REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-436/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Graniću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika JC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić- Vrdoljak & Partneri d.o.o. u Splitu, radi predaje i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3035/2018-52 od 29. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem te djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3035/2018-52 od 29. siječnja 2025.

-potvrđuje se u st. I. i III. izreke,

-preinačuje se u st. II. izreke na način da se sudi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.963,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 29. siječnja 2025., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija."

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se nalaže tuženiku, da u roku od 15 dana, preda tužitelju slobodnu od stvari i osoba garažu tlocrtnih dimenzija 30,4 m[2] koja garaža je položena na jugozapadnom dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a označena slovima A, B, C i D u skici lica mjesta koji je sastavni dio vještva sudskog vještaka Tomislava Čipćića od 19. studenog 2012. i predstavlja sastavni dio presude;

-u st. II. da se nalaže tuženiku, da u roku od 15 dana, isplati tužitelju iznos od 7.963,36 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 132,72 eura teče računajući od svakog 25. u mjesecu za prethodni mjesec i to počevši od 25. lipnja 2013. do isplate;

-u st. III., da se nalaže tuženiku, da u roku od 15 dana, isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.400,56 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od

29. siječnja 2025. do isplate.

2. Protiv te odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu putem svojih punomoćnika podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga, a posebno da je u postupku počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) jer da presudu nije moguće ispitati kao i relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP-a.. Bitna povreda se ogleda u činjenici da je sud naveo da je tuženik - nesporno u posjedu garaže - što nije točno, odnosno nesporno je samo ono što su stranke u postupku učinile nespornim, a u ovom slučaju u odnosu na posjed nije učinjeno. Isto tako, sud je krajnje paušalno utvrdio mjesečni iznos najma ne obrazlažući za koji je to mjesec, niti za koji se razdoblje priznaje naknada. Prvostupanjski sud "potpuno brka kvalitetu posjeda, a osobito u vrijeme od kada bi tuženik bio u nepoštenom posjedu". U odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Pavla Pandžića kako onog iz studenog 2019. tako i onog iz svibnja 2022. tuženik ističe da nije jasno za koje razdoblje vještak procjenjuje da se "garaža može iznajmiti po cijeni od 150,00 eura mjesečno", osobito imajući u vidu da su zatezne kamate priznate od dana 25. lipnja 2013. Sud prvog stupnja nije obrazložio istaknut prigovor zastare po tužitelju. Nadalje, tužba je predana sudu 21. lipnja 2018. i u činjeničnim navodima tužbe navedeno je da tužitelj traži od tuženika iznos od 60.000,00 kuna i kako to stoji u tužbi za proteklih pet godina, a sud je priznao tužitelju naknadu računajući istu od svakog 25. u mjesecu za prethodni mjesec i to počevši od 25. lipnja 2013. te je na takav način počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a jer je prekoračen tužbeni zahtjev. Ističe se i kao bitno da je tuženik na zapisniku od 17. svibnja 2019. naveo da prije podnošenja ove tužbe u ovom postupku nije tražena predaja u posjed predmetne garaže.

2.1. Žalbeni je prijedlog tuženika "da se odbije zahtjev predložen u st. II. a u odnosu na st. I. isti zahtjev treba odbaciti jer je tužitelj znatno prije u neposrednom posjedu predmetne garaže pa nije bilo mjesta obvezivati tuženika na predaju iste jer to tuženik ne može učiniti obzirom da nije u posjedu same garaže".

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj navodi da presuda polazi od nespornih činjenica da je tužitelj vlasnik garaže, da tuženik odbija predati tužitelju ključ od garaže i da u garaži drži svoje stvari kao nepošten i nesavjestan posjednik, da je vještačenjem utvrđena visina najma garaže te da je ta činjenica nesporna, da je tužitelj opreza radi istakao prigovor zastare o kojemu sud nije odlučivao a nije ni trebao odlučivati budući tuženik nije bio niti ovlaštenik prava, da je sama garaža izgrađena bez građevinske ili bilo kakve druge dozvole, da je višestruko amortizirana, da je izgrađena od najjeftinijih građevinskih materijala na najskupljem zemljištu u [adresa] te da će tužitelju predstavljati financijski i građevinski "izazov ukloniti je iz prostora". Predlaže da se žalba odbije i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

5. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

6. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari predstavlja revindikacijski zahtjev tužitelja za predajom u posjed garaže koja je izgrađena na jugozapadnom dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] vlasništvo tužitelja te zahtjev za isplatom naknadne vrijednosti ostvarene koristi tuženika koji je imao od posjeda garaže u iznosu od 60.000,00 kuna, odnosno 7.963,37 eura mjesečno iznos od 1.000,00 kuna odnosno 132,72 eura počevši od 25. lipnja 2013. pa do konačne isplate.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći dodatno po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede postupka te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da u provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije osnovan ni žalbeni navod da je presuda opterećena bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ista nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7.1. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a jer nije došlo do prekoračenja postavljenog tužbenog zahtjeva s obzirom da je zahtjev postavljen na isplatu naknade za razdoblje od pet godina prije podnošenja tužbe sa zahtjevom za isplatom svakomjesečnog iznosa od po 1.000,00 kuna računajući od svakog 25. u mjesecu za prethodni mjesec i to počevši od 25. lipnja 2013. pa do konačne isplate (stranica 2 spisa).

8. U postupku su kao nesporne i nedvojbeno utvrđene slijedeće činjenice:

-da je tužitelj upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik kč. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

-da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 1021/10 od 22. ožujka 2013. odbijen zahtjev ovdje tuženika tamo tužitelja da bi isti bio vlasnik garaže tlocrtnih dimenzija 30,40 m[2] koja je položena na jugozapadnom dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], označena slovima A, B, C i D u skici lica mjesta koje je sastavni dio vještva sudskog vještaka Tomislava Čipćića od 19. studenog 2012., a koje vještvo je sastavni dio presude. Isto tako odbijen je njegov zahtjev kojim je zahtijevao da temeljem presude zatraži i ishodi kod nadležne uprave za katastar parcelaciju predmetne čestice tako da se formira posebna katastarska čestica u površini od 30,40 m[2] ;

-da je tuženik u ovom predmetu iskazao da nije u posjedu garaže od 1988. godine, a da je garažu izgradio uz znanje i odobrenje pokojne ĐC, a da je u predmetu pod poslovnim brojem P-1021/10 prilikom provođenja dokaza saslušanjem stranaka na ročištu od 24. travnja 2012. naveo „da od 1988. na živi u kučići a da od tada do danas je zadržao predmetnu garažu na način da srži ključ i neke stvari pa čak i auto“;

-da se prema nalazu i mišljenju vještaka Pavla Pandžića, stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina predmetna garaža može iznajmljivati po cijeni od 150,00 eura mjesečno;

-da nije osnovan tuženikov prigovor retencije s obzirom da taj prigovor prema čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje ZV) podnosi pošteni posjednik koji od vlasnika zahtjeva naknadu za nužne i korisne troškove, a da je tuženik nepošteni posjednik koji bi imao pravo samo na naknadu nužnih troškova međutim da isti ne potražuje naknadu nužnih niti korisnih troškova već "naknadu troškova izgradnje garaže".

9. Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja pravilno je prihvatio zahtjev tužitelja za predajom u posjed predmetne garaže koja je izgrađena na jugozapadnom dijelu nekretnine tužitelja prema odredbi čl. 161. i čl. 162. ZV-a. Radi se o nekretnini koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo tužitelja, a tuženik istu (garažu) drži u posjedu. Naime, pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio tvrdnju tuženika da nije u posjedu te garaže od 1988. godine jer je isti pokrenuo postupak pod poslovnim brojem P-1021/10 u kojem je tražio utvrđenje da je vlasnik predmetne garaže upravo temeljem izgradnje iste i time što ju drži u posjedu - jer zašto bi inače tražio vlasništvo, a isto tako sama činjenica da je istaknuo prigovor retencije (pravo zadržanja) ukazuje da je u posjedu garaže.

10. Sud prvog stupnja je prihvatio i zahtjev tužitelja (u st. II.) za isplatom iznosa od 60.000,00 kuna, odnosno 7.963,37 eura s osnova naknade vrijednosti ostvarene koristi kojega je tuženik imao od posjedovanja garaže prihvaćajući pri tome nalaz i mišljenje vještaka da najam takve garaže iznosi 150,00 eura mjesečno, odnosno prema postavljenom zahtjevu tužitelja 132,72 eura mjesečno kao protuvrijednost iznosa od 1.000,00 kuna. Tuženik jer je nesavjestan posjednik obvezan je na plaćanje naknade za razdoblje od pet godina prije podnošenja tužbe točnije od lipnja 2013. mjesečno u iznosu od 132,72 eura.

11. Ovdje valja navesti da je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo međutim i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo bi isto odlučiti. Naime, kraj činjenice da je u postupku utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine na kojoj je izgrađena garaža čiji identitet između stranaka nije niti sporan, kao i da se tuženik nalazi u posjedu predmetne garaže bez valjane pravne osnove, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 2. ZV-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za predaju predmetne garaže slobodnu od osoba i stvari tužitelju. Ovo stoga što su se na temelju navedenih utvrđenih činjenica kao i nespornih činjenica ostvarile sve zakonske pretpostavke za pružanje vlasničko-pravne zaštite po pravoj vlasničkoj tužbi (rei vindicatio), odnosno po tužbi tužitelja kao vlasnika kojemu je tuženik bez valjane pravne osnove oduzeo posjed dijela njegove nekretnine.

12. Tuženik je u posjedu predmetne garaže bez valjane pravne osnove, stoga jer je parnicu koju je vodio radi utvrđenja da je vlasnik predmetne garaže izgubio pa je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je tuženika tretirao kao nepoštenog posjednika jer je tuženik i kada je izgubio predmetnu parnicu i nadalje zadržao posjed i onemogućio posjed tužitelju (čl. 18. st. 3. ZV-a). U takvim okolnostima kod u postupku utvrđene činjenice da je tuženik u utuženom razdoblju neosnovano koristio dio tužiteljeve nekretnine, odnosno predmetnu garažu bez plaćanja naknade i pri tome bio nepošten prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju imovinsku korist stečenu neosnovanim korištenjem nekretnine tužitelja.

13. Prvostupanjski sud je međutim pogriješio kada je taj zahtjev za isplatu tretirao kao tražbinu po osnovu upotrebe tuđe stvari u smislu odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO). Naime, u konkurenciji između verzijskog zahtjeva iz čl. 1120. ZOO-a po osnovi upotrebe tuđe stvari u svojoj koristi i sporednog zahtjeva za naknadu koristi od stvari nepoštenog posjednika iz čl. 165. ZV-a, dakle, zahtjeva postavljenog uz revindikacijski zahtjev za povrat stvari, Vrhovni sud RH je zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26. listopada 2009. i 14. studenog 2013. To pravno shvaćanje glasi: ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu ne vlasnika valja primijeniti odredbu čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarsko nije opravdano vraćanje te stvari) tek u takvoj situaciji valja primijeniti čl. 1120. ZOO-a prema kojoj se osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.

14. Stoga proizlazi da kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe čl. 1120. ZOO-a moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari dok se u situaciji kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed naknada koristi presuđuje prema odredbama čl. 164. i čl. 165. ZV-a.

14.1. Razlika u ovom slučaju bi bila u rokovima zastare s obzirom da sporedni zahtjev uz revindikaciju za naknadom koristi od nepoštenog posjednika zastarijeva u roku od tri godine od predaje stvari na temelju odredbe čl. 165. st. 2. ZV-a dok bi verzijski zahtjevi iz čl. 1120. ZOO-a zastarijevali u općem zastarnom roku od pet godina. Međutim u ovom konkretnom slučaju tužiteljevo traženje naknade za koristi koje je tuženik kao nepošteni posjednik imao za vrijeme posjedovanja predmetne garaže zastarijevalo bi u roku od tri godine od kada je stvar predana tužitelju, a kako stvar nije predana tužitelju zbog čega tužitelj i traži predaju u ovom postupku proizlazi da zastarni rok u konkretnom slučaju nije ni počeo teći.

15. Ostaje pitanje visine predmetne naknade koju je sud utvrdio vještačenjem po vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina u visinu od 150,00 eura mjesečno odnosno s obzirom da je zahtjev postavljen na niži iznos u visini od 132,72 eura mjesečno. Međutim kako pravilno navodi i tuženik u svojim žalbenim navodima sud prvog stupnja nije utvrđivao koliko bi iznosila naknada u vremenskom razdoblju od 2013. godine pa do 2018. godine već je naknadu dosudio prema nalazu i mišljenju vještaka koji je sačinjen u ovom postupku, a i prema podacima u trenutku pisanja nalaza i mišljenja. Kako je visina naknade utvrđena u vrijeme presuđenja tužitelju ne pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate za mjesečne iznose koji dospijevaju prije presuđenja. U tom je dijelu stoga valjalo preinačiti odluku suda prvog stupnja te tuženiku naložiti da navedeni iznos glavnice od 7.963,37 eura isplati tužitelju sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja tj. od 29. siječnja 2025. do isplate. U preostalom dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu za svakomjesečne iznose od 25. u mjesecu za prethodni mjesec na iznos od 132,72 eura valjalo je odbiti.

16. Preinačenje odluke u dijelu koji se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate ne dovodi do potrebe preinačenja odluke o troškovima postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a) iz st. III. izreke odluke jer tužitelj "sada" nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

17. Slijedom svega navedenog valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženika a u većem dijelu istu odbiti te odlučiti kao u izreci ove odluke (prema čl. 373. st. 3. ZPP-a).

18. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela postupka je odbijen jer je isti uspio sa žalbom u neznatnom dijelu (čl. 154. st. 5. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Puli - Pola 14. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus