, te je samim time i ugovor o ustupu tražbine na koji se poziva tužitelj u svrhu dokazivanja svoje aktivne legitimacije sam po sebi ništetan. Korisnik kredita, u trenutku sklapanja ugovora o ustupu tražbine nije imao valjano dospjelo potraživanje prema tuženiku koje bi proizlazilo iz pravnog posla ili pravomoćne odluke nadležnog tijela, slijedom čega takav ˝ustup˝ nije valjan. Tuženik se poziva na odredbu čl. 80. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje navodi da je aktivno legitimirana za pokrenuti postupak za isplatu, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, osoba koju je tužitelj u kolektivnom sporu ovlašten štititi, pri čemu se riječ tužitelj odnosi na ˝kolektivnog tužitelja˝ odnosno u konkretnom slučaju to je bio Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača. Korisnik kredita/potrošač ostvario je kolektivnu zaštitu kao potrošač temeljem presuda na koje se poziva tužitelj te pravo da utvrđenja iz tih presuda upotrijebi kao potrošač u posebnoj parnici za naknadu štete ili isplatu, no ne i da to pravo prenese na drugu osobu s obzirom na to da se radi o strogo osobnom pravu koje je vezano uz svojstvo potrošača pa je predmetni ugovor o ustupu tražbine ništetan. Nadalje, stav je tuženika da nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, stoga da tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je istu potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun. Tuženik ukazuje i da je tužitelj pravna osoba koja na tržištu djeluje u okviru svoje gospodarske djelatnosti pa da aktivno nije legitimiran ni u smislu odredbe čl. 5. st. 1. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je definiran pojam potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Osim toga, tuženik ističe i da se sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te odredbi čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravne i fizičke osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Nadalje, navodi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojim se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača; da su u otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF, stoga ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja; da je odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima o valutnoj klauzuli koja je dopuštena jedini smjer u kojem sud smije tu odredbu primjenjivati te da, s obzirom na regulatorne propise HNB-a, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta, u kojem smislu se poziva na sudsku praksu VSRH u presudi Rev-895/2003 od 9. veljače 2005. Potrošač/korisnik kredita koji je s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu nije izdvojio niti jedno pitanje kao ˝sporno˝ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije te se iz njegovog ponašanja može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Tuženik smatra da banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima te je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima. Nadalje, tuženik smatra da iz navoda tužitelja proizlazi da je njegov zahtjev temeljen na promašenoj premisi- da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje, dok tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTSRH Pž-6632/17. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

3./ U nastavku postupka tužitelj u podnesku od 20. veljače 2023. (predan e- Komunikacijom 17. veljače 2023.), pozivajući se na odredbu čl. 80. Zakona o obveznim odnosima, navodi da ustupom predmetne tražbine, nije došlo do prestanka tražbine koju je prednik tužitelja imao prema tuženiku iz ugovora o kreditu, nego je samo na njegovo mjesto stupio tužitelj sa svim pravima koja je prednik tužitelja imao da bi predmetnu tražbinu od tuženika i naplatio. Nadalje, očitujući se na navod tuženika o ustupu ˝nepostojeće tražbine˝ i time ništetnosti ugovora o ustupu, tužitelj ističe da su granice pravomoćnosti presude ovog suda u predmetu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proširene na sve potrošače- korisnike kredita koji su sklopili ugovor o kreditu u spornom razdoblju i koji sadržavaju ništetne odredbe. S obzirom da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno, deklaratorno, da su pojedine odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik sklapao s potrošačima, ništetne, a ništetnost nastupa ex lege, tražbina prednika tužitelja već postoji i određena je u točnom, nominalnom iznosu. Svaki pojedinačni iznos dospio je u trenutku kada je prednik tužitelja izvršio uplatu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čime je banka stekla određeni iznos novca temeljem osnove koja je od početka ništetna.

4./ Sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u Ugovor o ustupu tražbine (list 6. i 7. spisa); Ugovor o kreditu (list 8.-13. spisa); I (prvi) Dodatak ugovora o kreditu (list 14.-18. spisa); Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 19. i 20. spisa), Uplatnice i naloge (list 21.-85. spisa), obavijest o konačnoj otplati kredita (list 86. spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 (list 87.-262. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 (list 263.-333. spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 (list 334.-361. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5375/2020 (list 362.- 368. spisa), rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4749/2020 (list 369.- 373. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 2937/2021 (list 374.-384. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-548/2021 (list 385.-389. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2921/2021 (list 390.-395. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2203/2021 (list 396.-400. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-942/2022 (list 401.-406. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3351/2021 (list 407.-411. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5191/2021 (list 412.-416. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5316/2021 (list 417.-424. spisa), presudu Suda EU poslovni broj C-519/19 (list 425.-434. spisa), presudu Suda EU poslovni broj C-383/18 (list 435.-441.spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 (list 459.-497.spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018 (list 498.-500. spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 (list 501.-511. spisa), Izvode iz zapisnika sa sjednica Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 i Su-IV-33/2022 (list 512.-514. spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1014/2023-2 (list 577.-581. spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-258/2024 (list 582.-587. spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-588/2023 (list 588.-591. spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-501/2024 (list 592.- 596. spisa). Izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Ljerki Živković koja je svoj nalaz i mišljenje kao i dopunu istog dala u pisanom obliku (list 527.-546. spisa, te dopuna nalaza i mišljenja na listu 567.-573. spisa) i usmeno se očitovala (list 562.-564. spisa). Na ročištu za glavnu raspravu održanom 28. veljače 2025. tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem prednika tužitelja, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara, stoga navedeni dokazi nisu izvedeni.

5./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.575,35 EUR (v. t. 25. obrazloženja) koji je tuženik naplatio od prednika tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u smislu čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO).

6./ Nesporno je između stranaka da su prednik tužitelja FK (korisnik kredita) i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 9012039567 od 19. listopada 2006., a 1. prosinca 2006. I. dodatak ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak). Osim toga, nije sporno da je prednik tužitelja sklopio dana 16. veljače 2021. s tužiteljem Ugovor o ustupu tražbine. Nadalje, nije sporno da tuženik nije s prednikom tužitelja pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora o kredita, obzirom na tuženikov navod da bi bilo iluzorno očekivati da banka to čini sa svim potrošačima, a prednik tužitelja koji je s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu ˝nije izdvojio niti jedno pitanje kao ˝sporno˝ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije˝.

7./ Između stranaka je sporno: da li je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe iako nije bio korisnik kredita te obzirom na tvrdnju tuženika da je prednik tužitelja ustupio tužitelju nepostojeću tražbinu; da li je ništetan ugovor o ustupu tražbine i u vezi s tim radi li se o strogo osobnom pravu koje je vezano uz svojstvo potrošača; da li je tužbeni zahtjev za isplatu moguće postaviti bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti; može li se tužitelj pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u ovoj parnici ili samo, kako tuženik smatra, u posebnim parnicama za naknadu štete te kao i stav tuženika da odredbe predmetnog ugovora o kreditu nisu istovjetne sadržaju onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa; jesu li odredbe ugovora o kreditu predniku tužitelja bile jasne s obzirom da je ugovor solemniziran; da li je nastupila zastara potraživanja te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

8./ Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9./ Uvidom u Ugovor o kreditu (list 8. -12. spisa) najprije proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Osim toga, proizlazi da je tuženik navedeni ugovor sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, kao trgovac. Nadalje proizlazi iz uvida u Ugovor o kreditu da je ugovoren iznos kredita kunska protuvrijednost 16.222,34 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja (čl. 1.) te da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti i po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnoj tablici kao sastavnom dijelu ugovora (čl. 6.).

10./ Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine (list 6. i 7. spisa), razvidno je da je korisnik kredita kao cedent ustupio cesionaru, ovdje tužitelju, novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 2.), kao i da su stranke ugovorile da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku kojim će cesionar, ovdje tužitelj, od dužnika, ovdje tuženika, zahtijevati isplatu ustupljene tražbine. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, ustupljena tražbina je odrediva tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će tužitelj pokrenuti. Takvim naznačavanjem predmeta cesije tražbina je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi u sudskom postupku.

11./ Nadalje, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o ustupu tražbine, propisano je da vjerovnik može ugovorom prenijeti svoju tražbinu na trećega, osim tražbine čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP/03, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitete tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u konkretnom sporu za zaštitu potrošača (tako i VTSRH, Pž. 4749/2020-7 od 13. travnja 2022., Pž-2203/2021 od 1. kolovoza 2022.).

12./ S obzirom na prethodna utvrđenja, sud je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

13./ Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac (ovdje tuženik) nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/9.) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu II. tuženik.

14./ Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, a što je i ovdje slučaj, treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. Odredbom čl. 502.c. ZPP- a prvostupanjski sud vezan je za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi. S obzirom na to da je bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

15./ Odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22, dalje: ZZP/22) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe je propisivao da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

16./ Dakle, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluke suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta o pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili prednik tužitelja i tuženik 19. listopada 2006., dakle u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora, sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

17./ Osim toga, ističe se i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i/ili valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.).

18./ Iz odredaba Ugovora o kreditu razvidno je da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao s potrošačima -korisnicima kredita. Iz sadržaja spornih odredaba ni na koji način ne proizlazi da je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj, a i na sastavljanje ugovora u cjelini. Tuženik tvrdi da bi bilo iluzorno očekivati da banka pojedinačno pregovara sa svim potrošačima, a prednik tužitelja koji je s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu ˝nije izdvojio niti jedno pitanje kao ˝sporno˝ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije˝.

19./ Prema stavu ovog suda, u individualnim parnicama u kojima se stranka pozove na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti odredaba Ugovora koje su istovjetne odredbama kakve su u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim (takav stav zauzimaju Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 2686/18-2 od 19. veljače 2019. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). Osim toga, neosnovanim se ocjenjuje i navod tuženika da tužbeni zahtjev za isplatu nije bilo moguće postaviti bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (VSRH, Rev-3142/2018).

20./ Nadalje, pogrešan je stav tuženika da se iz ponašanja prednika tužitelja (korisnika kredita) koji je potpisao predmetni (solemnizirani) ugovor, može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze. Naime, javni bilježnik koji je vršio solemnizaciju predmetnog ugovora nije sudjelovao u ugovaranju uvjeta predmetnog ugovora niti je objašnjavao pojedine ugovorne odredbe u smislu njihove suštinske razumljivosti i cjelovite informiranosti, jer to i nije bila njegova obveza već je imao samo dužnost ispitati dopustivost ugovora kao cjeline i njegovih pojedinih odredbi i da ukaže strankama na njihovo pravno značenje. Dakle, tuženik je taj koji je korisniku kredita trebao pružiti precizne i razumljive kriterije temeljem kojih je on kao potrošač mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze stupanjem u predmetni pravni odnos.

21./ Iako je potrošaču poznata visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora određena po banci, nisu mu mogli biti poznati kriteriji za kasniju izmjenu kamatne stope. Dakle, kreditor je uzeo pravo kamatnu stopu jednostavno mijenjati ne navodeći niti dajući naslutiti što bi mogao biti razlog budućih promjena zbog čega buduća promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga je ocjena ovoga suda da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojem se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka pa je time narušeno temeljno načelo obveznog prava- načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu.

22./ U odnosu na spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli valja reći da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa prava potrošača u okviru kojeg je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim aktivnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Na taj način je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time je ništetna.

23./ Odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a propisuje da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24./ Radi utvrđenja sporne visine tužbenog zahtjeva, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Ljerki Živković. Iz dopune nalaza i mišljenja od 17. siječnja 2025., kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručnog i objektivnog, a kojeg niti stranke nisu osporile (na ročištu održanom 28. siječnja 2025. tuženik je ostao samo kod prigovora pravne naravi), proizlazi da je ukupan iznos preplaćenih anuiteta s osnove utjecaja promjene tečaja u odnosu na početni tečaj iskazan kao razlika više preplaćenih anuiteta (1.675,22 EUR) i manje plaćenih anuiteta (99,87 EUR) iznosi 1.575,35 EUR kako je specificirano u tabeli 2. (list 573. spisa).

25./ Podneskom od 24. siječnja 2025. (predan e-Komunikacijom 23. siječnja 2023.) tužitelj je naveo da je suglasan s dopunom nalaza i mišljenja vještaka te specificirao tužbeni zahtjev uzimajući u obzir i tzv. negativne razlike, tako da potražuje 1.575,35 EUR (umjesto u tužbi 1.584,00 EUR). Ovdje se ističe da smanjenje tužbenog zahtjeva je djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban pristanak tuženika. Budući da je tuženik primio navedeni podnesak tužitelja kojim je tužba djelomično povučena za iznos od 8,65 eura te se u roku od 15 dana o tome nije izjasnio, sukladno stavku 2. citiranog članka smatra se da je pristao na povlačenje te je stoga postupak nastavljen u odnosu na tužbeni zahtjev u iznosu od 1.575,35 eura.

26./ S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik je dužan vratiti ono što je primio na temelju takvog ugovora, i to temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. u vezi čl. 84. st. 1. ZOO-a, stoga je odlučeno kao pod t. I. izreke.

27./ Tijek zateznih kamata sud je dosudio od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita pa do isplate, a stopa zateznih kamata određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose budući da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

28./ U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da se na potraživanje s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a primjenjuje opći zastrani rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a. Pritom sud ukazuje na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a /05 (članka 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ." Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenih u spojenim predmetima C-776/19- 782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

29./ Imajući u vidu navedeno pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu i presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. To znači da rok zastare, kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći od 14. lipnja 2014., a sa osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 20. siječnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar petogodišnjeg roka zastare, slijedom čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

30./ S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, tuženik mu je dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parničnog postupka. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te odredbi čl. 164. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku (list 504. spisa), prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) pa je tužitelju priznat trošak parničnog postupka za sastav podneska od 20. siječnja 2023. u iznosu od 199,00 EUR (T.br. 7/1); podneska od 17. veljače 2023. (očitovanje na odgovor na tužbu, Tbr. 8./1. Tarife) u iznosu od 199,00 EUR te podneska od 21. prosinca 2023., u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8./1. Tarife), te za sastav podneska od 23. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8./1.), kao i za pristup na ročišta koja su održana dana 8. rujna 2023. u iznosu od 199,00 EUR (T.br. 9/1 Tarife) te ročišta održana dana 16. siječnja 2025. i 28. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr 9/1 Tarife), dakle ukupno 1.397,00 EUR, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (T.br. 46 Tarife), što sveukupno iznosi 1.746,25 EUR. Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudska pristojba na presudu u iznosu od 53,10 EUR u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023). Tužitelju je priznat i trošak za provedeno vještačenje u iznosu od 400,00 EUR te trošak pristupa vještaka na ročište 16. siječnja 2025. u iznosu od 33,18 EUR. Slijedom svega navedenog, tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.259,08 EUR. Stoga je odlučeno kao pod t. II. izreke presude. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 4. listopada 2023. u iznosu od 62,19 EUR obzirom da se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

31./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za ostale odnose, jer to potraživanje ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Stoga je odlučeno kao pod t. II. izreke.

32./ Dakle, tužitelju je dosuđena naknada troškova postupka u ukupnom iznosu od 2.259,08 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom više zatraženom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao pod t. III. izreke.

33./ Tuženiku, jer je u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Stoga je odlučeno kao u t. IV. izreke.

U Zagrebu 14. travnja 2025.

Sutkinja:

Beatrix Crnogorac

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Snježana Hrubec Totić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem sustava eKomunikacije ovog suda. Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).