REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj Gž-156/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, Provincije Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, Zagreb, Frankopanska 17, OIB: 54453702438, koju zastupa punomoćnik Mario Šarušić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Farčić & Šarušić iz Zagreba, protiv tuženika Sveučilište u Zagrebu - Pravni fakultet u Zagrebu, Trg Republike Hrvatske 14, OIB: 38583303160, kojeg zastupa punomoćnik Ranko Pelicarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pelicarić i Smerdel iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o žalbama tuženika i umješača protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6588/2021-73 od 25. studenog 2024., na sjednici vijeća 14. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se kao djelomično neosnovane žalba tuženika i žalba umješača te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6588/2021- 73 od 25. studenog 2024. u točki I. u cijelosti i u točki II. izreke, osim u dijelu odluke o tijeku zateznih kamata u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u kojem dijelu se, djelomičnim prihvaćanjem žalbi, presuda preinačava na način da se zatezne kamate u tom razdoblju određuju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
II. Djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika i žalbe umješača preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6588/2021-73 od 25. studenog 2024. u točki IV. u pobijanom usvojenom dijelu i u točki V. izreke i sudi:
„IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženiku na ime naknade za korištenje nekretnine u vlasništvu tužitelja i to prizemlja i prvog kata zgrade u [adresa], zemljišno-knjižne oznake zkč. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u ukupnoj površini od 803,22 m2, plaćati tužitelju do 15-og u mjesecu za tekući mjesec, iznos od 7.578,47 EUR počevši od 1. listopada 2024. pa ubuduće, sve dok navedenu nekretninu drži u svom posjedu. U slučaju zakašnjenja nalaže se tuženiku na zakašnjele obroke platiti zateznu kamatu tekuću od 16-og svakog mjeseca do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“
V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 63.834,66 eura sa zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
U preostalom dijelu u iznosu 57.199,40 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.“
III. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu 4.366,68 eura u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu 12.690,68 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
IV. Nalaže se tužitelju isplatiti umješaču trošak žalbenog postupka u iznosu 3.236,61 eura u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu 9.406,39 odbija se kao neosnovan zahtjev umješača za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:
"I. Nalaže se tuženiku Sveučilište u Zagreb - Pravni fakultet u Zagrebu, Trg Republike Hrvatske 14, OIB:38583303160, predati tužiteljicama Družbi sestara milosrdnica ZJ provincije Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, Zagreb, Frankopanska 17, OIB:54453702438, u posjed nekretninu i to prizemlje i prvi kat zgrade u [adresa], zemljišno-knjižne oznake zkč. br [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u ukupnoj površini od 803,22 m2, slobodnu od osoba i stvari, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku na ime naknade za korištenje nekretnine u vlasništvu tužiteljica i to prizemlja i prvog kata zgrade u [adresa], zemljišno-knjižne oznake zkč. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u ukupnoj površini od 803,22 m2, u razdoblju od 1. kolovoza 2014. do 31. rujna 2024., isplatiti tužiteljicama ukupan iznos od 723.402,78 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:
na iznos 4.597,06 EUR od 16.08.2014.g. do isplate,
na iznos 4.597,06 EUR od 16.09.2014.g. do isplate,
na iznos 4.591,67 EUR od 16.10.2014.g. do isplate,
na iznos 4.591,67 EUR od 16.11.2O14.g. do isplate,
na iznos 4.591,67 EUR od 16.12.2014.g. do isplate,
na iznos 4.566,95 EUR od 16.01.2015.g. do isplate,
na iznos 4.566,95 EUR od 16.02.2015.g. do isplate,
na iznos 4.566,95 EUR od 16.03.2015.g. do isplate,
na iznos 4.486,95 EUR od 16.04.2015.g. do isplate,
na iznos 4.486,95 EUR od 16.05.2015.g. do isplate
na iznos 4.486,95 EUR od 16.06.2015.g. do isplate,
na iznos 4.490,55 EUR od 16.07.2015.g. do isplate,
na iznos 4.490,55 EUR od 16.08.2015.g. do isplate,
na iznos 4.490,55 EUR od 16.09.2015.g. do isplate,
na iznos 4.432,12 EUR od 16.10.2015.g. do isplate,
na iznos 4.432,12 EUR od 16.11.2015.g. do isplate,
na iznos 4.432,12 EUR od 16.12.2015.g. do isplate,
na iznos 4.513,47 EUR od 16.01.2016.g. do isplate,
na iznos 4.513,47 EUR od 16.02.2016.g. do isplate,
na iznos 4.513,47 EUR od 16.03.2016.g. do isplate,
na iznos 4.490,10 EUR od 16.04.2016.g. do isplate,
na iznos 4.490,10 EUR od 16.05.2016.g. do isplate,
na iznos 4.490,10 EUR od 16.06.2016.g. do isplate,
na iznos 4.582,23 EUR od 16.07.2016.g. do isplate,
na iznos 4.582,23 EUR od 16.08.2016.g. do isplate,
na iznos 4.582,23 EUR od 16.09.2016.g. do isplate,
na iznos 4.519,31 EUR od 16.10.2016.g. do isplate,
na iznos 4.519,3 i EUR od 16.11.2016.g. do isplate,
na iznos 4.519,31 EUR od 16.12.2016.g. do isplate,
na iznos 4.526,50 EUR od 16.01.2017.g. do isplate,
na iznos 4.526,50 EUR od 16.02.2017.g. do isplate,
na iznos 4.526,50 EUR od 16.03.2017.g. do isplate,
na iznos 4.615,04 EUR od 16.04.2017.g. do isplate,
na iznos 4.615,04 EUR od 16.05.2017.g. do isplate,
na iznos 4.615,04 EUR od 16.06.2017.g. do isplate,
na iznos 4.784,02 EUR od 16.07.2017.g. do isplate,
na iznos 4.784,02 EUR od 16.08.2017.g. do isplate,
na iznos 4.784,02 EUR od 16.09.2017.g. do isplate,
na iznos 4.964,23 EUR od 16.10.2017.g. do isplate,
na iznos 4.964,23 EUR od 16.11.2017.g. do isplate,
na iznos 4.964,23 EUR od 16.12.2017.g. do isplate,
na iznos 5.041,98 EUR od 16.01.2018.g. do isplate,
na iznos 5.041,98 EUR od 16.02.2018.g. do isplate,
na iznos 5.041,98 EUR od 16.03.2018.g. do isplate,
na iznos 5.146,24 EUR od 16.04.2018.g. do isplate,
na iznos 5.146,24 EUR od 16.05.2018.g. do isplate,
na iznos 5.146,24 EUR od 16.06.2018.g. do isplate,
na iznos 5.346,23 EUR od 16.07.2018.g. do isplate,
na iznos 5.346,23 EUR od 16.08.2018.g. do isplate,
na iznos 5.346,23 EUR od 16.09.2018.g. do isplate,
na iznos 5.384,88 EUR od 16.10.2018.g. do isplate,
na iznos 5.384,88 EUR od 16.11.2018.g. do isplate,
na iznos 5.384,88 EUR od 16.12.2018.g. do isplate,
na iznos 5.618,58 EUR od 16.01.2019.g. do isplate,
na iznos 5.618,58 EUR od 16.02.2019.g. do isplate,
na iznos 5.618,58 EUR od 16.03.2019.g. do isplate,
na iznos 5.894,07 EUR od 16.04.2019.g. do isplate,
na iznos 5.894,07 EUR od 16.05.2019.g. do isplate,
na iznos 5.894,07 EUR od 16.06.2019.g. do isplate,
na iznos 5.997,89 EUR od 16.07.2019.g. do isplate,
na iznos 5.997,89 EUR od 16.08.2019.g. do isplate,
na iznos 5.997,89 EUR od 16.09.2019.g. do isplate,
na iznos 6.174,05 EUR od 16.10.2019.g. do isplate,
na iznos 6.174,05 EUR od 16.11.2019.g. do isplate,
na iznos 6.174,05 EUR od 16.12.2019.g. do isplate,
na iznos 6.327,30 EUR od 16.01.2020.g. do isplate,
na iznos 6.327,30 EUR od 16.02.2020.g. do isplate,
na iznos 6.327,30 EUR od 16.03.2020.g. do isplate,
na iznos 6.405,95 EUR od 16.04.2020.g. do isplate,
na iznos 6.405,95 EUR od 16.05.2020.g. do isplate,
na iznos 6.405,95 EUR od 16.06.2020.g. do isplate,
na iznos 6.340,79 EUR od 16.07.2020.g. do isplate,
na iznos 6.340,79 EUR od 16.08.2020.g. do isplate,
na iznos 6.340,79 EUR od 16.09.2020.g. do isplate,
na iznos 6.536,73 EUR od 16.10.2020.g. do isplate,
na iznos 6.536,73 EUR od 16.11.2020.g. do isplate,
na iznos 6.536,73 EUR od 16.12.2020.g. do isplate,
na iznos 6.535,83 EUR od 16.01.2021.g. do isplate,
na iznos 6.535,83 EUR od 16.02.2021.g. do isplate,
na iznos 6.535,83 EUR od 16.03.2021.g. do isplate,
na iznos 6.855,81 EUR od 16.04.2021.g. do isplate,
na iznos 6.855,81 EUR od 16.05.2021.g. do isplate,
na iznos 6.855,81 EUR od 16.06.2021.g. do isplate,
na iznos 6.947,94 EUR od 16.07.2021.g. do isplate,
na iznos 6.947,94 EUR od 16.08.2021.g. do isplate,
na iznos 6.947,94 EUR od 16.09.2021.g. do isplate,
na iznos 7.115,13 EUR od 16.10.2021.g. do isplate,
na iznos 7.115,13 EUR od 16.11.2021.g. do isplate,
na iznos 7.115,13 EUR od 16.12.2021.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.01.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.02.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.03.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.04.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.05.2022.g. do isplate,
na iznos 7,578,47 EUR od 16.06.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.07.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.08.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.09.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.10.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.11.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.12.2022.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.01.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.02.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.03.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.04.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.05.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.06.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.07.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.08.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.09.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.10.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.11.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.12.2023.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.01.2024.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.02.2024.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.03.2024.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.04.2024.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.05.2024.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.06.2024.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.07.2024.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.08.2024.g. do isplate,
na iznos 7.578,47 EUR od 16.09.2024.g. do isplate,
u visini stope koja se određuje do dana 31.07.2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Odbijaju se tužiteljice sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom daljnjeg iznosa od 190.325,28 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, za razdoblje od 1. kolovoza 2014. do 1. listopada 2024.
IV. Nalaže se tuženiku na ime naknade za korištenje nekretnine u vlasništvu tužiteljica i to prizemlja i prvog kata zgrade u [adresa], zemljišno-knjižne oznake zkč. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u ukupnoj površini od 803,22 m2, plaćati tužiteljicama do 15-og u mjesecu za tekući mjesec, iznos od 7.578,47 EUR počevši od 1. listopada 2024. pa ubuduće, sve dok navedenu nekretninu drži u svom posjedu, dok se tužiteljice odbijaju sa zahtjevom za isplatom daljnjeg iznosa od 1.894,62 EUR mjesečno počevši od 1. listopada 2024. pa nadalje, sve dok tuženik navedenu nekretninu drži u svom posjedu. U slučaju zakašnjenja nalaže se tuženiku na zakašnjele obroke platiti zateznu kamatu tekuću od 16-og svakog mjeseca do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljicama trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 121.034,06 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."
2. Protiv presude u točkama I., II., IV. i V. izreke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava te ističe, u bitnom, da prvostupanjski sud nije nadležan ocjenjivati zakonitost odgodnog uvjeta utvrđenog Odlukom Vlade od 11. srpnja 1997., odnosno uskratiti učinak toj odluci ili njezinom dijelu; da je odgodni uvjet tužitelju kao vlasniku za stjecanje prava posjeda predmetne nekretnine iz točke II. Odluke Vlade valjan; da je stajalište suda da je tuženik nepošten posjednik dijela predmetne nekretnine kontradiktorno s drugim zaključcima iz obrazloženja presude; da posljedica neispunjenja uvjeta iz točke II. Odluke Vlade od strane RH ne može biti prestanak prava tuženika na posjed već samo odgovornost RH prema tužitelju kao osobe koja je uvjet trebala ispuniti, a to nije učinila u razumnom vremenu; da pobijana presuda jednostrano pristupa analizi situacije te zanemaruje pravni položaj tuženika. Osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže preinaku presude, podredno ukinuti istu i vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.
3. Umješač na strani tuženika pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija presudu u točkama I., II., IV. i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da ne postoji razlog zbog kojeg Vlada RH, kada donosi odluku temeljem ovlasti iz čl. 54. st. 2. Zakona o naknadi, ne može odlukom postaviti uvjet ili ograničenje prava vlasništva; da odredbe čl. 48. st. 1. Ustava RH i odredbe čl. 30.-32. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne umanjuju mogućnost da se vlasništvo daje uz neko ograničenje ili uvjet; da tužitelj do donošenja Odluke nije imao vlasničkih ovlasti; da je neosnovan zaključak da je predmetni odgodni uvjet sporan jer na njega tužiteljice kao vlasnice ne mogu utjecati te jer ne sadrži rok u kojem bi se ispunjenje obveze preseljenja korisnika moglo očekivati; da je pogrešno zaključio sud da odgodni uvjet nema pravni učinak, da je nejasno smatra li sud da je odgodni uvjet izgubio pravni učinak protekom razumnog vremena za njegovo ispunjenje, da je sud pogrešno utvrdio da je tuženik nepošteni posjednik, da je pogrešno utvrđeno i činjenično stanje obrazloženo pod točkom 42. pobijane presude, da je nejasno zašto je tuženiku dosuđena naknada za korištenje predmetnog poslovnog prostora od 16. kolovoza 2014. kada je Upravna i birotehnička škola izašla iz prostora; da je prvostupanjski sud proizvoljno odredio rok od kojeg je tuženik dužan platiti naknadu. Osporava i odluku o trošku, ukazujući na smanjenje tužbenog zahtjeva. Predlaže preinačiti presudu. Potražuje trošak za sastav žalbe.
4. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23). Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.
5. Žalba tuženika je djelomično osnovana, kao i žalba umješača.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi predaje u posjed dijela nekretnine u [adresa] (prizemlje i prvi kat), zemljišno-knjižne oznake zkč. br [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u posjedu tuženika i isplatu naknade za korištenje predmetne nekretnine za razdoblje od 1. kolovoza 2014. do 1. listopada 2024. te plaćanje te naknade i za ubuduće do predaje nekretnine u posjed tužitelja.
6.1. Predmet ovog žalbenog postupka je pobijana odluka u dijelu u kojem je usvojen zahtjev tužitelja za predajom u posjed nekretnine i isplatu naknade u iznosu kako je naznačeno u točki II. izreke pobijane odluke te obveza tuženika isplatiti naknadu za korištenje predmetne nekretnine ubuduće u iznosu 7.578,47 eura, sve sa zateznim kamatama u slučaju zakašnjenja tekućim od 16-tog u mjesecu za tekući mjesec. Predmet je i odluka o troškovima postupka.
7. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno:
- da je tužitelj 2. svibnja 1997. Vladi RH podnio zahtjev za povrat oduzetih nekretnina u Zagrebu, pa i predmetne u [adresa], u [adresa]
- da je Vlada Republike Hrvatske 11. srpnja 1997. donijela Odluku o vraćanju u vlasništvo Družbi sestara Milosrdnica sv. Vinka iz Zagreba nekretnina oduzetih za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Klasa:943-01/97-01/01, Ur.broj: 5030109-97-13 (dalje u tekstu: Odluka) kojom je tužitelju kao prijašnjem vlasniku vratila u vlasništvo nekretnine koje su temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. i pravomoćnog rješenja Komisije za nacionalizaciju pri NOO Donji Grad Zagreb, broj 02/KN-1608/2-1959 od 9. studenog 1960. prenesene u društveno vlasništvo, a među kojima je i predmetna nekretnina opisana tada kao kč. br. [katastarska čestica] - dvije kuće pop. br. 1368, dvorište i vrt u [adresa] i Varšavska br. 17, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao društveno vlasništvo,
- da je u Odluci navedeno da tužitelj u posjed opisanih nekretnina može ući tek nakon što Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske korisnicima dijela nekretnine iz točke I. Odluke, Upravnoj i birotehničkoj školi, Zagreb, osigura odgovarajući zamjenski prostor i time omogući njihovo preseljenje
- da je tužitelj vlasnik nekretnine, a da je nekretnina u posjedu tuženika
- da glede spominjanja prostora u [adresa] i/ili 12 radi se o uvijek istom prostoru u zgradi [adresa] u kojem se tuženik nalazi u posjedu kao slijednik Više upravne škole
- da je tužitelj 29. lipnja 2000. apelirao na Ministarstvo prosvjete i športa da mu se pomogne riješiti problem osiguranja zamjenskog prostora za Upravnu i birotehničku školu i Pravni fakultet
- da se dopisom od 9. svibnja 2003. tužitelj obraća Vladi RH tražeći pronalaženje zamjenskog prostora te preseljenje Birotehničke škole i Pravnog fakulteta
- da se 28. travnja 2004. i 23. svibnja 2005. ponovno obraća predsjedniku Vlade RH sa sadržajno istim zahtjevom
- da je izvješćem od 7. siječnja 2005. Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom izvijestio da je djelomično rješenje problema preseljenja Pravnog fakulteta iz [adresa] moguće ostvariti preseljenjem dijela Pravnog fakulteta u prostor koji koristi HIDRA u zgradi na adresi [adresa],
- da je tuženik dopisom od 2. listopada 2007. apelirao na Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u smislu ispunjenja obećanja o iseljenju HIDRE; da je 17. lipnja 2008. održan sastanak na tu temu; da je u konačnici navedeno preseljenje realizirano na način da je prema Zapisniku o primopredaji poslovnog prostora na [adresa] od 25. kolovoza 2008. HIDRA iselila i tuženik stupio u posjed
- da je prema Sporazumu od 5. prosinca 2008. sklopljenim između tužitelja i tuženika tužitelju vraćen u posjed dio prostora u prizemlju zgrade u [adresa], desno od stubišta s prolazom u dvorište zgrade jer je Pravnom fakultetu vraćen u posjed dio njegove zgrade u [adresa] na [adresa] te mu je stavljen na raspolaganje prostor u Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj u Zagrebu
- da tužitelj dopisom od 30. prosinca 2013. obavještava tuženika o odluci da naplaćuje zakupninu za sporni prostor u [adresa]
- da tuženik u dopisu od 11. travnja 2014. osporava zahtjev tužitelja ističući da tuženik koristi prostor u zgradi u [adresa]
- da je (u travnju) 2014. iz prostora u [adresa] i Varšavskoj 15 iselila Birotehnička škola te je tužitelj ušao u prostor u dijelu zgrade u [adresa]
- da je tužitelj dopisom od 20. veljače 2018. obratio se tuženiku sa zahtjevom za isplatu naknade za korištenje dijela nekretnina; da je tuženik dopisom od 1. ožujka 2018. odgovorio da njihov zahtjev drži neosnovanim, da tuženik ima pravo korištenja i posjedovanja tog prostora koji je nužan za obavljanje djelatnosti fakulteta, a sve barem do ostvarenja uvjeta utvrđenog u točci II. Odluke Vlade RH, da će tuženik i dalje nastaviti s aktivnim poticanjem ostvarenja obveze nadležnih tijela radi osiguranja odgovarajućeg zamjenskog prostora u skladu sa svojim mogućnostima
- da površina preostalog dijela nekretnine u [adresa] koji je u posjedu tuženika, ovdje predmet postupka, iznosi 803,22 m2.
8. Sporno je, je li tuženik dužan predati predmetnu nekretninu u [adresa] površine 803,22 m2 (prizemlje i prvi kat) u posjed tužitelju kao vlasniku i je li dužan platiti naknadu za korištenje predmetnog dijela zgrade i u kojem iznosu i za koje vrijeme.
9. Pobijanom odlukom, u dijelu koji je predmet ovog žalbenog postupka, sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja na predaju u posjed predmetne nekretnine utvrdivši:
- da je tužitelju Odlukom od 11. srpnja 1997. Vlada Republike Hrvatske nametnula ograničenje prava vlasništva u smislu da u posjed nekretnine mogu ući nakon što
Ministarstvo tadašnjim korisnicima osigura zamjenski prostor
- da su ti korisnici bili Upravno-birotehnička škola i tuženik
- da je tužitelj protekom vremena bezuspješno nastojao da mu se omogući posjed nekretnine
- da je i tuženik nastojao da se omogući tužitelju posjed spornog dijela nekretnine, a njemu osigura zamjenski prostor
a iz čega zaključuje, primjenom odredbi čl. 31. st. 1. i čl. 32. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje u tekstu ZVDSP), da je Odlukom Vlada RH tražila od tužitelja da dotadašnje stanje posjeda ostane nepromijenjeno do ispunjenja uvjeta na kojeg tužitelj kao vlasnik ne može utjecati, da se radi o ograničenju prava vlasništva koje nema uporište u navedenim odredbama ZVDSP, da je nedjelovanjem protekom vremena država obezvrijedila legitimna očekivanja tužitelja da ostvari vlasničkopravne ovlasti i mirno uživa svoje vlasništvo, da čekanje na ispunjenje uvjeta iz Odluke od 11. srpnja 1997. nije opravdano ni pravedno i predstavlja prekomjeran teret koji znatno otežava obavljanje tužitelju djelatnosti radi koje prostor koristi i tuženik i ranije Upravna i birotehnička škola, odnosno djelatnosti obrazovanja; pa primjenom odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZVDSP svezi sa čl. 163. st. 1. ZVDSP prihvaća zahtjev tužitelja na predaju u posjed.
10. Također, pobijanom je odlukom usvojen zahtjev (djelomično) za isplatu naknade za uporabu i korištenje nekretnine uz utvrđenja i zaključke:
- da iz iskaza dekana tuženika te sestara tužitelja, korespondencije proizlazi da je tuženik znao da je nekretnina u vlasništvu tužitelja; da mu obveza iseljenja nikada nije bila sporna
- da je tužitelj požurivao postupanje tuženika u smislu pronalaska drugog odgovarajućeg prostora
- da tuženik nije predočio niti jedan konkretan prijedlog upućen nadležnom Ministarstvu radi rješenja problema korištenja prostora u [adresa], osim zgrade Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže (prije potresa u Zagrebu; svjedok BJ)
a iz čega zaključuje da tuženik nije aktivno radio na pronalaženju odgovarajućeg zamjenskog prostora
- da se tužitelj 2013. osim sa zahtjevom za iseljenje (iskaz svjedoka OJ) obratio tuženiku i sa zahtjevom za plaćanje zakupnine
- da tužitelj plaća zakupninu za druge prostore koje koristi temeljem zakupa (Ugovor o dodjeli nekretnina na korištenje od 10. lipnja 2013. osnovnom kojeg koristi nekretnine u vlasništvu RH na adresi [adresa])
a iz čega zaključuje da je posjed tuženika do donošenja Odluke Vlade RH bio pošten, nakon čega postaje nepošten, dakle od 11. srpnja 1997. jer je tuženik, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, a svakako je to morao znati 2013. kada je, iako koristi prostor čekajući da problem pronalaska odgovarajućeg zamjenskog prostora riješi nadležno ministarstvo, odbio zahtjev tužitelja za plaćanjem zakupnine smatrajući da je nije dužan plaćati. Stoga, primjenom odredbe čl. 18. st. 3. i čl. 165. ZVDSP u svezi sa čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik kao nepošteni posjednik dužan platiti traženu naknadu.
10.1. Glede visine tražene naknade prvostupanjski sud utvrdio je:
- da iz nalaza vještaka Ivice Matića slijedi:
- da je tržišna vrijednost najamnine za predmetni prostor 57.100,00 kn/mjesec bez PDV-a (7.578,47 eura[1] ), odnosno za razdoblje od srpnja 2014. do 1. kolovoza 2022. (datum izrade nalaza i mišljenja) iznosi ukupno 4.057.614,78 kn bez PDV-a
- da namjena prostora odgojno obrazovna djelatnost u sustavu tržišne ekonomije, kakav je u RH, ne utječe na visinu najamnine
- da je predmetni prostor s obzirom na njegovu veličinu moguće iznajmiti i u manjem dijelu i za taj dio onda dobiti veću cijenu; da je volja vlasnika kako će upravljati prostorom;
- da dana procjena odgovara tržišnoj cijeni zakupa za navedenu površinu za slične nekretnine;
- da rizik gubitka zarade nije od značaja jer je za izradu nalaza vještak koristio poredbenu metodu koja je najprikladnija u konkretnom slučaju (a ne prihodovnu metodu),
- da u svezi stanja prostora vještak je uzeo u obzir sva potrebna obilježja predmetne nekretnine koja propisuje zakon, kao što su vrsta nekretnine, katastarska čestica, godina izgradnje, broj nadzemnih etaža, namjera, cjenovni blok…te ih je popisao u nalazu i mišljenju, a prema svim tim dobivenim podacima zaključio da primijenjeni usporedivi prostori odgovaraju promatranom prostoru
a iz čega zaključuje da je nalaz vještaka stručan i potpun, objektivan, pa tužitelju pripada naknada za razdoblje kako potražuje (tužitelj potražuje niže iznose za razdoblje do prosinca 2021.) od kolovoza 2014. (1. kolovoza 2014.) do rujna 2024. (30. rujna 2024.) u iznosu ukupno 723.402,78 eura bez PDV-a sa zateznim kamatama.
10.2. Odluku u tom dijelu temelji na odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, s time da je usvojen i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje od tuženika isplatu naknade za korištenje nekretnine ubuduće, sve do predaje nekretnine u posjed tužitelju, u mjesečnom iznosu procijenjene tržišne vrijednosti zakupnine u iznosu od 7.578,47 eura zaključujući da se radi o budućoj šteti za koju je već u vrijeme presuđenja izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, a na koju naknadu tužitelj ima pravo temeljem čl. 1046. i čl. 1089. st. 1. i st. 3 ZOO. Ujedno je ocijenjen neosnovanim prigovor zastare jer tužitelj potražuje isplatu za razdoblje pet godina prije podnošenja tužbe, odnosno 1. kolovoza 2014. budući je tužba podnesena 26. srpnja 2019. U tom dijelu odluku temelji na odredbi čl. 225. ZOO, dakle primjenjujući opći zastarni rok od pet godina.
11. Ispitujući pobijanu odluku u pobijanom dijelu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći pritom, po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst - 25/13., 89/14. - dalje: ZPP) koji se primjenjuje osnovom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 70/19), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2. , 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP.
11.1. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni, a nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.
11.1.1. Navedena povreda nije počinjena niti u svezi zaključka suda je li odgodni uvjet iz Odluke Vlade izgubio pravni učinak protekom razumnog vremena za njegovo ispunjenje ili nije niti imao pravni učinak. Naime, iz ukupnosti obrazloženja odluke suda prvog stupnja nedvojbeno slijedi da prvostupanjski sud utvrđuje da je posjed tuženika nepošten od donošenja Odluke Vlade, to i neovisno što je u istoj tuženiku dano pravo na posjed do pronalaska odgovarajućeg smještaja od strane RH, odnosno Ministarstva; dakle, kako zaključuje prvostupanjski sud, već tada je tuženiku bilo poznato da pravo na posjed nema i da nekretninu treba vratiti vlasniku u posjed. Takav zaključak je i suglasan, dakle nije proturječan, zaključku suda prvog stupnja da je RH prilikom donošenja Odluke nametnula tužitelju ograničenje prava vlasništva koje ograničenje nema uporišta u odredbi čl. 32 ZVDSP, proizvoljno je i nepredvidivo i ne sadrži rok u kojem bi se ispunjenje obveze preseljenja korisnika nekretnine moglo očekivati. Dakle, odgodni uvjet naveden u Odluci prema zaključku prvostupanjskog suda nema, odnosno nije niti imao pravni učinak jer takav uvjet nema osnove u propisu koji regulira ograničenja prava vlasništva iz ZVDSP.
11.1.2. Navedena povreda nije počinjena niti u dijelu u kojem se ukazuje da presuda ne sadrži obrazloženje, da je nejasna u dijelu razloga zbog kojih je sud prvog stupnja naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora dosudio tužitelju od 16. kolovoza 2014. jer je to već iz navedenog utvrđenja suda prvog stupnja obrazloženog pod točkom 11.1.1. ove odluke jasno. Sud prvog stupnja zaključio je da je tuženik nepošteni posjednik već od donošenja Odluke Vlade RH. Činjenica da sud prvog stupnja navodi da je svakako 2013. tuženik nepošten jer je tada odbio zahtjev tužitelja za plaćanjem zakupnine kao činjenično i pravno neosnovan (dopis tuženika od 11. travnja 2014.) nije proturječan zaključku da je isti nepošten posjednik već od donošenja Odluke kojom je Vlada RH nametnula tužitelju nedopušten odgodni uvjet, koji stav je prvostupanjskog suda nedvojbeno jasan. Zato ga isti i ponavlja pod točkom 43. obrazloženja pobijane odluke kada razmatra pravo tužitelja na isplatu naknade za korištenje predmetnog dijela zgrade i od kada bi tužitelj imao pravo na naknadu. Dakle, time što sud prvog stupnja uočava da je već krajem 2013. tužitelj tražio ne samo predaju posjeda već i isplatu naknade, što mu dodatno ukazuje na nepoštenje posjeda tuženika, nema proturječnosti u utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, a nastavno jasno je zašto je (i da je) naknada onda dosuđena od 16. kolovoza 2014., odnosno ispravno od 1. kolovoza 2014. (samo je dospijeće 16. kolovoza 2014.) jer je od tada tužitelj potražuje, dakle ne i za prethodno razdoblje (u kojem je prvostupanjski sud također utvrdio tuženika kao nepoštenog posjednika predmetne nekretnine), a prigovor zastare sud prvog stupnja je (pravilno) utvrdio neosnovanim (doduše to je valjalo zaključiti primjenom čl. 165. st. 2. ZVDSP jer nekretnina još nije predana u posjed tužitelju, pa niti tražbina nije zastarjela). Dakle, ne radi se o „proizvoljno određenom roku“.
11.1.3. Navedena povreda nije počinjena niti u dijelu u kojem tuženik navodi da je stajalište prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteni posjednik kontradiktorno s drugim zaključcima iz obrazloženja presude. Naime, kako je već navedeno taj zaključak nije protivan niti kontradiktoran zaključku suda prvog stupnja da Odluka Vlade uspostavila je ograničenje prava vlasništva tužitelja koje je nezakonito jer nema uporišta u odredbi čl. 32. ZVDSP; dakle u takvim okolnostima, sud prvog stupnja zaključuje da je posjed tuženika nepošten.
11.2. Stoga, nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.
11.3. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Upravo je tako postupio sud prvog stupnja proveo je dokaze koje je ocijenio bitnima za donošenje odluke, analizirao istaknute prigovore i utvrdio bitne činjenice za predmetnu pravnu stvar.
11.4. Djelomično je pogrešno primijenjeno materijalno pravo uslijed čega je odluku valjalo dijelom preinačiti, unatoč pravilno utvrđenom, bitnom, činjeničnom stanju.
12. Naime, i po stavu ovoga suda Vlada RH Odlukom od 11. srpnja 1997., osim što je predmetnu nekretninu vratila u vlasništvo tužitelja temeljem odredbe čl. 54. stavak 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ 92/96; dalje Zakon o naknadi), nametnula je tužitelju i ograničenje toga prava vlasništva na način da isti u posjed može ući tek nakon što Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske tadašnjim korisnicima (Upravnoj i birotehničkoj školi i tuženiku; što nije sporno) osigura odgovarajući zamjenski prostor i time omogući njihovo preseljenje; dakle ograničenje, teret koji se ogleda u nemogućnosti posjedovanja nekretnine.
13. Zakon o naknadi ne sadrži odredbe o ograničavanju prava vlasništva u tom segmentu, pa je pravilno sud prvog stupnja to ograničenje razmatrao kroz odredbe tada mjerodavnog ZVDSP, cijeneći očito cilj Zakona o naknadi u smislu ispravljanja nepravdi učinjenih prijašnjim vlasnicima imovine od strane jugoslavenske komunističke vladavine.
14. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da se glede Odluke Vlade RH radi o upravnom aktu i da stoga prvostupanjski sud nije nadležan ocjenjivati zakonitost njezina sadržaja. Naime, prema odredbama tada važećeg Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni list FNRJ" br. 52/1956., "Službeni list SFRJ" br. 10/1965., 4/1977., 11/1978., 9/1986., 16/1986., "Narodne novine" br. 53/1991., 103/1996.; dalje u tekstu: ZOUP), članak 223. stavak 2. i 3., protiv rješenja Sabora i Vlade Republike Hrvatske ne može se izjaviti žalba; ako žalba nije dopuštena neposredno se može pokrenuti upravni spor.
15. Odluka Vlade donesena je povodom zahtjeva tužitelja za povrat oduzetih nekretnina od 2. svibnja 1997., pa je nedvojbeno da je tužitelj bio učesnik toga postupka, kao i umješač te tuženik jer iz iskaza svjedoka IJ slijedi da je u pregovorima sa časnima i Z sudjelovao pok. profesor B, da je on (IJ) kao prodekan Pravnog fakulteta 1997. bio upoznat s Odlukom, da su istodobno s tom Odlukom dobili i odluku da je Ministarstvo znanosti dužno Pravnom fakultetu osigurati drugi odgovarajući smještaj.
16. Osnovano, stoga, tuženik u žalbi ukazuje u smislu da Odluka Vlade RH obvezuje tužitelja, pa dakle, neovisno što i ovaj sud prihvaća izloženo pravno stajalište prvostupanjskog suda da se radi o nedopuštenom, nezakonitom ograničenju prava vlasništva jer isto nema uporište u odredbama ZVDSP, činjenica jest da protiv te Odluke nije pokrenut upravni spor (nitko niti ne tvrdi suprotno), pa ta Odluka, iako u tom dijelu nezakonita (dakle u dijelu u kojem je određeno da tužitelj u posjed može ući tek nakon što Ministarstvo prosvjete i športa RH tadašnjim korisnicima osigura odgovarajući zamjenski prostor i time omogući njihovo preseljenje), kao konačna Odluka protiv koje nije pokrenut upravni spor regulira odnos ovdje stranaka (i umješača). Ta je Odluka u ovom postupku, dakle, pravno relevantna činjenica koja uređuje odnos stranaka.
16.1. Valja ponoviti da, nametnuti teret, ograničenje, odnosno uvjet iz Odluke, kako ga navodi tuženik (predaja u posjed tek nakon što Ministarstvo tadašnjim korisnicima osigura zamjenski prostor), ne može se ocijeniti niti po stavu ovoga suda valjanim jer, kako je navedeno, nema osnove u nekom, tada pozitivnom propisu Republike Hrvatske, niti u Zakonu o naknadi, niti ZVDSP. Dakle, žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje u smislu da je odgodni uvjet dopušten i valjan su neosnovani. Odredbom čl. 48. st. 1. Ustava RH („Narodne novine“ 56/90) jamči se pravo vlasništva, a ograničenja istog mogu biti samo u mjeri u kojoj su dopuštena zakonom, dakle ZVDSP ili posebnim zakonom, što konkretno nije slučaj. Zato su neosnovani i žalbeni navodi da se u osnovi ne radi o ograničenju prava vlasništva jer da tužitelj prije donošenja Odluke nije bio vlasnik (jer ne bi trebalo biti sporno da je izvjesno Vlada Odluku donijela jer je ocijenila ispunjenim uvjete za vraćanje nekretnine propisane Zakonom o naknadi) i da Vlada u uopće ne mora vratiti vlasništvo ranijem vlasniku. Također, ovdje valja navesti da je cilj i smisao Odluke Vlade nedvojbeno bio da, osim da se nekretnina vrati u vlasništvo tužitelja, tužitelju nekretnina vrati i u posjed. Da je tome tako ukazuje činjenica, na koju i u žalbi ukazuje tuženik (doduše u smislu da je uvjet određen samo na dijelu nekretnine i to manjem dijelu) da je dio nekretnine tužitelju odmah predan u posjed, da je nastavno u dio prostora tužitelj ušao 2008. nakon što je dio Pravnog fakulteta iselio, a nastavno 2014. u dio koji je koristila Upravna i birotehnička škola.
17. Dakle, iako ograničenje, teret, uvjet iz Odluke da tužitelj u prostor može ući tek nakon što Ministarstvo korisnicima osigura odgovarajući zamjenski prostor nema valjane osnove u tada pozitivnim propisima, kako je Odluka konačni regulator odnosa stranaka glede toga prostora (nije poništena, stavljena izvan snage, obvezuje stranke i s takvim nedopuštenim ograničenjem), slijedi da je ipak odgođena predaja dijela nekretnine u posjed tužitelju do vremena kada Ministarstvo prosvjete i športa RH Upravnoj i birotehničkoj školi i tuženiku osigura zamjenski prostor i time omogući njihovo preseljenje.
18. Takvim ograničenjem, tuženiku je dakle bilo poznato i to je prihvatio da po osiguranju zamjenskog prostora posjed mora predati tužitelju, a tužitelju je bilo poznato i to je prihvatio da u posjed dijela nekretnine može ući tek nakon što iz istog isele Upravna i birotehnička škola i tuženik jer im je osiguran zamjenski smještaj. Dakle, obje su stranke znale za obvezu da se tuženik iseli iz predmetnog prostora, a što je uvjetovano obvezom Ministarstva da se pronađe odgovarajući zamjenski prostor za tuženika i Upravnu i birotehničku školu. Nesporno je da se glede aktivnosti koju stranke obavljaju radi o djelatnosti obrazovanja, pa se dakle, radi o djelatnosti za koju pronalazak odgovarajućeg zamjenskog prostora nije nimalo jednostavan i da je izvjesno zato tu obvezu preuzela RH kroz nadležno Ministarstvo.
19. Stoga, Odluka iz 1997. u dijelu da tužitelj može u prostor ući tek nakon što Ministarstvo osigura odgovarajući zamjenski prostor tuženiku i Upravnoj i birotehničkoj školi, stvara za tuženika pravo da u posjedu i sada predmetnog prostora ostane. Stoga, posjed tuženika ne može se ocijeniti već tada 1997. nepoštenim (kako je pogrešno zaključio sud prvog stupnja), kada je Odlukom tužitelju nametnuto ograničenje (nemogućnost posjedovanja nekretnine) koje tužitelja obvezuje, a tuženika ovlašćuje na ostanak u posjedu nekretnine i na koje ograničenje je tužitelj (i tuženik) pristao (ne pobijanjem Odluke). Odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP propisano je da posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Odredbom čl. 18. st. 5. ZVDSP propisano je da se posjed smatra poštenim osim ako se ne dokaže suprotno.
20. Dakle, posjed tuženika donošenjem Odluke i nakon donošenja iste, barem neko vrijeme, je bio pošteni posjed. Rok u kojem je Ministarstvo (ali i ne samo Ministarstvo, već i tuženik o čemu više nastavno) dužno pronaći odgovarajući zamjenski smještaj nije određen, ali sama činjenica da je posjed jedan od ključnih sadržaja prava vlasništva, da se vlasništvo jamči, da je sasvim nedvojbeno tužitelj očekivao predaju nekretnine u posjed u nekom razumno prihvatljivom vremenu i time ostvarivanje u svom opsegu, punoći Odlukom ostvarenog prava vlasništva, takvim uvjetom postavljeno ograničenje njegovu pravu vlasništva (kojeg isti nije osporavao, ali izvjesno niti očekivao u tolikoj (vremenskoj) mjeri) ne može ograničavati vlasništvo tužitelja u nedogled, niti za tuženika stvarati pravo na posjed nekretnine u nedogled, a što je tuženiku svakako bilo poznato. Dakle, protekom vremena, navedeno ograničenje, teret postaje za tužiteljevo pravo vlasništva, uslijed tako dugog proteka vremena, prekomjerno jer dovodi do anuliranja ostvarenog prava vlasništva.
21. Iako je miješanje u pravo vlasništva tužitelja, dakle, bilo obvezujuće osnovom donesene Odluke koju tužitelj nije osporavao (Odluka je konačna), iako je imalo i legitiman cilj - osiguravanje nastavka obavljanja djelatnosti obrazovanja od strane tuženika, a što je nedvojbeno u javnom interesu jer se radi o fakultetu, obrazovnoj i znanstvenoj ustanovi, protekom sve više vremena od donošenja Odluke taj uvjet kao teret koji je nametnut tužitelju postaje neproporcionalan, nerazmjeran njegovom legitimnom vraćenom pravu vlasništva, odnosno protekom vremena taj teret postoje sve veći i u konačnici ne može se dozvoliti da uslijed proteka vremena postane takav da anulira (vraćeno) pravo vlasništva tužitelja, odnosno postaje prekomjeran u odnosu na legitiman cilj zbog kojeg je bila odgođena predaja u posjed nekretnine. Time se ujedno značajno narušava ravnoteža između interesa stranaka, odnosno prava vlasništva tužitelja i njegova prava na posjed i prava na posjed koje je Odlukom „dano“ tuženiku, uvažavajući pritom da je i opći interes obavljanje djelatnosti i tužitelja i tuženika, ali da niti promatran kroz prizmu općeg interesa, nema opravdanog razloga za ograničavanje prava vlasništva tužitelja i po proteku roka od cca 17 godina od Odluke, a kada tužitelj (2013./2014.) postavlja dopisom (30. prosinca 2013.) zahtjev i za isplatu naknade (zakupnine), uz zahtjev za preseljenje, odnosno predaju u posjed koji, osim u travnju 2014., nikada nije niti bio sporan, ukazujući time da posjed tuženika za njega jest nepošten.
22. Kako je i utvrdio sud prvog stupnja, stranke su protekom vremena nastojale riješiti nastalu situaciju, tužitelj je požurivao rješavanje iste, odnosno iznalaženje zamjenske nekretnine radi predaje posjeda, kao i tuženik u nekoj mjeri koju sud prvog stupnja nije ocijenio dovoljno aktivnom u rješavanju nastale situacije, a što prihvaća i ovaj sud, posebno cijeneći da ne postoje dopisi kojima bi se od strane tuženika redovito požurivalo Ministarstvo u iznalaženju rješenja situacije, a nastavno u dopisu iz 2014. (11. travnja 2014.) tuženik i osporava pravo tužitelja na predaju u posjed navodeći u osnovi da ne koristi taj prostor već onaj u [adresa]; iako mu načelno ta obveza predaje posjeda nikada nije bila sporna. Dakle, neosnovano tuženik ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u točki 42. obrazloženja pobijane odluke i pogrešno smatra da ne može snositi odgovornost za protek vremena, odnosno točnije ne nalaženje zamjenskog prostora i predaju predmetnog prostora u posjed tužitelju. Cijeneći da se radi o fakultetu, Pravnom fakultetu, istom je obveza predaje prostora u smislu izvršavanja Odluke Vlade i omogućavanja tužitelju raspolaganja svojom imovinom trebala biti nedvojbena, posebno kraj činjenice da je 1. srpnja 2013. RH postala punopravnom članicom Europske unije; da od 2005. odnosno od sklapanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju postoji i obveza pravo tumačiti u duhu prava EU koje nedvojbeno štiti pravo vlasništva (čl. 1. Protokol br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda „Narodne novine“ Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 13/17; u smislu da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva; nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava); nastavno da je, što i nije sporno, 2008. iselio dio Pravnog fakulteta, da je 2014. iselila Upravna i birotehnička škola. Dakle, slijedi da se na rješavanju problema radilo, da je bilo jasno, nedvojbeno (osim očito kratko tijekom 2014.) da se situacija treba okončati predajom nekretnine što tužitelj zahtijeva gotovo cijelo vrijeme izražavajući volju da mu se nekretnina preda u posjed, a svakako od 2000., pa i u razgovorima s odgovornim osobama tuženika, ali je nedvojbeno da je to išlo sporo i da angažman tuženika, a svakako Ministarstva nije bio primjeren situaciji, posebno i s obzirom na sve dulji protek vremena. Dakle, izostala je u potrebnoj mjeri aktivnost Ministarstva i tuženika u traženju rješenja – zamjenskog odgovarajućeg smještaja, kako bi se ostvarilo pravo vlasništva tužitelja. Nije se radilo, glede traženja smještaja, dakle samo o obvezi RH i to je tuženiku bilo poznato. Zato je i sam urgirao na pronalasku smještaja (iako ne dovoljno aktivno), pa je tako realizirano preseljenje 2008. u prostor na [adresa]. Pristup da pronalazak zamjenskog smještaja nije i obveza tuženika bio bi pogrešan i dovodio bi do povrede prava vlasništva tužitelja.
23. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u odredbi čl. 161. st. 1. vlasniku daje pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu preda posjed te stvari. Stoga, iako je nedvojbeno da Odlukom Vlade nije određen rok u kojem je Ministarstvo dužno pronaći odgovarajući zamjenski smještaj, ta okolnost (da rok u kojem je Ministarstvo dužno pronaći zamjenski smještaj i slijedom toga tužitelj ući u nekretninu, odnosno ista mu biti predana u posjed) ukazuje da tu obvezu Ministarstvo (i tuženik) je trebalo ispuniti u nekom primjerenom, razumnom roku. Kada se ne bi na taj način tumačilo navedeno (Odlukom nametnuto) ograničenje prava vlasništava ne bi se u osnovi niti radilo o povratu nekretnine u vlasništvo tužitelju jer tužitelj ne bi imao pravo na posjed sve dok Ministarstvo ne nađe zamjenski smještaj tuženiku (ili on sam), a što bi moglo trajati u nedogled. Sasvim je izvjesno da to nije bio smisao, svrha navedene Odluke (koja jest bila osnov tuženikovog prava na posjed) jer nije bilo niti smisao Zakona o naknadi čiji je cilj bio povrat nekretnina u vlasništvo, a na istom se temelji Odluka. Dakle cilj i navedene Odluke jest povrat nekretnine, odnosno i preostalog dijela iste u vlasništvo tužitelju, dakle u puni opseg toga prava.
24. Stoga, kako je 2008. predan dio nekretnine u posjedu tuženika, a 2014. (u travnju) i dio koji je koristila Upravno i birotehnička škola i kako je tada od donošenja Odluke već protekao rok od cca 17 godina te je tužitelj i pozvao tuženika dopisom iz 2013. da za nekretninu plati naknadu za korištenje, tuženik je u takvim okolnostima (postojanje Odluke kao osnove posjeda uz obvezu predaje istog po osiguravanju zamjenskog prostora; duljina razdoblja proteka vremena u kojem ta obveza nije ostvarena) mogao, trebao, morao već imati spoznaju da tužitelj uslijed proteka vremena i nerješavanja cjelovite situacije više nema strpljenja čekati da mu se preostali dio nekretnine (ovdje nesporan) preda u posjed, da je dakle prošlo već cca 17 godina od kada je nekretnina vraćena u vlasništvo tužitelja, da već toliko dugo godina nije se uspio pronaći odgovarajući zamjenski smještaj i nekretnina predati u cijelosti u posjed tužitelju - vlasniku, da ga tužitelj traži plaćanje naknade za korištenje nekretnine, dakle da mu, uslijed tolikog proteka vremena, ne pripada više pravo na posjed unatoč postojanju Odluke. Odnosno, da uslijed sve dužeg proteka vremena njegovo poštenje nestaje, više nema pravo na posjed (niti odredbe Sporazuma o organizacijskim promjenama od 9. lipnja 2011. ne ukazuju na drugačiji zaključak, niti se tiču predmetnog prostora) i postaje nepošten posjednik jer je od donošenja Odluke znao da će nekretninu trebati predati u posjed tužitelju (pa neosnovano tuženik ukazuje u smislu da je to obveza koju je mogla ispuniti samo RH), da je od tada proteklo cca 17 godina, a da je nije predao i da tako dug protek vremena u kojem tužitelju nije omogućeno raspolaganje i korištenje imovine, kraj pravilno utvrđene činjenice da je i tužitelju, kao i tuženiku, nekretnina potrebna za obavljanje djelatnosti obrazovanja (pritom su bez odlučnog značaja žalbeni navodi tuženika u dijelu kada ukazuje da tužitelj uredno obavlja obrazovnu djelatnost u gimnaziji, pa da i bez predmetnog prostora uredno funkcionira), dovodi do toga da ograničenje vlasništva, teret nametnut tužitelju Odlukom iz 1997. postaje prekomjeran, time pravo tuženika na posjed sve neproporcionalno, nerazmjerno tom teretu. Dakle, tuženik je mogao, trebao već tada u prvoj polovici 2014. (kada odgovara na dopis tužitelja) spoznati, imati spoznaju da se gubi pravična ravnoteža između prava tužitelja kao vlasnika na posjed i prava tuženika kao posjednika na posjed, a na štetu tužitelja. Osim toga, iz dopisa tuženika od još 2. listopada 2007. slijedi da je bilo dogovoreno urgentno rješavanje problema, dakle tuženik je bio svjestan nužnosti predaje nekretnine tužitelju (što ovaj zahtijeva) čim prije već tada. Stoga je tuženik, svakako u travnju 2014. imao dovoljno razloga posumnjati da mu pravo na posjed više ne pripada uslijed dugog proteka vremena u kojem ni Ministarstvo, ni on, nije iznašlo odgovarajući zamjenski prostor, a tužitelj zahtjeva isplatu zakupnine, naknade za korištenje nekretnine. Protek od cca 17 godina je više nego dovoljno razdoblje u kojem je odgovarajući smještaj bilo moguće naći i to vrijeme valja cijeniti jer je to razdoblje u kojem je vlasniku bilo nemoguće koristiti nekretninu.
25. Valja ponoviti da tuženik kao ustanova, pravni fakultet, nedvojbeno je znao da njegovo pravo na posjed do osiguravanja zamjenskog prostora ne može trajati unedogled, da je legitimno očekivanje tužitelja da će moći koristiti nekretninu, imati je u posjedu, da se njegove potrebe, prava kao vlasnika zadovolje u nekom razumnom roku, kao i da je taj rok, uvažavajući i djelatnosti kojom se tuženik bavi i obimnošću, stoga, problema koji za njega stvara preseljenje iz prostora svakako protekao protekom vremenskog razdoblja od cca 17 godina, a to je upravo ono vrijeme kada i tužitelj kreće s pozivima za isplatu naknade, kao zakupnine. U tom trenutku umjesto da se dodatno angažira u pronalasku smještaja, dodatnim aktivnim poticanjem i Ministarstva, tuženik tužitelju u osnovi osporava prava stečena Odlukom Vlade, odnosno navodi da nije u posjedu prostora; a što mu prethodno nikada nije bilo sporno. Tuženik, dakle, u posjed nekretnine nije ušao samovlasno, zato i nije nepošteni posjednik od 1997., ali je njegov ostanak u posjedu, unatoč svemu, nakon cca 17 godina uvažavajući sve okolnosti koje su se u tom međuvremenu događale, postao nepošten, dakle u travnju 2014., unatoč egzistiranju Odluke jer je ograničenje koje je ista nametnula postalo prekomjerno i dovelo do znatne neravnoteže u pravima stranaka.
26. Svako drugo tumačenje prava na posjed nekretnine predstavljalo bi za tužitelja nerazuman, prekomjeran teret nametnut njegovom pravu vlasništva koje se jamči Ustavom RH, na kojeg je isti doduše bio pristao, koji ga je obvezivao, ali opet ne u mjeri u kojoj bi ono predstavljalo anuliranje toga prava, narušavanje pravične ravnoteže između njegova interesa da mu se nekretnina kao vlasniku preda u posjed i interesa tuženika da mu se da vremena da pronađe odgovarajući zamjenski smještaj (što je za njega bilo dužno izvršiti i Ministarstvo), a koja ravnoteža je narušena upravo protekom vremena, a nedvojbeno 2013./2014. kada tužitelj osim predaje traži i isplatu naknade (zakupnine) zbog korištenja njegova vlasništva, a tuženik odgovara dopisom iz travnja 2014. Tada, protekom tako dugog vremena, ograničenje prava vlasništva tužitelja Odlukom postalo je prekomjeran teret i prekomjerno miješanje u njegovo pravo na vlasništva. Odlukom Vlade kroz primjenu odredbe čl. 54. st. 1. Zakona o naknadi nekretnina je vraćena u vlasništvo tužitelja i isti je, neovisno o postavljenom teretu, imao legitimno očekivanje da će taj teret, ograničenje ipak biti samo toliki da neće osujetiti ostvarenje njegova prava vlasništva kao djelotvornog, dakle onog koje će mu i omogućiti uživanje toga prava sa svim ovlastima koje sa sobom nosi pravo vlasništva. To i uvažavajući da je djelatnost obje stranke obrazovna djelatnost, da je prostor bio potreban i jednoj i drugoj strani (dopis tužitelja od 9. svibnja 2003.) za obavljanje redovne djelatnosti, da je tužitelj bio strpljiv, da je uvažavao teškoće oko pronalaska odgovarajućeg prostora, da je tuženik tražio mogućnosti i požurivao Ministarstvo (kao i tužitelj), da je doduše to mogao i aktivnije i sustavnije činiti npr. redovito požurivati Ministarstvo kako bi se ukazalo na veličinu i težinu problema i nužnost rješavanja istog poduzimanjem svih mjera nužnih da se što prije pronađe odgovarajući smještaj i ostvari pravo vlasništva tužitelja u punom opsegu. Još u dopisu od 2. listopada 2007. tuženik ukazuje da je već bilo dogovoreno urgentno rješavanje problema, pa dakle, i uvažavajući da je 2008. predan dio prostora koji je koristio Pravni fakultet i da je 2014. prostor predala Upravno i birotehnička škola, nedvojbeno je da je tuženik bio svjestan nužnosti hitnog rješavanja problema, shvaćajući dakle i uvažavajući pravo koje tužitelj ima nad prostorom (osim u razdoblju mjeseca travnja 2014. kada pokušava ukazati da nije u posjedu prostora). Dakle, protek vremena doveo je do ostvarenja, proteka razumnog roka u kojem je tuženik ipak prostor trebao predati tužitelju, u kojem mu je bilo moguće iznaći zamjenski prostor (i od njegove strane i od strane Ministarstva), a činjenica da je obvezu pronalaska zamjenskog smještaja za njega preuzelo i Ministarstvo, ne utječe na njegovo nepoštenje u posjedu, nakon što je protekao rok od cca 17 godina i tužitelj zatražio osim predaje i isplatu naknade. Zaključno, u travnju 2014. posjed tuženika postaje nepošten.
27. Kako tuženik nema pravo koje ga ovlašćuje na posjed nekretnine, isti je dužan nekretninu predati u posjed tužitelju, primjenom odredbe čl. 165. st. 1. u vezi sa čl. 161. st. 1. ZVDSP kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.
28. Odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP propisano je i da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Stoga, tuženik je dužan tužitelju naknaditi i sve koristi koje je imao za vrijeme svoga posjedovanja, odnosno i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dakle isplatiti naknadu za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa dakle i naknadu za uporabu predmetne nekretnine. Pogrešno je sud prvog stupnja odluku u tom dijelu temeljio na odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava o zahtjevu valjalo, u jednom dijelu, jednako odlučiti.
29. Žalba ne sadrži određene žalbene navode glede dijela odluke kojom je tuženiku naloženo isplatiti određeni iznos na ime naknade za uporabu nekretnine, odnosno glede visine te koristi odnosno naknade, koju visinu koristi sud je utvrdio, prihvaćajući kao objektivan i stručan nalaz i mišljenje vještaka Ivana Matića koji se niti nalaz, niti zaključak suda, žalbama određeno ne osporava, u visini zakupnine (najamnine) koja bi se plaćala za takav prostor, odnosno koja bi se realno postigla na tržištu za takav prostor (kako tužitelj potražuje jer potražuje u razdoblju do rujna 2021. niži iznos od onog koji je utvrdio vještak - iznos od 7.115,13 eura prema nalazu vještaka). Naime, obavljanjem obrazovne djelatnosti u nekretnini tužitelja tuženik je ostvario upravo tako utvrđenu novčanu korist (kao realnu najamninu) jer bi, da je koristio neki drugi prostor za istu svrhu, bio dužan plaćati najamninu, odnosno zakupninu za korištenje istog. Dakle, kako su u svezi toga dijela odluke izostali određeni žalbeni navodi, presuda u tom dijelu nije ispitivana, osim u smislu pravilne primjene materijalnog prava koja se nadovezuje na pravilnu primjenu istog u svezi dijela zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed nekretnine.
30. Kako je posjed tuženika utvrđen nepoštenim od travnja 2014. osnovano tužitelj potražuje isplatu naknade za korištenje nekretnine od 1. kolovoza 2014. jer je kao nepošteni posjednik tuženik dužan vlasniku naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme svoga posjedovanja. Međutim, u dijelu te odluke, onom koji se odnosi na isplatu iznosa od 7.578,47 eura ubuduće počevši od 1. listopada 2024. pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je i u tom dijelu usvojio zahtjev tužitelja.
31. Odredbom čl. 326. ZPP određeno je da sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Stavkom drugim, da ako sud prihvati zahtjev za uzdržavanje, može obavezati tuženika i na činidbe koje nisu dospjele; a stavkom trećim da presuda kojom se tuženik obvezuje predati ili preuzeti stvari dane u najam ili zakup može se donijeti i prije prestanka tih odnosa.
32. U konkretnom slučaju tražbina u tom dijelu nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, ne radi se o zahtjevu za uzdržavanje, a niti o najamnom odnosno zakupnom odnosu. U konkretnom slučaju radi se o izvanugovornom odnosu nepoštenog posjednika prema vlasniku stvari s obzirom na koristi ostvarene posjedovanjem stvari, dakle potraživanju s osnova naknade za korištenje nekretnine. Stoga je u tom dijelu zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, dakle preinačiti pobijanu odluku. Valja dodati da pogrešno sud prvog stupnja taj dio zahtjeva temelji na primjeni odredaba koje reguliraju izmaklu korist kao buduću štetu, čl. 1046. i čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO/05 jer se u konkretnom slučaju ne radi o šteti jer nema protupravnosti radnje tuženika. Ne predavanje posjeda nekretnine, odbijanje istoga pozivom na postojanje prava na posjed, nije protupravna radnja; dakle i u tom je dijelu valjalo primijeniti odredbu čl. 165. st. 1. ZVDSP, ali u svezi sa čl. 326. ZPP.
33. Također, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i u odluci o visini kamate u razdoblju od 1. siječnja do 29. prosinca 2023. Za razdoblje od 1. siječnja 2023. visina kamatne stope određena je čl. 29. st. 2. ZOO (temeljem čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 114/22, ispravak Uredba o izmjeni Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ 156/22) na način da se iste određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Stoga je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pogledu određene visine stope zatezne kamate.
34. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. i čl. 373. t. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.
35. S obzirom na izvršenu preinaku, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka. Primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP/19 tužitelj je u sporu uspio 48,81% (po osnovi 100%, po visini 48,81%; ukupno dijeljeno s dva=74,41 %); uspjeh tuženika iznosi 25,60% (0% po osnovi, po visini 51,19%; ukupno 51,19 dijeljeno s dva 25,60%); 74,41% minus 25,60% = 48,81%.
35.1. Pritom valja navesti da je vrijednost predmeta spora (vps) u tužbi 7.872.000,00 kn/1.044.793,95 eura, podneskom od 16. studenog 2022. vps iznosi 7.677.378,24 kuna/1.018.963,20 eura, podneskom od 10. svibnja 2023. vps iznosi 1.049.276,99 eura, podneskom od 24. svibnja 2023. vps iznosi 1.056.855,46 eura, podneskom od 4. prosinca 2023. vps je iznos od 1.387.382,56 eura i 4. listopada 2024. vps iznosi 1.482.113,46 eura. Naime, odredbom čl. 36. ZPP propisano je da ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina. Člankom 37. st. 1. ZPP propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na sitoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti tih zahtjeva.
35.2. Kako u konkretnom slučaju tužitelj tužbom podnesenom 26. srpnja 2019. potražuje naknadu koristi od 1. kolovoza 2014., dakle pet godina unazad, ali i isplatu ubuduće, to vrijednost predmeta spora ne čini samo zbroj tražbine koja se zahtjeva tužbom (jer je dospjela do tada), već i zbroj onih budućih davanja koje tužitelj potražuje i to do iznosa koji dogovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina. Pritom valja navesti da je glede potraživanja PDV-a na iznos odmjerene naknade za korištenje nekretnine zahtjev odbijen (što nije predmet ovog žalbenog postupka), a ne radi se o slučaju da nije dopuštena glede istog (dakle PDV-a) preinaka tužbe.
36. Polazeći od tako određene vrijednosti predmeta spora, a kako tužitelj potražuje 5935 bodova, iako bi mu prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe pripadalo 6929 bodova, odnosno prema vps u podnesku od 16. studenog 2022. 6332 boda (nastavno se vrijednost predmeta spora samo povećavala, a time bi i broj bodova koji bi pripadao prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ 138/2023 bio samo veći), to tužitelju pripada (cijeneći da je samo tuženik i umješač podnio žalbu) za sastav tužbe 5935 bodova, za zastupanje na raspravi 14. siječnja 2020. 50 bodova Tbr. 9/5 Tarife, za sastav podneska od 9. rujna 2020. 5935 bodova, za zastupanje na ročištu 7. prosinca 2020. 50 bodova Tbr. 9/5 Tarife, za sastav podneska 12. siječnja 2021. 100 bodova Tbr. 8/3 Tarife, 4. svibnja 2021. 100 bodova Tbr. 8/3 Tarife, zastupanje na raspravi 11. svibnja 2021. 2967,50 bodova Tbr. 9/2 Tarife, sastav podneska od 26. siječnja 2022. 100 bodova Tbr. 8/3 Tarife, 7. ožujka 2022. 100 bodova Tbr. 8/3 Tarife, zastupanje na ročištu 16. ožujka 2022. 5935 bodova, zastupanje na očevidu 10. lipnja 2022. 5935 bodova, sastav podneska 16. studenog 2022. 25 bodova Tbr. 8/4 Tarife jer se podneskom samo specificira tužbeni zahtjev, 10. svibnja 2023. 100 bodova Tbr. 8/3 Tarife, zastupanje na raspravi 24. svibnja 2023. 5935 bodova, sastav podneska od 4. prosinca 2023. 25 bodova Tbr. 8/4 Tarife, zastupanje na raspravi 19. prosinca 2023. 5935 bodova, sastav podneska od 30. siječnja 2024. 25 bodova Tbr. 8/4 Tarife, 3. travnja 2024 25 bodova, 13. lipnja 2024. 25 bodova, za stupanje na raspravi 8. srpnja 2024. 5935 bodova, sastav podneska od 4. listopada 2024. 25 bodova i zastupanje na ročištu 14. listopada 2024. 5935 bodova; sve uz PDV, ukupno 127.993,75 eura, trošak pristojbe na tužbu i presudu (svaka 663,61 eura), ukupno 129.320,97 eura, odnosno razmjerno uspjehu 63.121,57 eura.
37. Tužitelju pripada i trošak građevinskog vještačenja 663,61 eura i trošak izlaska suda na očevid u iznosu 49,48 eura i to u cijelosti kao nužan trošak, ukupno 63.834,66 eura. Zatezne kamate odmjerene su primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. ZOO.
38. Podnesak od 25. ožujka 2024. bio je nepotreban za vođenje parnice, čl. 155. st. 1. ZPP. Trošak za sastav žalbe od 20. svibnja 2021. tužitelju ne pripada jer je taj trošak, podnošenje te žalbe, uzrokovao umješač svojim radnjama, odnosno podnošenjem prigovora stvarne nenadležnosti suda, a koji je u konačnici odbačen rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž-833/2021-2 od 22. srpnja 2021., a tužitelj nije potraživao naknadu troška te radnje od umješača.
39. Tuženik za sastav žalbe potražuje iznos od 16.393,75 eura (6.557,50 bodova Tbr. 10/1 Tarife) te plaćenu pristojbu na žalbu u iznosu 663,61 eura, a dosuđen mu je taj trošak razmjerno uspjehu 25,60%, dakle iznos od 4.366,68 eura; čl. 166. st. 2. ZPP.
40. Umješaču je dosuđen trošak za sastav žalbe (potražuje 12.643,00 eura; 6.321,50 bodova), razmjerno uspjehu 3.236,61 eura; čl. 166. st. 2. ZPP
U Puli 14. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Dolores Peruško
