Poslovni broj: P-647/2023-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnici Matei Bojanić Kožul odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d.., Zagreb Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupana punomoćniku Andreju Šooš Maceljski odvjetniku iz OD Šooš Maceljski , O, Ć i partneri odvjetnici u Zagrebu, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 3. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave dana 14. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da su ništetne i bez pravnog učinka:

Odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu br. 9011598076 od dana 27. lipnja 2006., zaključenom u Rijeci između tužiteljice OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnice kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora solemniziranom po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva posl.br OU-1249/2006 dana 30. lipnja 2006. i to u dijelu:

„…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.727,97 CHF (slovima: šezdesetdevettisućasedamstodvadesetsedam CHF i devedesetsedam C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

Odredbe čl. 4.2. Ugovora o kreditu br. 9011598076 od dana 27. lipnja 2006., zaključenom u Rijeci između tužiteljice OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnice kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora solemniziranom po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva posl.br OU-1249/2006 dana 30. lipnja 2006. i to u dijelu:

„…kamata se obračuna u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima…“

Odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu br. 9011598076 od dana 27. lipnja 2006., zaključenom u Rijeci između tužiteljice OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnice kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora solemniziranom po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva posl.br OU-1249/2006 dana 30. lipnja 2006.i to u dijelu:

„…Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…“

Odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu br. 9011598076 od dana 27. lipnja 2006., zaključenom u Rijeci između tužiteljice OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnice kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora solemniziranom po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva posl.br OU-1249/2006 dana 30. lipnja 2006.i to u dijelu:

„…Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“

Odredbe čl. 7.2. Ugovora o kreditu br. 9011598076 od dana 27. lipnja 2006., zaključenom u Rijeci između tužiteljice OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnice kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora solemniziranom po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva posl.br OU-1249/2006 dana 30. lipnja 2006.i to u dijelu:

„…7.2. Kredit u iznosu od 69.727,97 CHF (slovima: šezdesetdevettisućasedamstodvadesetsedam CHF i devedesetsedam C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 204 (slovima: dvjestočetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora…“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 OIB: 02535697732, da isplati tužiteljici OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 13.446,34 € sa zakonskim zateznim kamatama koje od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate za razdoblje od 1. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 1.siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. teku po stopi od 14 % godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. teku po stopi od 12 % godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. teku po stopi od 8,14 % godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. pa do 30. lipnja 2016. teku po stopi od 8,05 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. pa do 31.prosinca 2016. teku po stopi od 7,88 % godišnje, za razdoblje od 1.siječnja 2017. pa do 30. lipnja 2017. teku po stopi od 7,68 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2017. pa do 31. prosinca 2017. teku po stopi od 7,41 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2018. pa do 30. lipnja 2018. teku po stopi od 7,09 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. teku po stopi od 6,82 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2019. pa do 30. lipnja 2019. teku po stopi od 6,54 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2019. pa do 31. prosinca 2019. teku po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2020. pa do 30. lipnja 2020. teku po stopi od 6,11 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2020. pa do 31. prosinca 2020. teku po stopi od 5,89 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2021. pa do 30. lipnja 2021. teku po stopi od 5,75 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2021. pa do 31. prosinca 2021. teku po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2022. pa do 30. lipnja 2022. teku po stopi od 5,49% godišnje, a za razdoblje od 1. srpnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. teku pod stopi od 5,31% godišnje, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate teku po stopi od 5,50 % , a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena na iznose kako to slijedi

- na iznos od 0,27 €

od 01.10.2006.

do isplate

- na iznos od 18,46 €

od 01.11.2008.

do isplate

- na iznos od 19,81€

od 01.01.2009.

do isplate

- na iznos od 23,07 €

od 01.02.2009.

do isplate

- na iznos od 24,50 €

od 01.03.2009.

do isplate

- na iznos od 20,00 €

od 01.04.2009.

do isplate

- na iznos od 20,72 €

od 01.05.2009.

do isplate

- na iznos od 14,86 €

od 01.06.2009.

do isplate

- na iznos od 9,86 €

od 01.07.2009.

do isplate

- na iznos od 10,98 €

od 01.08.2009.

do isplate

- na iznos od 13,86 €

od 01.09.2009.

do isplate

- na iznos od 13,54 €

od 01.10.2009.

do isplate

- na iznos od 10,79€

od 01.11.2009.

do isplate

- na iznos od 15,93 €

od 01.12.2009.

do isplate

- na iznos od 19,68 €

od 01.01.2010.

do isplate

- na iznos od 25,72 €

od 01.02.2010.

do isplate

- na iznos od 24,14 €

od 01.03.2010.

do isplate

- na iznos od 31,93 €

od 01.04.2010.

do isplate

- na iznos od 30,23 €

od 01.05.2010.

do isplate

- na iznos od 33,79 €

od 01.06.2010.

do isplate

- na iznos od 57,37 €

od 01.07.2010.

do isplate

- na iznos od 52,33 €

od 01.08.2010.

do isplate

- na iznos od 65,92 €

od 01.09.2010.

do isplate

- na iznos od 61,55 €

od 01.10.2010.

do isplate

- na iznos od 52,30 €

od 01.11.2010.

do isplate

- na iznos od 68,83 €

od 01.12.2010.

do isplate

- na iznos od 90,68 €

od 01.01.2011.

do isplate

-na iznos od 75,62 €

od 01.02.2011.

do isplate

- na iznos od 81,08 €

od 01.03.2011.

do isplate

- na iznos od 73,74 €

od 01.04.2011.

do isplate

- na iznos od 74,84 €

od 01.05.2011.

do isplate

- na iznos od 102,63 € od 01.06.2011.

do isplate

- na iznos od 104,57 € od 01.07.2011.

do isplate

- na iznos od 129,43 € od 01.08.2011.

do isplate

- na iznos od 115,81 € od 01.09.2011.

do isplate

- na iznos od 102,70 € od 01.10.2011.

do isplate

- na iznos od 101,06 € od 01.11.2011.

do isplate

- na iznos od 99,90 €

od 01.12.2011.

do isplate

- na iznos od 105,66 € od 01.01.2012.

do isplate

- na iznos od 111,72 € od 01.02.2012.

do isplate

- na iznos od 112,17 € od 01.03.2012.

do isplate

- na iznos od 108,11 € od 01.04.2012.

do isplate

- na iznos od 110,12 € od 01.05.2012.

do isplate

- na iznos od 112,02 € od 01.06.2012.

do isplate

- na iznos od 109,01 € od 01.07.2012.

do isplate

- na iznos od 110,02 € od 01.08.2012.

do isplate

- na iznos od 108,32 € od 01.09.2012.

do isplate

- na iznos od 104,01 € od 01.10.2012.

do isplate

- na iznos od 108,56 € od 01.11.2012.

do isplate

-na iznos od 111,08 € od 01.12.2012.

do isplate

- na iznos od 110,20 € od 01.01.2013.

do isplate

- na iznos od 100,44 € od 01.02.2013

do isplate

- na iznos od 10.032,40 € od 02.02.2013.

do isplate

sve navedeno u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 9011598076 od dana 27. lipnja 2006., zaključenom u Rijeci između tužiteljice OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnice kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora solemniziranom po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva posl.br

OU-1249/2006 dana 30. lipnja 2006.i to u dijelu:

„U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visi utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da isplati tužiteljici OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 409,16 € uvećan za pripadajući iznos zakonskih zateznih kamata koje za razdoblje od 1. veljače 2013. do 31. srpnja 2015. teku po stopi od 12 % godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. teku po stopi od 8,14 % godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. pa do 30. lipnja 2016. teku po stopi od 8,05 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. pa do 31.prosinca 2016. teku po stopi od 7,88 % godišnje, za razdoblje od 1.siječnja 2017. pa do 30. lipnja 2017. teku po stopi od 7,68 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2017. pa do 31. prosinca 2017. teku po stopi od 7,41 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2018. pa do 30. lipnja 2018. teku po stopi od 7,09 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. teku po stopi od 6,82 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2019. pa do 30. lipnja 2019. teku po stopi od 6,54 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2019. pa do 31. prosinca 2019. teku po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2020. pa do 30. lipnja 2020. teku po stopi od 6,11 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2020. pa do 31. prosinca 2020. teku po stopi od 5,89 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2021. pa do 30. lipnja 2021. teku po stopi od 5,75 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2021. pa do 31. prosinca 2021. teku po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2022. pa do 30. lipnja 2022. teku po stopi od 5,49% godišnje, a za razdoblje od 1. srpnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. teku pod stopi od 5,31% godišnje, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate teku po stopi od 5,50 % , a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 3.300,00 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 14. travnja 2025. pa do isplate po stopi isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi kako je kao korisnica kredita i tuženik kao davatelj kredita (kreditor) zaključili su u Rijeci dana 27. lipnja 2006. g. Ugovor o kreditu broj: 9011598076 a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke, pod posl.br. OU-1249/2006 dana 30. lipnja 2006. Predmetni kredit odobren je za kupnju stambenog objekta na kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], podluložak 1068, k. o. [katastarska općina]. Predmetnim Ugovorom tužiteljici je odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 69.727,97 CHF srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora). Ugovoren je rok otplate kredita u 204 (dvjestočetiri) mjeseca i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke (tuženika) važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici (članak 7. Ugovora). Ugovorena je redovna kamata od 4,20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom Banke (tuženika) o kreditiranju građana, kao i to da se kamata obračunava u CHF (članak 4. Ugovora). Tužiteljica, je u cijelosti i prijevremeno otplatila potrošački kredit i to prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ovaj postupak nije obuhvaćen pitanjima vezanim za eventualna obeštećenja uslijed konverzije. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredba čl. 1. i 4.2,5, 6, 7. Ugovora), kao i odredbe čl. 10. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštene su, a samim time i de lege lata ništetne, a što će sve bit razvidno iz opservacije koja slijedi u nastavku. U prvom redu, a u odnosu na iskazani stav o ništetnosti ugovornih odredbi o valuti uz koju je vezana glavnica švicarskog franka, ukazuje se da je u sudskom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrđeno da je „… tuženik (kao II. tuženik) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana…“ Uvažavajući da iura novit curia , ukazuje se kako temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, te odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku navedena presuda obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, slijedom čega se tužiteljica u recentnom postupku poziva na pravna utvrđenja iz spomenute pravomoćne sudske presude.

Nadalje se s tim u vezi ukazuje da prema stavu Vrhovnog suda RH iznesenom u odluci Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. (a ispravnost kojeg stava razvidno proizlazi i iz odluke Ustavnog suda RH od dana 10. lipnja 2020.g. pod posl. br. U-III-2233/19) u predmetima ove vrste nema potrebe u pravcu utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošače, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP i ZZP-a. Međutim, neovisno o tome, tužiteljica drži nužnim opreza radi nastavno ukazati na niz odlučnih činjenica iz kojih će biti dodatno razvidna ispravnost iskazanog pravnog stava o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ukazuje se tako da u periodu prije zaključenja predmetnog Ugovora, pa i u trenutku njegova zaključenja, koji de facto i de iure predstavlja standardni (tipski) ugovor tuženika (dakle, ugovor unaprijed formuliran od strane trgovca), nije postojala mogućnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju ugovornih odredbi, pa samim time nije postojala niti eventualna mogućnost utjecaja tužiteljice kao potrošača na sadržaj i uvjete budućeg ugovora. Uvažavajući da iura novit curia ukazuje se nastavno kako je odredbom čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (sadašnja odredbe čl. 53.) bilo eksplicitno propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca , kao što je to ovdje bio slučaj Nadalje, spomenuti zakon eksplicitno m propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna . Postupanje tuženika prije i u tijeku zaključenja navedenog ugovora bilo je, dakle, protivno temeljnim načelima obveznog prava i to osobito načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih stranaka, te jednake vrijednosti činidaba Naime, ukazuje se nastavno kako prije zaključenja spornog ugovora, pa ni u trenutku zaključenja tužiteljici kao potrošaču nisu od strane tuženika na adekvatan način prikazani svi aspekti i rizici ugovaranja CHF valutne klauzule, tečaj kojega se u vrijeme zaključenja ugovora nalazio blizu svojih povijesnih minimuma, te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast , a što je tuženiku (kao trgovcu) s obzirom da predmet njegova poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato a osobito obzirom da već tada postojeće stadije MMF-a u kojima je bio predviđen porast CHF-a nakon uvođenja eurozone. Ovdje svakako valja ukazati kako je na dan isplate kredita srednji tečaj HNB- a za CHF-a iznosio oko 4,642067 a da bi potom narastao čak i do preko 6,5 što je za neposrednu posljedicu imalo značajno povećanje mjesečnog iznosa anuiteta kredita. Tuženik je svjesno i namjerno prezentirao tužiteljici CHF kao stabilnu valutu, ne obavijestivši je pritom, a niti upozorivši da Hrvatska narodna banka (HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF, a kako to čini u odnosu na EUR. Iz navedenog je i više nego očito da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da se tužiteljica kao potrošač kraj takvog stanja stvari nalazila u slabijem položaju u odnosu na banku i to kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja ekonomskih odnosno financijskih posljedica ugovora. Navedeno je za neposrednu posljedicu imalo, a kako je to već ranije navedeno, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Čak štoviše i sam Ustavni sud RH u svojoj odluci U- III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. u bitnome u odnosu na valutnu klauzulu iznosi shvaćanje kako „u duhu prava EU“, nije dovoljno da su institut valutne klauzule potrošači prepoznali i da im je bio dovoljno poznat, već da su ga mogli razumjeti i predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, tim više jer su

u ugovoru o kreditu bili opterećeni s dva bitna elementa – valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Uostalom da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu obuhvaćene terminom nepoštenih ugovornih odredbi, tada definitivno ne bi na razini države bile donijete odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jednako tako Banke, konkretno i tuženik ne bi sukladno ZID ZPK pozivale potrošače na konverziju kredita tj. promjenu ugovorne odredbe kojom se odobrava

zajam denominiran u CHF u EUR-o.

Stav o ništetnosti valutne klauzule pored ranije spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, tužiteljica dodatno argumentira zauzetim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazanom u odluci Rev – 2221/2018 od 3. rujna 2019. (ovdje je sud učinio nespornim, a glede postupanja Banaka, pa tako i tuženika, vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, pri tome prihvaćajući sve razloge drugostupanjskog suda tj. Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i tuženika, bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su Banke, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne kaluzule u švicarskim francima; da su te banke, pa tako i tuženik, svjesno propustile o tome inforamirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su takve odredbe tih ugovora nepoštene i ništetne.), te odlukom Europskog suda u Luxemburgu primjerice Presuda suda (drugo vijeće) od 20. rujna 2017.godine u predmetu Ruxandra ĆE i dr. protiv Banca Romaneasca a prema Direktivi 93/13/EEZ – nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – prema kojoj su nepoštene odredbe ugovora o kreditu sklopljenog u stranoj valuti, gdje tečajni rizik u potpunosti snosi potrošač, kao što je to i ovdje nedvojbeno slučaj. Nadalje a kao što je to ranije navedeno u historijatu ove tužbe predmetni ugovor osim što sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, te odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sadrži i nepoštenu pa samim time i ništetnu ugovornu odredbu koja se tiče plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke odnosno tuženika važećim na dan prijevremene otplate. Navedeno iz razloga što navedene ugovorna odredba, također, sastavni dio standardnog (tipskog) ugovora o kreditu unaprijed sastavljena od strane trgovca, o njoj se također nije pojedinačno pregovaralo, tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ista je uzrokovala znatnu neravnotežu između obveza ugovornih stranaka. Tuženik, je dakle, prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to konkretno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih stranaka i jednakosti činidbi, a sve navedeno je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, na teret i štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, nije razumno za očekivati da bi tužiteljica zaključila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata s mogućnošću da joj anuitet toliko naraste, odnosno da je u trenutku zaključenja ugovora mogla predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno rizike koje navedeno za sobom povlači. Slijedom svega navedenog drži se nespornim da je je tuženik opisanim postupanjem uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, što je protivno odredbi članka tada važećeg 81. ZPP-a čime su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne, zbog čega postoji i obveza tuženika da vrati tužiteljici novčani iznos koji je isplatio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi, zajedno s kamatom u skladu s člankom 29. ZOO. Slijedom svega iznesenog u historijatu ove tužbe, tužiteljica smatra da je predmetni kredit s osnove ništetnih ugovornih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF pretplatila za ukupan iznos od 13.446,36 €/101.311,54 kn, dok preplaćeni dio s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosi 409,16 €/ 3.082,80 kn. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti a sadržana u čl.1, čl. 4.toč.2 , čl.5., čl.6. i čl.7 toč. 2, odredbu čl. 10. st. Ugovora kojim je ugovorena naknada prijevremenu otplatu kredita sadržaja pobliže opisanog u točkama I i III izreke ove odluke te isplatu iznosa koji su plaćeni primjenom navedenih ništetnih odredbi i to na ime preplate tečaja iznos od 13.446,36 EUR te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 409,16 EUR zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 30.10.2025 tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 13.446,34 EUR na ime preplate tečaja sa zakonskim zateznim kamatama te iznos od 409,16 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s zakonskom zateznom kamatom sve na način pobliže opisan u točkama II i IV izreke ove presude.

U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu, tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjevu tužitelja, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te se očituje kako slijedi. Prije svega, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovara o kreditu, kao i isplatu iznosa od 409,16 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. veljače 2013. godine do isplate. godine pa do isplate. Naime, tužitelj svoje navode o ništetnosti navedene odredbe temelji na tvrdnji kako se o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, da ista nije jasna i određena, slijedom čega paušalno zaključuje kako je ista ništetna. Isto tako, tužitelj se u isticanju ništetnosti navedene odredbe poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP). Međutim, prema čl. 81. st. 1. ZZP-a odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo može biti ništetna samo ako ista „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe kako odredba o naknadi ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu pa samim time te kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Osim toga, iz same stipulacije predmetne odredbe proizlazi kako je ista jasna, razumljiva i vidljiva te je tužitelj nedvojbeno u trenutku sklapanja ugovora mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice iste odredbe. Za istaknuti je i kako ugovorena naknada nije bila protivna niti prisilnim propisima važećim u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, Zakon o bankama (Narodne novine br. 84/02 i 12/06), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je isti zakon u članku 173. prepoznao općenito pojam naknada, odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, navedene naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone kao što su Zakon o kreditnim institucijama i Zakon o potrošačkom kreditiranju koji zakoni su stupili na snagu znatno kasnije u odnosu na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa spornom odredbom o naknadi. Utužena naknada za obradu kredita plaćena je dana 1. veljače 2013. godine. Slijedom navedenog jasno je kako tužitelj, osim pukog pozivanja na prethodno navedeni zakon, navodnu ništetnost predmetne odredbe ničim ne dokazuje, odnosno ne dokazuje postojanje pretpostavki nepoštenosti propisanih ZZP-om, niti u smislu Direktive 93/13 EEZ. Dakle, tvrdnje tužitelja u potpunosti su neosnovane, budući je isti nesporno bio informiran o postojanju navedene ugovorne odredbe prije potpisivanja samog ugovora o kreditu. Ujedno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 409,19 eura. Naime, sporna naknada za obradu kredita plaćena je 1. veljače 2013. godine, a predmetna tužba je podnesena 26. travnja 2023. godine pa je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a, budući je istekao petogodišnji zastarni rok.Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kao što je upravo navedeno, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima. Utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu se primijeniti na konkretan predmet . Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće. U odnosu na zatezne kamate koje tužitelj potražuje, a pod pretpostavkom da je zahtjev tužitelja glede isplate navodno „preplaćenih“ iznosa osnovan te pod pretpostavkom da tuženik bude ocijenjen kao nepošten glede stjecanja navodno „preplaćenih“ iznosa, što se osporava, tužitelju bi zakonske zatezne kamate na iznose koji su posljedica navodne nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo eventualno osnovano dosuditi najranije od dana 15. lipnja 2018. godine. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga: nastupila je zastara potraživanja tužitelja; utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet; nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude; valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka; nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja, Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

Tužitelj u tužbi tvrdi kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i to odredbe koje se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti te slijedom takvog utvrđenja tužbenim zahtjevom potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima i stvarnom plaćenih iznosa anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a naspram HRK. Pored toga tvrdi da je ništetna odredbe čl. 10.st.2 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. izlazna naknada i povrat naplaćene naknade.

Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 27. lipnja 2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 69.727,97 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1 istog ugovora, a koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 204 mjeseca-čl. 7. U čl. 4. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,20 % godišnje, promjenjiva . Čl. 10 st. 2 ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke na dan prijevremene otplate. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,642067 HRK.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno je okončan 14. srpnja 2018.. U presudi Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.1.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) Presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđeno je stajalište Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-6632/2017.

Predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika no sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu.

Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi kako je dobivenim novcem iz kredita kupila stan u [adresa] u kojem je živjela od 2006 do 2013. godine, stan je isključivo korišten za stanovanje nikada nije iznajmljivan. Suprotno tome nije dokazano, a na tuženiku je teret tog dokaza. Stoga tužiteljica uživa zaštitu kao potrošač

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorna odredba konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka koje se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u ništetne.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., koja utvrđenja su potvrđena u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP- a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

Tužiteljica je u iskazu navodi kako joj je u banci isključivo ponuđen kredit u valuti CHF , rekli su joj da s obzirom na njezinu kreditnu sposobnost joj mogu samo to ponuditi. O samo valuti CHF joj ništa posebno nisu rekli, nisu joj spomenuli da HNB štiti tečaj kune u odnosu na EUR no to da ne čini u odnosu na CHF. Kredit je prijevremeno otplaćen 2013. Platila je naknadu za prijevremenu otplatu. Na sadržaj odredbi ugovora o krmetu nije mogla utjecati. Kada se tečaj počeo povisivati otišla je u banku interesirati se , ponudili su joj konverziju u EUR , no rekli su da pusti da je to samo privremeno da će sve doći na svoje. Kod prijevremene otplate rekli su joj da joj moraju naplatiti izlaznu naknadu i da tek tada može zatvoriti kredit. O visini naknade su rekli da se plaća u nekakvim postocima.

Tuženik nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljem, a da bi eventualno dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl.1, čl. 4., čl.5., čl.6. i čl.7 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a, pa je odlučeno ako u točki 1 izreke ove presude.

U odnosu na ništetnost dijela odredbe ugovora o kreditu iz čl. 10. ugovora o kreditu-naknada za prijevremenu otplatu ugovora o kreditu valja navesti kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. O sadržaju ugovornih odredbi tužiteljica kao potrošač nije mogla pregovarati kao niti utjecati na iste kako je navela u iskazu, dakle o njoj se također nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik suprotno tome nije dokazao. Radi se o tipskom unaprijed primljenom ugovoru. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je jasna visina iste jer samo upućuje da se ima naplatiti jednokratna naknada sukladno aktima banke važećim u trenutku prijevremene otplate postupio je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer se ne zna niti visina obveze. Nesporno je da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati.

Prema zauzetom stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo". U ovom konkretnom slučaju banka nije dokazala da je s tužiteljem kao potrošačem u pogledu tog dijela čl. 10 ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita s istim pojedinačno pregovara . Tužiteljica je stavljena u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira, te od čega ovisi, nadalje tuženik nije priložio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je ta naknada iznosila u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Stoga je navedena odredba sadržana u čl. 10 ugovora o kreditu ništena primjenom odredbi čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

Tužiteljica koja je isplatila kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdio dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

Kako su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne kao i odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

U odnosu na prigovor zastare u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 14.06.2018.g. za valutnu klauzulu. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači pravo tužitelja nije zastarjelo u odnosu za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to pravo zastarijeva 15. lipnja 2023.( tužba podnesena 26. travnja 2023.) pa nema govora o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

Glede zastare potraživanja za naknadu za prijevremenu otplatu valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su- IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Iz nalaza i mišljenja stalne sudskog vještaka Dijane Tomljanović-Butković proizlazi kako tečajna razliku između svakog plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iznosi 13.446,34 EUR. Negativne tečajne razlike iznose 240,53 EUR. Naknada za prijevremenu otplatu kredita od 1% na nedospjelu glavnicu naplaćena je 01.02.2013. u iznosu od 501,29 CHF odnosno 3.082,80 kn/ 409,16 EUR .

Tužiteljica je podneskom od 26.02.2005. prihvatila nalaz i mišljenje vještaka precizirala tužbeni zahtjev te je potražuje na ime preplate tečaja 13.446,34 EUR te na ime naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita 409,16 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama .

Tuženik je iznio prigovore pravne prirode na nalaz i mišljenje vještaka o čemu se sud već naprijed očitovao . Nadalje kako je vještak utvrdila visinu tzv negativnih razlika u visini od 240,53 EUR tuženik navodi kako iste treba uzetu u obzir prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva.

Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.

Kako su odredbe valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Stoga uvažavajući izračun koje je tužitelj dostavio uz tužbu čiju pravilnost tuženik ne osporava, niti osporava visinu tužbenog zahtjeva tuženik je u obvezi vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u iznosu od 13.446,34 EUR s osnove preplate tečaja i naknadu prijevremenu otplatu kredita u visini od 409,16 EUR uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja-uplate tih iznosa po tužitelju sve s obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci II. i IV izreke ove presude.

U odnosu na tzv. negativne razlike u periodu kada je tečaj bio niži od početnog valja navesti kako sud ne smatra da za te iznose treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti. Tuženik u ovom postupku nije istakao protutužbu niti prigovor radi prijeboja do zaključenja prethodnog postupka što je osnovni preduvjet ikakvog prebijanja. U tom smislu upućuje se na rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broje Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Takav prigovor može se istaći do zaključenja prethodnog postupka."

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1 i 155 Zakona o parničnom postupku. Stoga je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska 26.02.2025. u visini od 250 bodova (Tbr 8 toč1)., za zastupanje na ročištu 27.03.3034., 03.06.2024., 27.02.2025 i i 17.03.2025. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednosti boda od 2,00 EUR, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u visini od 300,00 EUR, stoga trošak sveukupno iznosi 3.300,00 EUR. Na ukupno dosuđeni iznos parničnog trošak tužiteljici temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužiteljici ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Slijedom toga odlučeno je kao u točki V izreke presude.

U Rijeci 14. travnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika