REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-423/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Jasminka Franić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženog Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3177/2021-40 od 20. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3177/2021-40 od 20. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 1. Ugovora o kreditu broj 180/05, kreditna partija broj:7102702667 od 03.svibnja 2005., kojeg su zaključili ĆG, OlB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i Zagrebačka banak d.d. Zagreb, OlB: 92963223473, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 37.000,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, kako se ovo naznačeno strano sredstvo plaćanja određuje kao valuta ugovora, a korisnik kredita se obvezuje vratiti odobreni iznos kredita sa pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, i članak 7., u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnom planu.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2.Ugovora o kreditu broj:180/05, kreditna partija broj:7102702667 od 03.svibnja 2005. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od 3.549,22 EUR (slovima: tri tisuće pet stotina četrdeset devet eura dvadeset dva centa), sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15 % do 31.prosinca 2007., od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.0kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku na svaki dospjeli iznos , kako slijedi:

- na iznos od 5,60 EUR od 16.04.2008. do isplate

- na iznos od 3,95 EUR od 18.04.2008. do isplate

- na iznos od 1,85 EUR od 12.05.2008. do isplate

- na iznos od 1,93 EUR od 13.06.2008. do isplate

- na iznos od 1,23 EUR od 08.07.2008. do isplate

- na iznos od 1,46 EUR od 12.09.2008. do isplate

- na iznos od 7,83 EUR od 17.10.2008. do isplate

- na iznos od 11,47 EUR od 12.11.2008. do isplate

- na iznos od 4,36 EUR od 13.12.2008. do isplate

- na iznos od 15,30 EUR od 13.01.2009. do isplate

- na iznos od 17,80 EUR od 11.02.2009. do isplate

- na iznos od 19,28 EUR od 02.04.2009. do isplate

- na iznos od 15,01 EUR od 08.05..2009. do isplate

- na iznos od 13,67 EUR od 29.05.2009. do isplate

- na iznos od 11,49 EUR od 29.06.2009. do isplate

- na iznos od 18.03.EUR od 07.08.2009. do isplate

- na iznos od 19,06 EUR od 26.08.2009. do isplate

- na iznos od 15,22 EUR od 25.09.2009. do isplate

- na iznos od 18,12 EUR od 19.10.2009. do isplate

- na iznos od 2,17 EUR od 25.11.2009. do isplate

- na iznos od 22,48 EUR od 30.12.2009. do isplate

- na iznos od 23,16 EUR od 13.01.2010. do isplate

- na iznos od 25,37 EUR od 15.02.2010. do isplate

- na iznos od 24,56 EUR od 02.03.2010. do isplate

- na iznos od 28,24 EUR od 09.04.2010. do isplate

- na iznos od 29,13 EUR od 07.05.2010. do isplate

- na iznos od 35,39 EUR od 10.06.2010. do isplate

- na iznos od 40,31 EUR od 08.07.2010. do isplate

- na iznos od 34,23 EUR od 10.08.2010. do isplate

- na iznos od 49,02 EUR od 10.09.2010. do isplate

- na iznos od 42,06 EUR od 16.10.2010. do isplate

- na iznos od 44,38 EUR od 16.11.2010. do isplate

- na iznos od 51,22 EUR od 14.12.2010. do isplate

- na iznos od 57,38 EUR od 07.01.2011. do isplate

- na iznos od 50,88 EUR od 09.02.2011. do isplate

- na iznos od 52,76 EUR od 14.03.2011. do isplate

- na iznos od 49,71 EUR od 14.04.2011. do isplate

- na iznos od 55,66 EUR od 12.05.2011. do isplate

- na iznos od 68,03 EUR od 14.06,2011. do isplate

- na iznos od 71,67 EUR od 12.07.2011. do isplate

- na iznos od 90,14 EUR od 09.08.2011. do isplate

- na iznos od 65,52 EUR od 09.09.2011. do isplate

- na iznos od 65,25 EUR od 05.10.2011. do isplate

- na iznos od 64,16 EUR od 07.11.2011. do isplate

- na iznos od 60,91 EUR od 08.12.2011. do isplate

- na iznos od 66,67 EUR od 12.01.2012. do isplate

- na iznos od 69,31 EUR od 17.02.2012. do isplate

- na iznos od 67,06 EUR od 16.03.2012. do isplate

- na iznos od 67,15 EUR od 10.04.2012. do isplate

- na iznos od 69,79 EUR od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 69,66 EUR od 15.06.2012. do isplate

- na iznos od 67,62 EUR od 09.07.2012. do isplate

- na iznos od 67,66 EUR od 14.08.2012. do isplate

- na iznos od 62,49 EUR od 18.09.2012. do isplate

- na iznos od 66,30 EUR od 12.10.2012. do isplate

- na iznos od 67,31 EUR od 14.12.2012. do isplate

- na iznos od 61,67 EUR od 21.01.2023. do isplate

- na iznos od 64,11 EUR od 19.02.2013. do isplate

- na iznos od 66,88 EUR od 27.02.2013. do isplate

- na iznos od 66,27 EUR od 19.03.2013. do isplate

- na iznos od 67,87 EUR od 12.04.2013. do isplate

- na iznos od 61,69 EUR od 21.05.2013. do isplate

- na iznos od 62,65 EUR od 12.06.2013. do isplate

- na iznos od 61,66 EUR od 17.07.2013. do isplate

- na iznos od 61,51 EUR od 16.08.2013. do isplate

- na iznos od 63,63 EUR od 16.09.2013. do isplate

- na iznos od 66,64 EUR od 29.11.2013. do isplate

- na iznos od 65,10 EUR od 10.01.2014. do isplate

- na iznos od 69,46 EUR od 13.03.2014. do isplate

- na iznos od 68,58 EUR od 18.04.2014. do isplate

- na iznos od 31,65 EUR od 19.05.2014. do isplate

- na iznos od 65,35 EUR od 08.08.2014. do isplate

- na iznos od 67,52 EUR od 03.09.2014. do isplate

- na iznos od 34,12 EUR od 23.09.2014. do isplate

- na iznos od 70,28 EUR od 03.11.2014. do isplate

- na iznos od 60,12 EUR od 23.01.2015. do isplate

- na iznos od 11,25 EUR od 03.06.2015. do isplate

- na iznos od 36,50 EUR od 12.06.2015. do isplate

- na iznos od 36,50 EUR od 16.07.2015. do isplate

- na iznos od 63,10 EUR od 21.08.2015. do isplate.

Djelomično se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za više zatraženi iznos od 187,50 sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća do isplate, preko dosuđenog iznosa od 3.549,22 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju u roku 15 dana troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.926,69 EUR (slovima: dvije tisuće devet stotina dvadeset šest eura šezdeset devet centi), sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20.siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je počinio i bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. Točka 11. ZPP obzirom da je presuda nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. I nadalje ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupka i to da tužitelj u predmetnom slučaju nije aktivno legitimiran jer nije osobno otplaćivao kredit; da tužitelj nije dokazao status potrošača; da je dana 5. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom; da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tvrdi da predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništetne; ostaje kod istaknutog prigovora zastare potraživanja tužitelja i tijeka zakonskih zateznih kamata; osporava zaključak suda da potraživanje tužitelja ne treba umanjiti za tkz. negativnu tečajnu razliku; osporava i odluku o troškovima postupka.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome, dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. stavak 2. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u bitnom dijelu zakonita i pravilna.

5.1. Prije svega, u ovom postupku obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

5.2. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članak 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

5.3. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku, pravilnom primjenom relevantnih odredbi materijalnoga prava i to odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. - dalje: ZOO/91), valjalo je jednako odlučiti.

6. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti i bez pravnog učinka odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovora o kreditu broj 180/05, kreditna partija broj 7102702667, sklopljenog dana 3. svibnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 3.549,22 eur (pozitivna razlika uslijed povećanja kamata iznosi 1.494,94 eur a pozitivna razlika uslijed povećanja tečaja CHF iznosi 2.054,31 eur) sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno dospjeli iznos počev od dospijeća pa do isplate, sve kako je to pobliže označeno u točki III. izreke, i to po pravilima o stjecanju bez osnova, obzirom je tuženik u utuženom razdoblju ove novčane iznose od tužitelja naplatio temeljem ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je njegov zahtjev utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018),odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

7. U ovom postupku nije sporno su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 3. svibnja 2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj 180/05, kreditna partija 7102702667, koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Ivančić iz [adresa] pod brojem OU-203/2005 dana 5. svibnja 2005., kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku iznos kredita od 37.000,00 CHF koji je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, a korisnik kredita se obvezao vratiti kredit u valutnu klauzulu (članak 1.Ugovora), uz obvezu tužitelja na otplatu u roku od 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 251,73 CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja (članak 7.Ugovora). Nije sporno niti da je člankom 2. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, kao niti da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nesporno je da je nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i do promjene kamatne stope, a također nije sporno da je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15), između ovdje parničnih stranaka njih sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 1/2016 dana 5. siječnja 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

7.1. Sporno je, jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i bez pranog učinka i posljedično, ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu utuženih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 210. i članak 214. ZOO/91, sada članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO/05), sporna je osnovanost tuženikova prigovora zastare i tijeka zakonskih zateznih kamata, status tužitelja kao potrošača, umanjenje zahtijeva tužitelja za tzv. negativne tečajne razlike, te pravo tužitelja zahtijevati utuženu isplatu, obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu broj 1/2016 dana 5. siječnja 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu eur

.

8. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio konačno postavljeni zahtjev tužitelja (onaj usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke), uz zaključak u osnovnom da osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 u kojem je sudjelovao i tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. te poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., jer je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a što je propisano i odredbom članka 138.a ZZP/07.

8.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe članak 210. ZOO/91 (sada članka 1111. ZOO/05) tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenih nadnevaka do podnošenja ove tužbe 18.ožujka 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi članka 371/91 (sada 225. ZOO/05) zastarijevaju ove novčane tražbine.

8.2. Sud je utvrdio da tužitelj u predmetnom slučaju ima status potrošača (polazeći pritom od sadržaja iskaza tužitelja kao parnične stranke) a sve to obzirom na namjenu krediti koja je utvrđena odredbom članka 6. Ugovora te činjenicu da tuženik nije dokazao da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu.

8.3. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK između tuženika i tužitelja dana 5. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 1/2016 temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR, tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja ima pravo na zahtijevanu isplatu, jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK tužitelj nije u cijelosti namiren metodologijom koju je tuženik primijenio i matematičkim izračunom tuženika na koji on nije imao utjecaj, vezano za nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora, a čiju nepoštenost je utvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u sporu „Potrošač“, pa mu posljedično tome pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Nadalje sud prvog stupnja smatra da neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužitelja, nije otklonjena navedenim Dodatkom, a takvo postupanje tuženika suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, kao osnovnom načelu obveznog prava, odnosno članku 12. ZOO/91 (sada članka 4. ZOO/05), kojim je propisano da prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se tog načela.

9. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP-a), prihvaća u cijelosti i ovaj sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, koji nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

10. U odnosu na žalbene razloge tuženika u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koji je isklopljen između ovdje parničnih stranaka, a koji zaključak je utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama iz tkz. spora "Potrošač", valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, temeljem već navedenog članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 138.a ZZK-a, odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP/14), pa slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tuženika i tužiteljice 3. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 18/06 od 23. veljače 2006. utemeljen na odredbama ZID ZPK, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

11.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i tuženik, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati isplatu temeljem ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banke kao davatelja kredita. Već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

11.2. Pritom, valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

11.3. Po pravnom shvaćanju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi članka 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog suda, sklapanje navedenog sporazuma (Dodatka) utemeljenog na odredbama članka. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

11.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

11.6. Valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

11.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog suda izraženo u presudi poslovni broj Gž- 942/2021-2 od 30. studenoga 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

11.8. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještakinje financijske struke Darki Cecić, koje ni svojom žalbom nije uspio dovesti u dvojbu tuženik, da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćen iznos od ukupno 3.549,22 eur koji je tužitelj konačno potraživao, pa je ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 210/91, članak 1111. ZOO/05), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

11.9. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

11.10. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 104. Stavak 1. ZOO/91 (sada 323. stavka 1. ZOO/05) u vezi odredbe članka 210. i članka 214. ZOO/91 (članak 1111. i članak 1115. ZOO/05) pravilno odlučio i o tužiteljevu zahtjevu za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita, te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćen iznos od 3.549,22 eur, pa da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 214/91, članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

11.11. Osim toga , u odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da materijalno pravo glede odluke o pripadajućoj zakonskoj zateznoj kamati nije pogrešno primijenjeno ni obzirom na odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti jer je odredbom članku 1. navedenog Zakona propisano da se tim zakonom propisuju posebne interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, pa se posljedično tome i odredba članak 7. toga zakona odnosi samo na tijek zateznih kamata u tim postupcima, ali ne i u pravnim odnosima vjerovnika i dužnika u drugim pravnim odnosima, pa ni u obveznopravnom odnosu kakav je i ovaj, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

11.12. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare, na kojem tuženik i u žalbi ustraje, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, kakav je i ovaj aktualan, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ovih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., protiv koje su tuženici u tome postupku podnijeli revizije koje su odbijene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2019., to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina u kojem roku sukladno odredbi članka 371 ZOO/91 (sada 225. ZOO/05) zastarijevaju ove novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

12. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača valja reći da je u prvostupanjskom postupku, prema sadržaju ugovora o kreditu, ali i iskazu samoga tužitelja, proizilazi pravilno utvrđenim da je iznos kredita tužitelj iskoristio za rješavanja stambenog pitanja, čime je dokazao status potrošača u smislu članka 3. ZZP, dok tuženik nije uspio dokazati da tužitelj taj status nema.

12.1. Nije osnovana niti tvrdnja tuženika da tužitelj nema aktivnu legitimaciju zbog toga što su otplatu kredita vršile druge osobe a ne tužitelj. Naime, ovaj sud drugoga stupnja dijeli pravni stav suda pravoga stupnja da je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu nije od utjecaja da li je te uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita, a tužitelj je svoju ugovornu obvezu ispunio.

13. Neosnovano tuženik tvrdi da mu pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta za koji iznos je zahtjev tužitelja valjalo umanjiti. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, za koje i po ocjeni ovoga suda ne postoji pravni osnov temeljem kojeg bi tužitelj isti trebao platiti tuženici. Međutim, valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi od 18. prosinca 2023. broj Rev 549/2023-4 odgovarajući na pitanje je li sud trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku banke izrazio pravno stajalište koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita." Prihvaćajući navedeno pravno stajalište, te činjenicu da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev tuženice za isplatu iznosa s osnova tzv. negativne razlike, to nisu postojale postupovne pretpostavke da bi sud uopće odlučivao o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima pobija odluku o troškovima postupka valja reći, da je sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. u vezi odredbe članka 155. stavak 1., članka 156. stavak 1. i članka 164. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarife) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti tuženik u svojoj žalbi.

14.1. Sud je pravilno postupio kada je tužitelju priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude sukladno članku 155. ZPP i tarifnom broju 9. točki 3. Odvjetničke tarife, jer je takav trošak opravdan i nužan a što je u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-832/22-2 od 22. ožujka 2023.

14.2. Tužitelju je pravilno priznati i trošak četiri obrazložena podneska sukladno tarifnom broju 8. točki 1. Odvjetničke tarife te trošak jednog podneska sukladno tarifnom broju 8. točki 3. Odvjetničke tarife.

15. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u bitnom pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

16. Na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela postupka, iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom.

U Puli-Pola 14. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić