Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-939/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužiteljice ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici iz Đakova, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 12. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnice Željke Kupčerić-Trcović i zamjenika punomoćnika tuženika Valentine Mađaroš, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Zec i partneri d.o.o., odlukom objavljenom 14. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti podnesen od strane tuženika i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5101954947 od 17. lipnja 2004. godine, a koji je ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa, iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem Ov- 10.098/04 dana 21. lipnja 2004. godine, zaključenog između tužiteljice ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz [adresa], kao kreditora, i to:

-čl. 2. koji glasi: „…CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“,

-čl. 7. VALUTNA KLAUZULA koji glasi: „...obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.“,

-čl. 8. toč.1. koja glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04,990% godišnje.“,

-čl. 8. toč. 2. koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz [adresa], da tužiteljici ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 3.310,62 EUR na ime preplaćenih iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

-iznos od 4,19 EUR od 01. studenoga 2011. godine,

-iznos od 58,36 EUR od 01. prosinca 2011. godine,

-iznos od 62,06 EUR od 01. siječnja 2012. godine,

-iznos od 42,36 EUR od 01. veljače 2012. godine,

-iznos od 44,22 EUR od 01. ožujka 2012. godine,

-iznos od 39,19 EUR od 01. travnja 2012. godine,

-iznos od 39,75 EUR od 01. svibnja 2012. godine,

-iznos od 55,74 EUR od 01. lipnja 2012. godine,

-iznos od 58,39 EUR od 01. srpnja 2012. godine,

-iznos od 76,61 EUR od 01. kolovoza 2012. godine,

-iznos od 74,04 EUR od 01. rujna 2012. godine,

-iznos od 59,74 EUR od 01. listopada 2012. godine,

-iznos od 59,40 EUR od 01. studenoga 2012. godine,

-iznos od 58,41 EUR od 01. prosinca 2012. godine,

-iznos od 64,80 EUR od 01. siječnja 2013. godine,

-iznos od 60,01 EUR od 01. veljače 2013. godine,

-iznos od 63,10 EUR od 01. ožujka 2013. godine,

-iznos od 63,94 EUR od 01. travnja 2013. godine,

-iznos od 62,09 EUR od 01. svibnja 2013. godine,

-iznos od 56,90 EUR od 01. lipnja 2013. godine,

-iznos od 54,85 EUR od 01. srpnja 2013. godine,

-iznos od 56,99 EUR od 01. kolovoza 2013. godine,

-iznos od 59,18 EUR od 01. rujna 2013. godine,

-iznos od 63,20 EUR od 01. listopada 2013. godine,

-iznos od 61,26 EUR od 01. studenoga 2013. godine,

-iznos od 62,32 EUR od 01. prosinca 2013. godine,

-iznos od 63,04 EUR od 01. siječnja 2014. godine,

-iznos od 87,06 EUR od 01. veljače 2014. godine,

-iznos od 88,27 EUR od 01. ožujka 2014. godine,

-iznos od 87,20 EUR od 01. travnja 2014. godine,

-iznos od 85,38 EUR od 01. svibnja 2014. godine,

-iznos od 84,42 EUR od 01. lipnja 2014. godine,

-iznos od 85,01 EUR od 01. srpnja 2014. godine,

-iznos od 86,90 EUR od 01. kolovoza 2014. godine,

-iznos od 89,35 EUR od 01. rujna 2014. godine,

-iznos od 89,65 EUR od 01. listopada 2014. godine,

-iznos od 90,41 EUR od 01. studenoga 2014. godine,

-iznos od 91,78 EUR od 01. prosinca 2014. godine,

-iznos od 90,76 EUR od 01. siječnja 2015. godine,

-iznos od 91,79 EUR od 01. veljače 2015. godine,

-iznos od 91,64 EUR od 01. ožujka 2015. godine,

-iznos od 91,50 EUR od 01. travnja 2015. godine,

-iznos od 91,36 EUR od 01. svibnja 2015. godine,

-iznos od 91,21 EUR od 01. lipnja 2015. godine,

-iznos od 91,07 EUR od 01. srpnja 2015. godine,

-iznos od 90,92 EUR od 01. kolovoza 2015. godine,

-iznos od 90,80 EUR od 01. rujna 2015. godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici koja iznosi 685,47 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-EUR 1,14 od 02.08.2004. pa do isplate,

- EUR 1,43 od 02.09.2004. pa do isplate,

-EUR 0,64 od 02.02.2005. pa do isplate,

-EUR 3,13 od 02.03.2005. pa do isplate,

-EUR 3,91 od 02.04.2005. pa do isplate,

-EUR 4,46 od 02.05.2005. pa do isplate,

-EUR 8,05 od 02.06.2005. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.07.2005. pa do isplate,

-EUR 3,69 od 02.08.2005. pa do isplate,

-EUR 4,64 od 02.09.2005. pa do isplate,

-EUR 4,96 od 02.10.2005. pa do isplate,

-EUR 5,16 od 02.11.2005. pa do isplate,

-EUR 4,98 od 02.12.2005. pa do isplate,

-EUR 6,6 od 02.01.2006. pa do isplate,

-EUR 9,33 od 02.02.2006. pa do isplate,

-EUR 10,71 od 02.03.2006. pa do isplate,

-EUR 10,19 od 02.04.2006. pa do isplate,

-EUR 9,69 od 02.05.2006. pa do isplate,

-EUR 10,69 od 02.06.2006. pa do isplate,

-EUR 11 od 02.07.2006. pa do isplate,

-EUR 9,24 od 02.08.2006. pa do isplate,

-EUR 9,81 od 02.09.2006. pa do isplate,

-EUR 9,71 od 02.10.2006. pa do isplate,

-EUR 10,53 od 02.11.2006. pa do isplate,

-EUR 12,85 od 02.12.2006. pa do isplate,

-EUR 14,41 od 02.01.2007. pa do isplate,

-EUR 13,69 od 02.02.2007. pa do isplate,

-EUR 14,11 od 02.03.2007. pa do isplate,

-EUR 18,06 od 02.04.2007. pa do isplate,

-EUR 19,03 od 02.05.2007. pa do isplate,

-EUR 20,31 od 02.06.2007. pa do isplate,

-EUR 20,3 od 02.07.2007. pa do isplate,

-EUR 18,55 od 02.08.2007. pa do isplate,

-EUR 21,16 od 02.09.2007. pa do isplate,

-EUR 21,22 od 02.10.2007. pa do isplate,

-EUR 19,39 od 02.11.2007. pa do isplate,

-EUR 19,59 od 02.12.2007. pa do isplate,

-EUR 20,4 od 02.01.2008. pa do isplate,

-EUR 17,85 od 02.02.2008. pa do isplate,

-EUR 15,32 od 02.03.2008. pa do isplate,

-EUR 21,21 od 02.04.2008. pa do isplate,

-EUR 22,83 od 02.05.2008. pa do isplate,

-EUR 21,03 od 02.06.2008. pa do isplate,

-EUR 24,59 od 02.07.2008. pa do isplate,

-EUR 23,77 od 02.08.2008. pa do isplate,

-EUR 20,25 od 02.09.2008. pa do isplate,

-EUR 3,58 od 02.10.2008. pa do isplate,

-EUR 16,24 od 02.11.2008. pa do isplate,

-EUR 1,22 od 02.12.2008. pa do isplate,

-EUR 0,26 od 02.01.2009. pa do isplate,

-EUR 2,13 od 02.02.2009. pa do isplate,

-EUR 5,46 od 02.04.2009. pa do isplate,

-EUR 8,53 od 02.05.2009. pa do isplate,

-EUR 12,13 od 02.06.2009. pa do isplate,

-EUR 10,62 od 02.07.2009. pa do isplate,

-EUR 7,98 od 02.08.2009. pa do isplate,

-EUR 10,51 od 02.09.2009. pa do isplate,

-EUR 10,74 od 02.10.2009. pa do isplate,

-EUR 7,68 od 02.11.2009. pa do isplate,

-EUR 5,23 od 02.12.2009. pa do isplate,

-EUR 2,02 od 02.01.2010. pa do isplate,

-EUR 2,77 od 02.02.2010. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,

kao i tražbina u iznosu od 1.086,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-EUR 54,97 od 02.02.2014. pa do isplate,

-EUR 55,08 od 02.03.2014. pa do isplate,

-EUR 54,79 od 02.04.2014. pa do isplate,

-EUR 54,36 od 02.05.2014. pa do isplate,

-EUR 54,08 od 02.06.2014. pa do isplate,

-EUR 54,08 od 02.07.2014. pa do isplate,

-EUR 54,31 od 02.08.2014. pa do isplate,

-EUR 54,63 od 02.09.2014. pa do isplate,

-EUR 54,57 od 02.10.2014. pa do isplate,

-EUR 54,59 od 02.11.2014. pa do isplate,

-EUR 54,72 od 02.12.2014. pa do isplate,

-EUR 54,43 od 02.01.2015. pa do isplate,

-EUR 54,49 od 02.02.2015. pa do isplate,

-EUR 54,35 od 02.03.2015. pa do isplate,

-EUR 54,21 od 02.04.2015. pa do isplate,

-EUR 54,07 od 02.05.2015. pa do isplate,

-EUR 53,92 od 02.06.2015. pa do isplate,

-EUR 53,78 od 02.07.2015. pa do isplate,

-EUR 53,63 od 02.08.2015. pa do isplate,

-EUR 53,48 od 02.09.2015. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa], naknaditi tužiteljici ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.057,44 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu dana 12. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije u bitnom proizlazi da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila dana 17. lipnja 2004. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5101954947, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 58.778,40 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Tužiteljica se obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama koje su promjenjive u 300 mjesečnih anuiteta na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća (svaki prvi dan u mjesecu), s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja se određuje jednostranom odlukom tuženika tužiteljica smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužiteljici omogućio da o istima pregovara niti je tužiteljici pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tome se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u djelu ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno koja je potvrđena presudom istog suda broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u djelu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. U citiranim presudama je utvrđeno da je između ostalih i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe prema kojima je ugovarano da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, odnosno o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi prema kojima su redovne kamate promjenjive u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, kao i odredbi prema kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF tužiteljica smatra da je tuženiku preplatila dugovani iznos. Tužiteljica je sa tuženikom sklopila Aneks Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Aneksom nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužiteljici pa ista ovom tužbom potražuje razliku preplaćenog iznosa. Iznos preplate koji potražuje u tužbi je naznačila okvirno, s tim da je naglasila da će specificirati konačni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se da je ugovorena u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Nadalje osporava da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer smatra da sukladno čl. 230. Zakona o obveznim odnosima tražbine po osnovi naknade štete zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Slijedom navedenog, smatra da je u trenutku podnošenja tužbe već nastupila zastara svih tražbina tužitelja s obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti anuiteta iz Ugovora. Prigovor zastare istaknuo je i u odnosu na potraživanja s osnove preplate kamata jer smatra da je u sudskoj praksi zauzet stav prema kojem su potrošači koji se pozivaju na učinke iz kolektivnog spora "Franak" s uspjehom mogli potraživati preplatu samo ako su tužbu podnijeli do zaključno 13. lipnja 2019. Budući je tužiteljica podnijela tužbu nakon toga datuma smatra da je njeno potraživanje po osnovi preplate kamata u zastari. Smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Osim toga, navodi da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnim niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Dakle, smatra da su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Opreza radi, osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužiteljica imala na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirala sve ponuđene opcije. Naglasio je da je sukladno ZID ZPK donio Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa čime je definirao parametre, fiksne marže te razdoblje promjene kamatnih stopa. Na kraju je istaknuo i specificirao prigovore radi prijeboja manje plaćenih iznosa s osnove promjene tečaja i kamatne stope koji se odnose na razdoblje u otplati kredita kada su tečaj CHF, odnosno redovna kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih. Također istaknuo je i prigovor prijeboja preplate iz konverzije.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev postavila nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 13. veljače 2025. (str. 866-868 spisa). Tuženik je u podnesku od 27. siječnja 2025. (str. 828-840) istaknuo prigovor radi prijeboja kojim je zatražio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju s osnove negativnih razlika u tečaju u iznosu od 685,47 eura i kamatnoj stopi u iznosu od 1.086,54 eura, a koja je razlika nastala kad su tečaj/kamatna stopa bili niži u odnosu na početni otplatni plan. Ujedno je zatražio da sud izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije, kao i da posebno iskaže tzv. negativne razlike, odnosno iznose kad su tečaj i kamata bili niži od početno ugovorenih. Saslušana je tužiteljica na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobila informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivim kamatnom stopom. Na kraju dokaznog postupka izvršenje uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 8-12), sporazum o osiguranju (str. 13-18), otplatna tablica (str. 19-26), obavijest (str. 27-31), otplatni plan (str. 32-35), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 36), ugovor o oročenom kunskom depozitu (str. 155), kamatni list (str. 156), aneks ugovora o kreditu (str. 157-159), aneks br. 1. (str. 160-169), otplatni plan (str. 170-173), aneks br. 3. (str. 174-176), potvrda o uplati (str. 358), pregled kretanja devizne pozicije (str. 391-392), prepiska putem e-pošte(str. 393-395), pitanja i odgovori tuženika vezano za stambene kredite (str. 397-398), aneks br. 1. (str. 454-457), aneks br. 1. (str. 458-462), aneks (str. 464-466), ugovor o kreditu (str. 468-472), pregled prometa po kreditu (str. 488-505), izračun konverzije (str. 535), pisani iskaz (str. 546-547), obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 548-549), rješenje (str. 751-752), potvrda o uplati predujma (str. 760), nalaz vještaka (str. 763-817) i račun (str. 818).

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita, budući smatra da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru, a provedenom konverzijom smatra da nije u cijelosti obeštećena.

6. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice i tuženika dana 17. lipnja 2004. sklopljen predmetni Ugovor (str. 8-12 spisa) te da je isti potvrđen istoga dana po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod poslovnim brojem: OV- 10.098/04. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužiteljici isplatu stambenog kredita za kupnju i izgradnju nekretnine u iznosu 58.778,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 300 mjeseci. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i visina redovne kamatne stope te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta (svakog prvog dana u mjesecu). Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks Ugovora dana 11. siječnja 2016. te da je tim Aneksom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK (str. 164-169 spisa).

7. Među strankama je sporno je li ovaj sud mjesno nadležan postupati, kao i jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje jednostranom odlukom tuženika. Sporno je ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, iako je sklopila Aneks Ugovora sa tuženikom, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja i je li postoji tražbina tuženika prema tužiteljici pobliže opisana u tuženikovom prigovoru radi prijeboja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla radi kupovine kuće. Kasnije je podigla još jedan manji kredit koji je utrošila za adaptaciju kupljene kuće. Kuću je koristila isključivo za stanovanje. Dakle, nije ju koristila u nikakve druge svrhe. Kredit je podigla kod tuženika, jer je tuženik bio njena banka. Kod tuženika je imala otvoren tekući račun, to je bio ujedno i uvjet da se može dobiti kredit pa nije tražila ponude kod drugih banaka. Djelatnici tuženika sugerirali su joj da podigne predmetni kredit u CHF, jer je on bio u to vrijeme najpovoljniji, a takvu je predodžbu imala i sama, budući je Franak bio stabilna valuta te su krediti u CHF u to vrijeme bili opće prihvaćeni, o istima se razgovaralo te su se isti reklamirali. S obzirom na oba kredita, tijekom otplate rata joj je porasla za oko 1.000,00 kuna, što je bilo veliko opterećenje za nju i obitelj budući joj je suprug jedno vrijeme bio nezaposlen. Zbog tih okolnosti se je i odlučila za konverziju očekujući da će se zaustaviti rast otplatnih rata, što se dijelom i dogodilo, međutim ne u cijelosti. Sjeća se da joj je prilikom konverzije priznat jedan manji dio pretplate, kasnije tijekom 2019. sklopila je aneks predmetnog ugovora o kreditu kojim je kamatna stopa fiksirana, ali ne za cijelo vrijeme otplate, negdje do 2026., s tim da zadnje tri godine otplate će opet biti kamatna stopa promjenjiva. Tek fiksiranjem kamatne stope otplatna rata se približila onoj koja je bila na početku otplate kredita. Ugovor o kreditu ponuđen joj je na potpis od strane samog tuženika koji je isti i sastavio, ona nije mogla pregovarati o sadržaju pojedinih odredbi ugovora, mogla je isti potpisati ili odbiti potpisati. Djelatnici tuženika nisu joj posebno tumačili ugovor o kreditu te joj nisu ništa objašnjavali vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Pojasnili su joj samo koliki je rok otplate i visina kamatne stope. Sjeća se da je trebala imati sudužnika te da je to u konačnici bio suprug. Također je zasnovano i založno pravo na kupljenoj nekretnini kao osiguranje vraćanja kredita. Nije nešto posebno inzistirala na pojedinim odredbama ugovora, jer joj je ugovor bio ponuđen na potpis prema uvjetima davanja kredita od strane samog tuženika, što joj je i rečeno te se podrazumijevalo, bar sam je ona to tako shvatila, da se ne može pregovarati o drugačijim uvjetima. Znala je da ukoliko bi došlo do promjene tečaja može doći i do promjene same visine otplatne rate, međutim rečeno joj je da je Franak stabilna valuta, a to je u to vrijeme i javno prezentirano te mogu reći da je tad bilo i opće poznato. Ugovorila sam kao sredstvo osiguranja depozit koji je cijelo vrijeme ostao u valuti CHF te od istog smatram da nisam profitirala, odnosno ostvarila bilo kakvu korist ili dobit.

10. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužiteljice, jer je isti dan okolnosno prema sjećanju. Isti je u cijelosti sukladan sa Ugovorom o kreditu i Aneksom ugovora te ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg sud njezin iskaz ne bi imao smatrati nevjerodostojnim.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka Financije LB d.o.o. od 14. siječnja 2025. (str. 763-817 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, uzimajući u obzir i negativne razlike (vrijeme kad je kamata i tečaj bio niži od početno ugovorenog) proizlazi da je tužiteljica od početka otplate kredita pa do dana s kojim je provedena konverzija (01. rujna 2015.) u odnosu na početni otplatni plan tuženiku preplatila kredit po osnovi razlike u tečaju za iznos od 3.310,62 Eura (tabelarni prikaz str. 781-784 spisa). Preplate u odnosu na kamatnu razliku nema, već je zabilježena negativna razlika koja iznosi -106,92 Eura. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je sve uplate tužiteljice iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu. Tuženik je naknadno dostavljenim izračunom konverzije utvrdio da je tužiteljica do 30. rujna 2015. kredit platila u manjem iznosu nego da je isti kredit ugovorila u EUR i to za iznos od 1.966,35 EUR, dok je nakon uplata tužiteljice u prijelaznom razdoblju, Aneksom ugovoru kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, manje plaćeni iznos po provedenoj konverziji konačno utvrđen u iznosu od 1.905,55 EUR. To znači da konverzijom nije utvrđena preplata kojom bi se namirivala izračunata preplata radi promjena kamatne stope i tečajne razlike. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužiteljica poziva u tužbi, utvrđeno je da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Također isti je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenim postupanjem tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97.Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika.

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Također je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici koju je naznačio u prigovoru radi prijeboja.

16. Prije svega treba naglasiti da nije osnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda. Naime, čl. 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice te iz samog Ugovora o kreditu (str. 8-15. spisa) proizlazi da je isti unaprijed formuliran, odnosno predstavlja tipski ugovor koji je trgovac, u ovom slučaju tuženik unaprijed sastavio. Stoga, tužiteljica u takvim okolnostima nije mogla utjecati na unaprijed sastavljeni sadržaj Ugovora pa niti na prorogacijsku klauzulu koja je sadržanu u Ugovoru. Osim toga, ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku, jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Navedeno posebno dolazi do izražaja u konkretnom slučaju, jer prorogacijska klauzula iz Ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi ona čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom mjesta sjedišta tuženika, a to je Općinski sud u Rijeci bila podvrgnuta visokim dodatnim troškovima i potrebi ulaganja više dodatnog vremena (udaljenost [adresa] cca 450 km), što se ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci. Na temelju svega iznijetog, sud je zaključio da prorogacijska klauzula sadržana u Ugovoru zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03. Stoga je nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz Ugovora na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Rijeci) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc). U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je čl. 46. st. 1. ZPP-a.

17. Budući je tužiteljica pokrenula ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, ista je ovlaštena temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužiteljica u ovoj parnici nije niti trebala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je ona kao potrošač zaključila sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužiteljica prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Aneks istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužiteljica, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

18. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužiteljica nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog Ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužiteljici pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužiteljice te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupnje nekretnine, koju je nekretninu tužiteljica prema vlastitom iskazu koristila za stanovanje sebe i svoje obitelji, a iz čega proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Iz iskaza tužiteljice nadalje proizlazi da djelatnici tuženika istoj nisu isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora u valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, s tim da su se je tužiteljica morala uklopiti u unaprijed propisane uvjete tuženika vezane za visinu primanja i namjenu kredita kako bi mogli dobiti predmetni kredit. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužiteljici sporne odredbe i rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužiteljici takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužiteljice istoj predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužiteljica odbila potpisati tad ne bi realizirala kredit i ne bi mogla dovršiti izgradnju i uređenje nekretnine. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

19. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i promjenjivost redovne kamate.

20. Ništetnost djela odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio citiranih odredbi Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju i u visini redovne kamatne stope važećim na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF i visine redovne kamatne stope na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

21. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Ž od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4.ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Prema tome iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije osnovan.

22. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Štoviše, prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR utvrđen je manjak u iznosu od 1.905,55 EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Konačno, tužiteljica je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st.2. ZPP-a pravilno postavila tužbeni zahtjev. Tužiteljica je u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu (str. 866-868 spisa) uzela u obzir utvrđenje sudskog vještaka iz Nalaza prema kojem je utvrđena preplata po tečajnoj razlici u koju je uračunato i razdoblje kad je tečaj bio niži od tečaja iz početnog otplatnog plana pa ista konačno po osnovi preplate tečajne razlike potražuje iznos od 3.310,62 Eura. Navedeni iznos predstavlja stvarni iznos za koji je tužiteljica preplatila kredit tuženiku u odnosu na ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli. To stoga što je u taj iznos uračunata i spomenuta negativna tečajna razlika.

23. U odnosu na prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti djelomično osnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018., a u odnosu na tražbinu preplate s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužiteljica je podnijela 12. lipnja 2023.. Dakle, tražbina tužiteljice s osnove preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari, dok bi tražbina s osnove preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bila u zastari da je tužiteljica tu preplatu u konačnici i tražila.

24. Utvrđeni preplaćeni iznos po osnovi tečajne razlike stoga predstavlja ono što je tuženik od tužiteljice primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli pa je tuženik dužan isti vratiti tužiteljici temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužiteljice koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a te je odlučeno kao u izreci pod točkom II. .

25. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja manje plaćenih iznosa za vrijeme kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog i kad je redovna kamatna stopa bila niža od početno ugovorene treba naglasiti da ne postoji tražbina tuženika po toj osnovi prema tužiteljici. Naime, tužiteljica je uzela u obzir iznose kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog te je svoje potraživanje umanjila za navedeni iznos negativnih razlika. Da je tome tako razvidno je iz tabelarnog prikaza Nalaza vještaka sa str. 783- 784 spisa prema kojem je izračunu postavljen konačni tužbeni zahtjev. Tužiteljica po specificiranom tužbenom zahtjevu uopće nije potraživala preplatu po osnovi kamatne razlike jer takve preplate niti nema. To stoga što je u odnosu na preplatu po osnovi kamatne razlike vještak utvrdio negativnu razliku u iznosu od -106,92 Eura. S obzirom da su u točki 23. obrazloženja ove Presude navedeni razlozi zbog kojih je preplata po osnovi razlike u kamatama u zastari, zbog tih istih razloga ne postoji niti tražbina tuženika u tom djelu prema tužiteljici. Budući je tuženik u parnici istaknuo prigovor radi prebijanja, suda je dužan svojom deklaratornom odlukom odlučiti o postojanju tuženikove tražbine prema tužiteljici, odnosno utvrditi postoji li ona ili ne. U konkretnom slučaju zbog naprijed navedenih razloga utvrđeno je da takve tražbine ne postoje pa je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

26. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje H. Tužiteljici je priznat trošak:

- sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 Eura ( Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 11. ožujka 2023. u iznosu od 100,00 Eura temeljem Tbr. 9. točke 2. Tarife,

- troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 29. listopada 2024. u iznosu od 100,00 Eura temeljem Tbr. 9. točke 2. Tarife,

- troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na glavnoj raspravi održanoj 15. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 Eura temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife,

- troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na glavnoj raspravi održanoj 12. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 Eura temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife,

- trošak sastava po punomoćniku odvjetniku podneska od 15. studenog 2023. (Tbr. 8. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 Eura, jer se tužiteljica tim podneskom očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- trošak sastava po punomoćniku odvjetniku podneska od 13. veljače 2025. (Tbr. 8. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 Eura, jer se tužiteljica u tom podnesku očitovao na nalaz vještaka te je prema istom postavila konačni tužbeni zahtjev.

Prema tome tužiteljici su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.200,00 Eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.500,00 Eura. Tužiteljici je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 Eura, kao i trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 530,89 Eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 818 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Slijedom navedenog, tužiteljici je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.057,44 Eura.

Valpovo, 14. travnja 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku