REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-84/2022-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ iz [adresa], Šargovac, Đ 80, Bosna i Hercegovina, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mirta Trninić, odvjetnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Mirte Trninić, odvjetnice i u odsutnosti tuženika, 14. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], bio nositelj stanarskog prava na jednosobnom stanu u [adresa] na adresi [adresa] kat, površine 42,90 m2.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ĐĆ u dijelu kojim predlaže utvrditi da je tuženik Republika Hrvatska dužan priznati da je tužitelj ĐĆ bio nositelj stanarskog prava na navedenom stanu te da je tuženik Republika Hrvatska dužan provesti postupak stambenog zbrinjavanja tužitelja ĐĆ u skladu sa zakonom.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju ĐĆ parnični trošak u iznosu od 2.558,58 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Republike Hrvatske za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.000,00 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 4. svibnja 2022. tužitelj navodi kako je zaključkom Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za stambene poslove i status prognanika, izbjeglica i povratnika, Klasa: UP/I-371-03/18-006/5 od 8. travnja 2019. prekinut upravni postupak u upravnoj stvari stambenog zbrinjavanja te je naloženo tužitelju u roku od 90 dana po konačnosti zaključka pokrenuti sudski postupak radi utvrđenja statusa bivšeg nositelja stanarskog prava na stanu u [adresa]. Navodi kako je postupak stambenog zbrinjavanja pokrenuo kao bivši nositelj stanarskog prava na 1-sobnom stanu u [adresa] kat, dodjelom drugog odgovarajućeg stana, zahtjevom od 23. kolovoza 2013. Ističe kako je bio u radnom odnosu kod poduzeća Tekstilpromet Zagreb s.p.o. od 2. lipnja 1977. do 3. rujna 1991. Odlukom Radničkog savjeta Tekstilprometa od 25. lipnja 1990. o davanju jednosobnog stana od 42,90 m2 u [adresa] u [adresa] na korištenje, tužitelju je na korištenje dodijeljen predmetni stan pod uvjetom vlastitog učešća u iznosu od tadašnjih 45.045,00 dinara (15%) izvršenje koje uplate je zajedno s nastupom pravomoćnosti navedene odluke bilo uvjetom useljenja u predmetni stan. Na temelju navedenih odluka Grad Zagreb, Općina Centar je 27. prosinca 1990. donio odluku o davanju predmetnog stana na korištenje tužitelju. Navodi kako je u predmetni stan uselio u prosincu 1990. budući je učešće za predmetni stan od 45.045,00 dinara uplatio još ranije (12. rujna 1987. godine na blagajni Tekstilprometa što je tada bila protuvrijednost od 6.435,00 DEM) te na istome stanu komunalne obveze prijavio na svoje ime, a također ostvario (osobnim financiranjem) i telefonski priključak u istome stanu s pretplatničkim brojem [broj telefona]. Navodi kako je u posjedu spornog stana bio sve do mjeseca svibnja 1992., kada je nasilno deposediran, a u njegov stan je bilo provaljeno u njegovoj nenazočnosti od kada u isti više nije imao pristupa. Za cijelo vrijeme boravka na adresi spornog stana kao i trajanja radnog odnosa u Tekstilprometu nije mu dostavljena nikakva pisana obavijest da bi odluke Radničkog savjeta i Grada Zagreba o davanju spornog stana njemu na korištenje bile opozvane niti je protiv njega bio vođen sudski postupak rudi otkaza stanarskog prava na predmetnom stanu. Navodi kako navodne odluke o stavljanju van snage prethodne odluke kojom je njemu bio dodijeljen stan na korištenje, nikada nisu iskazane pravomoćnima i izvršnima odnosno odluka kojom je on stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu nikada nije pravomoćno ukinuta ili poništena. Stoga predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje da je bio nositelj stanarskog prava na jednosobnom stanu u [adresa] kat površine 42,90 m2 što mu je tuženik dužan priznati i temeljem istog statusa provesti postupak stambenog zbrinjavanja.

2. Tužitelj je tužbu podnio protiv Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Rješenjem posl. br. Ps-84/2022-3 od 16. svibnja 2022. tužba je vraćena tužitelju radi ispravka, odnosno dopune te je tužitelj pozvan ispraviti tužbu na način da kao tuženika naznači fizičku ili pravnu osobu koja može biti stranka u postupku sukladno odredbi čl. 77. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer je Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje državna upravna organizacija u smislu odredbe čl. 58. st. 2. Zakona o sustavu državne uprave (''Narodne novine'' br. 66/19) odnosno tijelo državne uprave koje nema pravnu sposobnost slijedom čega nema niti stranačku sposobnost i ne može biti stranka u postupku.

3. Postupajući po navedenom rješenju tužitelj je, u za to mu ostavljenom roku, dostavio sudu ispravljenu tužbu u kojem je kao tuženika naznačio Republiku Hrvatsku.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako tužitelj nije dostavio dokaz o datumu primitka odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-2422/20 od 16. prosinca 2021. kako bi dokazao da je ova tužba podnesena u roku od 90 dana. Nadalje navodi kako tužitelj ne identificira o kojoj se točno nekretnini radi niti dostavlja zemljišnoknjižni izvadak. Ističe kako je odlukom „Tekstilpromet“, Radničkog savjeta, broj VI-6.3./RS-1990 od 25. lipnja 1990. tužitelju dan na korištenje predmetni stan, međutim navedena odluka je kao takva stavljena van snage Odlukom od 26. srpnja 1990. budući je utvrđeno kako je tužitelj lažno prijavio podatke koji su bili krucijalni za dobivanje stana na korištenje čime su se stekli uvjeti za stavljanje odluke van snage. Tužitelj je kao članove svog domaćinstva lažno prijavio bivšu suprugu s kojom je brak bio razveden kao i majku koja je u trenutku lažnog prijavljivanja bila pokojna. Sukladno toč. 4. Odluke o davanju stana na korištenje radnik je dužan u roku od 30 dana uplatiti iznos od 15% učešća u visini vrijednosti stana što je u konkretnom slučaju iznosilo 45.045,00 dinara o čemu također tužitelj nije dostavio dokaz da je uplatio. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je uselio u stan obzirom nije dostavio primopredajni zapisnik čime nije ispunjena ni druga pretpostavka iz toč. 5. Odluke kojom je propisano da radnik gubi pravo na useljenje i u slučaju da neopravdano ne useli u stan u roku od 30 dana od dana kada mu je omogućeno useljenje. Nije dokazao da je u utuženom periodu uopće živio u tom stanu, a dostavljeni radni nalog, prijepis sa stanjem od dana 14. prosinca 1990. u kojem je samo navedeno stanje mjerila i tužitelj kao novi potrošač, nije dokaz o posjedu stana niti da je tužitelj u isti i uselio. Odluka o stavljanju van snage odluke o dodjeli na korištenje predmetnog stana donesena je 26. srpnja 1990., 5 mjeseci ranije. Odluka o stavljanju ranije odluke van snage dostavljena je tužitelju. Istog dana kada je Odluka o davanju stana na korištenje tužitelju stavljena van snage, 26. srpnja 1990. stan je dan na korištenje drugoj zaposlenici UĆ. Navodi kako je tužitelju bilo na raspolaganju podnijeti nadležnom sudu prijedlog za zaštitu prava u roku od 30 dana ukoliko smatra da mu je kao radniku davanjem stana na korištenje samoupravnim općim aktom povrijeđeno njegovo pravo što tužitelj nije učinio sukladno čl. 88. Zakona o stambenim odnosima. Odredbom čl. 89. istog zakona navedeno je kako nije dopušteno useliti u stan i koristiti ga bez pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje. Obzirom je odluka od dana 25. lipnja 1990. godine stavljena van snage u tom slučaju tužitelj i da je ušao u posjed tog stana nije imao osnove za to obzirom nije imao pravomoćnu odluku o korištenju. Ističe prigovor zastare. Predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbeni zahtjev odbiti uz obvezu naknade troškova postupka tuženiku sa zateznim kamatama.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zaključak Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Sektora za upravno- pravne poslove, Odjela za stambene poslove i status prognanika, izbjeglica i povratnika Klasa UP/I-371-03/18-006/5 od 8. travnja 2019. (list 6-8), presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-2422/20-2 od 16. prosinca 2021. (list 9-11), zahtjev za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi od 23. kolovoza 2013. (list 12-14), odjavu osiguranja (list 15), izvod iz zapisnika od 2. studenog 1989. (list 16), Odluku o davanju stana na korištenje broj VI-3.2.-RS/89 od 25. lipnja 1990. (list 17-18), Odluku o davanju stana na korištenje Grada Zagreba- Općine Centar, Skupštine Općine Centar, Komisije za dodjelu, zamjenu, prijenos korištenja društvenih stanova kojima raspolaže općina Centar broj 370-03/89-02/290, 2199-01/90-1 od 27. prosinca 1990. (list 19-22), radni nalog od 14. prosinca 1990. (list 23), uplatnicu na iznos od 15.830,00 din u korist PTT Zagreb od 16. studenog 1990. (list 24), priznanicu Fonda grada Zagreba za vodoopskrbu, promet, stambeno o komunalno gospodarstvo za stan u [adresa] na ime tužitelja (list 24), račune za PTT usluge (list 25), ispis iz telefonskog imenika (list 26), priznanicu od 17. studenog 1991. za stanarinu (list 27), izjavu FĆ od 10. listopada 2003. (list 28- 29), izjavu ČĆ (list 30-31), potvrdu PU Zagrebačke, Odjela za državljanstvo, statusna pitanja stranaca i azil od 16. prosinca 2004. (list 32), potvrdu Općinskog suda u Zagrebu od 18. travnja 2002. (list 33), dopis Grada Zagreb od 9- lipnja 1994. upućen UĆ (list 35), izvod sa 14. redovne sjednice Radničkog savjeta poduzeća Tekstilpromet održane 26. srpnja 1990. (list 36-37), Odluku o davanju stana na korištenje broj XIV-6.3-RS/1990. od 26. srpnja 1990. (list 38-39), dopis Grada Zagreba, Gradskog ureda za upravljanje imovinom Grada od 11. ožujka 2002. upućen Norveškom savjetu za izbjeglice (list 40), vjenčani list (list 41), potvrdu o prijavi i odjavi prebivališta za JĆ (list 96), Rješenje Grada Zagreba, Gradskog sekretarijata za financije od 15. travnja 1991. (list 97-98), Ugovor o prodaji stana od 25. srpnja 1997. (list 99-103), blagajničku temeljnicu od 12. rujna 1987. (list 107), izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje SĆ (list 127-128) i tužitelja (list 129-130), izvršen je uvid u spis Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Sektora za imovinsko-pravne poslove, Odjela za stambene poslove i status prognanika, izbjeglica i povratnika broj Klasa: UP/I-371- 03/18-006/5.

6. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. ZPP- a, sud je našao tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je bio nositelj stanarskog prava na jednosobnom stanu u [adresa] kat, površine 42,90 m2, a što da je tuženik dužan priznati i temeljem istog statusa provesti postupak stambenog zbrinjavanja imenovanog u skladu sa zakonom.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj podnio zahtjev za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi. Nije sporno da je tužitelj bio radnik Tekstilprometa s.p.o. i da mu je Radnički savjet tog poduzeća dodijelio na korištenje stan na adresi [adresa].

9. Sporno je je li odluka o dodjeli stana na korištenje tužitelju stavljena izvan snage te je li tužitelj stekao stanarsko pravo ne predmetnom stanu, a sporno je i je li tužitelj ikad uselio i živio u tom stanu.

10. Uvidom u zaključak Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za stambene poslove i status prognanika, izbjeglica i povratnika Klasa UP/I-371-03/18-006/5 od 8. travnja 2019. utvrđeno je da se istim prekida postupak koji se vodi pred navedenim tijelom po zahtjevu ovdje tužitelja za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi te je naloženo tužitelju da u roku od 90 dana od dana konačnosti ovog zaključka zatraži pokretanje postupka kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu radi utvrđivanja statusa bivšeg nositelja stanarskog prava na stanu u [adresa].

11. Uvidom u presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-2422/20-2 od 16. prosinca 2021. utvrđeno je da je istom odbijena žalba i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu, posl. br. Usl-2877/19 od 14. travnja 2020. Nadalje proizlazi da je presudom Upravnog suda u Zagrebu od 14. travnja 2020. odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje od 25. srpnja 2019. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba od 8. travnja 2019. Ističe se kako se u postupku po zahtjevu tužitelja za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi nije mogla, na temelju utvrđenih činjenica iz dokaza u spisu predmeta, nedvojbeno utvrditi odlučna činjenica propisana čl. 9. st. 1. t. 7. Uredbe o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji te uvjetima u postupku njihova stambenog zbrinjavanja (''Narodne novine'' br. 133/13) u vezi s odredbom čl. 59. i 64. Zakona o stambenim odnosima (''Narodne novine'' br. 51/85), budući pitanje je li tužitelj bivši nositelj stanarskog prava na stanu u [adresa] predstavlja prethodno pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti predmetna upravna stvar.

12. Uvidom u potvrdu o podnesenoj prijavi za odjavu osiguranja od 25. rujna 1991. utvrđeno je da je tužitelj svojstvo osiguranika stekao 2. lipnja 1977., a isto svojstvo mu je prestalo 3. rujna 1991. Navedenu prijavu podnio je Tekstilpromet s.p.o., a podnesena je Republičkom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba Zagreb. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je tužitelj bio u radnom odnosu kod Tektilpromet s.p.o. od 2. lipnja 1977. do 3. rujna 1991.

13. Uvidom u izvod iz zapisnika 6. redovne sjednice Radničkog savjeta radne organizacije Tekstilpromet Zagreb održane dana 30. listopada 1989. utvrđeno je da je na temelju čl. 79. Zakona o stambenim odnosima i čl. 74. st. 3., čl. 35. i 32. Pravilnika o osnovama i kriterijima za raspodjelu stanova i stambenih kredita donesena odluka o davanju stana na korištenje ovdje tužitelju i to jednosobnog stana površine 42,90 m2 u [adresa] kat (stan od GĆ [adresa]).

