Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-73/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marina kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mihovilu Joviću odvjetniku u Splitu, protiv tuženika pod 1) DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2) ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 3) ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] svi zastupani po punomoćniku Ivi Staničić odvjetniku u Splitu i pod 4) PK iz [adresa], radi utvrđenja, a odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-783/2019- 35 od 25. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-783/2019- 35 od 25. listopada 2024..

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja sljedećeg sadržaja:

„I/ Utvrđuje se da je tužitelj OK iz [adresa], (OIB [osobni identifikacijski broj]), pisanom oporukom pred svjedocima zv. „Ostavština, od 15. siječnja 2013. godine sačinjenom od ostavitelja ČK, prikraćen u nužnom dijelu kao zakonski nasljednik ostavitelja ČK, slijedom čega se u ostavinsku masu vraća imovina koja predstavlja vlasništvo označenog ostavitelja radi namire nužnog dijela tužitelja.

II/ Vraća se u ostavinu GK pok. PK dar koji je učinjen tuženoj ad/2 ŽK darovnim ugovorom zaključenim dana 20. srpnja 2012. godine u Makarskoj, ovjerenim istog dana u potpisu darovatelja ČK pok. PK od strane javnog bilježnika Ante Barbića u Makarskoj pod posl.br. OV-8338/2012, a koji dar se sastoji od dijela čestice zemlje [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Baška Voda na Skici posjeda br. 23/2011 sačinjenoj od strane GEO 7 d.o.o. Split po ovlaštenom inženjeru geodezije EK dana 24. veljače 2011. godine, prikazanog i označenog slovima A-B-C-D-E-F-G- A u površini od 490 m2, i to radi namire nužnog dijela tužitelja.

III/ Utvrđuje se da čitavi drugi kat kuće u [adresa], anagrafske oznake [adresa], izgrađen na čestici zemlje [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Baška Voda, ne predstavlja ostavinsku imovinu ostavitelja GK pok. PK, umrlog dana **.**.2015., već da čitav drugi kat predstavlja isključivo vlasništvo tužitelja OK iz [adresa], (OIB [osobni identifikacijski broj]).

IV/ Utvrđuje se da je tužitelj OK iz [adresa], (OIB [osobni identifikacijski broj]), isključivi vlasnik tri parking mjesta na dijelovima čestice zemlje [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] ko. [katastarska općina]-Baška Voda, i to jednog parking mjesta istočno od kuće izgrađene na istoj čestici zemlje pobliže prikazanog i označenog slovima ili brojevima ....u Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka geodezije...............m2, kao i dva parking mjesta zapadno od kuće izgrađene na istoj čestici zemlje pobliže prikazanih i označenih slovima ili brojevima u istom Nalazu i površini od mišljenju, u površinama.........m2, a koja parking mjesta pripadaju stambenim cjelinama na drugom katu kuće izgrađene na čestici zemlje [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Baška Voda.

V/ Nalaže se tuženima da tužitelju solidarno naknade parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, pa do isplate, i koja se određuje sukladno članku 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“ "

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima ad.1. - ad. 3. parnični trošak u iznosu od 31.989,80 eura (tridesetjednatisuća devetstoosamdesetdevet eura i osamdeset centi) u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu izjavio je tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže presudu preinačiti, podredno ukinuti odluku i vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak uz dosudu troška sastava žalbe. U žalbi tuženik posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio načelo slobodne ocjene dokaza.

2.1. Tužitelj u žalbi navodi kako prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud, kada govori o teretu dokaza, ne vodi računa o imovnom stanju tužitelja, te je radi izvođenja predloženog dokaza vještačenjem od strane tužitelja mogao primijeniti odredbu članka 153. stavak 4. ZPP-a. Visinu vrijednosti dijela imovine mogao je cijeniti i iz cijene prodanog dijela jedne od čestica koju je prodala tužena, te je svojim cjelokupnim postupanjem povrijedio i odredbu članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda o pravu na pristup sudu stranaka. U odnosu na usmeno darovanje dijela kuće smatra kako sud prešućuje niz dokaza – izjava svjedoka izvedenih na ovu okolnost. Što se tiče troškova postupka ističe kako prvostupanjski sud nigdje ne obrazlaže kako je utvrdio naknadu od po 2.16,00 eura (pravilno bi bilo 2.160,00 eura) po radnji i ne govori o vrijednosti spora i kako je došao do navedenog iznosa.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao i da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pobijana presuda, o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvaren niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi kako je oporukom ostavitelja TK, svoga oca, prikraćen u nužnom dijelu, slijedom čega traži vraćanje imovine u ostavinsku masu radi namirenja njegova nužnog dijela, s time da traži vraćanje u ostavinu i dara koji je učinjen njegovoj sestri ŠK i to radi namirenja njegova nužnog dijela. Tužbom također traži i da se utvrdi kako čitavi drugi kat kuće u [adresa] ne predstavlja ostavinsku imovinu, kao i pet parking mjesta već da je isto njegovo isključivo vlasništvo jer mu je otac GK usmeno darovao predmetne nekretnine.

7. Po provedenom postupku prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev i to nakon što je u postupku u bitnome utvrdio:

- da je ostavitelj GK, koji je umro **.**.2015., oporukom sačinjenom 15. siječnja 2013. ostavio strankama ovoga postupka svoje nekretnine; supruzi, djeci i unucima;

- da što se tiče spornog dijela nekretnina za koje tužitelj tvrdi da su njegovo isključivo vlasništvo ostavitelj oporukom supruzi DK ostavlja kuću koja se nalazi u [adresa] u [adresa], s time da navodi i kako je kuća bračna stečevina i polovica kuće je njegove žene na koju ona ima pravo, te joj on ostavlja i svoju polovicu; kao i da unuku ĐK oporukom ostavitelj ostavlja zapadni dio zemljišne parcele 2970/3 površine 490 m2;

- da tužitelj živi na drugom katu kuće koja se nalazi u [adresa] u [adresa];

- da je ista kuća sagrađena isključivo sredstvima ostavitelja i njegove supruge;

- da je ostavitelj darovao svojoj kćeri ŠK dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-Baška Voda darovnim ugovorom od 20. srpnja 2012.;

- da su tužitelj i tuženici u narušenim odnosima;

- da mentalno zdravlje ostavitelja tijekom pisanja oporuke nije sporno;

- da je ostavitelj dva puta pisao oporuku, te je drugom oporukom povukao prvu, da je darovnim ugovorom darovao svoju kći pa da iz navedenog proizlazi kako je ostavitelj držao do imovinskopravnih odnosa unutar obitelji, te je već time dvojbeno da bi sinu usmenim putem darovao dio kuće i parkinga;

- da navodi tužitelja da mu je usmenim putem darovana nekretnina, kao i njegove supruge kojoj je to na kavi pričala tužiteljeva majka nisu dostatni kao dokaz da mu je ista uistinu i darovana;

- da tužitelj nije dokazao ukupnu vrijednost imovine, a samim time niti da su ispunjene pretpostavke za vraćanje dara, odnosno da je kao zakonski nasljednik prikraćen u nužnom dijelu;

- da je isti predložio provođenje očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika, te utvrđenje vrijednosti ostavinske mase ostavitelja uz sudjelovanje stalnih sudskih vještaka geodetske, građevinske i poljoprivredne struke, te kako je tijekom postupka ustrajao na provođenju navedenog dokaza zbog čega je u dva navrata (13. prosinca 2019. i 29. listopada 2021.) pozivan na uplatu predujma prvo u visini od 11.000,00 kuna, a zatim 12.000,00 kuna koji iznos do zaključenja glavne rasprave nije niti djelomično predujmio;

- da je sud, konstatirao kako je provođenje predloženog dokaza vještačenjem neophodno radi procjene nekretnina koje su dio ostavinske mase, odnosno radi utvrđenja ukupne vrijednosti ostavinske mase;

- da je sud u odnosu na pretpostavke za vraćanje dara, odnosno je li tužitelju povrijeđen nužni dio odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja ne vodi računa o imovnom stanju tužitelja i da time isti nije dobio pravo na zaštitu suda zbog činjenice da nije mogao prikupiti sredstva za uplatu predujma od 12.000,00 kuna.

9. Prema odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

10. Prije svega, kada se uzme u obzir da je tužitelj u postupku zastupan po kvalificiranom punomoćniku odvjetniku koji je istoga morao upoznati sa eventualnim troškovima pokrenutog postupka kada je u konkretnom predmetu određena vrijednost predmeta spora u visini od 900.000,00 kuna, da tužitelj tijekom postupka nije ishodio eventualno pravo na besplatnu pravnu pomoć, kao i da tužitelj već u tužbi kao jedno od dokaznih sredstava predlaže provođenje očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika, te utvrđenje vrijednosti ostavinske mase ostavitelja uz sudjelovanje stalnih sudskih vještaka geodetske, građevinske i poljoprivredne struke jasno je da je već tada bio svjestan nužnosti izvođenja predloženih dokaza, kao i da iznos zatraženog predujma od 12.000,00 kuna za provođenje naprijed navedenih dokaza nije prekomjeran.

11. Također valja odgovoriti tužitelju kako u njegovom slučaju sud nije niti mogao niti trebao primijeniti odredbu članka 153. stavak 4. ZPP-a i po službenoj dužnosti odrediti izvođenje dokaza koje je predložio tužitelj jer je na tužitelju da dokaže svoje tvrdnje iz tužbe predloženim dokaznim sredstvima, te je suprotno žalbenim navodima pravilno primijenjena odredba članka 153. stavak 3. ZPP-a.

11.1. Što se tiče imovinskih prilika tužitelja i pozivanja na načelo pravičnosti, kao i pravu na pristup sudu činjenica je kako je sud tužitelja pozvao na plaćanje predujma 13. prosinca 2019. godine, koji isti nije uplatio, te je naveo podneskom od 19. svibnja 2021. kako ustraje na provođenju navedenog dokaza, da će do kraja ljeta, kada ima određene mogućnosti zarade prikupiti potreban iznos. Sud ga ponovo poziva rješenjem od 29. listopada 2021. na uplatu predujma, s time da do zaključenja glavne rasprave 23. rujna 2024. tužitelj na ime predujma nije uplatio niti dio iznosa na koji je pozvan, iako je predložio izvođenje navedenog dokaza, te je tijekom postupka isticao kako nije u njegovom interesu da se vještačenje ne provede (raspravni zapisnik od 29. listopada 2021.).

12. Dakle, pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno, pa je prvostupanjski sud s pravom odustao od izvođenja dokaza predloženim očevidom i vještačenjem nakon što tužitelj u razdoblju od gotovo pet godina, od kada je prvi puta pozvan na plaćanje predujma pa do zaključenja glavne rasprave, nije isti uplati kako bi se predloženi dokaz proveo.

13. Nadalje, osim naprijed navedenog vještačenja, sud je proveo sve predložene dokaze i utvrdio kako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da su ispunjene pretpostavke za vraćanje dara, odnosno je li tužitelju povrijeđen nužni dio, te je osnovano o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221. a ZPP-a.

14. O naprijed navedenom stav je zauzela i sudska praksa; tako je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 119/2021-2 od 3. studenog 2021. navedeno kako su pretpostavke za primjenu pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a ZPP-a ispunjene tek kada sud izvede i ocijeni dokaze koje je stranka (na kojoj je teret dokazivanja) predložila na pravno odlučne činjenične tvrdnje, osim ako su predloženi dokazi očigledno nepodobna dokazna sredstva na te činjenične tvrdnje.

15. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je proveo sve predložene dokaze, osim vještačenja za koje tužitelj nije uplatio predujam, valjano je obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, poštovao je pravo na dokaz, pravo na jednakost oružja i ravnopravnost stranaka, kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a okolnost što tuženik nije dokazao određene svoje navode i što nije zadovoljan presudom suda prvog stupnja, ne znači povredu navedenih prava.

16. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud mogao utvrditi da je prikraćen u svom nužnom dijelu jer ima mogućnost uvida u katastarski plan uočiti kako sve čestice koje bi tužitelj naslijedio ne vrijede 1/10 iznosa koji je 2. tužena tijekom ovoga postupka dobila kupoprodajnim ugovorom za samo dio čestice koju je dobila darovnim ugovorom.

17. Naime, kada se zahtjev za vraćanje dara, odnosno raspolaganja oporukom, ostvaruje u posebnoj parnici, u takvom slučaju radi se o tužbi nužnog nasljednika u smislu odredbe članka 77. i 78. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019 – nastavno: ZN), a koja tužba mora imati elemente "prave" nasljedničke tužbe gdje se tužbeni zahtjev postavlja radi činidbe koja se sastoji u vraćanju dara pri čemu tužitelj treba točno navesti u čemu se sastoji povreda njegovog nužnog djela i zatražiti da sud obveže tuženika na činidbu.

18. Člankom 77. stavak 1. ZN-a propisano je da je nužni dio povrijeđen kad je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnoga dijela (članak 70. stavak 5.) dok je stavkom 2. propisano da pri utvrđivanju ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova uzimaju se u račun i oni darovi i raspolaganja oporukom za koja je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio.

19. Člankom 70. stavak 5. ZN-a propisano je da nužni nasljednik na svaki način ima pravo na ime svoga nužnog dijela dobiti onoliku vrijednost koliko na njega otpada kad se obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom njegova nužnoga nasljednog prava (vrijednost nužnog dijela), dok je člankom 71. stavak 1. i 2. propisan način utvrđivanja vrijednosti ostavine. Naime, vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava vrijednost nužnog dijela utvrđuje se na sljedeći način:

1. Najprije treba popisati i procijeniti sva dobra koja je ostavitelj imao u času smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao oporukom, kao i sve njegove tražbine, pa i one koje ima prema nekom nasljedniku, osim tražbina koje su očito nenaplative.

2. Od utvrđene vrijednosti dobara koja je ostavitelj imao u času smrti odbija se iznos ostaviteljevih dugova, iznos troškova popisa i procjene ostavine i troškova pokopa ostavitelja.

3. Tako dobivenom ostatku pribraja se vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio na bilo koji način nekom zakonskom nasljedniku bez obzira nasljeđuje li ostavitelja, pa i darova učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljedstva, kao i onih darova za koje je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

4. Tome se pribraja i vrijednost darova koje je ostavitelj u zadnjoj godini svoga života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih darova,

dok stavak 2. iste odredbe navodi kako se neće uzimati u ovaj račun te se neće pribrajati vrijednost darova učinjenih za postignuće općekorisnih svrha, kao ni darova koji se na temelju samoga zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

20. Dakle, iz navedenih odredbi jasno proizlazi da se povreda nužnog dijela ne može utvrditi bez utvrđenja cjelokupne imovine ostavitelja što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Kako bi se moglo utvrditi je li tužiteljima povrijeđeno pravo na nužni dio neophodno je bilo prethodno utvrditi cjelokupan sadržaj ostavinske imovine, njenu vrijednost, vrijednost darova, a kako je sve propisano odredbom članka 71. stavak 1. i 2. ZN-a.

20.1. U konkretnom slučaju pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako je u parničnom postupku potrebno provesti dokazni postupak na okolnost utvrđivanja činjenica vezanih za izračunavanje vrijednosti nužnog dijela i to na način da se nužno angažiraju vještaci, kao stručne osobe (geodetske, građevinarske i poljoprivredne struke) radi procjene vrijednosti cjelokupne ostavine, a kako bi se uopće mogla izračunati vrijednost nužnog dijela na temelju odredbi članka 71. ZN-a.

20.2. Tužitelj mora dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva i sud nije dužan samostalno i po službenoj dužnosti izvoditi dokaze. Obveza tužitelja bila je dokazati da je uskraćen u nužnom dijelu, što isti u konkretnom slučaju nije dokazao jer prije svega nije dokazao vrijednost ukupne ostavinske imovine, a koja činjenica je odlučna za utvrđivanje je li povrijeđen nužni nasljedni dio tužitelja ili ne. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, imajući u vidu i odredbu članka 221.a ZPP-a, da tužitelj nije dokazao svoje navode, te da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na vraćanje dara i imovine raspoređene oporukom, odnosno da je uskraćen u nužnom dijelu kao zakonski nasljednik neosnovan.

20.3. Valja napomenuti i kako nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud mogao zaključiti slobodnom ocjenom dokaza da je tužitelj prikraćen u svom nužnom dijelu i to nakon što je prema mišljenju tužitelja trebao izvršiti uvida u katastarski plan i utvrditi koje čestice bi naslijedio tužitelj i dovesti ih u korelaciju s cijenom koju je tužena, sestra tužitelja, dobila za dio darovane čestice koju je prodala. Navedeno nije moguće upravo iz razloga što je neophodno bilo utvrditi provođenjem odgovarajućih vještačenja vrijednost cjelokupne ostavine, a zatim provesti postupak sukladno citiranim odredbama članka 71. ZN-a i tek tada je moguće izvesti zaključak o eventualnoj povredi nužnog dijela zakonskog nasljednika.

21. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva da mu je otac usmenim putem darovao dio kuće pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako takve tvrdnje tužitelja ne proizlaze iz provedenih dokaza, te iskaza niza saslušanih svjedoka.

22. Iz dokaznog postupka proizlazi kako je prvostupanjski sud saslušao sve predložene svjedoke, te je jasno utvrdio kako tužitelj živi duži niz godina na katu kuće u [adresa], s time da je prvo živio u prizemlju, a zatim kada je izgrađen kat prešao je živjeti sa obitelji na isti. Također je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza izveo pravilan zaključak kako osim navoda tužitelja da mu je usmenim putem darovana sporna nekretnina iz drugih dokaza ne proizlazi navedeno.

23. Tužitelj u žalbi preocjenjuje pojedine dijelove iskaza svjedoka i djelomično ih reproducira. Tako primjerice citira dio iskaza svjedoka KK kojim isti navodi kako mu je tužitelj dao ključeve od dva apartmana na drugom katu kuće da ih iznajmi za vraćanje duga i da nije pitao roditelje tužitelja može li ih iznajmljivati, jer ih je koristio tužitelj, dok ne navodi kako je isti svjedok iskazao i kako mu roditelji tužitelja nikada nisu spomenuli da bi tužitelju darovali gornju etažu ili primjerice da mu je otac tužitelja u razgovoru rekao da tužitelju neće od svoje imovine ostaviti ništa zbog neprimjerenog odnosa prema njemu.

24. Dakle, u ovlasti je prvostupanjskog suda u skladu s granicama određenim članka 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a ne u ovlasti tužitelja.

25. Tako je iz stanja spisa vidljivo kako svjedoci SK, CK, JK, HK, FK, NK izjavljuju kao im je poznato da tužitelj živi na drugom katu kuće u [adresa] i da su mu roditelji, odnosno GK dali da može u istoj stanovati, s time da nitko od njih nije iskazao da ima ikakvih saznanja o darovanju predmetnih nekretnina tužitelju.

26. U razlozima presude prvostupanjski sud je ocijenio i pravilno zaključio kako, osim navoda tužitelja, da mu je usmenim putem darovana sporna nekretnina iz drugih dokaza ne proizlazi navedeno. Činjenica da su pojedini svjedoci iskazali da je tužitelju otac dao stanovati na drugome katu obiteljske kuće ne znači da je isti očitovao i svoju volju darovati predmetnu nekretninu tužitelju.

27. Naime, i sama činjenica koju je sud nesporno utvrdio tijekom postupka, da je otac tužitelja, koji je očito znao za mogućnosti raspolaganja svojom imovinom i bio „pravno pismen“ jer je sačinio dvije oporuke i pismeni ugovor o darovanju, oporučno raspolagao nekretninom, za koju tužitelj tvrdi da mu je usmeno darovana, daje za pravo sudu izvesti zaključak kako GK nije usmeno darovao nekretninu tužitelju, niti je to bila njegova volja, te je samim time odluka suda prvog stupnja pravilna.

28. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu.

29. U odnosu na žalbene razloge tužitelja kojima navodi da je odluka o trošku pogrešna jer sud ne obrazlaže na koji način je utvrdio iznos naknade koji pripada tuženicima po radnji, odnosno da isti ne govori o vrijednosti samoga spora niti o tome kako je došao do navedenog iznosa valja reći da je odluka prvostupanjskog suda pravilna.

30. Naime, trošak tuženika je prvostupanjski sud obračunao prema članka 154. stavak 1 ZPP-a, u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kako je to i naznačeno u odluci. Vrijednost predmeta spora prema kojoj je obračunat trošak tuženika određena je na pripremnom ročištu 3. svibnja 2018. u visini od 900.000,00 kuna, te je u skladu s istom pravilno obračunata visina troška kako je to i navedeno pobijanom odlukom.

31. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe je odbijen na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspio.

U Vukovaru, 14. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin