Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

37-Posl.br. P-608/22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnici Draženki Horvat, odvjetnici iz [adresa], protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao pravni sljednik Nove Hrvatske banke d.d., ranije Sberbanka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 28. veljače 2025., u prisutnosti pun. tužiteljice, tužiteljice osobno te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 14. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu od dana 18.07.2008. br. Ugovora 218777 sklopljenog između tužitelja i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarski franak i to:

- odredba članka 1./jedan/Iznos kredita/ u dijelu koja glasi:

…"CHF 26.019,55 – u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate"…

i

- članka 8./osmi/NAČIN OTPLATE/Ugovora o kreditu prednje rubriciran.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.925,84 eura s osnova preplate kredita zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli kredita u CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023.godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa:

-na iznos od 2,16 eura od dana 01.10.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 21,76 eura od dana 10.11.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 7,37 eura od dana 08.12.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 23,34 eura od dana 15.01.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 25,51 eura od dana 19.02.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 26,60 eura od dana 16.03.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 24,01 eura od dana 20.04.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 23,63 eura od dana 18.05.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 19,57 eura od dana 16.06.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 15,99 eura od dana 20.07.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 17,24 eura od dana 27.08.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 19,89 eura od dana 14.09.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 18,65 eura od dana 12.11.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 17,16 eura od dana 14.12.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 20,59 eura od dana 21.01.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 23,85 eura od dana 21.01.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 27,28 eura od dana 15.03.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 26,38 eura od dana 15.03.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 32,15 eura od dana 26.05.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 30,66 eura od dana 10.06.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 33,56 eura od dana 07.07.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 49,90 eura od dana 09.08.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 46,18 eura od dana 09.09.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 60,14 eura od dana 29.10.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 52,78 eura od dana 09.11.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 47,24 eura od dana 09.11.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 64,08 eura od dana 07.12.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 74,48 eura od dana 18.01.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 66,94 eura od dana 10.02.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 68,04 eura od dana 11.03.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 62,63 eura od dana 08.04.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 64,30 eura od dana 23.05.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 82,72 eura od dana 13.06.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 85,31 eura od dana 13.07.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 105,71 eura od dana 19.08.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 98,30 eura od dana 13.09.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 86,77 eura od dana 14.10.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 86,47 eura od dana 18.11.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 85,20 eura od dana 14.12.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 3.181,30 eura od dana 15.12.2011.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 14. travnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 04. svibnja 2022. navodi da je s tuženikom dana 18. srpnja 2008. zaključila Ugovor o kreditu broj 218777 na iznos od 26.019,55 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 26.019,55 CHF koji se obvezala vratiti tuženiku u 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima od 381,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća. Navela je da je predmetni kredit u cijelosti otplatila 2011., a odredbe predmetnog ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojim se plaćanje glavnice kredita vezuje uz tečaj CHF da su ništetne. Navela je da sklapanje ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora ona i tuženik nisu pregovarali da je protivno pozitivnim propisima Republike Hrvatske, a time i ništetno. Navela je da u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF u predmetnom ugovoru o kreditu da se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. Tim odlukama da je učinjeno nespornim da je postupanje banaka tako i tuženika, a vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditima kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF nezakonito jer su odredbe ugovora o kreditu koje se vežu za CHF bile nerazumljive za klijente, da im nisu kao potrošačima na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi da su banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, da su te banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a zbog čega su takve odredbe tih ugovora nepoštene i ništetne kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Navela je da u odnosu na valutnu klauzulu u CHF niti na temelju sklopljenog ugovora, niti na temelju dobivenih informacija od banke nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja predmetnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF koje su nedvojbeno utjecale na ukupan trošak kredita odnosno cijenu kredita. Navela je da je mjesečni anuitet nakon sklapanja ugovora o kreditu mjesečno se uvećavao što da će vještak knjigovodstvene struke potvrditi u svom nalazu. Tuženik kao banka da joj nije objasnio rizik koji sa sobom nosi CHF kao valutna klauzula, a poglavito kao potrošač da nije obaviještena od tuženika o tome da se tečaj kune naspram tečaja CHF ne štiti kao što se štiti tečaj kune naspram EUR odnosno da nije bila izvještena o tome da tečaj CHF može rasti u nedogled i da kuna nije zaštićena u odnosu na tu valutu intervencijom HNB-a. Upravo navedena okolnost u kojoj joj nisu na adekvatan način prikazani svi aspekti i rizici valutne klauzule i tuženikovo prenošenje rizika isključivo na nju ukazuju da je valutna klauzula u konkretnoj situaciji nepoštena odredba, a posljedično i ništetna. Navela je da tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno niti pošteno pa da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojim se glavnica veže za valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu nje kao potrošača. Navela je da je obveza tuženika bila da ugovorenu valutnu klauzulu o riziku promjene tečaja je trebao prezentirati na način da ona kao potrošač može isto razumjeti i na formalnoj i na gramatičkoj razini, ali i također u dijelu njenog konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač može moći razumjeti i predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. Navela je da zbog ugovaranja nepoštene i ništetne odredbe u kojoj je glavnica kredita u valuti CHF da je tuženiku tijekom otplate predmetnog kredita isplatila više tj. pretplatila određeni iznos. Posljedice ništetnosti navedenih ugovornih odredbi da je da tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima joj treba zajedno sa zakonskim zateznim kamatama isplatiti sve preplaćene iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

1.1. Tužiteljica je podneskom od 06. prosinca 2024. konačno precizirala točku II. tužbenog zahtjeva, sadržaja kao u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da prije upuštanja u raspravljanje prigovara mjesnoj nadležnosti naslovnog suda ta da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane te navodi da je potraživanje tužitelja u zastari; utvrđenja iz parnice Potrošač da nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada da bi utvrđenja iz parnice potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a; sve da kada bi presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač; tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva. Naveo je da prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, stavlja prigovor zastare. Tužitelj da je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 04.05.2022. pa da prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom. Naveo je da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci da se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu da tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom da se osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Naveo je da u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega da je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice potrošač i presude VTS-a. Tužitelj da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, da je potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od te tri pretpostavke da nije ispunjena, niti da je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako da je teret dokaza na tužitelju. Naveo je da očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Naveo je da, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva da nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope da je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa da eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Naveo je da je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome da se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. Već samim pregledom Ugovora moguće da je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Naveo je da člankom 1. Ugovora jasno da je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. da je ugovorena valutna klauzula, a člankom 8. da je predviđeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe da su jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj da je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Uz navedeno, da je bitno napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi on morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, da ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i on, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna da je činjenica da je on, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako da ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke. Naveo je da u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva da ne osporava. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku da je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg da nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva da je sljedeći. Tužitelj da potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto da ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to da bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu, otplatni plan, saslušao je tužiteljicu te proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu br. 218777 od 18. srpnja 2008. na iznos od 26.019,55 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. Utvrđeno je da je kredit odobren za kupnju osobnog vozila uz rok otplate od 84 mjeseca uz promjenjivu kamatnu stopu od 6,10% godišnje. Utvrđeno je da je kredit solemniziran po javnom bilježniku Vesni Ćuzeli pod posl.br. OV-14700/08.

4.1. U spornoj odredbi čl.1 ugovoreno je…"CHF 26.019,55 – u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate." Dok je u spornoj odredbi čl.8 ugovoreno „Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 381,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća.“

4.2. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi i iz spisa, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 6,10%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 01.09.2009. do 15.12.2011. iznosila 6,80%.

5. U svom nalazu i mišljenju od dana 03. prosinca 2024. stalni sudski vještak Tomislav Prpić je naveo da u razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF da je oscilirao te da je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita te da su u nastavku navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj plaćanja rate bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit da je isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a sukladno zadaći da je potraživanje tužitelja predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini pozitivna razlika plaćene rate i početne rate obračunate po tečaju na dan isplate (4,454820 HRK za 1 CHF) s prikazom datuma kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza odnosno datumom dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno. U razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao da je tužitelj preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 4.925,84 eura. U nastavku da su navedeni i iznosi za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,454820 HRK za 1 CHF). U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica da je tako manje platila na ime tečajnih razlika iznos od 3,03 eura. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 4.925,84 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika, manje uplatila 3,03 €.

5.1. Tužiteljica, a niti tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

6. Saslušana u tijeku postupka tužiteljica je navela da je predmetni kredit podignula za kupnju automobila te da je predmetni kredit otplatila u cijelosti.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 18. srpnja 2008. zaključen ugovor o kreditu br. 218777 predmet kojeg je iznos od 26.019,55 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate s rokom vraćanja od 84 mjeseca.

9. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 6,10% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl. 2 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

10. Sporno je između stranaka da li su odredbe čl.1 te odredba čl.8 Ugovora ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužiteljici one novčane iznose koje je u razdoblju od rujna 2008.g. pa do prosinca 2011. naplatio temeljem valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužiteljica od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 4.925,84 eura također sporna.

11. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 18. srpnja 2008. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužiteljica iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

12. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07).

14. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07).

15. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98 ZZP/07).

16. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99 ZZP/07).

17. Nadalje odredbom čl. 102 st. 1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 102 st. 2 ZZP/07).

19. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 18. srpnja 2008. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.1 i čl.8 predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

20. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 96 st. 4 ZZP/07 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.1 i čl.8 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

21. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. U tom postupku kako je to razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

23. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i tuženik od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

24. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41/14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

25. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

26. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.1 i čl.8 Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2008. kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 99 ZZP/07 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 99 ZZP/07 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

28. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

29. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 96 ZZP/07.

30. O sadržaju odredbi u kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl.1 i čl.8 Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2008. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 97 ZZP/07 smatra nepoštenom.

31. Naime, sporni dio odredbe čl.1 i čl.8 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

32. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.1 i čl.8 Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2008. isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.1 i čl.8 Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2008. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 18. srpnja 2008. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.1 i čl.8 ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

33. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

34. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.1 i čl.8 među stranaka zaključenog ugovora ovisna isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija.

35. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

36. Ugovorne odredbe kakve su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2008. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu. U smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 97 ZZP/07 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

37. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

38. Prema odredbi čl. 98 ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 98 ZZP/07.

39. Imajući u vidu sadržaj spornih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu među strankama zaključenog ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda predstavljaju ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

40. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe u čl.1 i čl.8 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2008. predstavljaju u smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP/07 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 102 st. 1 ZZP-a ništetne.

41. Kako je u smislu odredbe čl. 102 st. 1 ZZP/07 odredba čl.1 i čl.8 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništetne, to je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I izreke presude.

42. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost odredbe čl.1 i čl.8 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2008. može opstati i bez tih ništetnih odredbi čl.1 i čl.8 Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

43. Kako je tuženik na temelju takvih odredbi ugovora u razdoblju od rujna 2008. pa do prosinca 2011. primio ukupni novčani iznos od 4.925,84 eura, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz stranke ne osporavaju, valjalo je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici te odlučiti kao u toč. II. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

44. Nadalje, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su nepoštene odredbe čl.1 i čl.8 ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od rujna 2008. pa do prosinca 2011.

45. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

45.1. Kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost kako odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope tako i nedopuštenosti odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF postala pravomoćna u pogledu tuženika Sberbank d.d. sada Nova hrvatska banka d.d. odnosno Hrvatska poštanska banka d.d. 14. lipnja 2018. a kako je tužiteljica zahtjev za isplatu prema tuženiku postavila u tužbi podnijetoj ovome sudu 04. svibnja 2022. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od rujna 2008. pa do prosinca 2011. to je zahtjev tužiteljice za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

45.2. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da je cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

46. Što se tiče navoda tuženika da što se tiče presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. da se po njemu granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne protežu na predmet ovoga spora iz razloga navedenih ranije u odgovor na tužbu valja navesti da iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica potrošač te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-3142/18-2 u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o jednostranom povećanju kamatne stope od strane tuženika, a sve na štetu potrošača ne bi bila ništetna napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesene presude u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku, a isto se odnosi i na valutnu klauzulu te je u istoj odluci VSRH zauzeto i mišljenje o statusu potrošača kao što je tužiteljica.

47. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti valja navesti da prema odredbi članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, nepoštenim uvjetima smatrati će se one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive ugrađene su u Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 96/2003., 79/2007., dalje: ZZP/03/ koji je tada bio na snazi a sada je na snazi istoimeni zakon iz 2014. godine /Zakon o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019., dalje: ZZP/14/ koji ovo regulira sadržajno jednako. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba članka 96. stavka 4. ZZP/07 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

47.1.Budući tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 11.4. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba članka 97. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

47.2. Članak 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu predstavlja odredbu propisanu u članku 97. alineja 19. ZZP/07 jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 97. stavka 1. ZZP. Sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP/07 takva se odredba smatra ništetnom i to zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača-tužiteljica pa je tako tužiteljici otežano ostvarivanje njezinih prava iz ugovora pred sudom, slijedom čega tužiteljica ima pravo odabira hoće li tužbu podnijeti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu /kao sudu registriranog sjedišta tuženika prema članku 46. stavku 1. ZPP/ ili pred naslovnim sudom /kao sudom na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika nalazi prema članku 59. ZPP-, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

48. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na dva ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja jednog podneska u iznosu od 200,00 eura (T.br.8 t.1 Tarife), pripadajući PDV-a u iznosu od 200,00 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, dakle sveukupni je trošak tužiteljice u iznosu od 1.500,00 eura.

48.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci, 14. travnja 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika