- 1 -              Rev 112/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 112/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Z., OIB: ..., D. N., kojeg zastupa punomoćnica A. J. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. o. k. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. O., I. P. i F. O. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-199/2019-2 od 28. kolovoza 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1755/16-31 od 19. prosinca 2018., u sjednici održanoj 8. studenoga 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Revizija tužitelja se odbija.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 286.345,86 kuna sa zateznom kamatom kao i da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 25.875,00 kuna (točka II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači presude suda nižeg stupnja i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine presude suda nižeg stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode tužitelja i predlaže reviziju odbiti, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno tvrdnji tužitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

7.1. Po ocjeni ovoga suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima odlučnim za odluku o predmetu spora. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih je moguće provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je taj sud utemeljio svoju ocjenu neosnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP na koju tužitelj sadržajem revizije ukazuje.

 

7.2. Nadalje, neosnovano tužitelj ističe i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 5., članka 7., članka 8., članka 219. i članka 311. ZPP.

 

7.3. Prema odredbi članka 4. ZPP sud odlučuje u tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.

 

7.4. Prema odredbi članka 5. ZPP sud će svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno sud je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni.

 

7.5. Prema odredbi članka 7. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (stavak 1.). Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu zatim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3. ZPP), ako zakonom nije drugačije određeno (stavak 2.). Sud ne može svoju odluku temeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne (stavak 3.).

 

7.6. Prema odredbi članka 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

7.7. Prema odredbi članka 311. ZPP sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća, rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke i izvodi dokaze.

 

7.8. Polazeći od sadržaja navedenih zakonskih odredbi te presuda nižestupanjskih sudova u postupku koji je prethodio reviziji, navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu počinjene jer je sud odlučio u tužbenom zahtjevu na temelju usmene, neposredne i javne rasprave (članak 4. ZPP), strankama je dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke (članak 5. ZPP), a jednako tako je i ocjena dokaza izvedena u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete u iznosu od 286.345,86 kuna sa zateznim kamatama. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je zbog propusta punomoćnika, odvjetnika F. G., koji ga je zastupao u radnom sporu (broj P-1447/2011), pretrpio štetu u visini neisplaćene plaće jer punomoćnik tužitelja nije u zakonskom roku zatražio vraćanje na rad i isplatu plaće temeljem pravomoćne i ovršne presude.

 

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

 

- da je odvjetnik F. G. zastupao tužitelja u radnom sporu koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru broj P-1447/2011,

 

- da je u navedenom predmetu 30. ožujka 2012. donesena presuda kojom je poništen otkaz tužitelju, te je naloženo poslodavcu tužitelja – G.-g. d.o.o. vratiti tužitelja na radno mjesto strojara,

 

- da je u predmetu P-1447/2011, tuženik (G.-g. d.o.o.) podnio žalbu protiv presude, koju je sud rješenjem od 17. travnja 2012. odbacio kao nepravovremenu,

 

- da je presuda broj P-1447/2011 postala pravomoćna 12. travnja 2012., a ovršna 20. travnja 2012.,

 

- da je odvjetnik F. G. podnio prijedlog za ovrhu, 22. ožujka 2013., radi vraćanja na rad tužitelja i isplate naknade plaće za razdoblje od 1. travnja 2012. do vraćanja na rad, na temelju pravomoćne presude,

 

- da je Općinski sud u Zadru donio rješenje o ovrsi 21. listopada 2014. kojim je odredio predloženu ovrhu,

 

- da je 24. lipnja 2015. sud dostavio Financijskoj agenciji na provedbu rješenje o ovrsi,

 

- da je dopisom od 30. lipnja 2015. Financijska agencija vratila rješenje o ovrsi Općinskom sudu u Zadru budući da je G.-g. d.o.o. brisan iz sudskog registra,

 

- da je odvjetnik F. G., prilikom traženja iskazivanja pravomoćnosti i ovršnosti presude broj P-1447/2011, obaviješten da je uložena žalba (koju nije dobio, kao ni rješenje o odbacivanju žalbe), koje je dobio tek naknadno, na vlastito traženje, nakon čega je odmah podnio prijedlog za ovrhu.

 

10. Polazeći od tih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su ocijenili da u postupanju punomoćnika tužitelja ne postoji protupravnost, jer isti nije postupao protivno svojoj obvezi savjesnog pružanja pravne pomoći kako to propisuje odredba članka 7. Zakona o odvjetništvu (objektivni element protupravnosti), niti u njegovom postupanju ima elemenata krivnje (subjektivni element protupravnosti), čime je isključena i odgovornost tuženika, kao osiguratelja, da tužitelju naknadi štetu.

 

10.1. Uz to, sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao niti uzročno posljedičnu vezu između radnje punomoćnika tužitelja i eventualne štete koja je tužitelju tom radnjom učinjena, jer tužitelj nije dokazao da bi u ovršnom postupku uspio, na način da bi uspio naplatiti pripadajuću naknadu plaće.

 

11. Tužitelj smatra kako je upravo propustom ranijeg punomoćnika (odvjetnika F. G.) onemogućen u ostvarivanju svoga prava temeljem pravomoćne i ovršne presude broj P-1447/2011, te u reviziji, kao i tijekom postupka koji je prethodio reviziji, iznosi shvaćanje da je u ovoj parnici dokazao postojanje štete i uzročno posljedičnu vezu između odvjetnikova propusta i štete kao i samu visine štete, te polazi od toga da je sud trebao uzeti kako je odvjetnikov propust dovoljan za zaključak o nastaloj šteti, njenoj visini i uzročnosti, odnosno da ne treba utvrđivati činjenice da li bi tužitelj uspio u postupku naplate svoje tražbine u ovršnom postupku.

 

12. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda pravilno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

13. Naime, prema odredbi članka 965. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati od osiguravatelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik.

 

14. Stoga se, u konkretnom slučaju, uz odredbe ugovora o osiguranju primjenjuju i odredbe o općim pretpostavkama odgovornosti za štetu (članak 1045. ZOO).

 

15. Da bi tuženik bio odgovoran naknaditi štetu tužitelju, koju je po njegovim tvrdnjama pretrpio zbog nepravilnog rada (propusta) ranijeg punomoćnika, tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje pretpostavki iz kojih bi proizlazila odgovornost tuženika. Naime, za postojanje odštetne odgovornosti, uz postojanje štetne radnje ili propusta u poduzimanju dužne radnje, potrebno je da postoji i uzročno posljedična veza između propusta i nastale štete.

 

16. Odredbom članka 7. stavak 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 – dalje: ZO) je propisano da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima komore te kodeksu odvjetničke etike.

 

17. Pravilan je zaključak suda da u postupanju punomoćnika tužitelja ne postoji protupravnost, jer isti nije postupao protivno svojoj obvezi savjesnog pružanja pravne pomoći kako to propisuje odredba članka 7. ZO. Naime, u situaciji kada je utvrđeno da je odvjetnik F. G., prilikom traženja iskazivanja pravomoćnosti i ovršnosti presude broj P-1447/2011, od strane suda obaviješten da je uložena žalba (koju nije dobio, kao ni rješenje o odbacivanju žalbe), a koje je dobio tek naknadno, na vlastito traženje i nakon čega je odmah podnio prijedlog za ovrhu temeljem pravomoćne i ovršne presude, u postupanju ranijeg punomoćnika tužitelja nema protupravnosti.

 

18. Nadalje, tužitelj je trebao dokazati i da mu je uslijed odvjetnikove radnje (propusta) nastala šteta. Stoga je po shvaćanju ovoga suda, pravilan zaključak suda da je tužitelj trebao dokazati da bi, da je njegov punomoćnik podnio prijedlog za ovrhu čim je presuda broj P-1447/2011 postala pravomoćna i ovršna, u konačnici naplatio svoje potraživanje (likvidnost poslodavca G.-g. d.o.o.), te u kojem iznosu, jer se te činjenice ne podrazumijevaju po naravi stvari.

 

19. Dakle, tek u situaciji kada bi tužitelj uspio dokazati da bi u tom ovršnom postupku namiriti svoju tražbinu isti bi tek tada pretrpio štetu jer bi zbog nepokretanja ovršnog postupka bio onemogućen u ostvarenju svoje tražbine.

 

20. Međutim, tužitelj nije dokazao temeljne pretpostavke odgovornosti u smislu odredbe članka 1045. ZOO, a posljedično tome ni tuženikovu odgovornost kao osiguratelja.

 

21. S obzirom na to da obrazloženje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnoga prava, tužitelj temelji isključivo na pogrešnom shvaćanju da činjenica da je njegov punomoćnik propustio pravovremeno podnijeti prijedlog za ovrhu i time onemogućio njega u naplati svoga potraživanja, sama po sebi ukazuje i na postojanje štete, ovaj revizijski razlog također nije osnovan.

 

22. Ostali revizijski navodi tužitelja po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, međutim revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani (članak 385. ZPP).

 

23. Kako ne postoji revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

24. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 8. studenoga 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.