Posl.br.P-4405/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva br.27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Ljiljana Mustapić,u pravnoj stvari tužitelja ĐB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Alen Đapić odvjetnik u Solinu, protiv tuženika Porsche Lesing d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB:90275854576, zastupan po punomoćniku Odvjetničko društvo Stefanović & Vrdelja u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 14. ožujak 2025. god., presudom donesenom i objavljenom dana 14. travnja 2025.godine

p r e s u d i o  j e

1.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br: 16223 od 28. listopada 2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoren kredit u iznosu od 18.479,08 CHF, članak 3. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, točka 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju sa plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.

2.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 9.1. Uvjeta Ugovora o kreditu br: 16223 od 28. listopada 2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako kamatna stopa na kredit može biti promIjenjena zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak.

3.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 2.032,48 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

2,97 eura od 2.10.2006.

2,95 eura od 2.11.2006.

2,92 eura od 27.11.2006.

2,85 eura od 29.12.2006.

6,11 eura od 31.1.2007.

6,08 eura od 1.3.2007.

6,14 eura od 4.4.2007.

6,07 eura od 30.4.2007.

5,94 eura od 30.5.2007.

5,92 eura od 29.6.2007.

8,90 eura od 30.7.2007.

9,10 eura od 31.8.2007.

9,02 eura od 10.10.2007.

8,84 eura od 31.10.2007.

9,07 eura od 28.11.2007.

8,90 eura od 22.12.2007.

9,20 eura od 5.2.2008.

9,12 eura od 3.3.2008.

9,42 eura od 4.4.2008.

9,20 eura od 2.5.2008.

8,99 eura od 6.6.2008.

9,08 eura od 9.7.2008.

9,12 eura od 2.8.2008.

8,98 eura od 8.9.2008.

9,13 eura od 25.9.2008.

9,45 eura od 27.10.2008.

9,60 eura od 2.12.2008.

9,26 eura od 31.12.2008.

17,85 eura od 2.2.2009.

19,10 eura od 26.2.2009.

12,25 eura od 26.3.2009.

14,21 eura od 4.5.2009.

14,85 eura od 28.5.2009.

11,73 eura od 1.7.2009.

12,88 eura od 25.9.2009.

11,05 eura od 27.8.2009.

11,45 eura od 25.9.2009.

9,98 eura od 27.10.2009.

13,10 eura od 26.11.2009.

10,83 eura od 31.12.2009.

15,21 eura od 28.1.2010.

16,54 eura od 3.3.2010.

17,62 eura od 1.4.2010.

19,73 eura od 28.4.2010.

23,64 eura od 31.5.2010.

26,31 eura od 29.6.2010.

30,50 eura od 28.7.2010.

32,89 eura od 26.8.2010.

36,20 eura od 28.9.2010.

34,97 eura od 3.11.2010.

36,80 eura od 7.12.2010.

45,68 eura od 30.12.2010.

45,29 eura od 31.1.2011.

44,80 eura od 4.3.2011.

49,24 eura od 26.3.2011.

43,81 eura od 2.5.2011.

49,04 eura od 2.6.2011.

57,68 eura od 5.7.2011.

70,35 eura od 3.8.2011.

78,84 eura od 3.9.2011.

63,05 eura od 4.10.2011.

57,35 eura od 2.11.2011.

57,42 eura od 3.12.2011.

61,66 eura od 2.1.2012.

65,49 eura od 2.2.2012.

66,27 eura od 8.3.2012.

64,61 eura od 5.4.2012.

64,42 eura od 4.5.2012.

66,15 eura od 30.5.2012.

66,34 eura od 4.7.2012.

64,65 eura od 24.7.2012.

63,59 eura od 29.8.2012.

60,23 eura od 4.10.2012.

64,50 eura od 2.11.2012.

po stopi od 15% do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

4.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.165,22 Eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja 14. travnja 2025 g., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi tužitelj navodi dana 28. listopada 2005.g. tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu broj: 16223 (dalje:Ugovor), a temeljem kojeg Ugovora je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit iskazan kao 18.479,08 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan korištenja kredita. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru i to u članku II ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u točci 5.1. Uvjeta Ugovora je otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u članku III naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,80% godišnje, ugovorivši u točci 9.1. Uvjeta Ugovora, kao je ista promjenjiva i to na način da ovisi promjeni ili uvođenju novih poreza, davanja i pristojbi, te promjeni uvjeta refinanciranja, nadalje u stečaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela neposredno ili posredno imaju i slični učinak, a sve bez navođenja egzaktnih, javnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje:ZPP), Zakona o obveznim odnosima (dalje:ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenOm u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog istovrsnog protupravnog postupanja, odnosno ugovaranja spornih odredbi na prednje navedeni način, vođen je sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača protiv osam banaka i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12.

