REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4412/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Eugenu Kujundžiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 6. ožujka u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 14. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju ĐĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 304,28 eur sa zateznom kamatom na iznos od

- 8,33 eur od 31.10.2008. pa do isplate

- 8,94 eur od 31.12.2008. pa do isplate

- 10,44 eur od 31.01.2009. pa do isplate

- 11,09 eur od 28.02.2009. pa do isplate

- 9,03 eur od 31.03.2009. pa do isplate

- 9,36 eur od 30.04.2009. pa do isplate

- 6,68 eur od 31.05.2009. pa do isplate

- 4,40 eur od 30.06.2009. pa do isplate

- 4,91 eur od 31.07.2009. pa do isplate

- 6,23 eur od 31.08.2009. pa do isplate

- 6,08 eur od 30.09.2009. pa do isplate

- 4,82 eur od 31.10.2009. pa do isplate

- 7,17 eur od 30.11.2009. pa do isplate

- 8,89 eur od 31.12.2009. do isplate

- 11,65 eur od 31.01.2010. pa do isplate

- 10,93 eur od 28.02.2010. pa do isplate

- 14,49 eur od 31.03.2010. pa do isplate

- 13,71 eur od 30.04.2010. pa do isplate

- 15,34 eur od 31.05.2010. pa do isplate

- 26,12 eur od 30.06.2010. pa do isplate

- 23,82 eur od 31.07.2010. pa do isplate

- 30,03 eur od 31.08.2010. pa do isplate

- 28,03 eur od 30.09.2010. pa do isplate

- 23,79 eur od 31.10.2010. pa do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 9012042272 od 20.10.2016. sklopljenog između tužitelja ĐĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja: - u čl. 11.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.''

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju ĐĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 63,50 eur sa zateznom kamatom od 24. listopada 2006. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju ĐĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 152,39 eur sa zateznom kamatom od 24. listopada 2006. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju ĐĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.014.04 eur sa zateznom kamatom od 14. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 20. listopada 2006. sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012042272 na iznos od 10.298,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju švicarskog franka kreditora važećem na dan korištenja kredita. Radilo se o standardnom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom odnosno ugovornom odredbom prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita te koji sadrži ugovornu odredbu prema kojoj je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora tj. tuženika, a iste predstavljaju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara, a takvo postupanje rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja čime je kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima. Smatra da radi navedenog ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva u visini iznosa kojeg je preplatio tuženiku a tuženik stekao bez pravne osnove. Slijedom navedenog, traži da sud naloži tuženiku da mu po osnovi ništetne odredbe po valutnoj klauzuli prema konačno postavljenom zahtjevu isplati iznos od 304,28 eur sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate. Nadalje navodi kako je u predmetnom ugovoru o kreditu sadržana i ništetna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za osiguranje kredita, pa je tako člankom 11.3. Ugovora određeno da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00% kredita, koje su mu i naplaćene. Smatra da se o tim naknadama nije pojedinačno pregovaralo niti je mogao utjecati na sadržaj ugovora time da mu nikada nije niti prethodno niti naknadno predočena struktura tih troškova što njegovu obvezu čini neodređenom i neodredivom a posljedično i nepoštenom i ništetnom, pa je takvim terećenjem stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Slijedom toga traži da sud predmetni ugovor utvrdi ništetnim u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita te naloži tuženiku isplatu iznosa od 63,50 eur odnosno iznosa od 152,39 eur sa zateznom kamatom od 24. listopada 2006. pa do isplate. Traži i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te predlaže isti odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu, plan otplate, knjigovodstvenu karticu, informacije o načinu promjene kamatnih stopa i Opće uvjete poslovanja s građanima. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu koji se temelji na tvrdnji o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi naknadi za osiguranje kredita te posljedično zahtjev za isplatu po osnovi tih ništetnih ugovornih odredaba.

5.1. U odnosu na protivljenje tuženika djelomičnoj preinaci tužbe povišenjem zahtjeva za isplatu ističe se kako tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao imati potpuna saznanja o iznosu koji je preplaćen pa se svakako radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP i stoga je dopuštena preinaka jer sud nalazi da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. Nema spora o tome da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora zaključen 20. listopada 2006. Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 10.298,92 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora važećeg na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,10 % uz rok otplate kredita 48 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

7. U odnosu na stajalište tuženika da su se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužitelj poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužitelj treba dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da su nepoštene, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična

- potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Iz okolnosno uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da se nije moglo pregovarati o sadržaju ugovora već je auto kući dobio gotov tekst ugovora na potpis, pri čemu nije upozoren da bi rate mogle rasti.

8.1. Valja istaći kako u ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), pa tako niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe o valutnoj klauzuli.

9. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba o valutnoj klauzuli to je temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) utvrđeno postojanje osnove zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Valja istaći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječan potrošač upravo na tuženiku. Također, a u odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).

10.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj sklopio kao fizička osoba i to za izričitu namjenu a to je kupnja vozila time da je tužitelj u iskazu, kojeg sud prihvaća, naveo da je vozilo kupljeno i korišteno isključivo za osobne potrebe.

10.2. Iz navedenog se ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja osobito cijeneći njegov iskaz u pravcu da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio imatelj poslovnih udjela niti nositelj obrta, pa stoga iz navedenog proizlazi njegovo svojstvo potrošača.

11. Valja dodati i to da autokrediti nisu bili isključeni iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu pak na pitanje zastare valja uputiti na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

12.1. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 31. svibnja 2023. to se u rečenom smislu prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu odredbe čl. 225. ZOO.

13. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda.

13.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda a u odnosu na obračunavanje i umanjenje dosuđenih iznosa za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

13.2. Sve i da je točno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu nema osnove da se vještaku odredi zadatak da izračuna tzv. negativne razlike.

13.3. Valja reći da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi pa se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF.

13.4. Tako je utvrđeno da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 304,28 eur za iznose za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi visina zahtjeva od 204,28 eur to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

15. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

16. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja ponoviti kako je u postupku utvrđeno

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP),

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP, dok nema spora o tome

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% (čl. 11.3. ugovora).

17. Tužitelj je u iskazu naveo da su mu naplaćene i naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita bez da mu je objašnjeno na što se konkretno ti troškovi odnose.

17.1 Dakle, proizlazilo bi da se o toj ugovornoj odredbi o naknadama (čl. 11.3.) nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.2. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita te naknadi za osiguranje kredita i visini istih iz čl.11.3. ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

17.3. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi čl. 11.3. ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu odredbe čl. 85. ZZP/03.

20. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućava tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00% odnosno 2,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

21. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

21.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

21.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita te za osiguranje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

21.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

21.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita odnosno za osiguranje redita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

21.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu koji se otplaćuje u 48 mjesečnih obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

21.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

21.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženik kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita te osiguranja kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

21.8. Imajući na umu navedeno, odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

22. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvato takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 11.3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% odnosno 2,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita te za osiguranje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

22.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

22.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 11.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% odnosno 2,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. II. izreke presude.

23. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u iznosu od 63,50 eur i 152,39 eur kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka.

24. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi kako je to i zatraženo, nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) pa do isplate.

25. Prigovor zastare nije osnovan.

25.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka II. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 100,00 eur, za sastav podneska od 19. listopada 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. – 100,00 eur, za sastav podneska od 2. studenog 2023. prema Tbr. 8. toč. 4. – 25,00 eur, za zastupanje na ročištu 10. travnja 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 100,00 eur, za sastav podneska od 30. kolovoza 2024. prema Tbr. 8. toč. 4.

– 50,00 eur, za sastav podneska od 23. rujna 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 100,00 eur te za zastupanje na ročištu 6. ožujka 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 100,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 137,50 eur, a što ukupno iznosi 687,50 eur. Priznat mu je i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eur kao i trošak zatražene sudske pristojbe u odnosu na dio zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita i to na tužbu u iznosu od 13,27 eur te na presudu u iznosu od 13,27 eur, tako da mu je konačno dosuđen trošak u iznosu od 1.014,04 eur.

26.1. Valja dodati kako se prema stajalištu sudske prakse deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtejva za činidbu, ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

27. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu, 14. travnja 2025.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika