Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-322/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Lani Putrić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o. Zagreb, Vrtni put 1, OIB 29524210204, zastupanog po punomoćniku Tihomiru Zecu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu broj Pl-1141/2024 od 31. siječnja 2025., dana 14. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja, te se ukida rješenje Općinskog suda u Splitu broj Pl- 1141/2024 od 31. siječnja 2025. i predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.

II. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u odluci o glavnoj stvari.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbačen je prijedlog za izdavanje platnog naloga.

2. Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), te predlaže ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je osnovana.

4. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje:

-da je tužitelj podnio protiv tuženika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (listovi 1-7 spisa) na ime naplate novčane tražbine

- da prema evidenciji MUP tuženik nema prebivalište na području [adresa] pa se stoga ima smatrati da je ovdje riječ o prijedlogu za izdavanje platnog naloga u skladu s odredbama zakona kojim se uređuje parnični postupak (čl. 281. st. 6. Ovršnog zakona – „Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24).

- da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe EU broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. prosinca 2012; u daljnjem tekstu Uredba)

- da druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil (čl. 18. st. 2. Uredbe).

5. Slijedom navedenog, a kako da druga ugovorna strana ne može pokrenuti postupak protiv potrošača pred sudom države u kojoj potrošač nema domicil (argumentum a contrario), to primjenom odredbe čl. 16. ZPP odbacuje prijedlog za izdavanje platnog naloga.

6. Tužitelj u žalbi ističe kako nadležnost suda u ovoj pravnoj stvari proizlazi iz odredbe čl. 281. st. 6. OZ kojom je propisano kako će se kada javni bilježnik zaprimi prijedlog za ovrhu protiv ovršenika osobe s prebivalištem ili sjedištem izvan [adresa], smatrati kako je zaprimio zahtjev za izdavanje platnog naloga te neće donijeti rješenje o ovrsi već će proslijediti predmet nadležnom sudu u skladu s odredbama članka 287. OZ radi donošenja odluke. Odredbom čl. 446. st. 1. ZPP propisano je kako će sud izdati nalog tuženiku da udovolji tužbenom zahtjevu (platni nalog) kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelo potraživanje u novcu, a to se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom. Nadalje, odredbom čl. 446. st. 3. ZPP propisano je kako će se smatrati da postoji pravni interes tužitelja za podnošenjem tužbe radi izdavanja platnog naloga kada je tuženik osoba u inozemstvu, dok je st. 4. istoga članka propisano kako će platni nalog sud izdati iako tužitelj u tužbi nije predložio izdavanje platno naloga, a udovoljeno je svim uvjetima za izdavanje platnog naloga. Tužitelj smatra kako je sud prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi trebao smatrati prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave i postupiti u skladu s odredbom čl. 446. st. 1. ZPP te izdati platni nalog obzirom da se zahtjev ovrhovoditelja odnosi na dospjelo potraživanje u novcu koje se dokazuje vjerodostojnom ispravom, a pravni interes za izdavanje platnog naloga postoji iz razloga jer je ovršenik, odnosno tuženik, osoba u inozemstvu.

7. Zaključno, tužitelj ističe da je podnio protiv tuženika prijedlog za ovrhu koji se ima smatrati tužbom s prijedlogom za izdavanje platnog naloga u smislu odredbe čl. 446. st. 1. i 3. i čl. 448. ZPP, navodeći da se utužena tražbina odnosi na dospjelo dugovanje na temelju vjerodostojne isprave, te da ima pravni interes za izdavanje platnog naloga iz razloga što tuženik nema prijavljeno prebivalište u [adresa] zbog čega da ne može pokrenuti ovrhu pred javnim bilježnikom u Republici Hrvatskoj.

8. Iz stanja spisa proizlazi da se tražbina tužitelja odnosi na pružene telekomunikacijske usluge za razdoblje od prosinca 2023. - travnja 2024., s time da je tuženik u razdoblju od 15. veljače 2023. - 25. siječnja 2024. imao prijavljeno boravište u [adresa] ([adresa]). Tuženik je osoba s prebivalištem u [adresa], odnosno osoba s prebivalištem izvan [adresa] i izvan Europske unije.

9. Predmetni ugovorni odnos predstavlja potrošački ugovor u smislu čl. 4. t. 38. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 19/22 i 59/23) jer se radi o ugovoru o usluzi tužitelja kao trgovca koju isti pruža u okviru obavljanja svoje profesionalne djelatnosti.

10. Pitanje nadležnosti u ovom postupku uređeno je Uredbom jer se prema odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ 101/17, 67/23, dalje: ZMPP) nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

11. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda o nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za postupanje u ovoj pravnoj stvari temeljeno na odredbi čl. 18. st. 2. Uredbe prema kojoj druga ugovorna stana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil. Ovo iz razloga jer je odredba čl. 18. st. 2. Uredbe sadržana u Poglavlju II, Odjeljku 4. Uredbe koje se s obzirom da je tuženik osoba s prebivalištem u državi koja nije članice Europske unije prema odredbi čl. 46. st. 2. ZMMP ne primjenjuje na konkretan slučaj.

12. Naime, u konkretnom slučaju nadležnost se određuje, pravilnom primjenom naprijed citirane odredbe ZMMP, s obzirom da je tuženik osoba s prebivalištem u državi koja nije članica Europske unije primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe, to u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 7. st.1.t.1. (a) i (b) odjeljka 2. Uredbe kojom je propisano da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici: u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze, pri čemu je za potrebe ove odredbe, te ako nije drugačije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze u slučaju pružanja usluge, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru.

13. Obzirom da je usluga tuženiku pružana i trebala biti pružana u Republici Hrvatskoj, te da se mjesto izvršenja konkretne obveze nalazi u Republici Hrvatskoj, to postoji nadležnost suda Republike Hrvatske na temelju odredbi čl. 7.st.1. t. 1. (a) i (b) odjeljka 2. Uredbe. Stoga je za odlučivanje o predmetnoj tužbi nadležan odlučivati sud u Republici Hrvatskoj.

14. Slijedom navedenog, pogrešno su primijenjene i odredbe čl. 16. st. 1. i 3. ZPP čime je i pred prvostupanjskim počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 381. ZPP, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

15. Odluka o troškovima u povodu žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Varaždinu 14. travnja 2025.

Sutkinja

Lana Putrić