2.U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06.2014. odlučujući po žalbu banaka, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom je utvrdio da su banke u spornom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kjoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 kojom je utvrdio da su banke u spornom razdoblju povrijedile interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupale suprotno odredbama čl.81,82, i 90 tada važećeg ZZP (NN96/13( a od 07. kolovoza 2007g.. do 31. prosinca 2008.g. protivno odredbama čl.96 i čl.97 tada važećeg ZZP (NN 79/07,125/07,75/09,79/09,89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovorenu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate), veže uz valutu CHF, pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa prema Ugovoru treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu-5,80% te srednji tečaj za CHF tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Na temelju dokumentacije po kreditu odobrenom temeljem Ugovora sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama. Iz navedenog vještva proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznos od 15.170,05 kn. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl.1111 ZOO. Podneskom od dana 26. studeni 2024 g tužitelj je sukladno vještvu konačno uredio tužbeni zahtjev kao u izreci.

3.U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor, zastare potraživanja i pasivne legitimacije. U konkretnom slučaju na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). U bitnome, zahtjev tužitelja, predstavlja zahtjev za povratom plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok po predmetnom Ugovoru isplaćen još u studenom 2012.g., a tužba je podnesena tek u lipnju 2021.g., sasvim je jasno da potraživanje tužitelja za sve mjesečne obroke u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Kamatna stopa je mijenjanja sukladno odlukama zakonodavca o promjeni visine stope PDV-a- a.PDV nije prihod tuženika već je prihod države. Slijedom navedenog, tuženik ne može biti pasivno legitimiran i odgovoran za zakonske izmjene zbog kojih je došlo do eventualnog rasta kamatne stope. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama.

4.Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Obzirom se tužitelj poziva na kolektivnu presudu, tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača – (tzv. „Udruge FRANAK“), a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze sa ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, već uopće nije banka. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj. Tužitelj u bitnome navodi kako se presuda i pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuju i u ovom konkretnom slučaju obzirom se radi o istom činjeničnom stanju. Međutim tuženik ističe kako će se presude i pravna shvaćanja na koje se tužitelj poziva primijeniti samo na tuženika koji je bio obuhvaćen kolektivnom tužbom, a što znači kako tužitelj pogrešno navodi kako su pravna shvaćanja iz kolektivne tužbe obvezujuća za naslovni sud i primjenjujuća na predmetni postupak jer je očito kako tuženik nije bio stranka u postupku. Dakle, netočno tužitelj zaključuje kako tužitelj, odnosno korisnik kredita nije bio upoznat s navedenim parametrima samo zato što s istima nisu bili upoznati korisnici kredita 8 tuženih banaka, a što su Sudovi zaključili na temelju načina poslovanja upravo tih 8 banaka koji se bitno razlikuju od poslovne prakse tuženika.

5.Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl.84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu jasne, lako razumljive i uočljive, pa opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.Tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarcima te je jedino iz tog razloga i sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u „švicarcima“. Tvrdnje koje sada navodi tuženik smjeraju isključivo k postizanju nepripadajuće materijalne koristi. Svoj izbor, tužitelj pokušava opravdati navodeći netočne informacije o načinu poslovanja tuženika neopravdano ga prikazujući kao nepoštenog pregovarača. Upravo suprotno, tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Nastavno na tvrdnje tužitelja kako mu je tuženik nametnuo ugovaranje valute u švicarcima, a u kojoj je sklopljen kredit, očigledno je kako su navodi tužitelja netočni, paušalni i smjeraju za stjecanjem nepripadne koristi, obzirom je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio.

7.Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. Nadalje, u odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o CHF valuti, ne samo da ga je tuženik o svemu izvijestio, već je pitanje valute CHF, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo pitanje javne rasprave, tj. radilo se o javno dostupnoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog ugovora u nizu novinskih članaka tijekom, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji vice- guverner HNB-a TB prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

8. Dakle, tužitelj se ne može pozivati na tvrdnje kao da je ugovor sklopljen još početkom 21. stoljeća. U Večernjem listu od 09.03.2005.godine se navodi: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“.U Vjesniku od 29.04.2005.godine se navodi: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.“U Novom listu od 20.07.2005. godine se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i TB, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru.

9.Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“U Jutarnjem listu od 21.07.2005.godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe TB. Dakle, proizlazi da je zadaća HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena, što je javno dostupna činjenica, isto kao što je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Također od tuženika se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja.

10.S tim u svezi tuženik ističe recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Đ (C-186/2016) navedeno: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja švicaraca je iznio ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom potrošaču koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. Nadalje prema mišljenju nezavisnog odvjetnika u presudi Đ, osim što je potrošač ne temelju dobivenih informacija morao biti u „mogućnosti razumjeti da se, u zamjenu za određene financijske pogodnosti (kao što je na primjer niska kamatna stopa) obvezuje snositi određenu razinu rizika“, posebno je trebalo voditi računa i o okolnostima koje su mogle nastati nakon zaključenja ugovora.

11.U tom slučaju on je razlikovao situacije u kojima su banci u trenutku sklapanja ugovora bile poznate određene informacije, pa o tome namjerno nije obavijestila korisnika kredita, od situacije u kojoj banka objektivno nije mogla predvidjeti promjene deviznog tečaja do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Iz mišljenja nezavisnog odvjetnika proizlazi da u tom drugom slučaju rizik promjene tečaja ne može biti samo na banci. Nezavisni odvjetnik je stoga smatrao da se ne može nametnuti obveza banci da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama deviznog tečaja, kao što su bile one u glavnom postupku i da zbog toga snosi za njih odgovornost. Osim toga, nezavisni odvjetnik upozorio je na primjenu čl. 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, koja određuje da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Sukladno tome, naglašavao je da bi u suprotnom trgovcu bile nametnute nerazmjerne obveze te da bi bilo ugroženo načelo pravne sigurnosti. Nezavisni odvjetnik je pritom ukazao na situaciju kada je za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba.

12.Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi 93/13/EEZ te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Pojednostavljeno, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovornih odredbi u cijelosti su netočne i paušalne, također tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao potrošač u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Slijedom navedenog, a sukladno i pravnoj stečevini EU, sud bi primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio promjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu ugovora te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.

13.Tuženik ističe da na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. UB u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora.„Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik ističe kako su tužiteljeve tvrdnje u potpunosti promašene i paušalne te tuženik nikako nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope već u skladu s točno određenim parametrima koji uopće niti nisu ovisili o njemu, niti je time stekao ikakvu tuženik stekao ikakvu korist. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Iz tužbe uopće nije jasno na temelju kojeg izračuna i na koji način je tužitelj došao do utuženog iznosa te se ističe da je isti samo paušalno određen bez ikakvog temelja.

14.Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Kako je već i sam tužitelj naveo, predmetni ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope. Tuženik nije banka, nije dionično društvo i nema svoj kapital te je bio obveznik plaćanja PDV- a. Do promjene kamatne stope je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, tj. jer su se stope PDV-a mijenjale na temelju odluke zakonodavca. Tuženik pritom ističe kako PDV nije prihod tuženika nego prihod državnog proračuna Republike Hrvatske tako da bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika, stoga ga tužitelj ne može potraživati od tuženika. Ukoliko tužitelj smatra da je nešto preplatio na osnovu promjene kamatne stope, utoliko bi trebao tužiti Republiku Hrvatsku. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

15.Tijekom postupka sud je u dokazne svrhe pregledao cjelokupnu pisanu dokumentaciju koja prileži spisu, proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije, saslušao tužitelja odustao od izvođenja daljnjih dokaza kao suvišnih.

16.Tužbeni zahtjev je osnovan.

17.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu br.162323 koji stranke sklopile dana 28. listopada 2005 g., stoga nije osnovan prigovor pasivne legitimacije. te isplata više plaćenih iznosa radi ništetne odredbe o valuti.

1 0

18.Vezano uz tuženikov prigovor zastare odredba čl.214 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br.35/05,41/08 i 125/11, nadalje u tekstu:ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215 st.1 ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl.241 ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl.245 st.1 ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st.3 istoga članka da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

19.Imajući u vidu gore navedene odredbe o zastari može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04. travnja 2012. u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare

20.Doista su ugovorne odredbe, kojima se glavnica vezala za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, pa tako tužiteljici. Kada su nerazumljive one su nepoštene, što znači da su ništetne. Ničim, naime, tuženik nije dokazao da bi tužiteljicu obavijestio o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli npr. EUR, da je rast tečaja CHF-a u kontekstu uvođenja EUR zone gotovo potpuno neizvjestan i da se radi o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik je tužiteljici trebao ponuditi u pisanom obliku sve one uvjete koje on mora ispuniti da bi na tržište plasirao određenu formu kredita, kao krajnjeg proizvoda, bilo da je riječ o potrošačkom, bilo da je riječ o stambenom kreditu. Ovako promatrane sporne odredbe ovog Ugovora nisu razumljive ni sudu, one su doista konfuzne, nedorečene tj. bez jasnih parametara, po kojima bi ih netko mogao jasno definirati.

21.Sud je proveo dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem, Pregledom vještva vještaka dipl. oecc. Ines Lozić (list 149- 162 spisa) utvrđeno je tužitelj po Ugovoru o kreditu zbog primjene valutne klauzule u CHF platila ukupno više kredita 2.032,48 EUR-a(tabela 3 stupac 10). Sveukupan iznos koji je više plaćen ( zbroj više i manje plaćenog ) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.729,74 Eura (iskazano u Tabeli 3 stupac 7). Sud u cijelosti prihvaća vještvo vještaka temeljem čega je tužitelj uredio svoje tužbeno traženje na isplatu.

22.Dakle, nakon ovako provedenog postupka, za navesti je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima

1 1

ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, u nastavku ZZP/03) i to čl.81 i 82, a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u nastavku ZZP/07) i to čl.96 i 97 te suprotno odredbama ZOO-a.

23.Način obračuna kamate je tek naknadno propisan odredbom čl.10 st.2 toč.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09 – stupio na snagu 01. siječnja 2010., dalje: ZPK), kojom odredbom je uz ostalo određeno koje informacije moraju biti uključene u ugovore o kreditu, dok je odredbom čl.11a Izmijenjenog Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br.112/12)određeno što je sve vjerovnik dužan definirati u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope.

24.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

25.Prema odredbama čl.81 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

26.Prema odredbama čl.82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81 ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Prema odredbi čl.87 ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. 12.3. ZZP/07 sadrži iste odredbe u čl.96 tog Zakona. Čl.138a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

27.Sukladno čl.84 ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl.99 ZZP/07. Uz same odredbe o

1 2

promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa naveo kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

28.Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

29.Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo banke zato bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11a ZPK- a i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

30.Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od

1 3

banke, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te je takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti suradnje i načelo zabrane zlouporabe prava).

31.Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

32.Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl.87 st.1 ZZP/03 i čl.102 ZZP/07 te ugovorne odredbe ništetne. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

33.Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl.57 i čl. 58 Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl.58 citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorene unijeti u javnobilježnički akt, te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.

34.Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.g. u predmetu C-26/13 navodi se da članak 4.st.2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da

1 4

su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

35.Prema odredbi čl.4. ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su se dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan i savjestan gospodarstvenih ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

36.Prema odredbi 93/13/EEZ čl.5 u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

37.Iz svega naprijed navedenog za zaključiti je da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan pa su tako pozivom na stav recentne sudske prakse utvrđene ništetnom upravo one odredbe Ugovora o kreditu koje su utvrđivale visinu i način mijenjanja kamate, dok je prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka Ines Lozić, a koji nalaz i mišljenje prihvaća i ovaj sud kao logično, uvjerljivo i stručno izneseno, prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na obvezivanje tuženika za isplatu više plaćenih iznosa u spornom razdoblju, po osnovi valutne klauzule

38.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.1 i 155 ZPP-a tužitelju zastupanom po punomoćniku priznat je sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 19.10.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 16.09.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav žalbe od 07.04.2021.g. u iznosu od 100,00 EUR-a, sastav podneska od 26.04.2023.g. u iznosu od 50,00 EUR-a, pristup na ročište za raspravu od 25.09.2024.g. 200,00 EUR-a, sastav podneska od 26.09.2024.g. 50,00 EUR-a, sastav podneska od 26.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 29.11.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR-a, pristup na ročište za raspravu od 23.01.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR-a, pristup na ročište za raspravu od 14.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR-a,uvećano za PDV-a trošak financijskog vještačenja 450,00 EUR-a, trošak financijskog vještačenja prije podnošenja tužbe 132,72 EUR-a, trošak pristojbe na tužbu 68,62 EUR-a ukupno 3165,72 EUR-a.

U Splitu, dana 14. travanj 2025.godine

S U D A C

LJILJANA MUSTAPIĆ

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se

1 5

presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

-punomoćniku.tužitelja,

-punomoćniku tuženika,

-u spis,