Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-5356/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, po sutkinji pojedincu toga suda Ilijani Petyo, u pravnoj stvari tužitelja LA iz [adresa], Kolodvorska 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marinu Birkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P-58/2022-8 od 11. listopada 2024., dana 14. travnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P-58/2022-8 od 11. listopada 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvoga stupnja je odbijen prigovor tužene mjesne nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
2. Protiv toga rješenja žalbu je izjavila tužena zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje ili ukidanje rješenja i vraćanje predmeta na ponovan postupak.
3. Žalba tužene nije osnovana.
4. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP, jer obrazloženje prvostupanjske presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nije nerazumljivo i nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati, a niti drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.
5. Predmetna tužba podnesena je radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog 14. prosinca 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, kao i radi isplate po osnovi ništetnih odredbi.
6. Iz sadržaja priloženog ugovora o kreditu sklopljenog 14. prosinca 2006. proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora banke. Kako je u ovom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu koji je sastavila tužena i temeljem zakonske presumpcije se ima uzeti da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru o kojem stranke nisu pregovarale pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tužena (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.
7. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
8. Takve odredbe sadrži i čl. 53 i 59. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 19/22, 59/23 ) u skladu s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo, jer upravo čl. 3. navedene Direktive strogo određuje kako ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Također, iz odredbe čl. 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
9. Dakle, između ostalih nepoštena bi mogla biti i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Sud Europske unije odlučio je u presudi C-137/08 od 9. studenog 2010. da nacionalni sud po službenoj dužnosti mora ispitati ulazi li odredba o mjesnoj nadležnosti u potrošačkom ugovoru u područje primjene Direktive 93/13 i ako ulazi ocijeniti je li takva odredba nepoštena, a u presudi u spojenim predmetima C-240/98 -C-244/98 od 27. lipnja 2000. da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, tako da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
10. Iako je odredba čl. 12. ugovora o kreditu koja se odnosi na sporazum o mjesnoj nadležnosti prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, jasna i razumljiva, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom.
11. Cijeneći udaljenost mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) od suda čija je nadležnost ugovorena ovaj sud prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu potrošača. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da bi tužitelj za pristup sudu u [adresa] bio izvrgnut povećanim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa]. Financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u [adresa] mogli bi utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).
12. U odnosu na navod tužene da sud nije utvrdio da tužitelj ima prebivalište u [adresa] valja reći da ta činjenica proizlazi iz podataka u samom ugovoru o kreditu kao i navoda tužbe, i ničim nije osporena. Neodlučni su žalbeni prigovori tužene koji se odnose na mogućnost tužitelja da angažira odvjetnika iz Zagreba, jer se radi o zadiranju u pravo stranke da ju zastupa punomoćnik po njezinom izboru. Osim toga, tužena gubi iz vida da i stranka koju zastupa punomoćnik u skladu s čl. 89. st. 2. ZPP uvijek može doći pred sud.
13. Stoga ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, i prema ocjeni ovog suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP, nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP o općoj mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već primjeni odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) (tako i Vrhovni sud RH br. Gr1-143/2019) te prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tužene nije osnovan.
14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP žalba tužene je odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
15. Budući da tužena nije uspjela sa žalbom, neosnovan je njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 14. travnja 2025.
Sutkinja:
Ilijana Petyo
