REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1626/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. EZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. CZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 3. NZ (ranije BZ) iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženog Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB 36514183925, kojeg zastupaju punomoćnici iz Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničkog društva d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4384/2022-21 od 27. rujna 2024., u sjednici održanoj 14. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4384/2022-21 od 27. rujna 2024.:

1.) potvrđuje u točkama II., III., IV., V. i VI. izreke,

2.) preinačuje u točki I. izreke i sudi:

„Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka II. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 02084, solemniziranog 7. svibnja 2008. kod javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba, pod brojem OV-11162/08, sklopljenog između pravnog prednika tužitelja PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „kunska protuvrijednost iznosa od 16.803,40 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“ te u dijelu koji glasi „...uz valutnu klauzulu.“.

II. Nalaže se tužiteljima EZ, CZ i NZ naknaditi tuženom Porsche Mobiliti d.o.o. trošak žalbenog postupka u iznosu od 40,02 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom iznosu od 360,19 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

- utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka II. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 02084, solemniziranog 7. svibnja 2008. kod javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba, pod brojem OV-11162/08, sklopljenog između pravnog prednika tužitelja KZ i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „kunska protuvrijednost iznosa od 16.803,40 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“ te u dijelu koji glasi „...uz valutnu klauzulu.“ (točka I. izreke),

- utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka III. KAMATNA STOPA/VISINA I

BROJ MJESEČNIH OBROKA KREDITA/TRAJANJE UGOVORA/TROŠKOVI istog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „Iznos mjesečnog obroka kredita 253,51 CHF“, kao i „Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 21.294,84 CHF“ (točka II. izreke),

- naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima EZ, CZ i BZ 3.547,72 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose koji dospijevaju počevši od 2. srpnja 2008. do zaključno 6. svibnja 2015. (točka III. izreke),

- utvrđeno je da je ništetan dio odredbe pod točkom 4.4. Uvjeta Ugovora o kreditu, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a koja glasi: „Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz Ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjena uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u toč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom Ugovora. Za takve prilagodbe ne traži se suglasnost Korisnika kredita“ (točka IV. izreke),

- utvrđeno je da je ništetan dio odredbe pod točkom 9.1. Uvjeta Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a koja glasi: „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit“ (točka V. izreke),

- naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima EZ, CZ i BZ 35,04 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose koji dospijevaju počevši od 1. rujna 2009. do zaključno 6. svibnja 2015., kao i naknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.186,93 eura sa zateznim kamatama od 27. rujna 2024. do isplate, u roku 15 dana (točka VI. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjena materijalnog prava. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Prigovara da tužitelji nisu dokazali svojstvo potrošača. Smatra da je time što je sud poklonio vjeru iskazu tužiteljice EZ na okolnost sklapanja ugovora, iako ona nije ugovorna strana niti je bila prisutna prilikom sklapanja ugovora, došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11., članka 221. te članka 8. ZPP-a. Osporava i shvaćanje prvostupanjskog suda u vezi s istaknutim prigovorom zastare ističući da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate. Smatra i da je sud pogrešno utvrdio ništetnost odredbe o kamatnoj stopi. Ističe da je u samom ugovoru jasno napisano kako je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u članku 9.1. Općih uvjeta navedeni su uvjeti pod kojima se mijenja kamatna stopa. Prigovara da sud nije uzeo u obzir da je kamatna stopa promijenjena sukladno vanjskim čimbenicima, kao što je promjena PDV-a, a ne jednostranom i svojevoljnom odlukom tuženika te da prihod od PDV-a ne predstavlja prihod tuženika već prihod proračuna Republike Hrvatske. Smatra očiglednim da sud nije uistinu uzeo u obzir dostavljenu dokumentaciju, jer je iz nje razvidno od čega se sastoji kamatna stopa, što utječe na nju, gdje se mogu provjeriti informacije na temelju kojih je moguće predvidjeti njezino kretanje te koliko ona iznosi. Ističe i da je evidentno da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da se kamatna stopa nije povećavala na štetu tužitelja. Navodi da je nejasno kako je sud došao do zaključka da je predmetni ugovor tipski pa se o odredbama ugovora nije pregovaralo niti se moglo pregovarati, s obzirom na to da ovo utvrđenje sud temelji na iskazu tužiteljice EZ koja nije bila prisutna kod sklapanja ugovora niti je ista ugovorna strana. Ističe i da sud u obrazloženju presude ne navodi druge argumente zašto je predmetna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana niti su to tužitelji dokazali. Pobija i odluku o troškovima postupka ističući i da je sud dosudio tužiteljima trošak za pojedine podneske koji nisu bili nužni za vođenje postupka. Žalitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbaciti tužbu odnosno odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom. Potražuje trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja, kao nasljednika ranijeg tužitelja pok. KZ, za utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 02084 sklopljenog 7. svibnja 2008. između prednika tužitelja pok. KZ i tuženika te kondemnatorni (restitucijski) zahtjev za vraćanje iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o otplati kredita uz valutnu klauzulu prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja i promjenjivu kamatnu stopu koje su sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava, provođenjem financijskog vještačenja te saslušanjem tužiteljice

EZ, prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je 7. svibnja 2008. između tuženika kao davatelja kredita i pravnog prednika tužitelja pok. KZ kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 16.803,40 CHF po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja, uz redovnu kamatu od 7,00 % godišnje, s rokom otplate od 84 mjeseca,

- da je pravni prednik tužitelja predmetni kredit s tuženikom realizirao u cijelosti isključivo posredovanjem auto kuće koja mu je prodala vozilo te da kao prosječni potrošač od tuženika, koji je kao kreditor prema klijentima imao sve obveze kao i ostale novčarske institucije, nije dobio obavijesti o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih je mogao procijeniti rizike valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te odlučiti o svojim kreditnim obvezama koje iz takvog ugovora proizlaze,

- da je tuženik morao znati da je uz valutu CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta,

- da je neodređena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamati u ugovoru koji je sastavio tuženik i plasirao proizvod (kredit) bez pojašnjenja te odredbe korisniku kredita suprotna načelima obveznog prava, jer je od samog početka ugovornog odnosa pravni prednik tužitelja kao potrošač na taj način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, a te odredbe nisu omogućavale potrošaču niti približnu procjenu kako će se tečaj CHF i kamatna stopa kretati pa prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti je bio razumljiv, slijedom čega takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca,

- da ugovor o kreditu može opstati bez odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., dalje: ZOO) i članka 102. stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07).

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ugovorne odredbe iz članka II. i III. Ugovora te točaka 4.4. i 9.1. Uvjeta ugovora utvrdio ništetnima te je naložio tuženiku vratiti tužiteljima uplaćene iznose na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

9. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., dalje: ZPP/14), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19., dalje: ZID ZPP/19), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijanom presudom pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu.

10. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude ne proturječi razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni proturječni niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza koji su odlučni za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a niti bitne povrede iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi navodno pogrešno primijenjenih odredaba članaka 8. i 221. tog Zakona. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu izvedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredbe članka 221. ZPP-a koja propisuje pravila za (ne)utvrđivanje priznatih, priznatih, a naknadno osporenih i općepoznatih činjenica te zakonskih presumpcija, jer s obzirom na činjeničnu osnovu spora nije bilo mjesta primjeni te odredbe.

12. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

13. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrdio sve odlučne činjenice, a činjenična osnova na kojoj je utemeljena prvostupanjska presuda u tom dijelu nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio kako je prednik tužitelja predmetni ugovor sklopio kao potrošač. Žalitelj je predniku tužitelja svojstvo potrošača prvi put osporio u žalbi iako je tu tvrdnju tužitelj (prednik aktualnih tužitelja) iznio još u tužbi. U kontekstu žalbenog razloga nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice (članak 352. stavak 1. ZPP-a). Osim toga, u skladu s člankom 3. ZZP/07 u smislu tog zakona potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-56/2023-9 od 23. studenoga 2023.). Činjenica da je predmetni ugovor prednik tužitelja sklopio kao potrošač u smislu citiranog propisa utvrđena je na temelju izvedenog i pravilno ocijenjenog dokaza saslušanjem tužiteljice EZ, supruge u međuvremenu preminulog korisnika kredita, koja je navela da je ugovor sklopljen za kupnju vozila za osobne potrebe, a tuženik suprotne tvrdnje tijekom prvostupanjskog postupka nije iznosio pa nije ni predlagao dokaze o protivnom odnosno da je vozilo kupljeno u poslovne svrhe. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tijekom postupka nije utvrđeno da je prednik tužitelja imao status potrošača jer da bi u takvom slučaju sporni Ugovor imao naziv potrošački ugovor budući da sam naziv ugovora nije pravno odlučan, već njegov sadržaj i okolnosti sklapanja, a koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

15. Pravilno je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe članka 96.-102. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., dalje: ZOO). Sporni ugovor je ugovor o potrošačkom zajmu koji je bio reguliran u članku 71. ZZP/07.

15.1. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi članka 96. stavka 2. ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Tužitelj je već u tužbi tvrdio da su osporene odredbe sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Budući da je za trajanja postupka, prije izvođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka, tužitelj preminuo, saslušana je njegova supruga, tužiteljica EZ koja je iskazala da joj je suprug prenio kako nije bilo pregovaranja. Na takav zaključak upućuje i tekst predmetnog Ugovora koji je sastavljen ispunjavanjem obrasca. Stoga u smislu članka 96. stavka 2. ZZP/07 vrijedi zakonska presumpcija da je riječ o odredbama o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužiteljica EZ je u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, a tuženik nije predložio dokaze na okolnost pregovaranja, zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/07 nije dovedena u pitanje. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu - da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju i promjenjivu kamatnu stopu.

17. Iako tuženik nije jedna od banaka koje su sudjelovale i protiv kojih je donesena pravomoćna sudska odluka u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, utvrđenja iz tog spora o netransparentnom načinu ugovaranja kamatne stope bez utvrđenih parametara i ugovaranju valutne klauzule bez upozoravanja prednika tužitelja na rizik povećanja tečaja valute CHF što bi dovelo do pogoršanja njegove ekonomske situacije, mogu se primijeniti i u ovom konkretnom slučaju, jer su upravo te odredbe ništetne zbog istih razloga zbog kojih su utvrđene ništetnima u kolektivnom postupku.

18. Iz prethodno citirane odredbe članka 96. ZZP/07 proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne.

18.1. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženik kao zajmodavac vodio računa o interesu prednika tužitelja kao potrošača i mogao razumno pretpostaviti da bi prednik tužitelja kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

18.2. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP/07, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već da razumije konkretno funkcioniranje predmetnog financijskog mehanizma i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze tijekom cijelog trajanja tog ugovora. S obzirom na opseg informiranosti koji proizlazi iz teksta ugovora i izostanak drugih dokaza na ovu okolnost, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da ovaj zahtjev nije bio zadovoljen.

18.3. Odredba ugovora o kreditu kojom se predviđa da je valuta obračuna strana valuta, a kuna valuta plaćanja, što za učinak ima to da valutni rizik snosi korisnik kredita bez ograničenja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka proizašlima iz navedenog ugovora na štetu potrošača, a tuženik nije mogao razumno očekivati, da je postupio transparentno s potrošačem, da bi potrošač prihvatio neproporcionalan valutni rizik koji proizlazi iz takve ugovorne odredbe. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 96. stavka 1. ZZP/07 pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu članka 102. stavka 1. ZZP/07 kada je ugovornu odredbu kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnom.

19. Točkama IV. i V. izreke prvostupanjske presude utvrđene su ništetnima i odredbe točaka 4.4. i 9.1. Uvjeta ugovora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. U tom se dijelu odluka suda prvog stupnja temelji na utvrđenju da je riječ o ugovornim odredbama koja ovlašćuje tuženika na jednostranu promjenu kamatne stope u skladu s njegovom odlukom. Žalitelj neosnovano osporava takvo utvrđenje suda prvog stupnja. Naime, u točki 4.4. Uvjeta Ugovora o kreditu izričito je navedeno da se za prilagodbe visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz Ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjena uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u točki 9.1. ugovornih uvjeta, ne smatraju izmjenom ili dopunom Ugovora te se za takve prilagodbe ne traži suglasnost korisnika kredita, što znači da ih zajmodavac može izvršiti jednostrano. Nadalje, prema točki 9.1. Uvjeta ugovora visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak te pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit, ali pritom nije određeno na koji način svaki od tih parametara utječe na promjenu kamatne stope.

19.1. Odredbom članka 269. stavka 2. ZOO-a propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a prema odredbi članka 272. stavka 1. tog Zakona činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži potrebne parametre za određivanje kamatne stope, a protivno navodima žalitelja iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da se ta kamatna stopa mijenjala i na štetu prednika tužitelja. Zbog toga je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, u smislu odredbe članka 270. stavka 1. ZOO-a, ništetna.

20. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužiteljima isplaćene iznose na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredaba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem, sa zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate, temelji se na pravilnoj primjeni članaka 1111. stavka 1. i 1115. ZOO-a.

21. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer se prema članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a tek je u ovom postupku utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredaba kao prethodno pitanje i prihvaćen zahtjev za vraćanje više plaćenog na temelju tih ugovornih odredaba. Odluka je u tom dijelu i u skladu s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka za utvrđenje ništetnosti postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a nije bio niti počeo teći.

22. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan dio članka II. Ugovora o kreditu koji se odnosi na iznos kredita, a koji glasi: „kunska protuvrijednost iznosa od 16.803,40 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja“ pogrešno primijenio odredbu članka 102. ZZP/2007. Naime, ta se ugovorna odredba odnosi na isplatu, ne na otplatu (vraćanje) kredita te je njome određen iznos kredita koji je odobren predniku tužitelja pa ova odredba ne predstavlja ništetnu odredbu Ugovora. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 može stvoriti znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza zajmodavca (predmet ugovora) pa na temelju članka 99. ZZP/07 ne podliježe testu poštenosti. Odredba članka II. Ugovora o kreditu ne sadrži tekst „...uz valutnu klauzulu.“ pa je stoga i ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovano prihvaćen.

23. Uslijed navedenog je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke te odbiti u tom dijelu tužbeni zahtjev, prema odredbi članka 373. stavka 1. točke 3. ZPP-a.

24. U preostalom dijelu ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

25. Tuženik svojim žalbenim navodima nije određeno osporio odluku o troškovima postupka, kako to zahtijeva odredba članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa je i u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena pobijana odluka. Pritom valja istaknuti da preinaka prvostupanjske odluke u odnosu na točku I. izreke nije od utjecaja na odluku o troškovima prvostupanjskog postupka, jer je tužbeni zahtjev odbijen isključivo u odnosu na jedan od deklaratornih zahtjeva koji je trebao poslužiti za utvrđenje osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, a s tim su kondemnatornim zahtjevom tužitelji uspjeli.

26. Po ocjeni ovog suda, tuženik je uspio sa žalbom u omjeru od 10% pa mu je u tom omjeru priznat trošak žalbenog postupka, koji se sastoji od troška sastavljanja žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 312,50 eura prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) i troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 87,71 eura, što ukupno iznosi 400,21 eura, a tuženiku daje pravo na naknadu parničnog troška u iznosu od 40,02 eura (članak 166. stavak 2. ZPP-a).

U Puli 14. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus