REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-943/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Buhin, odvjetnica u Zagrebu, Ulica Kneza Borne 14, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon dana 20. veljače 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnice tužitelja te u odsutnosti punomoćnika tuženika, 14. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju ĐP iznos od 1.763,67 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kako slijedi:

- na iznos od 5,22 € od 02.09.2005. pa do isplate,

- na iznos od 4,30 € od 02.10.2005. pa do isplate,

- na iznos od 3,98 € od 02.11.2005. pa do isplate,

- na iznos od 3,78 € od 02.12.2005. pa do isplate,

- na iznos od 3,96 € od 02.01.2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,37 € od 02.02.2006. pa do isplate,

- na iznos od 14,03 € od 30.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,62 € od 02.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,57 € od 02.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,54 € od 03.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,66 € od 02.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,53 € od 02.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,23 € od 03.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,16 € od 01.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,87 € od 02.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,44 € od 06.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,67 € od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,01 € od 01.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,43 € od 01.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,95 € od 12.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,84 € od 11.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,90 € od 11.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,61 € od 10.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,84 € od 11.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,63 € od 10.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 32,96 € od 10.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,35 € od 11.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,54 € od 10.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,72 € od 08.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,92 € od 10.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 44,84 € od 11.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 56,72 € od 12.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,77 € od 01.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 48,10 € od 11.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 42,76 € od 12.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,63 € od 11.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 62,80 € od 11.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,52 € od 12.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 67,65 € od 10.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 63,77 € od 24.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 63,29 € od 11.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 63,22 € od 10.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 63,22 € od 10.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 71,87 € od 11.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 72,43 € od 15.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 72,24 € od 10.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 71,29 € od 11.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 73,44 € od 19.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 72,73 € od 20.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 71,09 € od 11.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 69,66 € od 21.08.2012. pa do isplate,

po kamatnoj stopi koja se određuje: do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju ĐP, na ime plaćene naknade za obradu kredita, iznos od 217,33 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 15. srpnja 2005. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje: do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. prema tužitelju ĐP u iznosu od 188,77 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

0,31 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

1,66 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

1,15 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

0,65 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

1,63 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

1,94 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

0,21 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

0,78 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

0,68 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

1,48 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

3,75 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

5,28 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

4,57 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

4,99 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

8,86 EUR od 02.05.2007. pa do isplate

9,81 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

11,07 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

11,06 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

9,34 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

11,89 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

11,96 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

10,16 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

10,36 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

6,52 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

3,97 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

1,45 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

7,36 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

9,00 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

7,21 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

10,79 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

9,98 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

6,45 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

2,45 EUR od 02.12.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12. 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. do 31. veljače 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 19. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 20. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. naknaditi tužitelju ĐP troškove parničnog postupka u iznosu od 1.826,54 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 14. travnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ĐP za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke IV. Izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 13. srpnja 2005. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102520380, na iznos od 23.419,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj je naveo da je spomenuti iznos glavnice, vezan uz valutu CHF, vraćao kroz 84 mjesečna anuiteta uz pripadajuće kamate, sve sukladno točkama 2., 6. i 7. ugovora o kreditu. U točki 8. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,49% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Odredbom čl. 7. st. 1. ugovora ugovoren je način plaćanja kroz 84 jednaka mjesečna anuiteta te je ugovorena valutna klauzula, pri čemu će se povrat obveza iz ugovora i pripadajuće kamate obračunavati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Navedeno je da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, nastalih uslijed promjene tečaja te da „potpisom ovog ugovora korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja“. Tužitelj je naveo da je u cijelosti isplatio kredit. Naveo je da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Zagrebu, Masarykova 1, slijedom čega je tužba podnesena Općinskom građanskom sudu u Zagrebu temeljem odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku.

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016., presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te Pž- 6632/17-10. Naveo je da je temeljem odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naslovni sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, dakle, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.

1. 3. Nadalje, tužitelj je naveo da su ništetne i ugovorne odredbe kojima je određeno da je dužan platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu banci zbog „bankarske usluge stavljanja kredita na raspolaganje dužniku“.

1. 4. Tužitelj je tužbenim zahtjevom, s osnove ništetne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, zatražio isplatu iznosa razlike između plaćenih mjesečnih anuiteta na ime glavnice vezane uz valutu CHF te između ugovorenih mjesečnih anuiteta (razliku u valuti) u iznosu od 4.817,84 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine isplaćene mjesečne iznose od trenutka uplate banci pa do isplate, zatim isplatu iznosa naknade za bankarske usluge od 217,32 EUR te iznosa naknade za zatvaranje računa u iznosu od 42,47 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja navedenih iznosa tuženiku, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, koje se nalazi u Rijeci, pa bi za suđenje u ovom predmetu bio nadležan Općinski sud u Rijeci.

2. 2. Tuženik je tužitelju osporio status potrošača i potrošačku svrhu ugovora.

2. 3. U odnosu na tužiteljevu tražbinu s osnova valutne klauzule u CHF-u, tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Naveo je također da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Naveo je da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF-a. Opisao je da su potrošačima, pa tako i tužitelju, prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se pojašnjavao pojam valutne klauzule i promjena tečaja stranih valuta, koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Naveo je da niti on, kao banka, nije ostvario i nije mogao ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam bio zadužen u CHF-u i stoga je trpio isti tečajni rizik kao i tužitelj. Tuženik je stoga osporio osnov i visinu tužiteljeve tražbine po osnovi ugovorene valutne klauzule.

2. 4. U odnosu na naknadu za obradu kredita, tuženik je naveo da je ugovorna odredba o istoj bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanje iste u točno određenom iznosu. Naveo je također da navedena ugovorna odredba nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je istaknuo prigovor zastare takve tužiteljeve tražbine.

2. 5. Za naknadu za zatvaranje računa tuženik je naveo da nije jasno o kojoj se ugovornoj odredbi radilo i u kojem iznosu te je u cijelosti osporio osnov i visinu iste.

2. 6. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznim kamata, smatrajući da bi tužitelj eventualno mogao imati pravo tražiti zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a ne od dana plaćanja predmetnih iznosa tuženiku.

2. 7. U slučaju da sud utvrdi ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 188,77 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća pojedinih mjesečnih negativnih tečajnih razlika, pa do isplate.

2. 8. Tuženik je zaključno predložio da sud odbije sve tužbene zahtjeve kao neosnovane.

3. 1. Sud je najprije odlučivao o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda. Tužitelj se o tom prigovoru očitovao navodeći da je predmet delegiran ovom sudu rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je prilikom odlučivanja o delegaciji bio upoznat s predmetom spora te je mogao predmet dodijeliti u rad Općinskom sudu u Rijeci, što nije učinio, već je predmet delegirao ovom sudu smatrajući da će ovaj sud odluku u predmetu donijeti u najprihvatljivijem vremenskom okviru. Tužitelj je također tvrdio da je odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena i ništetna.

3. 2. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

3. 3. Pod točkom 14. ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena je nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a to je Rijeka. Dakle, stranke su ugovorom ugovorile mjesnu nadležnost suda koji je ujedno i opće mjesno nadležan za tuženika.

3. 4. Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23

– u daljnjem tekstu: ZPP), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesečno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Sud je ocijenio da je ništetna navedena prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, jer iz iskaza tužitelja koji će biti detaljnije opisan u daljnjem tekstu obrazloženja, proizlazi da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača, a da o uvjetima ugovora, uključujući i odredbu o prorogaciji nadležnosti, nije mogao pregovarati s tuženikom jer je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao trgovca. Osim toga, zbog ugovaranja mjesne nadležnosti suda u sjedištu tuženika uzrokovana je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, imajući u vidu znatnu udaljenost suda u sjedištu tuženika u odnosu na mjesto prebivališta tužitelja, što bi tužitelju kao potrošaču moglo znatno otežati pristup sudu i odvratiti ga od traženja sudske zaštite.

3. 5. Kako je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ništetna, potrebno je primijeniti odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

3. 6. Predmetni ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u Zagrebu u okviru poslovne jedinice tuženika, koja je jedna od brojnih poslovnih jedinica koja se nalazi izvan sjedišta tuženika. Sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a, za sporove nastale u vezi predmetnog ugovora o kreditu bio bi mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, ali i Općinski građanski sud u Zagrebu na području poslovne jedinice tuženika u kojoj je isti sklopljen. Kako je tužitelj tužbu podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, istu je podnio mjesno nadležnom sudu prema čl. 59. ZPP-a, a delegacijom predmeta Općinskog suda u Zagrebu ovom sudu ustalila se mjesna nadležnost ovog suda za suđenje u ovom predmetu.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 5. veljače 2025. istaknuo tužbeni zahtjev na način da je na ime preplaćene glavnice s osnova valutne klauzule u CHF-u zatražio isplatu iznosa od 1.763,67 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa navedene razlike, pa do isplate. Također je zatražio isplatu iznosa od 217,33 EUR s osnova plaćene naknade za obradu kredita, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja navedenog iznosa banci, odnosno od 15. srpnja 2005. tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 4.016,09 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

5. 1. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 12-37 i 65-163 spisa te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje sudskog vještaka – društva Darfin d.o.o. na stranicama br. 290-298 spisa.

5. 2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje svjedokinje BP, koja je bila jamac platac u predmetnom ugovoru o kreditu, jer uz provođenje pisanih dokaza i saslušanje tužitelja, navedeni dokazni prijedlog je bio suvišan, odnosno nepotreban.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan, a tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju.

7. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.

7. 2. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita pravno valjane ili ništetne, informiranost tužitelja o uvjetima ugovora, sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, osnov i visina njegovih tražbina, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je li nastupila zastara tužiteljevih tražbina, a sporno je bilo i postojanje te visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

8. 1. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi uređenja stambenog prostora na katu obiteljske kuće. Supruga i on su se nedavno prije toga vjenčani i radi rješenja stambenog pitanja odlučili su adaptirati kat obiteljske kuće, za što nisu imali dovoljno sredstava iz redovnih primanja te su odlučili ishoditi kredit. Procijenili su da bi im trebalo oko 10.000,00 do 15.000,00 EUR-a te su obilazili banke kako bi ispitali uvjete kreditiranja. Tako su došli i do tuženika, kod kojeg im je ponuđen kredit od 15.000,00 EUR radi osiguranja kojeg nije bilo potrebno zasnivanje založnog prava na nekretnini, što im je tada odgovaralo. Djelatnica banke im je ponudila kredit s valutnom klauzulom u CHF-u i s promjenjivom kamatnom stopom. On u to vrijeme nije sumnjao na postojanje bilo kakvog rizika ugovaranja valutne klauzule, više se bojao rizika zbog promjene kamatne stope te je pitao za mogućnost ugovaranja fiksne kamatne stope, ali mu je djelatnica banke odgovorila da to nije praksa banke, s time da se ne treba bojati da će doći do povećanja mjesečnih anuiteta jer da postoji tendencija pada kamatnih stopa. On je ipak predložio da se ugovori fiksna kamatna stopa jer je bio spreman prihvatiti rizik da otplaćuje kredit po fiksnoj kamatnoj stopi bez obzira hoće li kamatna stopa tijekom otplate kredita biti u padu, ali niti na tu soluciju banka nije pristala uz obrazloženje da banka ne prakticira ugovaranje takvih kredita neovisno o tome predviđa li se pad ili povećanje kamatne stope. Za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u nitko mu ništa nije govorio, naprotiv, rečeno mu je da su povoljniji krediti s takvom valutnom klauzulom i da korisnici kredita istu masovno prihvaćaju. Nitko mu nije govorio o eventualnim opasnostima od značajnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu. Dobio je okvirni izračun kredita, odnosno otplatni plan iz kojeg je mogao vidjeti koliko će iznositi mjesečni anuiteti te je pristao sklopiti ugovor o kreditu.

8. 2. U početku otplate kredita sve je bilo očekivano, kamatna stopa je u početku bila čak i nešto niža od početno ugovorene, ali nakon nekog vremena mjesečni anuiteti su počeli značajno rasti. On je imao administrativnu zabranu na plaći temeljem koje mu je poslodavac od plaće ustezao iznose za podmirenje mjesečnih anuiteta te je učestalo morao potpisivati nove administrativne zabrane zbog povećanja mjesečnih anuiteta. Isti su u početku iznosili oko 1.500,00 do 1.600,00 kn, da bi na kraju iznosili oko 2.400,00 kn. Plaća mu je tada iznosila oko 7.000,00 kn, a supruga jedno vrijeme nije bila zaposlena, pa im je povećanje mjesečnih anuiteta predstavljalo velik financijski problem.

8. 3. U vrijeme sklapanja ugovora i tijekom otplate istoga bio je zaposlen kod poslodavca, nije imao nikakav obrt, niti trgovačko društvo, nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Sredstva kredita utrošio je za uređenje stambenog prostora u kojem i danas stanuje sa članovima obitelji.

8. 4. Što se tiče naknade za obradu kredita, djelatnica banke mu je rekla da istu mora platiti u visini od 1,5% od iznosa kredita, nije mu bilo rečeno na što se ista odnosi, odnosno koje se usluge ili troškovi banke pokrivaju iz te naknade.

8. 5. Odgovarajući na pitanja, tužitelj je izjavio da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu djelatnica banke mu ništa nije objašnjavala o parametrima o kojima će ovisiti iznos mjesečnih anuiteta, rečeno mu je da postoji trend sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u i da je kamatna stopa povoljnija. Naveo je da je tuženik u potpunosti pripremio ugovor o kreditu te da mu nije bilo omogućeno da utječe na bilo koje uvjete ugovora, čak i ono što je predlagao u vezi ugovaranja kamatne stope, nije prihvaćeno od strane banke te je ugovor sastavljen na način kako je to odredila banka.

9. 1. Temeljem provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

9. 2. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Đ, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi adaptacije stambenog prostora u obiteljskoj kući. Nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imao otvoren obrt, niti trgovačko društvo. Iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, a i svrha ugovora je bila potrošačka jer se prostor koji je uređen sredstvima kredita koristio i još uvijek se koristi za stanovanje tužitelja i članova njegove obitelji.

9. 4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

U odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u

10. 1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da mu je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ponuđen kao najpovoljniji kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, a nitko u banci nije ga upoznao s rizicima ugovaranja takve valutne klauzule. Povećanje mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF-a tužitelju je predstavljalo velik financijski problem, dodatno i zbog činjenice da je njegova supruga jedno vrijeme bila nezaposlena i bez stalnih novčanih primanja. Tuženik je svakako znao da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF- a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, što je predstavljalo očit rizik za tužitelja kao potrošača, a to mu nije objašnjeno. Povećanjem mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača.

10. 2. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužitelja kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, čime su povrijeđena njegova prava i interesi kao potrošača.

11. 1. Tužitelj je u ovom predmetu tražio da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je bio dužan kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta te na ništetnosti takvih ugovornih odredbi potražuje od tuženika isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita.

11. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

11. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

11. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

11. 5. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

11. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

11. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

11. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve ugovorne odredbe.

12. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

12. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

12. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 13. srpnja 2005., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

12. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

12. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

12. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. 9. Slijedom navedenog, sud je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojima je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema srednjem tečaju banke za CHF "na dan odobrenja žiro-računa Banke", a koje su sadržane u odredbi čl. 7. ugovora.

13. 1. Tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

13. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

13. 3. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, na pravne odnose stranaka u ovom predmetu primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO). Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka pozivao na odredbe Zakona o obveznim odnosima iz 2005., koji se primjenjuje od 1. siječnja 2006. (dakle, nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu), ali su zakonska uređenja predmetnih pravnih odnosa stranaka sadržajno jednaka kao i u prijašnjem Zakonu o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. 4. Prema čl. 105. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. 1. Što se tiče informiranosti tužitelja o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužitelj nije bio informiran od strane tuženika, pa tako nije mogao znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bio informiran o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužitelj je bio valjano informiran jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopio predmetni ugovor jer mu je isti tada prezentiran kao najpovoljniji. Sud je stoga, kao prethodno pitanje, utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, prema kojoj je tužitelj bila dužan kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

14. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužitelj je jedino bio valjano informiran o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku isplate kredita, a kako nije imao razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njegovu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem kojeg su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužitelja da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu.

14. 3. Sukladno navedenome, tužitelj je činjenično obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate. Ujedno je vještaku naloženo da izračuna i tzv. negativne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF-a nesporno bio niži od tečaja na dan isplate kredita, kako je to predložio tuženik.

15. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka društva Darfin d.o.o. Zagreb utvrđeno je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 1.763,67 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 178,83 EUR.

16. 1. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 5. veljače 2025.

16. 2. Stranke nisu prigovorile matematičkom izračunu financijskog vještaka te je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje jer je izrađen sukladno zadatku suda, temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, jasno i u skladu s pravilima struke.

17. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužitelj plaćao manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.

17. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

17. 3. U smislu odredbe čl. 210. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF- a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuitete za ukupno 178,83 EUR, s time da tuženik nakon provođenja financijskog vještačenja nije s istim uskladio svoj prigovor radi prebijanja, odnosno u okviru istaknutog prigovora radi prebijanja iz odgovora na tužbu tražio je prebijanje svoje tražbine u iznosu od 188,77 EUR. Neovisno o istaknutoj visini tuženikove tražbine u okviru prigovora radi prebijanja, ističe se da tužitelj plaćanjem nižih mjesečnih anuiteta u razdoblju u kojem je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio manji od tečaja na dan isplate kredita, nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 210. st. 3. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja.

17. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 108. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

17. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 210. st. 1. i čl. 108. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

17. 6. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

17. 7. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužitelja. Temeljem navedenog, sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u zatraženom iznosu od 188,77 EUR.

18. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.

19. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a. Prema odredbi čl. 388. ZOO-a, zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“

19. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.

20. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev, kako je isti preciziran podneskom tužitelja od 5. veljače 2025. te je također utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u odnosu na koju je istaknut prigovor radi prebijanja.

U odnosu na naknadu za obradu kredita

21. Tužitelj je tužbom zatražio da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnom odredba ugovora o kreditu, sadržana u čl. 10. ugovora, u kojoj je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,5% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora. Temeljem ništetnosti navedene ugovorne odredbe, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio od tuženika isplatu iznosa od 217,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 14. srpnja 2005. do isplate.

22. O ništetnosti takvih ugovornih odredbi nije vođen kolektivni spor za zaštitu prava i interesa potrošača, pa se pravna utvrđenja iz tog kolektivnog spora ne mogu primijeniti na donošenje odluke o tom dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva.

23. Među strankama je bila nesporna činjenica da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kredita, a sporno je bilo jeli takva ugovorna odredba ništetna te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine s osnova takve ugovorne odredbe.

24. 1. Prema odredbi čl. 46. ZOO-a, ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 47. ZOO-a propisano je da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, da je ugovor ništav, a odredbom čl. 50. st. 2. propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, da je ugovor ništetan.

24. 2. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo na utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema odredbi čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

24. 3. Odredbom čl. 3. Direktive 93/13 EEZ određeno je da će se uvijek smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora.

24. 4. Presudama broj C-84/19 i C-224/19 Sud Europske unije je potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji su neproporcionalni.

25. 1. Iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o obvezi korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kredita u postotku od iznosa kredita nejasna jer ista ne sadrži podatke o tome na što se ta naknada odnosi te koji se eventualni troškovi banke podmiruju iz te naknade. Osim toga, obrada kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita predstavljaju redovnu djelatnost banke, zbog čega je neopravdano da bi se korisnik kredita obvezivao plaćati kakvu naknadu za takve radnje. Za uslugu kreditiranja korisnik kredita banci plaća ugovorene redovne kamate, koje zapravo predstavljaju cijenu usluge banke za davanje kredita potrošaču. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je također da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, koji je bio unaprijed sastavljen od banke kao trgovca te da tužitelj nije mogao utjecati na uvjete kreditiranja, pa tako niti na odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, koja je iznosila 1,5% od iznosa kredita. Vezano uz navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila propisana obveza banke da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita i da je takva obveza propisana tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015., ističe se da se nepoštenost, pa tako i ništetnosti takve ugovorne odredbe temelji na odredbama ZZP/03, prema kojima su ništetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su sadržane u tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima od strane banke kao trgovca na koje korisnik kredita nije mogao utjecati, a također se temelji i gore navedenim presudama Suda Europske unije jer se radilo o odredbi o naknadi koja nije obrazložena u smislu na koje se troškove odnosi, zbog čega su isti nastali i kako na iste može utjecati iznos kredita, da bi se određivali u postotku od tog iznosa.

25. 2. Sud je stoga kao prethodno pitanje utvrdio da je nepoštena, pa slijedom toga i ništetna, ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, sadržana u čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu te je prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 211. ZOO-a tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 217,33 EUR, koliko mu je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelj platio 13. srpnja 2005. na ime navedene naknade, sa zakonskim zateznim kamatama od dana nakon dana kojeg mu je tužitelj platio navedeni iznos, odnosno od 14. srpnja 2005., a u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a, smatrajući da je tuženik kao stjecatelj bio nepošten kod ugovaranja sporne odredbe ugovora o kreditu.

26. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ništetnost ugovorne odredbe utvrđena je kao prethodno pitanje u ovom postupku, slijedom čega će zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva prema tuženiku početi teći od pravomoćnosti ove presude.

27. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku koji je u cijelosti izgubio parnicu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka.

27. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).

27. 3. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, sastava podnesaka od 1. ožujka 2024. i od 5. veljače 2025. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova, za zastupanje na ročištima 29. listopada 2024., 21. siječnja 2025. i 20. veljače 2025. po tbr. 9./1. u visini od po 100 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 600 bodova ili 1.200,00 eura. Navedenom iznosu dodan je PDV po stopi od 25% ili 300,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužitelja iznose 1.500,00 eura. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 EUR te troškovi s osnove sudske pristojbe na tužbu i presudu u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa po osnovi naknade za obradu kredita, koji iznosi 217,33 EUR, pa sudska pristojba na tužbu i na presudu iznosi po 13,27 EUR. Tužiteljevi troškovi stoga iznose ukupno 1.826,54 EUR.

27. 4. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

27. 5. Tužitelju nisu odmjereni troškovi sastava podnesaka od 22. rujna 2023. i 30. siječnja 2024., kojima je tužitelj požurivao postupak, jer navedeni podnesci nisu bili potrebni za svrhovito vođenje postupka i ne mogu ići na teret tuženika. Tužitelju nije odmjeren niti trošak sastava podneska od 27. studenoga 2024., u prilogu kojeg je dostavio potvrdu o uplati predujma za financijsko vještačenje jer podnesak sam po sebi nije bio nužan, već je bilo dovoljno dostaviti samo potvrdu o uplati. Konačno, tužitelju nisu priznati preostali zatraženi troškovi sudske pristojbe, jer je u odnosu na zahtjev koji se temelji na pravnim utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tužitelj po zakonu oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi. Sud je stoga u preostalom dijelu odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

27. 6. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude sud nije odlučivao jer u vrijeme izrade ove odluke nije izvjesno hoće li punomoćnik tužitelja pristupiti na to ročište ili ne, odnosno hoće li za tužitelja nastati navedeni troškovi. O zahtjevu za naknadu tog dijela troškova postupka po potrebi će se odlučiti naknadno.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 14. travnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Maja Buhin, Zagreb, Ulica kneza Borne 14

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6