REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52 100 Pula-Pola

Poslovni broj P-68/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser u pravnoj stvari tužitelja EP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 7. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnice Dorotee Diminić, odvjetnice u Labinu te zamjenice punomoćnika tuženika KP, odvjetničke vježbenice u Rijeci, 14. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.3. Ugovora o kreditu broj 112- 50-3692140 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25.09.2006. koja glasi: "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535 da tužitelju EP, OIB [osobni identifikacijski broj] po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 404,10 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate, potom od 1.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju EP, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 495,29 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 112-50-3692140 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.865,63 CHF. Odredba čl.3. tog Ugovora propisuje iznos jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge odnosno troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Banka je tužitelju zaračunala i naplatila jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Na ime te ulazne naknade tužitelj je banci 2. listopada 2006. uplatio iznos od 3.044,71 kuna. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 3,30% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Naime, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C- 84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi, cit.: „

Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. „Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos od 3.044,71 kuna odnosno 404,10 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. listopada 2006. do isplate. Potražuje i naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Nesporno je da su stranke 25. rujna 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 112-50-3692140 s namjenom kupnje vozila, iznosa kredita od 19.865,63 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 84 mjeseca (dalje u tekstu: Ugovor). Prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelju su bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. Dakle, ne može se prihvatiti navod tužitelja da je tuženik neosnovano naplatio tužitelju iznos za obradu kredita. Tuženik je predmetnu naknadu naplatio temeljem ugovora i to za troškove koje je realno imao. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu zaključen je u pisanom obliku. Sporna odredba napisana je jasno i razumljivo te je lako uočljiva. Navedeno bi trebalo biti nesporno. Predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, predmetna odredba je zakonita odnosno sukladno tada važećem zakonodavstvu, tuženik je imao pravo naplate predmetne naknade koja se odnosi na naprijed navedene troškove. Dakle, tuženik je postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja kada je s tužiteljem ugovorio predmetnu odredbu. U smislu članka 83.ZZP/03 prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe potrebno je uzeti u obzir i sve opće uvjete banke čija primjena je ugovorena na konkretni ugovor o kreditu i koje su bile važeće u trenutku naplate jednokratne naknade, a sve jer one čine sastavni dio ugovora o kreditu, predstavljaju njegovu dopunu i sadrže konkretne uvjete glede naplate i obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita. Imajući na umu gore citirane odredbe ZZP/03 prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. Ističe se prigovor zastare potraživanja. Osporava visinu tužbenog zahtjeva i pravilnost izračuna te pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata. Sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražio u tužbi. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

2.1. Tuženik je u nastavku postupka priznao kao nesporne činjenice da je tuženik tužitelju 2. listopada 2006. na ime naknade za obradu kredita naplatio iznos od 3.044,71 kunu (list 83 spisa), iz čega proizlazi da u konačnici visina zahtjeva tužitelja nije sporna.

3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu, potvrda banke, promotivni uvjeti tuženika, iskaz tužitelja te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 112-50-3692140 od 25. rujna 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja se odnosi na jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te, po toj osnovi, zahtjev za isplatu iznosa od 404,10 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. listopada 2006. do isplate.

6. Pritom, među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovora o kreditu broj 112-50-3692140 25. rujna 2006. kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 19.865,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju novog vozila,

- da je u članku 3. tog Ugovora određena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tuženik od tužitelja 2. listopada 2006. naplatio jednokratnu naknadu po odredbi članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu od 3.044,71 kunu,

- da tužitelj u ovom predmetu vezano za predmetni ugovorni odnos spram tuženika ima status potrošača.

7. Sporno je je li ugovorna odredbe o obvezi plaćanja jednokratne naknade u određenom postupku iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita ništetna, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega na temelju predmetne odredbe naplatio.

8. Radi utvrđenja spornih činjenica u ovom predmetu saslušan je tužitelj koji u svom iskazu navodi da je kredit podigao davno, radi kupnje automobila u iznosu od oko 19.000,00 ili 20.000,00 CHF, a rok otplate bio je 7 godina. Sjeća se da je rata jako rasla. Odmah u startu naplaćena mu je naknada jer su mu rekli da će kredit biti moguć pod uvjetom plaćanja te naknade. Ne zna što je ta naknada predstavljala, on smatra da je to bio uvjet za dobivanje kredita. Nisu mu objasnili za što se naplaćuje. Misli da je iznosila 2.000,00 ili 3.000,00 kuna, to je bio neki postotak ukalkuliran u kredit. Nitko mu nije objasnio kako se ta naknada računa, zašto ovisi o iznosu kredita. Doživio je to kao jedan od uvjeta za ishoditi kredit. Službenik banke sastavio je tekst ugovora o kreditu kojeg je pročitao i potpisao. Pokušao je pitati je li moguća neka drukčija varijanta, ali odgovor je uvijek bio ne. Ne sjeća se je li pitao da mu se razjasni odredba o naknadi u visini od 3,3%. Ne sjeća se je li pročitao opće uvjete banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali misli da mu službenik banke nije objasnio opće uvjete banke.

8.1. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i uvjerljivim, uz napomenu da ni tuženik njegov iskaz nije osporio.

9. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tekst ugovora sastavio tuženik kao kreditor te da tužitelj o spornoj odredbi nije mogao pregovarati jer mu takva mogućnost nije ostavljena. Upravo suprotno, tužitelj u svom iskazu u više navrata ističe da je plaćanje predmetne naknade bio uvjet podizanja kredita. Utvrđeno je i da tužitelju nije objašnjeno što predmetna naknada zapravo predstavlja, na što se odnosi i iz kojih je razloga izražena u postotku iznosa kredita i zašto baš u tom postotoku. Uzimajući u obzir predmetna činjenična utvrđenja, zaključuje se da da tuženik nije dokazao svoje navode istaknute u ovom postupku. Tuženik nije dokazao da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da pregovaranja nije bilo već je banka diktirala uvjere kreditiranja, a sve da je tužitelj i dobio neke informacije prije sklapanja ugovora o kreditu, iste nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja.

10. Naime, ugovor o kreditu reguliran je odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje: ZOO/05), kojom je propisano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Povrh predmetne obveze korisnika kredita, druge novčane obveze korisnika nisu zakonski predviđene. Navedeno ne sprječava ugovaranje obveze korisnika da snosi banci nastale troškove, međutim ne način kako je ugovoreno predmetnom ugovornom odredbom uzimajući u obzir da je odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj, dalje ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Iz naslova i sadržaja predmetne ugovorne odredbe (čl.3. ugovora) proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Analizirajući naslov i sadržaj predmetne odredbe te cijeneći iskaz tužitelja, utvrđeno je da je predmetna odredba suštinski nerazumljiva i nejasna. U predmetnoj ugovornoj odredbi uopće nije naznačeno na što se predmetna naknada odnosi i što se njome plaća. Nije čak navedeno niti ono što tuženik sada u ovom postupku navodi, a to je da je riječ o trošku obrade kredita i trošku osiguranja kredita. Jedino što se može zaključiti analizom predmetne odredbe jest da se tuženiku određuje obveza plaćanje jednokratne naknade u visini razmjernoj iznosu kredita. Pri tom niti na koji način iz teksta ugovora ne proizlazi što ta naknada predstavlja niti zašto je određena upravo u toj visini.

11.1. Dakle, banka nije na transparentan i provjerljiv način postupala sastavivši ovakvu ugovornu odredbu, a tuženik u ovom postupku nije dokazao navod o tome da predmetna naknada predstavlja trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita, a s time u vezi i pozadinu načina određivanja visine naknade. Predmetni navodi tuženika su paušalni jer tuženik ne elaborira što to podrazumijevaju troškovi obrade i koliko oni iznose, niti ne obrazlaže o kojim troškovima osiguranja je riječ. U tom smjeru tuženik niti ne predlaže izvođenje odgovarajućih dokaza. Time tuženik, tek sada, u parničnom postupku samo formalno pokušava prikriti odnosno opravdati nepravilnosti nastale sklapanjem predmetnog ugovora. . U takvim okolnostima, ovaj sud dijeli stav tužitelja da je plaćanje predmetne naknade nametnuto tužitelju kao uvjet od strane banke za ishodovanje kredita. Na takav zaključak upućuje dodatno okolnost da je visina naknada povezana s iznosom kredita i određena u postotku, što bi značilo da je paušalno određena i kao takva ne predstavlja konkretne i specifične troškove nastale banci. U suprotnom, takve bi troškove banka mogla s lakoćom dokazati.

12. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da je navedena odredba netransparentna, apstraktna i nerazumljiva, a time nepoštena prema korisniku kao potrošaču, u smislu odredbe članka 81. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

13. Nadalje, nepoštenje banke ogleda se i u tome što je plaćanje predmetne naknade ugovoreno kao uvjet isplate kredita. S tim u vezi valja istaknuti da je u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13 navedeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13.1. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

13.2. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

14. Nakon utvrđenja bitnih okolnosti da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl.3. Ugovora, da je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj te potom cijeneći utvrđenja o nedostatku transparentnosti vezano za navedenu odredbu, valja se osvrnuti na značaj i posljedice takve nepoštene odredbe za tužitelja kao korisnika kredita. Cijeneći okolnost da je tuženik tužitelju kao uvjet za isplatu kredita prethodno nametnuo plaćanje naknade na temelju nerazumljive, neprovjerljive i paušalne odredbe, sud je ocijenio da je navedena odredba doprinijela značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pri tom visina iznosa naplaćene nakade nije uopće od utjecaja za utvrđenje značajne neravnoteže, jer bi bilo koji iznos naplaćen za uslugu koja nije pružena odnosno čiji nastanak i visina nije određena, doveo do značajne neravnoteže. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do opravdanja ugovaranja nepoštenih odredaba uz obrazloženje da za sobom nose teret manjih iznosa, što je nedopustivo.

15. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 (članka 96. stavka 1. ZZP/07), a time ništetna u smislu članka 87. ZZP/03 (članka 102. ZZP/07) te nastavno u smislu odredbe članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. stavka 1. ZOO-a. Stoga je prihvaćen deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

16. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16.1. Tužitelj stoga imaju pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe ugovora o kreditu nezakonito naplatio naknadu od tužitelja. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

16.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

17. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te je, na temelju odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO/05, u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 404,10 eura zajedno sa zateznim kamatama od plaćanja naknade 3. listopada 2006. do isplate.

17.1. S obzirom da je tuženik u konačnici učinio nespornom odlučne činjenice i visinu tužbenog zahtjeva, nije bilo potrebno provođenje financijskog vještačenja.

17.2. Odluka o stopi zateznih kamata donesena je na temelju odredaba članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

17.3. Dosuđeni iznos iskazan je u novoj službenoj valuti sukladno fiksnom tečaju konverzije (7,53450 kuna za jedan euro) prema Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22).

18. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ništetnost ustanovljena ovom presudom, razvidno je da zastarni rok za isplatu nije protekao.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 155. ZPP-a i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa). Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu pripada po 50 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1. Tarife) i podneska od 6. svibnja 2024. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištu 7. ožujka 2025. Za sastav podneska od 28. ožujka 2024. tužitelju pripada 12,5 bodova (Tbr.8.4. Tarife). Za zastupanje na ročištu za objavu presude tužitelju pripada 25 bodova (Tbr.9.3. Tarife). Time je tužitelju priznato ukupno 187,5 bodova što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46.Tarife) ukupno iznosi 468,75 eura. Tom iznosu treba pridodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 eura uzimajući u obzir da će tužitelj moći ostvariti mogućnost plaćanja polovice propisanog iznosa pristojbe na odluku, cijeneći da i stranke moraju, sukladno odredbi članka 10. ZPP-a, nastojati da se postupak provede sa što manje troškova. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka isplatom ukupnog iznosa od 495,29 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

20. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbija se kao neosnovano previsoko postavljen. Naime, podnesak od 28. ožujka 2024. ne predstavlja obrazloženi podnesak o predmetu spora već spada u kategoriju ostalih podnesaka. Trošak zastupanja na ročištu za objavu presude priznaje se u visini od 50 % pune tarife. I u odnosu na trošak sudskih pristojbi na presudu, zahtjev tužitelja je odbijen jer je isti neosnovano previsoko postavljen.

21. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 14. travnja 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćnici uz R/ pristojba na presudu puni iznos (uz točku II.)

2. Tuženiku po punomoćniku