14. Uvidom u Odluku o davanju stana na korištenje broj VI-3.2.-RS/89 od 25. lipnja 1990. utvrđeno je da se tužitelju daje na korištenje jednosobni stan u [adresa] kat u površini od 42,90 m2, koji se sastoji od sobe, kuhinje, smočnice, wc-a i hodnika te drvarnice. Stan se daje tužitelju na korištenje i za članove domaćinstva MĆ, suprugu i JĆ, majku. Određeno je da radnik sudjeluje sa 15% vlastitog učešća što iznosi 45.045,00 dinara, a koji iznos je dužan platiti prije useljenja u dodijeljeni stan. Pravo na useljenje u stan radnik stječe danom pravomoćnosti te odluke i uplate učešća. Iz upute o zahtjevu za zaštitu prava proizlazi da protiv navedene odluke radnik može podnijeti prigovor, tj. zahtjev za njegovo preispitivanje Radničkom savjetu u roku od 30 dana od dana primitka odluke.

15. Uvidom o Odluku o davanju stana na korištenje Grada Zagreba-Općine Centar, Skupštine Općine Centar, Komisije za dodjelu, zamjenu, prijenos korištenja društvenih stanova kojima raspolaže općina Centar broj 370-03/89-02/290, 2199- 01/90-1 od 27. prosinca 1990. utvrđeno je da je istom tužitelju dan na korištenje predmetni stan ranijeg stanara GĆ. U obrazloženju se navodi da je poduzeće Tekstilpomet zatražilo jednokratno pravo dodjele predmetnog stana za svog radnika, ovdje tužitelja, što je Komisija odobrila, ocijenivši zahtjev opravdanim. Navedena odluka je konačna – pravomoćna 27. prosinca 1990.

16. Uvidom u izvod sa 14. redovne sjednice Radničkog savjeta poduzeća Tekstilpromet Zagreb održane 26. srpnja 1990. utvrđeno je da je dnevni red navedene sjednice bilo stavljanje van snage odluke o dodjeli na korištenje jednosobnog stana u [adresa] i donošenje nove odluke o dodjeli stana na korištenje. Na navedenoj sjednici donesena je odluka o dodjeli i davanju predmetnog stana na korištenje radnici tog poduzeća UĆ, raspoređenoj na poslove i radne zadatke daktilografa. U obrazloženju se navodi kako je predmetni stan rješenjem od 25. lipnja 1990. dan na korištenje ovdje tužitelju, ali da je utvrđeno da je tužitelj dao lažne podatke o članovima svojeg domaćinstva čime je stekao dodatnih 10 bodova i zauzeo više mjesto na listi redoslijeda za dodjelu stana. Radi se o majci JĆ koja je navedena kao član zajedničkog domaćinstva, a koja je umrla **.**.1988. te bivšoj supruzi MĆ koja nikad nije bila prijavljena u Zagrebu i od koje je tužitelj razveden. Iz dostavne naredbe razvidno je da je navedeni izvod sa sjednice Radničkog savjeta naloženo dostaviti i tužitelju.

17. Uvidom u Odluku broj XIV-6.3.-RS/1990 utvrđeno je da je tom odlukom UĆ dan na korištenje predmetni stan, određeno je učešće radnika u iznosu od 45.045,00 din, a koji je dužna uplatiti prije useljenja, određeno je da ima pravo na useljenje danom uplate učešća.

18. Iz radnog naloga Elektre Zagreb broj 27134 od 14. prosinca 1990. proizlazi da je izvršen prijepis sa stanjem sa starog potrošača GĆ na novog potrošača ovdje tužitelja ĐĆ na adresi [adresa].

19. Iz uplatnice od 6. studenoga 1990. proizlazi da je tužitelj u korist PTT Zagreb uplatio iznos od 15.830,00 dinara za svrhu TT priključka. Naznačena adresa tužitelja je [adresa]. Uvidom u račune PTT usluga razvidno je da su isti izdani na tužitelja s adresom [adresa], a za kolovoz 1991. i prosinac 1991. te su isti plaćeni. Iz preslike telefonskog imenika proizlazi da je tužitelj bio registriran u imeniku s telefonskim brojem [broj telefona] na adresi [adresa].

20. Iz priznanice Fonda Grada Zagreba za Vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo proizlazi da je tužitelj platio komunalnu naknadu za stan na adresi [adresa] za prosinac 1991.

21. Iz priznanice od 19. studenoga 1991. proizlazi da je tužitelj kao nositelj stanarskog prava platio stanarinu za rujan i listopad 1991.

22. Iz potvrde ovog suda proizlazi da od 1990. pa do dana izdavanja potvrde 18. travnja 2002. nije vođen postupak za otkaz stanarskog prava između Tekstilprometa i ovdje tužitelja.

23. Uvidom u blagajničku temeljnicu Tekstilprometa Zagreb utvrđeno je da je tužitelj 12. rujna 1987. uplatio učešće za stan u iznosu od 45.045,00 dinara.

24. Saslušana kao svjedokinja SĆ (ranije UĆ) navodi kako je zajedno s tužiteljem radila u Tekstilprometu. Navodi kako su se dodjeljivali stanovi zaposlenicima, a to je trajalo do 1990. Tužitelju je dodijeljen stan u [adresa] u [adresa]. O tome je donesena odluka, ne zna tko je odluku donio, a nije sudjelovala u donošenju odluke. Navodi kako je tužitelj dobio stan na osnovu bodova za koje su u firmi kasnije utvrdili da su krivo prikazani. Tužitelj je dobio bodova za majku koja je umrla prije dodjele stana i za ženu, a utvrđeno je da je razveden. Zbog toga je odluka o dodjeli stana stavljena izvan snage. Ne zna tko je o tome odlučivao i tko je utvrdio da su bodovi krivo prikazani. Nije o tome odlučivala niti u tome sudjelovala. Nakon što su odluku o dodjeli stana tužitelju stavili izvan snage, stan su dodijelili njoj. Stan je otkupila u proljeće 1997. U međuvremenu je stan prodala. Ne zna je li tužitelj živio u tom stanu, je li fizički bio u stanu. Ne sjeća se s čijeg imena je režijske troškove prebacila na svoje ime. U stan je uselila krajem 1991.

25. U svom iskazu tužitelj navodi kako nije dobio nikakav dokument da se njemu stan oduzima. Plaćao je obveze za stan do 1992. Te godine je otišao iz Hrvatske. Iz Tekstilprometa otišao je 3. rujna 1991., dao je otkaz. Navodi kako je za predmetni stan platio učešće u iznosu od 45.045,00 dinara što je tada iznosilo 6.300 ili 6.400 DEM. Navodi kako mu je dodijeljen predmetni stan, a Radnički savjet ga je o tome usmeno obavijestio te mu je rečeno da plati učešće. Uručena mu je i odluka o davanju stana na korištenje, donesena na sjednici Radničkog savjeta u studenom 1989. Pisana odluka o dodjeli stana na korištenje koju je donio Grad Zagreb, općina Centar, donesena je kasnije i to 27. prosinca 1990. U stanu je prije njega živio GĆ, koji mu je predao ključeve od stana 1988. ili 1989. Navodi kako je odmah uselio u stan, prebacio režijske troškove na svoje ime, s imena GĆ. U stanu je živio dok nije napustio Hrvatsku 1992. Nije nikada dobio odluku kojom bi odluka o dodjeli stana njemu bila stavljena izvan snage. Nikad mu nitko to nije ni rekao. Navodi kako mu je majka umrla u rujnu 1988., a od supruge se rastao nakon što je dobio stan. Navodi kako je imao radničke zasluge i to je bio razlog zašto je dobio stan. Navodi kako je njegov brat ostao u Zagrebu i ostavio mu je ključeve od stana. Brat je povremeno dolazio u stan i u nekom trenutku mu je javio da je u stan uselila UĆ. Nazvao je u stan na adresi [adresa] na broj telefona koji je registrirao na svoje ime te mu se javila Janjina podstanarka U koja je živjela u tom stanu. Nije imao saznanja o tome da je stan u srpnju 1990. dodijeljen na korištenje svjedokinji SĆ. Ističe i da navedena svjedokinja nije mogla dobiti stan, jer je imala drugi stan i nije bila na listi.

26. Sud je povjerovao iskazima svjedokinje SĆ i tužitelja, jer su iskazivali uvjerljivo i iskreno. Njihovi iskazi su u bitnom suglasni i u skladu su s dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Iako su različito iskazivali o tome kad je svjedokinja uselila, a tuženik iselio iz predmetnog stana, navedena činjenica nije odlučna za odluku, budući da je za odluku bitno samo je li tužitelj uselio u stan, a koju činjenicu je sud utvrdio ocjenom svih izvedenih dokaza.

27. Tuženik je prigovorio pravovremenosti tužbe, jer da tužitelj istu nije podnio u roku od 90 dana koji rok mu je određen zaključkom Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu Grada od 8. travnja 2019.

28. Iz navedenog zaključka proizlazi da je tužitelju naloženo tužbu podnijeti u roku od 90 dana od dana konačnosti zaključka od 8. travnja 2019. Protiv tog zaključka tužitelj je podnio žalbu koja je odbijena rješenjem Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje od 25. srpnja 2019. Protiv tog rješenja tužitelj je pokrenuo upravni spor. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, posl. br. Usl-2877/19 od 14. travnja 2020. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja od 25. srpnja 2019., a presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž- 2422/20 od 16. prosinca 2021. odbijena je žalba i potvrđena prvostupanjska presuda. Iz prijemnog štambilja na drugostupanjskoj presudi koja je dostavljena u spis vidljivo je da je Upravni sud u Zagrebu navedenu presudu zaprimio 14. veljače 2022. Stoga navedena odluka tužitelju nije mogla biti dostavljena prije tog datuma, a ni zaključak od 8. travnja 2019. nije mogao steći svojstvo konačnosti prije tog datuma. Kako je tužba podnesena 4. svibnja 2022. to je ista podnesena u roku koji je određen u zaključku Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu Grada od 8. travnja 2019.

29. Kako je već navedeno, Odlukom o davanju stana na korištenje od 25. lipnja 1990. tužitelju je dodijeljen predmetni stan na adresi [adresa]. U Odluci se nadalje navodi kako pravo useljenja u stan radnik stječe danom pravomoćnosti odluke i uplate učešća. Uvidom u uputu o pravnom lijeku u navedenoj Odluci razvidno je da protiv te Odluke radnik može podnijeti prigovor tj. zahtjev za njegovo preispitivanje Radničkom savjetu u roku od 30 dana od dana primitka odluke. Kako nitko od stranaka ne tvrdi da bi bio podnesen prigovor, to sud utvrđuje da je navedena odluka postala pravomoćna.

30. Također, tužitelj je platio učešće za stan u iznosu od 45.045,00 dinara pa je time, a po pravomoćnosti Odluke, stekao pravo useljenja u stan.

31. Sud je utvrdio da je tužitelj uselio u predmetni stan. Osim što je sud prihvatio iskaz tužitelja koji je iskazivao o tome kako je i kad uselio u stan, sud je navedenu odlučnu činjenicu utvrdio i na temelju dostavljenih dokaza da je tužitelj platio telefonski priključak upravo na adresi navedenog stana, da je plaćao račune za telefonske usluge koji su dolazili na njegovo ime te je imao broj telefona izlistan u telefonskom imeniku, na svoje ime, s naznačenom adresom predmetnog stana. Iz dostavljenih potvrda o plaćanju (uplatnica i priznanica) sud je utvrdio da su i drugi režijski troškovi dolazili na tužiteljevo ime za predmetni stan, da ih je tužitelj plaćao, kao i što je platio i stanarinu za predmetni stan za listopad i studeni 1991. I iz radnog naloga Elektre Zagreb proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev da se režijski trošak električne energije prenese na njegovo ime.

32. Sud ne vidi razloga zašto bi tužitelj prenosio sve režijske troškove na sebe, plaćao uvođenje telefonske linije, plaćao režijske troškove i stanarinu ako nije uselio u predmetni stan, a sve s obzirom da je platio učešće za stan kako mu je bilo naloženo Odlukom od 25. lipnja 1990., koji stan mu je Odlukom Radničkog savjeta njegovog poslodavca i dodijeljen na korištenje.

33. Da je Odluka od 25. lipnja 1990. kojom je stan dodijeljen na korištenje tužitelju pravomoćna i pravovaljana sud, zaključuje i iz toga što je Grad Zagreb – Općina Centar, Skupština Općine Centar, Komisija za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima raspolaže općina Centar, 27. prosinca 1990. donio Odluku o davanju predmetnog stana na korištenje tužitelju, koja Odluka je postala pravomoćna 27. prosinca 1990.

34. Naime, sud je mišljenja kako Odluka Grada Zagreba od 27. prosinca 1990., kojom je odlučeno upravo po zahtjevu Tekstilprometa s.p.o., zasigurno ne bi bila donesena da je Odluka od 25. lipnja 1990. kojom je predmetni stan dodijeljen na korištenje tužitelju doista stavljena izvan snage Odlukom od 26. srpnja 1990. Da je Radnički savjet Tekstilprometa doista baš tog dana 26. srpnja 1990. donio Odluku o stavljanju van snage Odluke od 25. lipnja 1990., odnosno da je Odluka od 26. srpnja 1990. donesena u skladu sa zakonom i da proizvodi pravne učinke, imao je više nego dovoljno vremena o tome izvijestiti Grad Zagreb, povući svoj zahtjev za donošenje odluke i spriječiti donošenje Odluke Grada Zagreba od 27. prosinca 1990.

35. Prema odredbi čl. 3. Zakona o stambenim odnosima (''Narodne novine'' br. 51/85 – dalje: ZSO) građanin koji na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, stekne pravo na korištenje stana u društvenom vlasništvu ima pravo i dužnost taj stan trajno i nesmetano koristiti i održavati.

36. Prema odredbi čl. 59. ZSO stanarsko pravo stječe se danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Stanarsko pravo stječe se na neodređeno vrijeme, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

37. Stoga, kako je tužitelj uselio u predmetni stan na temelju pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje, to je isti stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, odnosno, a u smislu citirane odredbe čl. 3. ZSO stekao je pravo trajno i nesmetano koristiti predmetni stan.

38. Prema odredbi čl. 95. ZSO stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni ovim zakonom. Tako su u odredbama čl. 97.- 104. ZSO propisani razlozi uslijed kojih davalac stana može otkazati stanarsko pravo. Odredom čl. 105. ZSO propisano je da davalac stana otkazuje stanarsko pravo tužbom koju podnosi nadležnom sudu.

39. Dakle, jednom dodijeljeno stanarsko pravo može prestati samo sukladno odredbama ZSO, a davalac stana stanarsko pravo može otkazati samo iz razloga navedenih u tom Zakonu.

40. U ovom konkretnom slučaju, Radnički savjet Tekstilprometa, davalac stana, nije otkazao stanarsko pravo tužitelju, već je svoju raniju Odluku od 25. lipnja 1990. stavio izvan snage Odlukom Radničkog savjeta Tekstilpromet od 26. srpnja 1990. iz razloga što je tužitelj dao lažne podatke o članovima svog domaćinstva, osnovom čega je stekao dodatnih 10 bodova i stekao više mjesto na listi redoslijeda za dodjelu stana.

41. S obzirom na obrazloženje navedene odluke, razabire se da stanarsko pravo nije otkazano iz razloga koji su propisani odredbama čl. 97. -104. ZSO, iako se stanarsko pravo može otkazati samo iz razloga navedenih u Zakonu, a razlozi navedi u Odluci od 26. srpnja 1990. ne predstavljaju niti jedan od tih razloga.

42. Nadalje, stanarsko pravo može se otkazati samo tužbom koja se podnosi nadležnom sudu, odnosno pravomoćnom presudom donesenom u postupku pokrenutom navedenom tužbom davaoca stanarskog prava.

43. Zakonom o stambenim odnosima nije propisana mogućnost ''stavljanja Odluke o davanju stana na korištenje izvan snage'' kao pravno sredstvo za otkazivanje stanarskog prava, a sve imajući na umu da jednom dodijeljeno stanarsko pravo može prestati samo sukladno odredbama navedenog Zakona.

44. Iako se u Odluci od 26. srpnja 1990. Radnički savjet Tekstilprometa pozvao na odredbu čl. 47. Pravilnika o osnovama i kriterijima za raspodjelu stanova i stambenih kredita, tuženik navedeni pravilnik nije dostavio sudu, a na traženje suda nije ga dostavio ni Tekstilpromet d.o.o. pa stoga sud nije mogao utvrditi sadržaj odredbe na koju se poziva Odluka od 26. srpnja 1990.

45. Međutim, s obzirom da je Zakonom o stambenim odnosima regulirana oblast stanovanja te, između ostalog, davanje na korištenje i korištenje stanova u društvenom vlasništvu (čl. 1. navedenog Zakona), Pravilnik o osnovama i kriterijima za raspodjelu stanova i stambenih kredita mogao je biti donesen samo u skladu s odredbama toga Zakona te nije mogao derogirati zakonske odredbe pa tako ni predvidjeti mogućnost da se stanarsko pravo otkazuje na bilo koji drugi način ili zbog bilo kojih drugih razloga, osim onih predviđenih i propisanih odredbama ZSO.

46. Također, tuženik nije dokazao da bi Odluka od 26. srpnja 1990. ikad bila dostavljena tužitelju. Okolnost da je tužitelj naveden u dostavnoj naredbi nije sama po sebi dokaz da mu je Odluka i dostavljena. Uz to, navedena odluka nema ni uputu o pravnom lijeku, odnosno uopće nije predviđena mogućnost da se inicijativom tužitelja ista preispita. Kako je takvo postupanje Radničkog savjeta Tekstilprometa protivno svim odredbama Zakona o stambenim odnosima, takva Odluka zasigurno ne proizvodi nikakav pravni učinak u odnosu na tužitelja i njegovo stanarsko pravo stečeno prije donošenja te Odluke.

47. Imajući na umu sve okolnosti i utvrđene činjenice, sud je mišljenja da Odluka od 26. srpnja 1990. nije donesena toga dana već nekad kasnije, o čemu je sud zaključio iz već navedene činjenice postojanja Odluke Grada Zagreba o dodjeli stana na korištenje tužitelju od 27. prosinca 1990., kao i činjenice da je svjedokinja SĆ kojoj je upravo Odlukom od 26. srpnja 1990. predmetni stan dodijeljen na korištenje, iskazala kako je u stan uselila tek krajem 1991. Životno i logično bi bilo da je SĆ odmah po donošenju Odluke od 26. srpnja 1990. uselila u stan, odnosno odmah po uplati učešća, a ne gotovo više od godinu dana nakon toga.

48. Dakle, okolnost da je Grad Zagreb Odluku o davanju stana na korištenje tužitelju donio 27. prosinca 1990., da je tužitelj plaćao stanarinu za stan i režijske troškove svakako do kraja 1991. te da SĆ u stan nije uselila prije kraja 1991. govore u prilog zaključku suda da je tužitelj uselio u predmetni stan na temelju Odluke od 25. lipnja 1990., da je živio u tom stanu za koji stan je uredno podmirivao režijske troškove, kao i da Odluka od 25. lipnja 1990. kojom je stan dodijeljen tužitelju nije stavljena izvan snage u srpnju iste godine, kako to tvrdi tuženik.

49. Zaključno valja reći još i to, da neovisno o tome kad je donesena Odluka datirana 26. srpnja 1990., bilo to toga dana ili kasnije, ista ne proizvodi nikakve pravne učinke jer nije donesena u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima, kako je to već obrazloženo u ovoj presudi.

50. Tužitelj je dostavio potvrdu ovog suda da se protiv njega pred ovim sudom nije vodio postupka radi otkaza stanarskog prava, a tuženik ni ne tvrdi da bi takav postupak uopće bio pokrenut. Stoga, Odluka od 25. lipnja 1990. kojom je tužitelju stan dodijeljen na korištenje proizvodi pravne učinke, nije stavljena izvan snage, niti je tužiteljevo stanarsko pravo sudskim putem otkazano. Iz svega navedenog proizlazi da je tužitelj bio nositeljem stanarskog prava na jednosobnom stanu u [adresa], na adresi [adresa] kat površine 42,90 m2.

51. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu da je tuženik mogao nadležnom sudu podnijeti prijedlog za zaštitu prava ako je smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo, a sukladno odredbi čl. 88. ZSO, treba reći da je tužitelj mogao takav zahtjev podnijeti u situaciji kad mu stan ne bi bio dodijeljen na korištenje. U ovom slučaju, tužitelju je samoupravnim općim aktom stan dodijeljen pa stoga nije imao pravnog interesa, a ni razloga podnositi takav zahtjev. Kako je već navedeno, stanarsko pravo koje je tužitelj stekao Odlukom od 25. lipnja 1990., nije moglo biti ''stavljeno izvan snage'' drugom Odlukom Radničkog savjeta već samo odlukom suda u sudskom postupku.

52. Dakle, pogrešno tuženik smatra da je tužitelj trebao podnijeti zahtjev za zaštitu prava pa, s tim u vezi, istaknuti prigovor zastare također nije osnovan.

53. Neosnovano tuženik ističe da bi tužba bila manjkava iz razloga što tužitelj ne navodi točan opis predmetne nekretnine i ne dostavlja zemljišnoknjižni izvadak za istu. Navedeno stoga što se ne radi o stvarnopravnom zahtjevu usmjerenom na predmetni stan pa da bi isti trebao biti opisan na način kako je isti upisan u zemljišne knjige. Radi se o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja te je isti po svom sadržaju u skladu sa izrekom zaključka od 8. travnja 2019. kojim je tužitelj upućen na pokretanje ovog postupka.

54. Sud nije posebno kao dokaz cijenio dostavljene izjave FĆ i ČĆ jer bi prihvaćanje takvih isprava bilo protivno načelu neposrednosti. Uostalom, sud je smatrao da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke i bez tog dokaza.

55. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi da je bio nositelj stanarskog prava na jednosobnom stanu u [adresa] kat, površine 42,90 m2.

56. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja kojim predlaže utvrditi da mu je tuženik dužan priznati da je bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i temeljem istog statusa provesti postupak stambenog zbrinjavanja tužitelja u skladu sa zakonom, odbijen je kao neosnovan. Navedeno stoga što je zaključkom od 8. travnja 2019. upućen pokrenuti postupak radi utvrđivanja statusa bivšeg nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu pa je samo takav zahtjev tužitelj mogao podnijeti i samo o takvom zahtjevu je sud dužan odlučiti. Uostalom, suvišan je dio zahtjeva da bi tuženik trebao priznati taj status jer će tuženika svakako obvezivati pravomoćna sudska presuda donesena u ovom postupku u kojem je stranka. Isto tako ovaj sud nije ovlašten nalagati upravnim tijelima da provedu neki postupak iz svoje nadležnosti.

57. Stoga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke presude.

58. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužitelju je dosuđen trošak parničnog postupka i to trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 138/23 – dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 25. kolovoza 2022. u visini od 250 bodova (Tbr. 8. t. 1), trošak zastupanja na ročištu održanom 9. veljače 2023. u visini 125 bodova, sukladno zahtjevu tužitelja (Tbr. 9. t. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima održanim 10. svibnja 2024. i 10. ožujka 2025. u visini 250 bodova za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. Tarife), odnosno 1.125 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (2.250,00 EUR), uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 102,86 EUR i na presudu u iznosu od 205,72 EUR, sve sukladno Tar, br. 1. t. 1. i Tar. br. 2. t. 1. Tarife sudskih pristojbi (''Narodne novine'' br. 37/23), ukupno iznosi 2.558,58 EUR.

59. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku valjalo je odbiti kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

60. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke.

Zagreb, 14. travnja 2025.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Zakonskom zastupniku tuženika