REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-706/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupanog po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1701/2021-24, od 27. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2025.,

p r e s u d i o  je

I. Žalba tuženice Republike Hrvatske odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1701/2021-24, od 27. lipnja 2024.

II. Tužitelj UP odbija se s zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1701/2021-24, od 27. lipnja 2024., presuđeno je:

I Nalaže se tuženici platiti tužitelju iznos od 5.002,48 EUR (slovima: pet tisuća dva eura i četrdeset osam centa) sa zateznim kamatama:

- na iznos od 714,64 EUR od 11. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 714,64 EUR od 11. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 714,64 EUR od 11. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 714,64 EUR od 11. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 714,64 EUR od 11. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 714,64 EUR od 11. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 714,64 EUR od 11. listopada 2017. do isplate, prema stopi koja se do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i konačno po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj od tuženice traži isplatu iznosa od 673,96 EUR (slovima: šesto sedamdeset tri eura i devedeset šest centa) sa zateznim kamatama:

- na iznos od 96,28 EUR od 11. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 96,28 EUR od 11. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 96,28 EUR od 11. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 96,28 EUR od 11. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 96,28 EUR od 11. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 96,28 EUR od 11. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 96,28 EUR od 11. listopada 2017. do isplate.

III Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.656,33 EUR (slovima: dvije tisuće šesto pedeset šest eura i trideset tri centa) sa zateznim kamatama od 27. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Rješenjem sadržanim u presudi riješeno je:

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj od tuženice traži isplatu iznosa od 104,02 EUR (slovima: sto četiri eura i dva centa) sa zateznim kamatama:

- na iznos od 14,86 EUR od 11. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 14,86 EUR od 11. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 14,86 EUR od 11. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 14,86 EUR od 11. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 14,86 EUR od 11. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 14,86 EUR od 11. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 14,86 EUR od 11. listopada 2017. do isplate.

2. Protiv presude žalbu je uložila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog i zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, ili podredno, da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

2.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, žaliteljica vidi u tome su razlozi presude o odlučnim činjenicama protivni stanju spisa i međusobno proturječni.

2.2. U sadržaju žalbe tuženica prvenstveno smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio neosnovanim prigovor zastare za sve tražbine koje su predmet ovog spora, pri čemu je ujedno iznio proturječne razloge o odlučnim činjenicama, te dodatno elaborira zašto smatra da je u konkretnom slučaju zastara počela teći 11. listopada 2017., a pretekom roka od 3 godine i 3 mjeseca, dana 11. siječnja 2021. istekao je posljednji dan zastarnog roka.

2.3. Pogrešnim se smatra i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na naknadu štete iako je predmetni stan stekao na temelju kupoprodajnog ugovora 1995. znajući da u istom stanuje zaštićeni najmoprimac, uz obrazloženje kako je tužitelj vlasništvo predmetnog stana stekao prije stupanja na snagu ZNS, 5. studenog 1996., kojim je uveden sustav zaštićenog najma, pa tužitelj nije mogao znati da će mu u budućnosti biti nametnuto ograničenje njegovog prava vlasništva.

2.4. Glede odluke o troškovima postupka, tuženica smatra da prvostupanjski sud uopće nije cijenio procesnu normu o troškovima postupka sadržanu u odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, slijedom čega je odluka o troškovima u cijelosti nepravilna i nezakonita.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj smatra da su žalbeni razlozi neosnovani i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana. Pri tome glede prigovora zastare citira relevantnu praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Arambašin protiv Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, u predmetu poslovni broj: U-III-3482/2021 od 23. lipnja 2023.

4. Žalba nije osnovana glede odluke o glavnoj stvari, a djelomično je osnovana glede odluke o troškovima postupka.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda i u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti da bi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. U razlozima presude prvostupanjski sud sasvim jasno je obrazložio i definirao razloge za svoj pravni stav, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete na ime razlike između tržišne cijene najma stana i zaštićene najamnine za stan u [adresa], površine 131,68 m2 u vlasništvu tužitelja i to za razdoblje od ožujka do rujna 2017.

8. Iz dokumentacije u spisu utvrđene su činjenice koje nisu sporne među strankama:

- da iz uvida u izvadak iz zemljišne knjige katastarske općine [katastarska općina], broj zk uloška [broj ZK uloška] proizlazi da je tužitelj vlasnik suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom (E-3), odnosno da je vlasnik trosobnog stana sa nusprostorijama u III (trećem) katu lijevo koji se nalazi na kčbr [katastarska čestica] – kuća, pop. br. 932 i dvorište u Petrinjskoj ulici 29 površine 104 čhv, 374 m2.

- da je uvidom u presudu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-662/97 od 21. prosinca 1999., utvrđeno da je tom presudom zamijenjen ugovor o najmu, kojim ugovorom o najmu je tužitelj dao UPS (najmoprimka) u najam stan u [adresa]

.- da je člankom VI ugovora o najmu propisano je da je najmoprimka dužna plaćati najamninu mjesečno, najkasnije do svakog desetog dana sljedećeg mjeseca.

- da je tužitelj stekao pravo vlasništva 1995. na temelju kupoprodajnog ugovora s vlasnicima nekretnine ZP i MP i da se u trenutku kupoprodaje u stanu nalazila zaštićena najmoprimka IP.

9. Pravni okvir spora vezan je uz:

- primjenu odredbi članka 30. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZVDSP) kojom je propisano da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima te da u spomenutim granicama vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.

- odredbe članka 30-49. Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06; dalje: ZNS) kojima je reguliran pravni položaj posebne kategorije najmoprimca (tzv. zaštićeni najmoprimci), odnosno osoba koje su ranije bile nositelji stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu ili koje nisu kupile svoje stanove temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

– odredbe članka 1. st. 2. Protokola br. 1. uz (Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), sukladno kojima je potrebno ispitati je miješanje u pravo vlasništva bilo opravdano, predviđeno zakonom, u općem interesu te je li isto bilo razmjerno.

15. Tumačenjem citiranih zakonskih odredbi, te na osnovu provedenih dokaza pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva i da je Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Takav zaključak sukladan je između ostalog i stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj:

Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., te stajalištu ESLJP-a iznesenom u predmetu Statileo protiv Hrvatske.

15.1. Neosnovano tuženica prigovara u žalbi da je tužitelj prilikom stjecanja prava vlasništva nekretnine bio svjestan ograničenja tog prava s obzirom da je znao da u stanu živi zaštićena najmoprimka, i to kako prvostupanjski sud pravilno navodi da je tužitelj predmetni stan stekao tijekom 1995., dok je pravni režim zaštićenog najma uveden u hrvatski pravni sustav tek donošenjem ZNS-a koji je stupio na snagu 5. studenog 1996. i s druge strane ta okolnost ne mijenja činjenicu da je donošenjem Zakona o najmu stanova [adresa] povrijedila Ustavom i Konvencijom zajamčena prava vlasništva u kojima žive zaštićeni najmoprimci.

16. Visina zaštićene najamnine nesporna je među strankama i utvrđena je u iznosu od 7.318,34 kuna. Razlika između cijene tržišne najamnine (7.318,34 kn) i cijene zaštićene najamnine (1.208,50 kn) iznosi 6.109,84 kn (810,92 EUR) i taj iznos je pravilno prvostupanjski sud umanjio za iznos poreza i prireza pa konačni iznos razlike između mjesečne tržišne i mjesečne zaštićene najamnine uz umanjenje za ukupna porezna davanja, te pravilno prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 5.002,48 EUR sa zateznim kamatama, dok js s ostalim dijelom zahtjeva tužitelja odbio.

17. Neosnovana je žalba tuženice u dijelu u kojem se navodi da je došlo do zastare potraživanja.

17.1. Naime, drugostupanjski sud, sukladno stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske, izraženom u predmetu poslovni broj: U-III-3482/2021 od 23. lipnja 2023., smatra da do promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne (zaštićene) najamnine koja pripada vlasnicima. Stoga, primjenjujući stav izražen u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Arambašin protiv Hrvatske, da se tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018., dakle od 19. lipnja 2019., ustalila sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i da tek od tada mogu početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare, u konkretnom slučaju rok zastare od tri godine nije protekao, jer je tužba podnesena 9. ožujka 2021.

18. Nije osnovana žalba tuženice u odnosu na odluku o troškovima postupka, iako je trebalo primijeniti odredbu članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a, u vezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa).

18.1. Tužitelj je u sporu uspio u cijelosti s osnovom tužbenog zahtjeva i u omjeru od 86,5% visine, što znači da je ukupni uspjeh tužitelja 93,25%, a tuženice 6,75%, pa se smatra da nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

18.2. Tužitelju nisu priznati troškovi odgovora na žalbu jer su u odgovoru citirane odluke koje su poznate drugostupanjskom sudu.

19. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Požegi 14. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić