Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ovr-541/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja po sutkinji toga suda Sabini Dugonjić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja B2 Kapital d.d., OIB: 57509775367, Zagreb, Radnička cesta 11, zastupanog po prokuristi EG, protiv ovršenice AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tihomiru Kovačiću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, radi ovrhe na nekretnini odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Ovr-570/2021-39 od 7. ožujka 2025., dana 14. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Ovr-570/2021-39 od 7. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda prihvaćen je prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe te je odgođen postupak ovrhe do okončanja parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ili do proteka roka iz Zaključka kojim je ovršenica upućena da u roku 30 dana od dostave zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja B2 Kapital d.d., OIB: 57509775367, Zagreb, Radnička cesta 11, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], sada zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], [adresa], Kuća i Dvorište, površine 442 m2, u vlasništvu ovršenice AG.

2. Protiv navedenog rješenja žali se ovrhovoditelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20. i 114/22 - dalje: OZ), te predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje odnosno preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Ovršenica u odgovoru na žalbu ovrhovoditelja osporava žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te posebno ističe da upravo iz pravnog stava presude Europskog suda C-407/18 od 26. lipnja 2019. o tumačenju Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. proizlazi da nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta mora ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te Direktive i to bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti i po toj osnovi će odgoditi zatraženu ovrhu, slijedom čega ovršenica predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijanu odluku.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge propisane odredbom čl. 50. st. 5. OZ kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te na bitne povrede odredaba postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP u svezi s odredbom čl. 21. st. 1. OZ, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba ovršnog postupka, a niti žalitelj određeno ne navodi koje bi to bitne povrede bile učinjene.

6. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem o ovrsi istog suda poslovni broj: Ovr- 897/18 od 26. listopada 2018., određena predložena ovrha na nekretnini ovršenika ZG i AG, pobliže opisanoj u izreci zaključka, na temelju ovršne isprave, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja. Zatim, proizlazi da je ovršna isprava na temelju koje je doneseno predmetno rješenje o ovrsi Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj [broj kredita], sklopljen između Kent banke d.d. Zagreb kao kreditora i ZG kao korisnika kredita, te založnih dužnika ZG i AG, koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Nadi Kemec iz [adresa], broj OV-6977/12 od 7. studenog 2012., a Ugovorom o ustupu i prijenosu tražbina od 4. srpnja 2023., ustupljena je predmetna tražbina B2 Kapitalu d.d. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da budući da je konkretni ovršni postupak pokrenut na temelju ovršne isprave, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj [broj kredita], sklopljen između Kent banke d.d. Zagreb kao kreditora i ZG kao korisnika kredita, te založnih dužnika ZG i AG, koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Nadi Kemec iz [adresa], broj OV- 6977/12 od 7. studenog 2012., u iznosu 30.592,37 eura, dakle na temelju potrošačkog ugovora, a za koji postoji sumnja o ništetnosti pojedinih odredaba. Stoga je zakazano ročište 6. ožujka 2025. na kojem je, budući da Ugovor o kreditu kao javnobilježnički akt nije prošao sudsku kontrolu provjere eventualno nepoštenih ugovornih odredaba, a sukladno Zaključku građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na zapisnik uzeta izjava ovršenice koja je navela da predmet ovrhe predstavlja njezin dom u kojem stanuje, njezinu jedinu nekretninu koju posjeduje te je navela da živi sama, suprug i sin su preminuli, od primanja dobiva mirovinu od koje joj se mjesečno skida ¼ i to na kamate koje idu Banci. Istaknula je da je predmetni kredit koristio njezin pokojni sin, koji se u međuvremenu razbolio te nije mogao plaćati rate kredita. Također je navela da se ne sjeća uvjeta toga kredita, ona mu je bila samo jamac, a također ne zna je li se pojedinačno pregovaralo o uvjetima kredita. Posebno je napomenula da bi prodajom kuće, kao jedine nekretnine koju posjeduje, istoj nastupila teška i nenadoknadiva šteta, sama živi i ne posjeduje drugi dom, u kojem bi, u slučaju prodaje, živjela.

7. Uzimajući u obzir sve navedeno i da se ovrha vodi na nekretnini u kojoj ovršenica stanuje, kao i činjenicu da bi u slučaju eventualnog uspjeha u parnici, protuovrha bila nepotpuna i nedovoljna pravna zaštita jer bi ista ostala bez jedine nekretnine i imovine koja joj je nužna za život i egzistenciju, prvostupanjski sud je odgodio ovrhu do pravomoćnog završetka parničnog postupka radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, ili do proteka roka za njeno pokretanje.

8. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

9. U skladu s odredbom čl. 65. st. 1. OZ-a, sud može na prijedlog ovršenika, ako on učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, ako postoji i razlog iz čl. 65. st. 1. t 1. do 8. OZ-a.

10. Žalitelj u žalbi ističe da u konkretnom slučaju nisu se ispunili taksativno navedeni uvjeti jer ovršenica nije pokrenula parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,a što je vidljivo već iz Zaključka poslovni broj Ovr-570/2021-39 od 7. ožujka 2025. koji prethodi pobijanom rješenju. Isto tako, ističe da sama tvrdnja da bi ovršenik ostao bez jedine nekretnine nije sama po sebi dovoljna za odgodu ovrhe. Naime, svaka ovrha na nekretnini i iseljenje je tegobno za osobu koja se iseljava i narušava njezinu stabilnost te predstavlja u određenom smislu štetu za tu osobu, ali na takvu štetu zakonodavac nije mislio kada je propisao da se odgoda ovrhe može dopustiti ako ovršenik učini vjerojatnim da bi njezinom provedbom trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, a ovršenik nije učinio vjerojatnim u čemu bi se konkretno sastojala nenadoknadiva odnosno teško nadoknadiva šteta koja bi mogla nastati provedbom ovrhe. Također, ovrhovoditelj ističe da sama činjenica pokretanja parničnog postupka ne znači ujedno i da su ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe i to upravo zbog navedenog članka i iz taksativno navedenih uvjeta članka 65. st.1. OZ, sama činjenica pokretanja parničnog postupka ne dovodi do automatske odgode ovrhe.

11. Međutim, takvi navodi žalitelja se ne mogu prihvatiti. Naime, odgodu ovrhe, treba promatrati i kroz načelo djelotvornog osiguravanja provedbe Direktive vijeća broj 93/13/EEZ, jer je upravo člankom 2. stavak 1. točka 1. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22 - dalje: ZZP) propisano da se tim Zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzima i taj akt. Naime, Direktivu Vijeća broj 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prema Odluci Suda Europske unije poslovni broj C-407/18 od 26. lipnja 2019. s gledišta načela djelotvornosti treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis na temelju kojeg nacionalni sud, koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

12. Praksom Suda Europske unije uspostavljeno je načelo nadređenosti prava Unije, kojim se osigurava da se pravo Unije ne može ukinuti ili izmijeniti nacionalnim pravom i da u slučaju sukoba ima prednost pred nacionalnim pravom (Costa v. ENEL broj C-6/64) te načelo izravne primjenjivosti prava Europske unije, zbog čega su njegove odredbe potpuno i ujednačeno primjenjive u svim državama članicama (HG broj C-26/62).

13. Ovršenica je dala izjavu da traži sudsku zaštitu radi utvrđivanja nepoštenosti odnosno ništetnosti potrošačkog ugovora, prije svega jer se radi i o nekretnini u kojoj stanuje pa bi u slučaju eventualnog uspjeha u parnici protuovrha bila nepotpuna i nedovoljna pravna zaštita jer bi ostala bez nekretnine koja je nužna za njezinu egzistenciju pa je u tom smislu izjavila da ne želi ostati vezana eventualnim nepoštenim odredbama potrošačkog ugovora odnosno ovršne isprave ugovora o kreditu, a i podneskom od 27. 3. 2025. dostavila je dokaz da je podnijela tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], sada zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], [adresa], Kuća i Dvorište, površine 442 m2, u vlasništvu ovršenice AG.

14. Stoga, u odnosu na žalbene navode, valja reći da je sud Europske unije u presudi C-407/18 od 26. lipnja 2019., kojom je analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ, najprije obrazložio kako sukladno slovenskom nacionalnom pravu (koje se u tom postupku analizira) odgoda ovrhe do donošenja pravomoćne odluke o meritumu dopuštena je samo iznimno i podliježe strogim zakonskim uvjetima u pogledu dokazivanja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, koji isključuje štetu povezanu sa samom ovrhom, čime ta odgoda u praksi postaje gotovo nemoguća. Takvo ovršnopravno uređenje, prema kojem je sukladno ocjeni Europskog suda odgoda ovrhe u praksi gotovo nemoguća, sadrži i hrvatsko pravo, konkretno odredba čl. 65. st. 1. toč. 4. OZ kojom je propisano da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti.

15. Ovrha je strogo formalni postupak, pa tako odredbe Ovršnog zakona ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog u obliku javnobilježničkog akta, i po toj osnovi odgodi ovrhu. Dakle, iz navedenog proizlazi da se nacionalna odredba OZ- a čini nemogućom odnosno pretjerano teškom za primjenu prava Europske unije.

16. Sud Europske unije je u navedenoj presudi, a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog Ovršnog zakona (koja je, dakle, gotovo istovjetna odredbi čl. 65. st. 1. OZ) čini nemogućom ili pretjerano teškom za primjenu prava Unije (Direktivu Vijeća 93/13/EEZ). Pritom je Sud odlučio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

17. Presude Suda Europske unije predstavljaju izvor prava Europske unije te su obvezujuće za sve države članice, njihova državna tijela i nacionalne sudove, u okvirima njihove nadležnosti, pri čemu presuda koja se odnosi na jednu državu članicu obvezuje i sve druge države članice. Stoga, kako navedena presuda Suda Europske unije, dakle obvezuje i sud Republike Hrvatske, a s obzirom na to da je ovršenica dala izjavu da traži sudsku zaštitu radi utvrđivanja nepoštenosti odnosno ništetnosti potrošačkog ugovora, prije svega jer se radi i o nekretnini u kojoj stanuje pa bi u slučaju eventualnog uspjeha u parnici protuovrha bila nepotpuna i nedovoljna pravna zaštita jer bi ostala bez nekretnine koja je nužna za njezinu egzistenciju pa je u tom smislu izjavila da ne želi ostati vezana eventualnim nepoštenim odredbama potrošačkog ugovora odnosno ovršne isprave ugovora o kreditu, to su i prema ocjeni ovog suda ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe temeljem čl. 65. st. 1. OZ, to, suprotno žalbenim navodima, neovisno o ispunjenju pretpostavke o teško nadoknadivoj ili nenadoknadivoj šteti, a sukladno navedenoj presudi Suda Europske unije.

18. U odnosu na žalbene navode da se u postupku za proglašenje ovrhe nedopuštenom, a na koji je sud uputio ovršenika neće utvrditi sadrži li Ugovor o kreditu kao ovršna isprava nepoštene odredbe, već će se isto utvrditi u posebnom postupku deklaratornom zaštitom, valja reći da je i u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ovršenik ovlašten isticati prigovore i okolnosti kojima ukazuje na ništetnost javnobilježničke isprave (potrošačkog ugovora) koja je ovršna isprava u ovršnom postupku odnosno da su pojedine odredbe ugovora ništetne (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev-861/2022 od 5. listopada 2022.)

19. Tu još valja napomenuti i da je 11. ožujka 2022. na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske održan sastanak predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojem je donesen slijedeći zaključak: "U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe".

20. Naime, upravo navedeni zaključak ukazuje na značaj prava potrošača u današnjem društvu, odnosno na potrebu što šire zaštite prava potrošača, a u povezanosti s tim je i zaključak o potrebi odgode ovrhe u kojoj se ovrha provodi na nekretnini i sve to i bez obzira na to što je ovršenik dobrovoljno zasnovao založno pravo na nekretnini.

21. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu 14. travnja 2025.

Sutkinja

Sabina Dugonjić