REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-341/2020-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja OZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici iz Slavonskog Broda protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB. 02535697732 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 6. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice i zamjenika punomoćnika tuženika HZ, odvjetničkog vježbenika i rasprave održane 14. travnja 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br.9011654325 od 10. srpnja 2006. kao dijelovi I. Dodatka ugovora o kreditu broj 9011654325 od 19. prosinca 2013. koji su tužitelj OZ iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. OIB:02535697732, Radnička cesta 50. Zagreb kao kreditor sklopili 10. srpnja 2006. i 19. prosinca 2013. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju OZ iz [adresa], isplati s osnova valutne klauzule iznos od 16.470,79 € (slovima: šesnaesttisućačetiristosedamdeset- euraisedamdesetdevetcenti) zajedno sa zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

-4,57 € sa kamatom od 1. 9. 2006.do isplate

-5,31 € sa kamatom od 1. 10. 2006.do isplate

-2,74 € sa kamatom od 1. 11. 2006.do isplate

-2,41 € sa kamatom od 1. 12. 2006.do isplate

-3,24 € sa kamatom od 1. 4. 2008.do isplate

-39,36 € sa kamatom od 1. 11. 2008.do isplate

-1,86 € sa kamatom od 1. 12. 2008.do isplate

-41,89 € sa kamatom od 1. 1. 2009.do isplate

-48,00 € sa kamatom od 1. 2. 2009.do isplate

-50,69 € sa kamatom od 1. 3. 2009.do isplate

-42,26 € sa kamatom od 1. 4. 2009.do isplate

-43,59 € sa kamatom od 1. 5. 2009.do isplate

-32,61 € sa kamatom od 1. 6. 2009.do isplate

-23,24 € sa kamatom od 1. 7. 2009.do isplate

-25,34 € sa kamatom od 1. 8. 2009.do isplate

-30,74 € sa kamatom od 1. 9. 2009.do isplate

-30,13 € sa kamatom od 1. 10. 2009.do isplate

-24,98 € sa kamatom od 1. 11. 2009.do isplate

-34,62 € sa kamatom od 1. 12. 2009.do isplate

-41,66 € sa kamatom od 1. 1. 2010.do isplate

-52,97 € sa kamatom od 1. 2. 2010.do isplate

-50,03 € sa kamatom od 1. 3. 2010.do isplate

-64,64 € sa kamatom od 1. 4. 2010.do isplate

-61,44 € sa kamatom od 1. 5. 2010.do isplate

-68,11 € sa kamatom od 1. 6. 2010.do isplate

-112,34 € sa kamatom od 1. 7. 2010.do isplate

-102,89 € sa kamatom od 1. 8. 2010.do isplate

-128,39 € sa kamatom od 1. 9. 2010.do isplate

-120,19 € sa kamatom od 1. 10. 2010.do isplate

-102,83 € sa kamatom od 1. 11. 2010.do isplate

-136,40 € sa kamatom od 1. 12. 2010.do isplate

-178,20 € sa kamatom od 1. 1. 2011.do isplate

-149,39 € sa kamatom od 1. 2. 2011.do isplate

-159,84 € sa kamatom od 1. 3. 2011.do isplate

-145,80 € sa kamatom od 1. 4. 2011.do isplate

-147,91 € sa kamatom od 1. 5. 2011.do isplate

-203,77 € sa kamatom od 1. 6. 2011.do isplate

-207,53 € sa kamatom od 1. 7. 2011.do isplate

-255,74 € sa kamatom od 1. 8. 2011.do isplate

-232,37 € sa kamatom od 1. 9. 2011.do isplate

-206,60 € sa kamatom od 1. 10. 2011.do isplate

-203,38 € sa kamatom od 1. 11. 2011.do isplate

-201,09 € sa kamatom od 1. 12. 2011.do isplate

-212,42 € sa kamatom od 1. 1. 2012.do isplate

-224,33 € sa kamatom od 1. 2. 2012.do isplate

-225,23 € sa kamatom od 1. 3. 2012.do isplate

-217,24 € sa kamatom od 1. 4. 2012.do isplate

-221,19 € sa kamatom od 1. 5. 2012.do isplate

-224,93 € sa kamatom od 1. 6. 2012.do isplate

-225,07 € sa kamatom od 1. 7. 2012.do isplate

-220,99 € sa kamatom od 1. 8. 2012.do isplate

-217,65 € sa kamatom od 1. 9. 2012.do isplate

-209,17 € sa kamatom od 1. 10. 2012.do isplate

-218,13 € sa kamatom od 1. 11. 2012.do isplate

-223,07 € sa kamatom od 1. 12. 2012.do isplate

-221,35 € sa kamatom od 1. 1. 2013.do isplate

-202,16 € sa kamatom od 1. 2. 2013.do isplate

-218,50 € sa kamatom od 1. 3. 2013.do isplate

-219,29 € sa kamatom od 1. 4. 2013.do isplate

-212,42 € sa kamatom od 1. 5. 2013.do isplate

-194,12 € sa kamatom od 1. 6. 2013.do isplate

-193,64 € sa kamatom od 1. 7. 2013.do isplate

-197,59 € sa kamatom od 1. 8. 2013.do isplate

-204,98 € sa kamatom od 1. 9. 2013.do isplate

-216,29 € sa kamatom od 1. 10. 2013.do isplate

-210,47 € sa kamatom od 1. 11. 2013.do isplate

-213,82 € sa kamatom od 1. 12. 2013.do isplate

-217,64 € sa kamatom od 1. 1. 2014.do isplate

-25,48 € sa kamatom od 1. 2. 2014.do isplate

-23,54 € sa kamatom od 1. 3. 2014.do isplate

-25,89 € sa kamatom od 1. 4. 2014.do isplate

-24,39 € sa kamatom od 1. 5. 2014.do isplate

-24,92 € sa kamatom od 1. 6. 2014.do isplate

-24,19 € sa kamatom od 1. 7. 2014.do isplate

-25,88 € sa kamatom od 1. 8. 2014.do isplate

-26,53 € sa kamatom od 1. 9. 2014.do isplate

-25,53 € sa kamatom od 1. 10. 2014.do isplate

-27,00 € sa kamatom od 1. 11. 2014.do isplate

-26,54 € sa kamatom od 1. 12. 2014.do isplate

-27,20 € sa kamatom od 1. 1. 2015.do isplate

-6.980,92 € sa kamatom od 16. 1. 2015.do isplate

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju OZ iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 4.328,09 eura sa zateznim kamatama od 14. travnja 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 10. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 9011654325, a koji je solemniziran po Javnom bilježniku Ruži Medunić 11. srpnja 2006., a kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 96.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, namjenski, sa kamatama od 4,65% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana. Korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Rok otplate kredita i kamata iz ovog Ugovora je 120 mjeseci, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja i uz obvezu tuženika da pravodobno i pouzdano obavijesti tužitelja o eventualnoj promjeni anuiteta. Stranke su 19. prosinca 2013. zaključile I. Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011654325 te je isti solemniziran po javnomu bilježniku. Člankom 4. st.1 ovog dodatka ugovorena je kamatna stopa od 5,65% godišnje, promjenjivo uz valutnu klauzulu. U dijelu pod 4 Ugovora navedeno je u točki 4.1. da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,65% godišnje. U točki 4.2. Ugovora navedeno je da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i na dan 1. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivno proporcionalnom metodom), a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. O navedenim točkama u Ugovoru nije se posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope kao niti o valutnoj klauzuli. Točkom 7. stavkom 7.2. predmetnog ugovora bilo je ugovoreno da bi tužitelj trebao prihvatiti sve naknadne promjene kamatne stope i anuiteta iz točke 4. ugovora prema Odlukama banke. Tuženik nije tužitelja prilikom zaključenja ugovora upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je kredit otplatio u cijelosti. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od 200-tinjak kuna nije izgledna. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upozoriti tužitelja na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog toga je tužitelj došao u situaciju da se anuiteti kredita koje je plaćao tuženiku povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/18-11 donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Tužitelj tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli je ključna ugovorna odredba, a u ovomu ugovoru ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, pa ista odredbe na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule. Tuženik je jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu anuiteta tako da je po ovomu kreditu tužitelj oštećen za razliku u tečaju švicarskog franka. Zbog navedenog tužitelj predlaže sudu nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu. Navodi da sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije nečija špekulacija već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, kasnije, temeljem II. Dodatka ugovoru o kreditu, u EUR. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je podnio podneskom od 11. listopada 2024. i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 16.470,00 eura radi pretplate u svezi valutne klauzule Sud je dozvolio preinaku tužbe na temelju čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje –ZPP-a) jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

3.1. U skladu sa zaključkom druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 10. srpnja 2006. iz kojeg je vidljivo da su ga zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor za iznos od 96.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi adaptacije stambenog objekta (str. 5 do 7 spisa). Uvidom u I. Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011654325 je vidljivo da je isti sklopljen između stanka i da se odnosi na poček otplate kredita (str. 9 spisa). Uvidom u otplatne tablice je vidljivo da je bila uvijek predviđena ista rata kredita (str. 10 do 11 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirna Tot Nužda.

4.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom 10. srpnja 2006. na iznos od 96.700,00 CHF. Kredit je bio za adaptaciju stambenog objekta na adresi u [adresa]. To je kredit iskorišten u cijelosti za adaptaciju obiteljske kuće. Ta kuća nikada nije iznajmljivana, nikada nije bio otvoren obrt niti poslovni udjeli u toj kući. Korištena je za potrebe stanovanja obitelji. Sam je vraćao sve rate kredita. Podigao je kredit u CHF, PBZ mu je bila jedina banka u kojoj je ikada imao otvoren račun. Znao je puno ljudi koji su radili u PBZ-u, kada je došao i rekao da treba kredit, rekli su mu da je ovo najbolji kredit i da to uzme. Tako je i uzeo kredit u CHF. Tijekom školovanja je imao ekonomske predmete, završio je ekonomiju, nikada se nije bavio bankarstvom niti financijskim poslovanjem. Prva rata mu je bila 4.100,00 ili 4.200,00 kn, a povećala se na iznos od preko 8.000,00 kn. Bio je u banci, tražio je nekakav savjet u vezi tih događaja, rečeno mu je prvo da je to sada tako, da će se to poslije smiriti, ali nije se nikada smirilo, rate nisu išle dolje, ponovno je otišao u banku i predložili su mu da napravi poček, to je i učinio, ali niti nakon počeka nije došlo do smanjenja rata. Kredit nije nikada bio u konverziji. Kredit je otplaćen. Da ga je netko upozorio na rizik da mu se može dogoditi da mu se rata kredita poveća duplo, ne bi nikada pristao na sklapanje tog ugovora u CHF. Došlo je do toga da mu je u početku bila 1/3 plaće, da bi na kraju, s obzirom na promjenu u primanjima, cijela plaća odlazila na taj kredit. Pročitao je Ugovor o kreditu. Nitko ga nije upozorio na valutnu klauzulu, da može doći do ovolikih promjena tečaja. Nije mogao pregovarati ni o kakvim odredbama Ugovora, taj Ugovor je u stvari potpisao na nagovor prijatelja koji su radili u PBZ-u. Kada je bio kod javnog bilježnika, javnog bilježnika je odredila banka, rekli su da ode kod njega, javni bilježnik mu ništa nije objašnjavao, samo je potpisao Ugovor i vratio ga u banku.

4.2. Vještak Mirna Tot Nužda u nalazu i mišljenju je navela da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu dana 10. srpnja 2006. u iznosu od 96.700,00 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 4,65% godišnje. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 16.104,29 EUR. Više je plaćeno zbog promjene tečaja 16.470,79 EUR, a manje je plaćeno zbog promjene tečaja 366,50 EUR.

4.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o kreditu zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 10. srpnja 2006. i da je to je bio kredit za adaptaciju stambenog objekta,

- je kredit otplaćen i da nije bio u konverziji.

6.1. Sporno je tijekom postupka bilo to što tužitelj potražuje preplatu zbog valutne klauzule, a tuženik se tome protivi.

7. Tužitelj je aktivno legitimiran jer je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom i sam je platio rate kredita, a tuženik je pasivno legitimiran jer je bio kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a tužitelj je potrošač, jer je za adaptirao stambeni prostor koji je koristio za obiteljske potrebe, što je utvrđeno kao nesporno iz njegovog iskaza, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv.

8. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

8.1. Nesporno je da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe su unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

9. Tijekom postupka je bilo sporno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br.9011654325 od 10. srpnja 2006. kao dijelovi I. Dodatka ugovora o kreditu broj 9011654325 od 19. prosinca 2013. koji su tužitelj OZ iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. OIB:02535697732, Radnička cesta 50. Zagreb kao kreditor sklopili 10. srpnja 2006. i 19. prosinca 2013. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

10. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi ugovora i radi isplate.

11. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri niti je tuženik tužitelju objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

13. U ovom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

14. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

14.1. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023. dakle tužba je podnesena 15. rujna 2020. prije isteka zastarnog roka.

15. Tužitelj, iako je otplatio kredit u cijelosti, ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju pripada tužitelju i za nesporno otplaćeni kredita. U skladu s čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može zahtijevati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu to u svakom slučaju jest i za navedeno ima i pravni interes budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.

16. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

17. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti sve povećane rizike kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima jer je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, je što se tiče valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Sud je utvrdio ništetnima odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (točk. I. izreke presude).

18. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 (točka II. izreke presude).

19. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

20. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu s odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

21. Na temelju čl. 154. st.5. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka u cijelosti jer je tužitelj uspio u postupku.

21.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (tbr. 7.t.1. OT), Trošak sastava podnesaka od 15. prosinca 2020. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 8.t.1.OT), trošak sastava podneska od 9. kolovoz 2021. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 18. siječnja 2024. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 6. ožujka 2025. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (tbr. 9.t.5. OT), pripadajući porez iznosi 775,00 eura, predujam za vještačenje je uplaćen u iznosu od 400,00 eura i pristojba na tužbu je plaćena u iznosu od 53,09 eura, što ukupno iznosi 4.328,09 eura, kako je to i navedeno u izreci presude.

22. Zatezna kamata teče na troškove postupka od 14. travnja 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

Slavonski Brod, 14. travnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.