Poslovni broj P-2005/2023-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Jadranki Longin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NR, [adresa] kod [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Šimi Tarašu, odvj. u Zadru, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877, zastupana po Ivanu Tomljenoviću, odvj. u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 1. travnja 2025.g., u nazočnosti pun. tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te objavi presude 14. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su: Ugovor o kreditu broj: 016-622/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, i: Ugovor o kreditu broj: 286-53272090, ništetni u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.

II. Nalaže se Tuženiku: ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da Tužitelju: KR, [adresa], isplati iznos od 5.437,26 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to na način da:

a) u odnosu na tražbinu proizašlu iz Ugovora o kreditu broj: 016-622/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, Tuženik Tužitelju isplati iznos od 5.254,21 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 16. ožujka 2021. godine pa do isplate,

b) u odnosu na tražbinu proizašlu iz Ugovora o kreditu broj: 286-53272090, Tuženik Tužitelju isplati iznos od 183,05 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 23. ožujka 2021. godine pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22), sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik, koji je tada poslovao pod nazivom: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., sklopili: Ugovor o kreditu broj: 016-622/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom: 16. ožujka 2006. god. (dalje i: Ugovor 1), kao i: Ugovor o kreditu broj: 286-53272090. Krediti po Ugovorima su prijevremeno otplaćeni, te je tuženik prilikom prijevremenih otplata kredita, tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za prijevremeni povrat kredita (dalje i: Izlazna naknada). Tužitelju je Izlazna naknada s osnove - Ugovora 1 naplaćena dana 15. ožujka 2021. godine u iznosu od 5.254,21 EUR,

- Ugovora 2 naplaćena dana 22. ožujka 2021. godine u iznosu od (1.379,17 HRK / 183,05 EUR). Tuženik nije imao pravo Tužitelju kao potrošaču obračunati i naplatiti Izlaznu naknadu. Ovo iz razloga što su Ugovori ništetni u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo Tuženika da Tužitelju zaračuna i naplati Izlaznu naknadu. Ugovori su u tom dijelu ništetni jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovore. Ugovore je u cijelosti pripremio i predložio Tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Izlaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je Tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je Tužitelj terećenjem za Izlazne naknade stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na Tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist Tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81. , 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Postupanjem pod 2. gore, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je Tuženik, koji je sastavio Ugovore, dužan vratiti Tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu1. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), pogrešno je tumačiti na način da je tužitelj trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU2, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila se i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ . Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. odnosno 1068. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Odredbom citiranih članaka Zakona o obveznim odnosima, kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Navedeno je razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Ističe i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu, te je ista i pročitana i to: Ugovor o kreditu broj: 016-622/2006 od 16. ožujka 2006. (l.s. 5-10), aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-622/2006 od 07. travnja 2006. (11-19), Obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita po Ugovorima (l.s. 21-22), te saslušao tužitelja kao stranku (l.s. 130-132).

Sud nije provodio dokaz financijskim vještačenjem predloženim od strane tuženika smatrajući činjenično stanje dovoljno raspravljeno za donošenje odluke, a nije ni provodio dokaz saslušanjem djelatnika banke obzirom je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku radi isplate iznosa od 5.437,26 EUR, sa pripadajućom zateznom kamatom, koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita koji je tužitelj platio tuženiku prilikom zatvaranja kredita.

5. Među strankama nije sporno da su sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-622/2006 od 16. ožujka 2006. i aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-622/2006 od 07. travnja 2006. Nije sporno niti to da su krediti prijevremeno otplaćeni.

6. Nije sporno da je čl. 8. Ugovora izričito ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke. Stoga je tuženica u obavijestima o privremenom zatvaranju od 04. ožujka 2021. i 05. ožujka 2021. dostavila tužitelju kompletan iznos dugovanja, uključujući naknade za prijevremeno zatvaranje u utuženim iznosima, sve vezano uz njegov zahtjev za prijevremeno vraćanje kredita, a nije sporno ni da je tužitelj tako određene iznose naknada platio prilikom prijevremenog zatvaranja kredita.

7. Sporno je, da li je tuženik imao pravo tužitelju zaračunati naknade za prijevremenu otplatu kredita, obzirom tužitelj smatra da je ugovorna odredba temeljem koje joj je ista naplaćena ništetna, te da je tuženik utuženi iznos stekao bez osnove.

8. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9. Odredbom članka 296. stavak 1. ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koje sadrže odobreni od nadležnog tijela.

10. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

11. Čl. 1024. ZOO-a u st. 1. propisuje da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, nadalje u st. 2 da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U st. 3. Istog članka propisano je da je u oba slučaja korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, dok prema st. 4. u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

12. Iz iskaza tužitelja slijedi da je imao stambeni kredit kod Addiko banke koji je podigao za kupovinu kuće kojeg je podigao 2006., a s obzirom da su se nakon provedene konverzije na tržištu pojavili krediti s povoljnijom kamatom odlučio je zatvoriti postojeći sa drugi kreditom druge banke, a za što su mu oni uvjetovali plaćanje izlazne naknade. Inače je osobno otišao u banku obavijestiti ih o namjeri prijevremenog vraćanja kredita, a to je bilo neposredno pred realizaciju tog drugog kredita negdje početkom 2021. Tom prilikom su mu dali izračun koji je bio uvjet za zatvaranje kredita, a nije imao drugog izbora pa je morao platiti tu naknadu za prijevremeno vraćanje kredita koju su mu obračunali od negdje cca 5.000,00 €, a sve kako bi zatvorio predmetni kredit. Prilikom sklapanja ugovora da nije bilo ništa konkretno govora da će morati platiti naknadu ukoliko prije zatvori kredit, a inače se ni oko niti jednog elementa o kreditu nije dalo ništa pregovarati. Prilikom prijevremenog zatvaranja kredita da su obračunali iznos te naknade i pozvali se na pravilnik da je on to dužan platiti.

13. Ovdje je potrebno napomenuti, da je Vrhovni sud RH zauzeo stav u identičnoj pravnoj situaciji, vezano za zakonitost naplate naknade za prijevremeno zatvaranje kredita od strane banke. Tako isti u svojoj odluci Rev/2018-2 od 09. ožujka 2022. kojom preinačuje presudu Županijskog suda u Osijeku i potvrđuje prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Osijeku kojom je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik obvezuje platiti naknadu za prijevremnu otplatu kredita, te naloženo banci da vrati tužitelju iznos naknade za prijevremnu otplatu kredita koju je ovaj platio prilikom vraćanja kredita,sve pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog provedenog postupka, a sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud zaključuje da je potraživanje tužitelja osnovano. Prije svega, a u svezi osporavanja statusa potrošača tužitelja valja istaći da takav status proizlazi iz iskaza tužitelja, kao i iz samog ugovora gdje je tuženik naveo da se kredit daje za refinanciranje te kupovinu I adaptaciju kuće, dok u spisu nema dokaza da bi kredit bio namjenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Uvažavajući sadržaj odredbe citiranog članka 296. ZOO-a u vezi s odredbom članka 7. stavak 2. ZOO-a i okolnostima ovog slučaja ovaj sud ocjenjuje da je odredba članka 8. Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je propisano da je klijent dužan tuženiku platiti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita. Ovom odredbom (čl. 8. Ugovora o kreditu) je uvelike povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na tužiteljevu štetu te je njome i njenom realizacijom koju je tuženik kao jednostrani sastavljač ugovora, jednostrano nametnuo i uvjetovao plaćanje ove naknade tužitelju, tužitelj kao druga ugovorna strana u ugovoru o kreditu s ovom nepoštenom odredbom doveden u očigledno neravnopravan položaj u pravima i obvezama iz ugovora, a u tuženikovu korist. Na ovaj način je tuženik postupio protivno svrsi sklopljenog ugovora, načelima obveznog prava te duhu prava i pravnog poretka. Nadalje je Zakon o zaštiti potrošača, vrlo jasno definirao pojam nepoštene ugovorne odredbe. Prema odredbi članka 53. stavak 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, posebno ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Takva ugovorna odredba mora biti jasna, lako razumljiva i uočljiva (članak 57. ZZP-a). Odredbom članka 59. stavak 1. ZZP- a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.Stavljajući sporne odredbe u Ugovor tuženik je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. i 296. stavak 1. ZOO-a) te načelu zabrane zloupotrebe prava (članak 6. ZOO-a) jer je unaprijed zaprijetio i ostvario prijetnju materijalnim posljedicama tužitelju kao drugoj ugovornoj strani kako bi ga zapravo prisilio na održavanje ugovora u njegovom punom trajanju. S obzirom na način sklapanja ovog ugovora (adhezijski ugovor) na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj i koji u ovom spornom dijelu nije mogao i nije bio predmetom pregovaranja između stranaka, riječ je o očiglednoj neravnopravnosti ugovornih strana u njihovim pravima i obvezama na tužiteljevu štetu (članak 296. stavak 1. ZOO-a). Nadalje je člankom 1024. propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo. U odnosu na štetu tuženik navodi da se ne radi o izmakloj dobiti u vidu neostvarenih kamata već o stvarnoj šteti u vidu kamata koje on plaća svojim zajmodavcima, rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope kao unaprijed ugovoreni iznos itd. Tuženik međutim ne konkretizira stvarni iznos štete za svaku od tih stavki koje ističe a koje iznose je morao znati prilikom određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu koju je naveo u svojoj obavijesti, jer ako se tu radilo o štetu koja bi nastala u točno određenom iznosu trebao bi biti priložen izračun svake stavke štete kao se došlo do točno određenog iznosa navedenog kao naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa kako to nije slučaj sud nije ni provodio financijsko vještačenje predloženo po tuženiku na okolnost visine štete, a ujedno I smatrajući da bi isto bilo povezano s nerazmjernim teškoćama. S tim u svezi napominje se i da je tijekom postupka tuženik odustao od prijedloga za saslušanje djelatnika banke na okolnost štete. Kako tuženik ničim nije dokazao stvarnu štetu i njenu visinu na koju bi jedino imao pravo, to je sud stava da ne trpi nikakvu štetu kod otplate kredita prije vremena, slijedom čega je takva izlazna naknada nezakonita, pa unatoč tome što je ugovorena nije se smjela naplatiti, te tužitelj ima pravo na vraćanje iznosa naknade koju joj je tuženik nezakonito naplatio u visini navedenoj u svojim Obavijestima.

14. U odnosu na prigovor zastare sud isti smatra neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost spornih odredbi temeljem utvrđena ovom odlukom utuženo potraživanje nije u zastari.

15.Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev je usvojen u cijelosti, uz zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja, prema stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16. O parničnom trošku sud je donio odluku na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, te je tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku, priznat parnični trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) stoga je tužitelju određen trošak za sastav tužbe (Tbr. 7. 1.) , podneska od 5. siječnja 2024. ( Tbr. 8.1.), ročišta od 13. ožujka 2025. i 01. travnja 2025. (Tbr. 9. 1.), u visini od 200,00 € + 25 % PDV-a za svaku radnju što ukupno iznosi 1.000,00 EUR.

Šibenik, 14. travnja 2025.

Sudac:

Jadranka Longin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke pisanim putem u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku punomoćniku