REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3403/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Patricii Đurić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupan po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 07. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice Patricie Đurić, odvjetnice i punomoćnice tuženika Nere Gajdarov Beg, odvjetnice, dana 14. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2, čl. 3. i čl. 11. Ugovora o kreditu br. 016-1585/2004 od 30. prosinca 2004. godine potvrđenog od javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod br. OU-11/05 dana 04. siječnja 2005., sklopljenog između tužiteljice EP, [adresa], kao korisnika kredita i založnog dužnika i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, (prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) kao kreditora te JP, [adresa], kao sudužnika.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici EP, [adresa], iznos u visini od 10.967,72 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. prosinca 2007. godine u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 0,58 EUR od dana 01. ožujka 2005. godine pa do isplate

- na iznos od 2,79 EUR od dana 01. siječnja 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 5,09 EUR od dana 01. veljače 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 6,13 EUR od dana 01. ožujka 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 3,26 EUR od dana 01. travnja 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 3,81 EUR od dana 01. svibnja 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 0,12 EUR od dana 01. prosinca 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 2,71 EUR od dana 01. siječnja 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 6,39 EUR od dana 01. veljače 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 5,55 EUR od dana 01. ožujka 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 10,55 EUR od dana 01. travnja 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 9,60 EUR od dana 01. svibnja 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 11,44 EUR od dana 01. lipnja 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 27,44 EUR od dana 01. srpnja 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 24,15 EUR od dana 01. kolovoza 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 34,21 EUR od dana 01. rujna 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 30,74 EUR od dana 01. listopada 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 25,14 EUR od dana 01. studenog 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 36,94 EUR od dana 01. prosinca 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 51,95 EUR od dana 01. siječnja 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 41,32 EUR od dana 01. veljače 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 45,41 EUR od dana 01. ožujka 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 40,67 EUR od dana 01. travnja 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 41,53 EUR od dana 01. svibnja 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 61,62 EUR od dana 01. lipnja 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 63,58 EUR od dana 01. srpnja 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 80,36 EUR od dana 01. kolovoza 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 71,74 EUR od dana 06. rujna 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 62,30 EUR od dana 06. listopada 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 61,29 EUR od dana 05. studenog 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 60,56 EUR od dana 06. prosinca 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 65,06 EUR od dana 06. siječnja 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 68,99 EUR od dana 07. veljače 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 69,51 EUR od dana 06. ožujka 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 66,80 EUR od dana 07. travnja 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 68,63 EUR od dana 05. svibnja 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 69,89 EUR od dana 06. lipnja 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 67,77 EUR od dana 01. srpnja 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 68,33 EUR od dana 01. kolovoza 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 66,75 EUR od dana 06. rujna 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 63,38 EUR od dana 02. listopada 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 67,02 EUR od dana 01. studenog 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 68,77 EUR od dana 01. prosinca 2012. godine pa do isplate

- na iznos od 67,50 EUR od dana 01. siječnja 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 60,62 EUR od dana 01. veljače 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 66,46 EUR od dana 09. ožujka 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 66,97 EUR od dana 03. travnja 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 8.966,30 EUR od dana 11. travnja 2013. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici EP, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.005,72 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 016- 1585/2004 dana 30. prosinca 2004. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 60.570,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Banke na dan korištenja kredita koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama koja redovna kamata je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika u visini od 5,25%, stambeni kredit. Tužiteljica navodi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF budući da tužiteljica nije upozorena na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj se takva vrsta kredita nudila kao najpovoljnija i najisplativija. Navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018.g. donio presudu kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Tužiteljica ističe da je u presudama donesenim u kolektivnom sporu izraženo stajalište da tužene banke nisu objasnile potrošačima sve parametre bitne za donošenje valjane odluke, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018.g. donio presudu kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Tužiteljica ističe da je tuženik bez valjane pravne osnove stekao iznose s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF za kunu, pa temeljem čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je pretplatila temeljem tečajne razlike valute CHF. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, osporava status potrošača tužiteljici. Ističe kako se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Navodi da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, poziva se na odluku Suda EU broj C-186/16 te ističe da navedene ugovorne odredbe ne mogu biti podvrgnute testu poštenja iz čl. 81 ZZP/03 ukoliko su iste bile razumljive, jasne i lako uočljive. Tuženik navodi kako je tužiteljica imala dovoljno informacija prije zaključenja Ugovora o kreditu koji je predmet spora da može procijeniti ekonomske i financijske posljedice koje ima odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak budući da su djelatnici tuženika tumačili sporne ugovorne odredbe i pojasnili ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli te su i guverneri HNB-a u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za CHF. Nadalje tuženik navodi da apstraktno pozivanje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, osporava da bi ovaj sud bio vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 "ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Ističe da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, da je tužiteljica donijela odluku da je za nju prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF i da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Navodi kako je tužiteljica dobrovoljno potpisala Ugovor o kreditu i isti je solemniziran od strane javnog bilježnika koji je utvrdio stvarnu volju stranaka. Tuženik ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik se poziva na odredbu iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i odluku Suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017.godine i odluke Županijskih sudova. Nadalje navodi kako je tužiteljica već utužila dio iznosa koji je predmet ovog spora. Protivi se tijeku zateznih kamata jer tuženik nije nepošten stjecatelj. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016- 1585/2004 od 30.12.2004.g. (list 11-19 spisa), pregled prometa po kreditu tužiteljice (list 20-29 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 30 spisa), Presudu Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-616/2019 od 04.11.2021.g. i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-356/2022 od 12.07.2022.g. (list 31-53 spisa), izračun preplaćenih iznosa (list 54-61 spisa), odluke Općinskih sudova, Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 62-83, list 125- 168, list 220-221, list 244-273, list 414-422, list 471-532, list 537-545, list 566-578 spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika, izvod iz medija (list 197-200, list 206, list 217- 219 spisa), Izjavu EPS (list 201-205 spisa), reklamne materijale tuženika (list 207-216, list 122-243 spisa), biltene HNB-a (list 274-400 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku. Sud je izvršio uvid u spis Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-616/2019.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovnim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode iz odgovora na tužbu, osporava istaknuti prigovor zastare sadržajno kao u podnesku od 15.12.2023. godine (list 404- 409 spisa).

U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, protivi se svim navodima tužiteljice sadržajno kao u podnesku od 16.01.2024. godine (list 410-413 spisa).

5. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužiteljica u tužbi te nije sporno da je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku (CHF) koja visina tečaja se mijenjala tijekom ugovornog odnosa.

6. Predmet ovog spora su iznosi preplaćeni tijekom ugovornog odnosa što predstavlja razliku između iznosa koje je tužiteljica platila tuženiku s osnova promjene tečaja valute CHF imajući u vidu početni tečaj CHF na dan isplate kredita.

7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare navodeći da podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu nije prekinut tijek zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 10. svibnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora saslušao tužiteljicu.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je trebala kredit za kupnju stana jer se razvela, kupovala je nedovršenu kuću na području [adresa]. Navodi da je otišla u najbližu banku tj. poslovnicu tuženika, ali se prethodno informirala koji bi za nju bio najpovoljniji kredit da bi mogla otplaćivati mjesečne rate, pa je utvrdila da bi to bio kredit u CHF. Nadalje iskazuje da je predala zahtjev za kredit u banci, trebala je 32.000,00 eura i kako je izabrala vrstu kredita, a koji mjesečni anuitet može otplaćivati nije tražila druge vrste kredita. Iskazuje da je pročitala ugovor prije potpisivanja, nije razumjela što bi to značila valutna klauzula, radila je u MUP-u na poslovima policijskog inspektora pa je samo vodila računa o visini rate kredita, a ovaj drugi dio što se tiče pravnih pojmova to nije niti razumjela. Ističe da se odlučila za kredit u CHF iz razloga jer je to za nju bila sigurna valuta, a djelatnica banke je nije upozoravala na bilo kakav rizik sklapanja ugovora u CHF. Osobno je otplaćivala kredit, nije bila nositelj obrta.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. U tijeku postupka tuženik dostavlja izjavu EPS, djelatnice tuženika. Sud u dokaznom postupku nije ocjenjivao Izjavu budući da iz sadržaj izjave EPS utvrđeno je kako pojašnjava način poslovanja tuženika. Iz sadržaja Izjave ne proizlazi da bi EPS imala konkretnih saznanja u odnosu na pregovaranje s tužiteljicom u odnosu na sklapanje Ugovora o kreditu.

10. U odnosu na navode tuženika da u vrijeme kada su se nudili krediti u švicarskom franku izradio je reklamne materijale kojima su pojašnjeni rizici vezani uz valutnu klauzulu u CHF te da su isti bili dostupni na stranicama banke, kao i da je bilo natpisa u medijima kojima se upozoravaju građani na rizike vezane uz ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu u CHF sud je takve navode ocijenio kao irelevantne jer sama činjenica da bi se općenito pojašnjavali rizici i davale informacije o ponudi kredita u švicarskom franku, a pri tome su se isti nudili kao najpovoljniji, takve informacije nisu mogle biti jasne i razumljive prosječnom potrošaču, budući se daju informacije o rizicima, a isti takav kredit vezan uz CHF se nudi kao najpovoljnija akciji u ponudi tuženika i za koju vrstu kredita kao proizvod banke se navodi da su krediti uz valutnu klauzulu u CHF povoljniji od kredita u kojima je glavnica vezana uz valutnu klauzulu u EUR te se i naglašava da nema većih oscilacija u odnosu na tečaj u CHF.

11. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-1585/2004 od dana 30.12.2004. godine utvrdio da su tužiteljica i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 60.570,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje i adaptacije kuće (članak 2. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,25% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 3. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 3. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu, rok otplate do deset godina tj. do 31.01.2030.g. (čl.3. Ugovora).

12. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane i irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime ovaj sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio dokaz niti je dokazao da bi tužiteljicu upoznao svim ekonomskim rizicima vezanim uz otpalu kredita u kojem je glavnica vezana uz valutnu klauzulu u CHF pa da je tužiteljica tek onda pristala na sklapanje ugovora. Nadalje sama činjenica da je Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora solemniziran i postupak solemnizacije proveden kako to tvrdi tuženik ne utječe na odluku ovog suda. Sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da joj djelatnici tuženika nisu tumačili ugovorne odredbe te da je Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom prihvatila jer je bio najpovoljniji i u visina mjesečnih anuiteta koju može otplaćivati mjesečno imajući u vidu visinu njezinih primanja.

13. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka jer da je tužiteljica podnijela tužbu radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Pri tome ovaj sud ističe kako se o svim činjenicama koje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ističe tuženik kao jedna od osam banaka protiv kojeg se vodio kolektivni spor Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenjene su u dokaznom postupku prije donošenja meritornih odluka po pitanju valutne klauzule vezane uz glavnicu u švicarskom franku.

14. Tuženik u tijeku postupka navodi da tužiteljica treba dokazati status potrošača te ističe nedostatak pravnog interesa, osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba, te je namjena kredita kupnja i adaptacija kuće (čl. 2. Ugovora o kreditu). Kako je dakle utvrđeno da je tužiteljica kupovala nedovršenu kući koju je trebala adaptirati, da nije bila nositelj obrata niti nekih drugih poslovnih aktivnosti za koje bi utrošila odobreni iznos kredita, a tuženik suprotno ne dokazuje to su prihvaćeni navodi tužiteljice da je kupovala kuću koju je adaptirala za svoje osobne potrebe i da je sklopila ugovor o kreditu kao fizička osoba to je jasno da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača. Slijedom navedenog sud je tuženikove navode o nedostatku pravnog interesa, a na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ocijenio kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

U odnosu na navode tuženik da tužiteljica nije dokazala da bi osobno otplaćivala kredit tj. aktivnu legitimaciju sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Naime u tijeku ovog postupka tuženik ne navodi temeljem kojih činjenica je utvrdio da tužiteljica ne bi otplaćivala osobno kredit, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona osobno otplaćivala kredit. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika kako neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

15. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao niti dostavio dokaz da bi pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama kako to tvrdi u tijeku postupka, a koje činjenice proizlaze i iz iskaza tužiteljice.

16. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da su ugovorne odredbe tužiteljici bile jasne i razumljive. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl.2., čl.3. i čl. 6. Ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz svih gore navedenih razloga, sud je primjenom odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 153/23, dalje: ZOO) ocijenio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se zahtijeva da joj tuženik isplati preplaćene iznose osnova stjecanja bez osnove. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

17. Sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu i proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., Zagreb, vještak Darko Prpić na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Sud je izvršio uvid u spis Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-616/2019 budući je tuženik isticao da je dio utuženog iznosa već dosuđen tužiteljici.

Uvidom u spis Općinskog suda Sesvetama poslovni broj P-616/201 utvrđeno je da je tužiteljica podnijela tužbu protiv ovdje tuženika te je zahtijevala isplatu iznos s osnova promjenjive kamatne stope, a što nije predmet ovog spora. Sud je u zadatak vještaka odredio i da ima u vidu da je tužiteljica već utužila kamatnu stopu i da ima u vidu i dosuđene iznose.

Vještak Darko Prpić u nalazu i mišljenju od 03. rujna 2024. godine (list 437-455 spisa) navodi da je mišljenja kako je ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 10.967,72 EUR. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -586,24 EUR. Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, ističe pravne prigovore na izračun jer vještak polazi od pogrešne pretpostavke kao da je ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Ističe i prigovor prijeboja te se poziva na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 08. ožujka 2023. godine. Nadalje navodi da vještak je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnim tečajem, iako su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te je neopravdano koristio izračun prema početnom tečaju, obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti valutne klauzule.

18. Pismenim očitovanjem vještak Darko Prpić u cijelosti otklanja primjedbe tuženika navodeće da je izradio nalaz i mišljenje prema zadatku vještaka, a da primjedbe tuženika su pravne prirode.

Ovakvim očitovanjem vještaka po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tuženika.

19. Tuženik u podnesku od 07.10.2024. godine ističe prigovor prijeboja. Tužiteljica se protivi istaknutom prigovoru prijeboja. Navodi da tuženik nije postavio prigovor prijeboja na određeni način do zaključenja prethodnog postupka u smislu određivanja potraživanja u novčanom iznosu te da je samo predložio utvrđivanje negativnih razlika. Tuženik navodi kako je predložio utvrđivanje tzv. negativnih razlika kako bi mogao specificirati istaknuti prigovor prijeboja. Tuženik ukazuje i na činjenicu da se, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, što tuženik izričito osporava i čemu se protivi, pri odluci o visini tužbenog zahtjeva u obzir moraju uzeti u obzir i tzv. „negativne razlike“, odnosno oni slučajevi u kojima je tužiteljica manje platila u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik ističe prigovor prijeboja za iznose koji su utvrđeni da je tužiteljica ih platila u nižem iznosu imajući u vidu početni tečaj valute švicarski franak (tzv. negativne razlike) te ističe prigovor prijeboja za tražbinu u visini od 586,24 EUR sa zateznom kamatom (tzv. negativna razlika), sve kao u podnesku tuženika od

07.10.2024. godine (list 460-470 spisa)

20. Sud je ocijenio prigovor prijeboja kao neosnovan tj. nepostojanje tražbine tuženika. Da bi došlo do prijeboja potrebno je da se ispune određene pretpostavke koje su i izričito predviđene u članku 195. ZOO-a i to prvenstveno potraživanje i protupotraživanje moraju u trenutku prijeboja pravno postojati, dakle tražbine moraju biti faktično postojati i moraju biti dospjele te nadalje potraživanja moraju biti uzajamna, odnosno mora postojati dvostranoobvezni pravni odnos, temeljem kojeg su strane istovremeno međusobni vjerovnici i dužnici. Dakle, sa vjerovnikovim potraživanjem se može prebiti samo potraživanje koje dužnik ima prema vjerovniku.

Nije sporno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka u vremenskom razdoblju od 31.12.2006. godine pa do 31. srpnja 2009. godine (točka 3. Nalaza, stranica 4. Nalaza i mišljenja - list 160-161 spisa).

21. Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine ocijenio da je tužiteljica zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužiteljica u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesna, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičine obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF- a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se tužiteljičin zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

22. Nadalje, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužiteljica nije zapravo ništa primila ili stekla bez osnove jer je te obroke uplaćivala u cijelosti tuženiku pa tužiteljica nije u obvezi niti vratiti ono što nije primila, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužiteljica sve uplaćivala tuženiku te nije ništa ni primila u odnosu na to. Pri tome tužiteljica s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.

Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovan prigovor prijeboja tuženika.

23. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu sklopljenim između Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreba kao pravnog prednika tuženika u ovoj pravnoj stvari, i tužiteljice EP, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

24. Tužiteljica nakon dostave nalaza i mišljenja specificira tužbeni zahtjev (podnesak tužiteljice 10.10.2024. godine). Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva tj. smanjenju tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika povlačenju dijela tužbenog zahtjeva budući je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za isplatom, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu preplaćenih iznosa koji bi pripadali tužiteljici, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a smanjenje tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka.

Sud nije priznao tuženiku trošak postupka za povučeni dio tužbenog zahtjeva imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2603/2011 od 19.03.2013. godine da se o troškovima odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.).

25. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužiteljica preplatila iznos u visini od 10.967,72 EUR koji iznos tužiteljica zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

26. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

24. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe od 10.05.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 15.12.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 09.07.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.10.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 09.01.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročišta dana 07.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 14.03.2024. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), ukupno 1.300,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 325,00 EUR, ukupno 1.625,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR kao i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 80,72 EUR tako da ukupno dosuđeni troškovi iznose 2.005,72 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 14. travnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku