REPUBLIKA HRVATSKA

P-2360/2024

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI GOLF SAVEZ, OIB 35538205481, Zagreb, Mihanovićeva 1, kojeg zastupa punomoćnik ĆĐ, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 27. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zastupnice tuženika, s danom objave 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženik plati:

- iznos od 30.871,32 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2009. do isplate,

- iznos od 27.419,20 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2010. do isplate,

- iznos od 33.608,77 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2011. do isplate,

- iznos od 32.617,70 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2012. do isplate,

- iznos od 31.510,04 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2013. do isplate,

- iznos od 31.422,60 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2014. do isplate,

- iznos od 33.229,83 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2015. do isplate,

- iznos od 39.059,63 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2016. do isplate,

- iznos od 41.712,19 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2017. do isplate,

- iznos od 49.494,96 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2018. do isplate,

- iznos od 52.701,35 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2019. do isplate,

- iznos od 40.925,16 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2020. do isplate,

- iznos od 59.055,83 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2021. do isplate,

- iznos od 99.252,28 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2022. do isplate,

- iznos od 122.046,78 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2023. do isplate,

- iznos od 126.885,51 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2024. do isplate,

- iznos od 22.500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. listopada 2010. do isplate,

- iznos od 22.500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2012. do isplate,

- iznos od 15.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2014. do isplate,

- iznos od 22.148,91 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2011. do isplate,

- iznos od 29.610,98 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2012. do isplate,

- iznos od 28.851,28 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2013. do isplate,

- iznos od 32.637,46 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2014. do isplate,

- iznos od 32.637,46 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2015. do isplate,

- iznos od 32.637,46 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2016. do isplate,

- iznos od 32.637,46 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2017. do isplate,

- iznos od 32.637,46 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2018. do isplate,

- iznos od 32.637,46 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2019. do isplate,

- iznos od 32.637,46 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2020. do isplate,

- iznos od 32.637,46 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2021. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 13.272,28 eura za razdoblje od 29. prosinca 2011. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 6.636,14 eura za razdoblje od 29. prosinca 2012. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 15.926,73 eura za razdoblje od 29. prosinca 2013. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 6.636,14 eura za razdoblje od 29. prosinca 2014. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 17.917,57 eura za razdoblje od 29. prosinca 2015. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 6.636,14 eura za razdoblje od 29. prosinca 2016. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 19.908,42 eura za razdoblje od 29. prosinca 2017. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 6.636,14 eura za razdoblje od 29. prosinca 2018. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 19.908,42 eura za razdoblje od 29. prosinca 2019. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 6.636,14 eura za razdoblje od 29. prosinca 2020. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 19.908,42 eura za razdoblje od 29. prosinca 2021. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 6.636,14 eura za razdoblje od 29. prosinca 2022. do isplate,

- zatezne kamate na iznos od 18.989,31 eura za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate,

- iznos od 829,51 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2016. do isplate,

- iznos od 9,95 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2016. do isplate,

- iznos od 829,51 eura sa zateznim kamatama koje teku od 18. siječnja 2017. do isplate,

- iznos od 9,95 eura sa zateznim kamatama koje teku od 18. siječnja 2017. do isplate,

- iznos od 331,80 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. ožujka 2017. do isplate,

- iznos od 5,97 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. ožujka 2017. do isplate,

- iznos od 414,75 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23. siječnja 2020. do isplate,

- iznos od 7,59 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23. siječnja 2020. do isplate,

- iznos od 172,53 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. ožujka 2020. do isplate,

- iznos od 3,15 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. ožujka 2020. do isplate,

- iznos od 497,71 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2021. do isplate,

- iznos od 9,10 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2021. do isplate,

- iznos od 530,89 eura sa zateznim kamatama koje teku od 19. siječnja 2017. do isplate,

- iznos od 597,25 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23. travnja 2021. do isplate,

- iznos od 69,67 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2021. do isplate,

- iznos od 571,37 eura sa zateznim kamatama koje teku od 25. studenog 2016. do isplate,

- iznos od 232,26 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30. prosinca 2016. do isplate,

- iznos od 1.061,78 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. kolovoza 2011. do isplate,

- iznos od 500,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 1. prosinca 2010. do isplate,

- iznos od 1.000,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 17. svibnja 2012. do isplate,

- iznos od 5,30 eura sa zateznim kamatama koje teku od 17. svibnja 2012. do isplate,

- iznos od 18.000,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 20. srpnja 2012. do isplate,

- iznos od 18.000,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- iznos od 4.000,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 19. svibnja 2011. do isplate,

- iznos od 2.000,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 14. lipnja 2012. do isplate,

- iznos od 8,33 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. lipnja 2022. do isplate,

- iznos od 650,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 19. lipnja 2012. do isplate,

- iznos od 5,30 eura sa zateznim kamatama koje teku od 19. lipnja 2012. do isplate,

- iznos od 350,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 20. lipnja 2012. do isplate,

- iznos od 5,30 eura sa zateznim kamatama koje teku od 20. lipnja 2012. do isplate,

- iznos od 2.500,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 29. lipnja 2012. do isplate,

- iznos od 10,38 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. lipnja 2012. do isplate,

- iznos od 5.250,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2012. do isplate,

- iznos od 21,41 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2012. do isplate,

- iznos od 150,00 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2012. do isplate,

- iznos od 5,30 eura sa zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2012. do isplate,

- iznos od 661,62 eura sa zateznim kamatama koje teku od 6. svibnja 2011. do isplate,

- iznos od 2.375,50 CHF sa zateznim kamatama koje teku od 6. svibnja 2011. do isplate,

- iznos od 2.694,16 eura,

- iznos od 5.000,00 eura,

po stopi zatezne kamate koja za razdoblje do 30. lipnja 2011. iznosi 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30 prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope zatri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja iste godine,

kao neosnovan.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 91.393,22 eura, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 145.052,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. studenog 2024. podnio tužbu radi naknade štete. U tužbi je naveo da je tužitelj normalno funkcionirao do početka 2009. godine. U veljači 2009. godine nad tužiteljem je doneseno nezakonito rješenje o prestanku djelovanja. U ožujku 2021. je donesena presuda Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđeno da je tim rješenjem povrijeđena Europska konvencija o ljudskim pravima. Na osnovu te presude Visoki upravni sud Republike Hrvatske je na prijedlog tužitelja proveo ponavljanje postupka te je pravomoćnom presudom od 11. lipnja 2021., koju je tužitelj primio 9. kolovoza 2021. poništio predmetno rješenje o prestanku djelovanja tužitelja. Navodi da je tužitelj zbog rješenja o prestanku djelovanja pretrpio štetu. Na temelju rješenja o prestanku djelovanja Grad Zagreb je 27. siječnja 2014. donio rješenje o prestanku postojanja tužitelja i njegovu brisanju iz registra udruga te je tužitelju od tog dana onemogućena bilo kakva aktivnost te mu je ugašen poslovni račun. Nedugo nakon donošenja tog rješenja i brisanja iz registra udruga tužitelj je izgubio status člana Međunarodne golf federacije i Europske golf asocijacije, u kojima je bio priznat sve do ljeta 204. godine unatoč tome što je četiri godine ranije bio isključen iz Hrvatskog olimpijskog odbora. Brisanje iz registra udruga dovelo je do financijskog kolapsa tužitelja i prestanka svih aktivnosti. Navodi da se tužitelj u razdoblju od 23. siječnja 2009. do lipnja 2010. nalazio u stečajnom postupku. Tužitelj je izašao iz stečajnog postupka 29. lipnja 2010. na temelju prihvaćenog stečajnog plana. Stečajnim planom je određena isplata vjerovnicima u 13 godišnjih rata od prosinca 2011. do prosinca 2023. Za cijelo vrijeme trajanja stečajnog postupka tužitelj je nastavio obavljati svoje redovite aktivnosti. Navodi da tadašnji Zakon o udrugama nije omogućavao da se nad nekom udrugom proglasi prestanak djelovanja zbog toga što je u stečaju. Zbog toga što je tada nad tužiteljem postojalo pravomoćno rješenje o prestanku djelovanja, tužitelj nakon izlaska iz stečaja nije mogao izvršiti upis svojih zastupnika u registar udruga. Rješenjem Grada Zagreba od 16. srpnja 2010. odbijen je prijedlog za upis uz obrazloženje da je tužitelj opterećen pravomoćnim rješenjem o prestanku djelovanja. Tužitelj je ponovio zahtjev za upis svojih zastupnika u registar u proljeće 2021. godine te je upis ponovno bio opstruiran do 11. listopada 2022. Tužitelju niti jedna banka nije htjela otvoriti poslovni račun bez dokaza da su mu zastupnici upisani u registar. Navodi da je tužitelj od 1994. godine bio član Hrvatskog olimpijskog odbora te je sudjelovao u korištenju proračuna HOO-a na način da je koristio novčana sredstva iz pozicije zajedničkih programa. Visina zajamčenih novčanih primanja svih nacionalnih sportskih saveza ovisi o visini proračuna HOO-a. Proračun HOO-a uvijek se donosi za svaku kalendarsku godinu. Posljednja godina u kojoj se tužitelj nalazio u proračunu HOO-a je bila 2010. Tužitelj je isključen iz HOO-a protiv svoje volje u prvoj polovici rujna 2010. godine zato što je nad njim doneseno pravomoćno rješenje o prestanku djelovanja i zato što zastupnici tužitelja nisu bili upisani u registar, odnosno rješenje o prestanku djelovanja je bili primarni razlog isključenja tužitelja iz HOO-a. Zbog toga nakon 2010. godine tužitelj nije primao nikakva sredstva od HOO-a. Navodi da je tužitelju nastala šteta u vidu iznosa koji mu nisu isplaćeni u 2009. i 2010. godini te do rujna 2010. nadalje. Tužitelj se 2010. godine nalazio u proračunu HOO-a s iznosom od 219.623,00 kn, dok je proračun HOO-a za 2010. godinu iznosio 51.194.156,00 kn. Uzimajući kao relevantne podatke iz 2010. godine tužitelju za 2009. nije isplaćen iznos od 232.600,00 kn, za 2010. iznos od 206.590,00 kn, za 2011. iznos od 253.225,31 kn, za 2012. iznos od 245.758,13 kn, za 2013. iznos od 237.412,46 kn, za 2014. iznos od 236.753,59 kn, za 2015. iznos od 250.370,22 kn, za 2016. iznos od 294.294,82 kn, za 2017. iznos od 314.280,51 kn, za 2018. iznos od 372.919,85 kn, za 2019. iznos od 397.078,38 kn, za 2020. iznos od 308.350,69 kn, za 2021. iznos od 444.956,19 kn, za 2022. iznos od 747.816,31 kn, za 2023. iznos od 919.561,50 kn i za 2024. iznos od 956.018,92 kn. Navodi da je tužitelj pretrpio štetu i zbog toga što mu je njegov dugogodišnji sponzor Kompas Zagreb d.d. u rujnu 2010. otkazao sponzorski ugovor iz razloga što se u ugovoru nalazila odredba da to može učinit ako tužitelj izgubi status člana HOO-a. Kompas je bio sponzor tužitelja od 2000. godine te je u svibnju 2010. iskazao namjeru u pisanoj formi da obnovi svoj sponzorski status s tužiteljem. To je po okončanju stečajnog postupka i realizirano te je potpisan sponzorski ugovor koji je trebao trajati minimalno četiri godine te još najmanje dvije godine na ime otkaznog roka. Tužitelj je izgubio 60.000,00 eura koliko bi prihodovao da je ugovor ostao na snazi, odnosno da ga sponzor nije otkazao. Navodi da je nad kompasom otvoren stečajni postupak 2018. godine, ali da je do 2017. godine uspješno poslovao te da bi zadnja uplata Kompasa po sponzorskom ugovoru bila 2014. godine. Navodi da je tužitelj pretrpio imovinsku štetu i zbog činjenice da je donošenje rješenja o prestanku djelovanja dovelo do ogromnog pada u odnosu na broj udruženih članova HGS-a. Nakon uspješnog izlaska iz stečaja, upravo zato što je bio opterećen rješenjem o prestanku djelovanja, u HGS se nije vratio veliki broj klubova koji su bili njegovi članovi do donošenja rješenja. Do proglašenog prestanka djelovanja HGS je imao 37 udruženih članova, od čega 31 klub i 6 udruga, a nakon uspješnog izlaska iz stečaja preostalo ih je samo 8, od čega 7 klubova i jedna udruga. Isključivi razlog zašto je broj klubova bio tako malen je taj što je nad tužiteljem ibo pravomoćno proglašen prestanak djelovanja te taj što je zbog toga tužitelj u rujnu 2010. godine isključen iz HOO-a. Još gora situacija za tužitelja nastala je u siječnju 2014. nakon što je nad tužiteljem proglašen prestanak postojanja te je brisan iz registra udruga. Tada je broj članova postao ravan nuli. Tek nakon što je tužitelj ponovno upisan u registar udruga u listopadu 2022. godine mogao je ponovno početi djelovati u cilju vraćanja u članstvo svojih bivših članova te su trenutno u članstvu četiri kluba. Tužiteljevi članovi po učlanjenju jednokratno plaćaju upisninu te svake godine plaćaju članarinu i kotizaciju za sudjelovanje njihovih ekipa na službenim natjecanjima HGS-a. Kako se nisu upisivali novi članovi nestao je prihod od upisnina, a prihod od članarina i kotizacija je znatno smanjen. U posljednjoj godini prije proglašenja prestanka djelovanja (2008.) na ekipnom prvenstvu Hrvatske natjecalo se 30 ekipa, dok se u prvoj godini nakon uspješnog izlaska iz stečaja (2011.) natjecalo svega 4 ekipe, a nakon brisanja iz registra udruga 2014. godine prihod od kotizacija je u cijelosti nestao. Po upisu u registar 2022. godine moglo se pristupiti obnavljanju službenih natjecanja HGS-a. Navodi da zahtijeva naknadu štete za razdoblje od 2011. do 2022. godine. Prosječna godišnja visina ukupnih prihoda na ime upisnina, članarina i kotizacija u posljednje tri godine prije proglašenja prestanka djelovanja (od 2006. do 2008.) iznosila je 245.907,77 kn. Navodi da je stoga šteta koju je tužitelj pretrpio u razdoblju od 2014. do 2022. 245.907,77 kn za svaku godinu, dok je 2011., 2012. i 2013. godinu malo manja jer je tužitelj 2011. prihodovao po toj osnovi 79.026,78 kn, u 2012. 22.803,80 kn i 2013. 28.527,04 kn. Navodi da je tužitelj pretrpio štetu i zbog toga što će morati platiti svim stečajnim vjerovnicima zatezne kamate na njihove tražbine. Stečajnim planom je u čl. 17. utvrđeno da stečajni vjerovnici zadržavaju pravo na naplatu zateznih kamata na način da se po isplati glavnice ima izraditi obračun zatezne kamate koja je nastala od dana otvaranja stečaja pa do isplate glavnice. Stečajnim planom je bila predviđena isplata duga prema svim stečajnim vjerovnicima u 13 rata od 2011. do 2023., a to se nije dogodila te nije isplaćena niti jedna rata. Stoga će zatezne kamate biti bitno veće nego što bi bile da su plaćene kada su po stečajnom planu trebale biti plaćene. Navodi da isključivi razlog zašto tužitelj nije mogao plaćati stečajne vjerovnike je činjenica da je protiv njega bilo doneseno rješenje o prestanku djelovanja jer je zbog toga isključen iz HOO-a i izgubio je prihode. Da nije izgubio te prihode bio bi u mogućnosti bez problema plaćati vjerovnike u 13 godišnjih rata. Navodi da je tužitelj zbog dugogodišnjeg postojanja rješenja o prestanku djelovanja radi zaštite svojih interesa bio primoran voditi više sudskih, upravnih i arbitražnih postupaka koji su stvorili ozbiljne troškove. Tužitelj je bio primoran pokrenuti odgovarajući postupak pred Europskim sudom za ljudska prava u kojem je snosio odvjetničke troškove od 23.175,00 kn i troškove prevođenja dokumentacije u iznosu od 9.025,00 kn. Dok se postupak jš vodio pred hrvatskim upravnim tijelima i sudovima tužitelj je bio primoran obratiti se vodećim stručnjacima iz područja upravnog prava te zatražiti njihova pravna mišljenja u cilju dokazivanja da rješenje o prestanku djelovanja nije zakonito. U tom smislu je angažiran profesor KĐ kojemu je tužitelj platio pravna mišljenja u iznosu od 6.055,00 kn. Navodi da je u listopadu 2010. tužitelj isključen iz Europske golf asocijacije. Stoga je morao pokrenuti postupak pred Arbitražnim sudom za sport u Lausanni. Spor je okončan presudom u korist tužitelja. Tužitelj je snosio troškove odvjetnika u iznosu od 7.000,00 CHF, putne troškove u iznosu od 4.980,00 kn i troškove boravka u iznosu od 2.375,50 CHF te troškove sudske pristojbe u iznosu do 500,00 CHF. Da nad tužiteljem nije bio proglašen prestanak djelovanja i da nije bio isključen iz HOO-a, ne bi došlo do tužiteljevog isključenja iz Europske golf asocijacije pa onda niti do potrebe vođenja ovog spora. Navodi da je u rujna 2010. godine tužitelj isključen iz članstva HOO-a. Tužitelj je odluku o isključenju najprije pokušao osporiti na Višoj sportskoj arbitraži pri HOO-u i u tom postupku je platio pristojbu u iznosu od 8.000,00 kn. Nakon što taj pokušaj osporavanja nije uspio, tužitelj je sredinom 2012. godine pokušao osporiti na Arbitražnom sudu za sport u kojem je imao troškove sudske pristojbe u iznosu od 37.000,00 CHF i troškove odvjetnika u iznosu od 7.900,00 CHF. Arbitražni sud se oglasio nenadležnim i nije donio odluku. Navodi da je tužitelj bio primoran pokrenuti i postupak mirnog rješenja spora te nakon toga pokrenuti postupak za naknadu štete. S obzirom da je u Hrvatskoj dosada nepoznat slučaj da je neka udruga brisana i potom ponovno počela postojati, tužitelj je smatrao primjerenim zatražiti pravnu ekspertizu i mišljenje u odnosu na vrstu i nastanak štete. Stoga je pribavio mišljenje i ekspertize profesora Pravnog fakulteta KĐ i NĐ, što je platio 7.000,00 kn. Navodi da je prestanak djelovanja tužitelja utvrđen isključivo iz razloga što je nad njim otvoren stečajni postupak, a da tadašnji Zakon o udrugama izričito utvrđivao nekoliko razloga zbog kojih se u odnosu na udrugu građana mogao utvrditi prestanak djelovanja, pri čemu stečajni postupak ni na koji način nije jedan od njih. U konačnici Visoki upravni sud je 2021. godine presudio da je rješenje o prestanku djelovanja bilo nezakonito te ga poništio u cijelosti.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor zastare navodeći da je Europski sud za ljudska prava donio presudu 17. prosinca 2020. te je ona postala konačna 17. ožujka 2021. Navodi da je HOO 9. rujna 2010. odlukom o prestanku članstva Hrvatskog golf saveza u Hrvatskom olimpijskom odboru utvrdio da tužitelj ne udovoljava uvjetima za članstvo u HOO. U dispozitivu predmetne odluke je navedeno da je Trgovački sud u Zagrebu prihvatio stečajni plan Hrvatskog golf saveza, zaključio stečajni postupak te savez nastavlja djelovanje kao HGS. Prihvaćeni stečajni plan utvrđuje tijela upravljanja koja su utvrđena predmetnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu ali nisu izabrana na izbornoj sjednici skupštine saveza niti su izabrana sukladno načelima izbora za funkcije odnosno tijela sportske udruge i demokratskog očitovanja volje hrvatskih golf klubova što je suprotno Zakonu o udrugama, Zakonu o sportu, Olimpijskoj povelji i Statutu HOO-a kao i kriterijima i uvjetima za članstvo u HOO-u. Navodi i da je HOO samostalno utvrdio da ovdje tužitelj nema osigurane kadrovske, stručne i osnovne materijalne uvjete za rad i djelovanje nacionalnog sportskog saveza te da ne ispunjava uvjete i kriterije za status punopravnog člana HOO pa mu radi toga prestaje članstvo u HOO. Hrvatski olimpijski odbor samostalno i na temelju svojih utvrđenja donio je odluku o prestanku članstva tužitelja te ne postoji uzročno posljedična veza između pravomoćnog rješenja o prestanku djelovanja tužitelja i isključenja tužitelja iz HOO-a. U odnosu na štetu koju tužitelj potražuje radi otkaza sponzorskog ugovora u prvoj polovici 2010. od strane trgovačkog društva Kompas d.d. u visini od 60.000,00 eura tuženik navodi da tužitelj nije dokazao niti obrazložio način na koji je došao upravo do navedene visine štete. Ističe da je do do raskida Ugovora o poslovnoj suradnji došlo iz razloga što je tužitelju prestalo članstvo u Hrvatskom olimpijskom odboru, a kako je to navedeno u otkazu ugovora o poslovnoj suradnji. Navodi da tužitelj nije dokazao odgovornost tuženika za štetu koju je pretrpio ispisivanjem članova iz Hrvatskog golf saveza. Osnovni razlog isključivanja klubova iz Hrvatskog golf saveza jest isključenje HGS-a iz HOO-A. Tužitelj zanemaruje činjenicu da je nad njim otvoren stečajni postupak radi nesposobnosti za plaćanje i prezaduženosti, a da je prijedlog za otvaranjem stečaja podnio upravo tužitelj. Navodi da je teško vraćati povjerenje klubova nakon što je jednom radi nesposobnosti za plaćanje i prezaduženosti, što je dovelo do otvaranja stečajnog postupka, povjerenje članova izgubljeno. Zbog toga je nelogična tvrdnja tužitelja da bi jedini realni kriterij za utvrđivanje visine nastale štete po osnovu gubitka članova te članarina i upisnina bila prosječna visina ukupnih prihoda s osnova upisnina, članarina i kotizacija za godine 2006., 2007. i 2008. Osporava odgovornost za neisplatu rata stečajnim vjerovnicima iz istih razloga kao i za isključenje iz HOO-a, otkazani ugovor o poslovnoj suradnji te gubitak članova udruge. Osporava potraživanje po osnovi troškova sudskih postupaka. Navodi da je ESLJP presudio tuženiku isplatu iznosa od 10.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete uz sve poreze koje bi trebalo zaračunati, 2.800,00 eura na ime naknade troškova i izdataka uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati kao i običnu kamatu na navedene iznose od proteka tri mjeseca do namirenja, na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda. Dakle, trošak postupanja pred ESLJP je podmiren. Navodi da trošak pravnih mišljenja pada na teret tužitelja jer predmetni trošak nije bio nužan za vođenje upravnih i sudskih postupaka. Sudovi su neovisni u svome radu te odluke donose temeljem utvrđenih činjenica, provedenih dokaza i njihove ocjene te primjene odredbi materijalnog prava. Troškovi koji se odnose na izradu pravnih mišljenja, a koji ne predstavljaju izvor prava, ne mogu se smatrati troškom koji je neophodan za vođenje upravnih i sudskih postupaka te se osporava njihovo potraživanje. Navodi da trošak postupka pred Arbitražnim sudom u Lausannei izazvan je isključivo radi postupanja tužitelja koji je pokrenuo postupak pred nenadležnim tijelom i na taj način uzrokovao troškove koje je obvezan sam i podmiriti. Osporava da je postojao nezakonit rad tijela državne uprave i sudova. Grad Zagreb, Gradski ured za opću upravu i imovinsko pravne poslove zaprimio je rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. St-267/08 od 23. siječnja 2009. kojim je određeno otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom, Hrvatskim golf savezom, temeljem prijedloga vjerovnika ĆĐ. U prijedlogu je navedeno da je dužnik nesposoban za plaćanje jer mu je bio blokiran glavni račun zbog više pravomoćnih ovršnih rješenja, a na koji više nije bilo financijskog priljeva od sredine 2008. Člankom 28. st. 1. toč. 4. tada važećeg Zakona o udrugama (N.N. br. 88/01. 11/02, 74/14) bilo je propisano da je razlog za prestanak postojanja udruge stečaj te je sukladno važećoj pravnoj normi nadležno upravno tijelo, Grad Zagreb, Gradski ured rješenjem posl. br. Klasa: UP/I-230-02/2009-03/7 od 26. veljače 2009. utvrdio prestanak djelovanja Saveza.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao zahtjev za mirno rješenje spora (list 27-47, 438-440, 556-573 spisa), odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora (list 48-49, 443-444 spisa), ispis iz registra udruga (list 50-52, 445-447 spisa), rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. (list 53-54, 458- 459 spisa), rješenje Ministarstva uprave od 4. svibnja 2010. (list 55-57, 448-450 spisa), presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-66442010 od 30. listopada 2013. (list 58-59, 441-442 spisa), rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 217/2014 od 20. ožujka 2014. (list 60-63, 451-454 spisa), presudu Europskog suda za ljudska prava od 17. prosinca 2020. (list 65-135, 460-531 spisa), presudu Visokog upravnog suda Uss-1/21 od 11. lipnja 2021. (list 136-138, 455-457 spisa), rješenje Grada Zagreb, Gradskog ureda za opću upravu od 27. siječnja 2014. (list 139-141, 582-584 spisa), presudu Visokog upravnog suda Usž-3145/20 od 14. siječnja 2021. (list 142-144, 585-587 spisa rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu St-267/08 od 23. siječnja 2009. (list 148-152, 577-581 spisa), zapisnik s ispitnog i izvještajnog ročišta (list 153-156, 590-595 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu St-267/08 od 28. lipnja 2010. (list 157-161, 596-600 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu St- 267/08 od 29. lipnja 2010. (list 162-165, 606-608 spisa), stečajni plan (list 165-183, 619-637 spisa), zahtjev za upis promjena u sudski registar (list 184-185, 588-589 spisa), rješenje Gradskog ureda za opću upravu od 16. srpnja 2010. (list 186-187, 601- 602 spisa), rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu od 11. listopada 2022. (list 188-190, 603-605 spisa), odluku o prestanku članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru (list 191-195, 350-354, 609-618 spisa), programska i financijska izvješća Hrvatskog olimpijskog odbora za 2010.-2024 godinu (list 196-245, 664-710 spisa), ugovor o poslovnoj suradnji (list 247-250, 645-648 spisa), iznos naplaćenih upisnina, članarina i kotizacija (list 252, 642 spisa), popis članova HGS-a u 2008. i 2011. godini (list 253-254, 643-644 spisa), račune (list 255-258 spisa), izvatke o prometu na računu (list 259-260 spisa), nalog za plaćanje (list 261-262 spisa), račune (list 263 spisa), račune (list 264-265 spisa), nalog za plaćanje (list 266-268 spisa), pravno mišljenje (list 269-272, 723-726 spisa), izvadak o stanju i prometu na računu (list 273, 274 spisa), nalog za plaćanje (list 275-277 spisa), račune (list 278-282 spisa), odluku arbitražnog suda za sport (list 283-300, 395-416, 764-781, 802-821 spisa), izvadak o stanju i prometu na računu (list 301-305 spisa), detalje transakcije (list 305- 306 spisa), pravno mišljenje (list 307-338, 822-853 spisa), ugovor o izradi autorskog djela (list 339, 341 spisa), ugovora o autorskom djelu (list 340, 727 spisa), potvrdu o primitku (list 377, 735 spisa), odluku od 25. veljače 2009. (list 385, 734 spisa), ispis Internetske stranice o sportskoj arbitraži (list 386, 417-420, 745 spisa), naloge za plaćanje i račune (list 650-663, 711-722, 729-733 spisa), pregled prometa po računu komitenta (list 858-888 spisa), financijske planove (list 889-893 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete zbog nezakonitog rada državnih tijela.

6. Iz zahtjeva za mirno rješenje spora i potvrde o primitku pošiljke proizlazi da je tužitelj 14. ožujka 2024. podnio tuženiku taj zahtjev putem preporučene pošte.

7. U postupku nije sporno da je tuženik poslao odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora tužitelju putem e-maila. Tužitelj navodi kako je navedeni e-mail tuženika pronašao u „spam folderu“ i da je taj e-mail poslan 12. lipnja 2024.

8. Slanje odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora putem e-maila nije propisani način dostave te stoga ne predstavlja urednu dostavu dopisa kojim se zahtjev za mirno rješenje spora odbija. U odnosu na tuženikove navode kako je sam tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora zatražio dostavu putem e-maila valja istaknuti da iz zahtjeva za mirno rješenje spora proizlazi kako je tužitelj na posljednjoj stranici dopisa pod točkom 10. naveo kako se već duže vremena povremeno događaju problemi sa zaprimanjem preporučene pošte na adresi sjedišta tužitelja pa da stoga moli da mu se, kako bi se izbjegla opasnost da upućena pošiljka ili obavijest ne dođu do njega, omogući da na vlastiti trošak neposredno preuzima svu poštu u sjedištu nadležnog državnog odvjetništva, a ako to nije moguće da ga se putem e-maila ili telefonskim putem informira ako je u sjedište tužitelja odaslana bilo kakva pošiljka.

9. Prema tome, tužitelj nije zatražio dostavu odgovora tuženika putem e-maila kako to smatra tuženik, već je samo zatražio da ga se putem e-maila obavijesti da je pošiljka poslana preporučeno poštom.

10. Kako dostava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora putem e-maila nije uredna dostava, to se radi o situaciji da tuženik nije dostavio tužitelju odluku o zahtjevu za mirno rješenje spora pa tužitelj može podnijeti tužbu nakon isteka tri mjeseca od podnošenja zahtjeva sukladno odredbi čl. 186.a st. 5. ZPP-a, odnosno nakon 14. lipnja 2024. Tužitelj je podnio tužbu 6. studenog 2024., dakle, sukladno odredbi čl. 186.a st. 5. ZPP-a.

11. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-267/08 od 23. siječnja 2009. proizlazi da je tim rješenjem otvoren stečajni postupak nad tužiteljem i imenovan je stečajni upravitelj.

12. Iz zapisnika s ispitnog i izvještajnog ročišta u predmetu St-267/08 od 26. ožujka 2009. (list 590-595 spisa) proizlazi da je na izvještajnom ročištu stečajni upravitelj tužitelja predložio, između ostalog, nastavak aktivnosti tužitelja do održavanja posebne skupštine vjerovnika na temelju čl. 155.a Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06 – dalje u tekstu: SZ) na kojoj skupštini će vjerovnici donijeti odluku o tome hoće li se nastaviti s aktivnošću stečajnog dužnika i na koji način. Iz zapisnika proizlazi kako su stečajni vjerovnici na skupštini vjerovnika prihvatili prijedlog odluke stečajnog upravitelja.

13. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-267/08 od 28. lipnja 2010. proizlazi da je tim rješenjem potvrđen stečajni plan u stečajnom postupku nad tužiteljem. Stečajnim planom određeno je da je ukupan iznos svih pravomoćno utvrđenih tražbina tužitelja 1.248.075,00 kn te je utvrđena dinamika napate tražbina na godišnjoj razini počevši od 28. prosinca 2011. do zaključno 28. prosinca 2023. Određeno je i da se za predsjednika uprave tužitelja imenuje ĆĐ, koji zastupa tužitelja samostalno i neograničeno, a za članove uprave imenuju se ĆĐM i UĐ, koji zastupaju zajednički i neograničeno obostranim supotpisom oba člana uprave. Određeno je i da će se imenovani predsjednik uprave i članovi uprave kao nove ovlaštene osobe upisat, na temelju pravomoćne sudske isprave, u registar koji se vodi kod nadležnog ureda za opću upravu. Ujedno je utvrđeno kako, nakon što budu u cijelosti isplaćene sve tražbine vjerovnika i sav iznos pripadajuće zatezne kamate, u roku od godine dana od zadnje isplate uprava je dužna organizirati i provesti izbore za novo rukovodstvo saveza. Iz rješenja proizlazi i da je ono pravomoćno danom donošenja 28. lipnja 2010. jer su se svi vjerovnici odrekli prava na žalbu.

14. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-267/08 od 29. lipnja 2010. određeno je da se zaključuje stečajni postupak nad tužiteljem, da donošenjem tog rješenja prestaje služba stečajnog upravitelja i odbora vjerovnika, kao i da tužitelj ponovno stječe pravo ponovnog raspolaganja stečajnom masom. Iz potvrde pravomoćnosti proizlazi da je rješenje pravomoćno 20. srpnja 2010.

15. Iz rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu, klasa: UP/I- 230-02/009-03/7 od 26. veljače 2009. proizlazi da je tim rješenjem utvrđen prestanak djelovanja udruge pod nazivom Hrvatski golf savez. U obrazloženju tog rješenja navedeno je da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak rješenjem suda od 23. siječnja 2009., da je stečaj jedan od razloga prestanka udruge u smislu odredbe čl. 28. st. 1. t. 4. Zakona o udrugama („Narodne novine“ broj: 88/01, 11/02 – dalje: Zakon o udrugama) te da je stoga odlučeno kao u izreci tog rješenja.

16. Iz rješenja Ministarstva uprave, klasa: UP/II-230-02/09-01/12 od 4. svibnja 2010. proizlazi da je tim rješenjem odbijena tužiteljeva žalba i potvrđeno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu, klasa: UP/I-230-02/009-03/7 od 26. veljače 2009.

17. Iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-6644/2010 od 30. listopada 2013. proizlazi da je tom presudom odbijena tužba tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva uprave, klasa: UP/II-230-02/09-01/12 od 4. svibnja 2010. Iz obrazloženja presude proizlazi kako su navedeni razlozi suda za tu odluku ti da je rješenjem od 23. siječnja 2009. otvoren stečajni postupak nad tužiteljem, da je rješenjem od 29. lipnja 2010. zaključen stečajni postupak, da je upravno tijelo bilo dužno utvrditi prestanak udruge jer je čl. 28. st. 1. t. 4. Zakona o udrugama određeno da udruga prestaje stečajem, te da tvrdnje tužitelja o tome kako je i tijekom stečajnog postupka nastavio sa svojom djelatnošću nemaju utjecaj na ovlaštenje nadležnog tijela da na temelju čl. 28. st. 1. t. 4. Zakona o udrugama utvrdi prestanak udruge.

18. Iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-217/2014 od 20. ožujka 2014. proizlazi da je tom odlukom odbačena ustavna tužba koju je tužitelj podnio protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-6644/2010 od 30. listopada 2013.

19. Iz rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu, klasa: UP/I- 230-02/14-05/9 od 27. siječnja 2014. proizlazi da je tim rješenjem određeno brisanje tužitelja iz registra udruga. U obrazloženju rješenja navedeno je da je rješenjem Gradskog ureda od 26. veljače 2009. utvrđen prestanak djelovanja tužitelja te da je presudom Visokog upravnog suda od 30. listopada 2013., između ostalog, utvrđeno da su stvoreni uvjeti za brisanje tužitelja iz registra udruga.

20. Iz rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-3145/2020 od 14. siječnja 2021. proizlazi da je tim rješenjem prihvaćena žalba tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, Usl-74/20 od 5. ožujka 2020. i odlučeno da: „Poništava se rješenje Ministarstva uprave Republike Hrvatske, klasa: UP/II-230-02/14-01/7 od 28. siječnja 2016. i rješenje Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba, klasa: UP/I- 230-02/14-05/9 od 27. siječnja 2014.

21. Iz zahtjeva za upis promjena u registar udruga proizlazi da je tužitelj 5. srpnja 2010. podnio zahtjev za upis promjena u sudski registar, i to novo sjedište udruge, Zagreb, Mihanovićeva 1 i nove osobe ovlaštene za zastupanje, ĆĐ, KĐM i UĐ.

22. Iz zaključka Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu, klasa: UP/I- 230-02/2010-02/941 od 16. srpnja 2010. proizlazi da je tim rješenjem prekinut postupak za upis promjena u registar udruga te je određeno da će se postupak nastaviti nakon okončanja spora pokrenutog tužbom kod Upravnog suda u Zagrebu protiv rješenja Ministarstva uprave, klasa: UP/II-230-02/09-01/12 od 4. svibnja 2010.

23. Iz rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu, klasa: UP/I- 230-02/2021-02/886 od 11. listopada 2022. proizlazi da je tim rješenjem odobren zahtijevani upis promjena osoba ovlaštenih za zastupanje i adrese sjedišta tužitelja.

24. Iz odluke Hrvatskog olimpijskog odbora broj 1206/10 od 9. rujna 2010. proizlazi da je Hrvatski olimpijski odbor na sjednici održanoj 7. rujna 2010. donio odluku o prestanku članstva Hrvatskog golf saveza u Hrvatskom olimpijskom odboru. U točki 1. tog rješenja navedeno je da tužitelj više ne udovoljava uvjetima za članstvo u Hrvatskom olimpijskom odboru, da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak rješenjem od 23. siječnja 2009., nakon čega su nadležna tijela državne uprave utvrdila prestanak djelovanja udruge, velika većina golf klubova je povukla svoje članstvo iz saveza, a manji dio je ostao u članstvu. U istoj točki je dalje navedeno kako sukladno tome tužitelj ne ostvaruje zadaću nacionalnog sportskog saveza koji skrbi o ostvarenju zajedničkih interesa svih hrvatskih golf klubova sukladno čl. 46. i 47. Zakona o športu („Narodne novine“ broj: 71/06). Navedeno je kako tužitelj nema urednu registraciju statuta, sukladno zakonu o udrugama, usklađenog sa Zakonom o sportu i usuglašenog s Hrvatskim olimpijskim odborom, tijela upravljanja tužitelja nisu izabrana, već imenovana od strane Trgovačkog suda u Zagrebu, pa ni uredno registrirana pri Gradskom uredu za opću upravu.

25. U obrazloženju navedene odluke Hrvatskog olimpijskog odbora navedeno je da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, da su time stavljeni izvan snage svi pravni akti (statut i opći akti), prestala su postojati sva tijela tužitelja. Navedeno je i kako je rješenjem Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. utvrđen prestanak djelovanja udruge te da tužitelju nije odobren upis promjene naziva, sjedišta i osobe ovlaštene za zastupanje u registar.

26. U obrazloženju odluke je navedeno i da je Trgovački sud u Zagrebu rješenjem od 28. lipnja 2010. kojim je prihvaćen stečajni plan imenovao predsjednika uprave tužitelja, kao i članove uprave te da to imenovanje tijela tužitelja nije sukladno provedbi izbora za tijela sportskih udruga/nacionalnih sportskih saveza. Također je navedeno da navod u rješenju Trgovačkog suda kako nakon što budu u cijelosti isplaćene tražbine vjerovnika i sav iznos zatezne kamate, u roku od godine dana uprava je dužna organizirati i provesti izbore za novo rukovodstvo saveza, znači da bi se izbori primjereni sportskim udrugama mogli provesti tek 2023. godine.

27. U obrazloženju odluke je navedeno i da prema pravilima 28. i 29. Olimpijske povelje vršitelji dužnosti i članovi izvršnog tijela nacionalnog olimpijskog odbora mogu biti izabrani sukladno statutu nacionalnog olimpijskog odbora za razdoblje od četiri godine i imaju pravo na reizbor. Stoga, da ako pravila demokratskog izbora trebaju vrijediti za tijela nacionalnog olimpijskog odbora, da onda i tijela nacionalnog sportskog saveza trebaju biti birana, i to na skupštini saveza sastavljenoj od predstavnika članova saveza, svake četiri godine. Postavljena tijela saveza od strane Trgovačkog suda u Zagrebu, bez utemeljenosti takvog izbora u statutu kojeg su usvojile članice saveza na skupštini saveza, upućuje i na povredu načela utvrđenih olimpijskom poveljom, a upravo pripadanje olimpijskom pokretu podrazumijeva poštivanje olimpijske povelje. U obrazloženju je ujedno navedeno da to govori o nepoštivanju odredbe čl. 16. t. 1. alineja 3 Statuta HOO-a kojom se utvrđuje da je svrha osnivanja i djelovanja, razvoj, unaprjeđenje, širenje i promicanje sporta u Republici Hrvatskoj na načelima sporta i olimpizma. Postavljanje tijela od strane Trgovačkog suda u Zagrebu nije u skladu s načelima Olimpijske povelje, niti Zakonom o sportu, niti Zakonom o udrugama, niti statutom HOO-a, niti principima djelovanja nacionalnih sportskih saveza članova HOO- a, već je opravdano sa stanovišta potrebe rješavanja dugovanja saveza. Navedeno je i kako prema čl. 6. st. 1. Zakona o udrugama članovi upravljaju udrugom neposredno ili putem svojih izabranih predstavnika u tijelima udruge, na način propisan statutom. Navedeno je i da tužitelj i njegova tijela nisu izabrana i ne djeluju sukladno odredbama Zakona o sportu i Zakona o udrugama, a da to znači kako djelovanje tužitelja ne zadovoljava uvjete i kriterije utvrđene za članstvo u HOO-u.

28. U obrazloženju odluke navedeno je i da tužitelj nema odgovarajuće sjedište, nema statut niti temeljne opće akte kojima bi se utvrdio njegov status kao nacionalnog sportskog saveza, te da izražavajući nezadovoljstvo djelovanjem Hrvatskog golf saveza u stečaju, a prije svega i sa nametnutim, a ne izabranim osobama koje upravljaju radom saveza, velika većina hrvatskih golf klubova se izdvaja iz članstva Hrvatskog golf saveza i nastavlja djelovanje u Hrvatskoj golf udruzi. Također, u obrazloženju odluke navedeno je i da nisu ispunjeni ni kadrovski ni stručni uvjeti za rad i djelovanje tužitelja, a sve uslijed činjenice da stručna tijela saveza ne djeluju, već poslovanje vodi osoba utvrđena od strane Trgovačkog suda u Zagrebu, a ne kako to imaju svi nacionalni sportski savezi, da se stručna tijela biraju sukladno statutu saveza, od strane članova saveza (ukupnog članstva), a da se time postavlja upitnim i legalna provedba sustava natjecanja za hrvatske golfere i golf klubove.

29. U obrazloženju odluke navedeno je i da dugovi saveza nisu namireni po zaključenju stečajnog postupka, već samo reprogramirani do 2023. godine, što ukazuje da nisu osigurani materijalni uvjeti za djelovanje Hrvatskog golf saveza.

30. Zaključno, u obrazloženju odluke navedeno je da svi navedeni razlozi ukazuju kako Hrvatski golf savez ne ispunjava uvjete i kriterije utvrđene Statutom HOO-a za punopravno članstvo te slijedom toga HOO donosi odluku o prestanku članstva Hrvatskog golf saveza u HOO-u.

31. Iz presude Europskog suda za ljudska prava broj 66994/14 od 17. prosinca 2020. proizlazi da je tom presudom utvrđeno kako je u postupku koji se odnosi na odluku upravnih tijela o prestanku djelovanja tužitelja, i to odluku Gradskog ureda Grada Zagreba od 26. veljače 2009. kojom je utvrđeno da je tužitelj prestao djelovati, odluku Ministarstva uprave od 4. svibnja 2010., kojom je odbijena tužiteljeva žalba, odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 30. listopada 2013. kojom je odbijena tužba tužitelja za poništenje rješenja, odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2014. kojom je odbačena ustavna tužba, došlo do povrede čl. 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija) koji se odnosi na slobodu udruživanja i čl. 6. st. 1. Konvencije koji se odnosi na pravo na pošteno suđenje. Tom presudom je ujedno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.000,00 eura na ime naknade neimovinske štete i iznos od 2.800,00 eura na ima naknade troškova postupka i izdataka. Presuda je postala pravomoćna 17. ožujka 2021. Iz presude proizlazi da se povreda čl. 11. Konvencije odnosi na neopravdanu odluku domaćih tijela o prestanku djelovanja tužitelja, a povreda čl. 6. st. 1. Konvencije na postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske.

32. Iz obrazloženja presude Europskog suda za ljudska prava proizlazi kako je taj sud ocijenio da ugrožavanje slobode udruživanja udruge nije bilo opravdano. Taj sud naveo je kako u načelu prestanak postojanja udruge na temelju stečaja može se smatrati legitimnim ciljem koji se odnosi na sprječavanje nereda i zaštitu prava i sloboda drugih (točka 95. presude). Međutim, ugrožavanje slobode udruživanja mora odgovarati neodložnoj društvenoj potrebi i mora biti razmjerno legitimnom cilju koji se ostvaruje (točka 97. presude). Odluka o prestanku postojanje udruge je stroga i dalekosežna mjera koja za sobom nosi značajne posljedice te se može opravdati samo u strogo ograničenim slučajevima. Dakle, takva mjera može se donijeti samo u najtežim slučajevima, te nadležna tijela moraju pokazati da nema drugih načina za ostvarenje istih ciljeva koji bi manje ozbiljno ugrožavali slobodu udruživanja (točka 98. presude). Sud je u točki 99. presude naveo kako Vlada RH navodi da je odluka o prestanku tužitelja bila nužna jer zbog stečaja više nije mogao ispunjavati svrhu nacionalnog sportskog saveza, međutim kako sud ocjenjuje da se taj cilj mogao ostvariti oduzimanjem tužitelju statusa nacionalnog sportskog saveza pa da je taj cilj već ostvaren isključenjem tužitelja iz Hrvatskog olimpijskog odbora. U točki 100 presude sud je naveo da su domaća nadležna tijela primijenila mjerodavne odredbe Zakona o udrugama mehanički jer se njihov zaključak da je udruga prestala djelovati temelji samo na činjenici da je nad njom pokrenut stečajni postupak, a nisu razmatrala argumente udruge kako je odluka stečajnog upravitelja i skupštine vjerovnika da udruga nastavlja djelovati. Ocjena tog suda je da odluke domaćih tijela u postupku odlučivanja o prestanku postojanja, a posebice njihov zaključak da je udruga prestala djelovati, nisu utemeljene na prihvatljivoj ocjeni mjerodavnih činjenica. Zaključno, taj sud ocjenjuje da ugrožavanje slobode udruživanja tužitelja nije bilo opravdano.

33. U točki točki 137. presude Europskog suda za ljudska prava taj sud naveo je kako je isključenje tužitelja iz Hrvatskog olimpijskog odbora prvenstveno utemeljeno na pravnim posljedicama stečajnog postupka na udrugu te da stoga sud ne može spekulirati bi li do isključenja došlo da nije bilo odluke domaćih nadležnih tijela o prestanku postojanja udruge. Stoga je Europski sud odbio potraživanje tužitelja – podnositelja zahtjeva za naknadu imovinske štete jer nije uočio dovoljnu uzročno posljedičnu vezu između utvrđenih povreda i navodne imovinske štete.

34. Iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Uss-1/21 od 11. lipnja 2021. proizlazi da je tužitelj na temelju navedene presude Europskog suda za ljudska prava podnio prijedlog za ponavljanje postupka te je ovom presudom taj prijedlog prihvaćen i poništena su:

- presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske US-6644/2010 od 30. listopada 2013.,

- rješenje Ministarstva uprave Republike Hrvatske, klasa: UP/II-230-02/09-01/12 od 4. svibnja 2010.,

- rješenje Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba, klasa: UP/I-230-02/2009-

03/7 od 26. veljače 2009.

35. U obrazloženju ove presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske navedeno je kako tužitelj zbog stečaja zapravo nije prestao postojati jer je i dalje djelovao (točka 7. obrazloženja) pa da stoga uzimajući u obzir okolnosti konkretnog stečajnog postupka i kontinuirano djelovanje udruge, utvrđenje prestanka postojanja udruge nije bilo razmjerno cilju zbog kojeg je normirana odredba čl. 28. st. 1. t. 1.

Zakona o udrugama (točka 10. obrazloženja).

36. Prema tome, u upravnom postupku prvo je bilo doneseno rješenje Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. kojim je utvrđen prestanak djelovanja tužitelja iz razloga što je nad njim otvoren stečajni postupak. To rješenje je povodom žalbe tužitelja potvrđeno rješenjem Ministarstva uprave od 4. svibnja 2010., a potom je i presudom Visokog upravnog suda od 30. listopada 2013. odbijena tužba za poništenje ovih rješenja. Rješenjem Gradskog ureda za opću upravu od 27. siječnja 2014. tužitelj je brisan iz registra udruga. Potom je tužiteljeva ustavna tužba protiv navedenih rješenja odbačena odlukom Ustavnog suda od 20. ožujka 2014. Zatim je presudom Europskog suda za ljudska prava od 17. prosinca 2020. utvrđeno da je u navedenim upravnim postupcima tužitelju povrijeđena sloboda udruživanja iz čl. 11. Konvencije. Na temelju te presude odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 11. lipnja 2021. dopušteno je ponavljanje postupka i u konačnici ukinuto je rješenje kojim je utvrđen prestanak djelovanja tužitelja.

37. Pretpostavke odgovornosti za štetu su postojanje štetne radnje, štete, uzročno posljedične veze između štetne radnje i štete te krivnje sukladno odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 – dalje: ZOO). Pri tome se krivnja predmnjeva sukladno odredbi čl.

38. Odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01, 199/03, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

39. Donošenjem rješenja Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. te potom rješenja Ministarstva uprave kojim je to rješenje potvrđeno tužitelju je povrijeđena sloboda udruživanja, kako je to utvrđeno presudom Europskog suda za ljudska prava od 17. prosinca 2020. te su potom navedena rješenja upravnih tijela zbog toga i poništena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 11. lipnja 2021. Zakon o udrugama („Narodne novine“ broj: 88/01, 11/02) u čl. 28. nije propisivao stečaj kao razlog prestanka djelovanja udruge, već kao jedan od razloga prestanka postojanja udruge. Stoga je očigledno da nisu bile ispunjene pretpostavke za utvrđenje prestanka djelovanja tužitelja. Također, u stečajnom postupku donesena je odluka o nastavku djelovanja tužitelja, te je ujedno nakon potvrđivanja stečajnog plana stečajni postupak zaključen i tužitelj je nastavio djelovati kao udruga koja više nije u stečaju. Navedene očigledne okolnosti nisu uzete u obzir prilikom odlučivanja Gradskog ureda za opću upravu i Ministarstva uprave, već je odluka donesena formalistički, a ujedno je dovela i do brisanja tužitelja iz registra i time njegovog stvarnog prestanka postojanja, unatoč tome što je stečajni postupak okončan potvrđivanjem stečajnog plana. Stoga se radi o nezakonitom radu tijela lokalne samouprave i tijela državne uprave koje je dovelo do prestanka postojanja tužitelja i povrede slobode udruživanja, pa postoji odgovornost Republike Hrvatske za štetu.

40. U odnosu na štetu koju tužitelj potražuje pojedini vidovi štete predstavljaju izmaklu korist, a pojedini vidovi štete običnu štete. Prema odredbi čl. 1089. st. 3. ZOO- a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Prema odredbi čl. 1046.

ZOO-a obična šteta je umanjenje imovine.

41. U odnosu na izmaklu korist tužitelj potražuje naknadu štete u vidu novčanih sredstava koja bi mu bila isplaćena iz proračuna Hrvatskog olimpijskog odbora iz proračunske stavke redovni programi nacionalnih sportskih saveza u razdoblju od 2009. do 2024., da nije bio isključen iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru, zatim novčani iznos koji bi bio isplaćen od strane sponzora Ć za kojeg tvrdi da je raskinuo ugovor s tužiteljem zbog isključenja tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru, zatim zbog pada u naplaćenim članarinama, upisninama i kotizacijama zbog pada broja članova tužitelja.

42. Tužitelj potražuje običnu štetu u visu zateznih kamata za koje tvrdi da će ih biti dužan platiti vjerovnicima zbog zakašnjenja u plaćanju obveza te troškova vođenja raznih postupaka i izrada pravnih mišljenja.

43. Izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO-a ne može predstavljati iznos prihoda koje bi tužitelj ostvario u određenom razdoblju, već isključivo iznos neto dobiti, dakle, od ukupnih prihoda treba ujedno oduzeti i ukupne troškove koje bi tužitelj u tom razdoblju imao. Da protiv tužitelja nije bilo doneseno rješenje o prestanku djelovanja i potom o brisanju iz registra udruga, tada bi tužitelj u cijelom utuženom razdoblju ujedno i obavljao svoje redovite aktivnosti, što znači da bi mu nastali i troškovi obavljanja tih aktivnosti. Izmakla korist ne može se poistovjetiti s iznosom prihoda. Tužitelj navodi da bi dobivao sredstva iz proračunske stavke Hrvatskog olimpijskog odbora - redovni programi nacionalnih sportskih saveza, zatim iznos od sponzora te iznos od upisnina, članarina i kotizacija. Međutim, ti iznosi ne predstavljaju neto dobit, već bi oni bili korišteni za podmirenje troškova tužitelja u obavljanju njegovih aktivnosti (primjerice, organizacije sportskih natjecanja). Stoga, iznos izmakle koristi ne može predstavljati samo iznos prihoda koje bi tužitelj ostvario, a ne uzimajući u obzir i troškove koji bi mu u tom razdoblju nastali da nije utvrđen prestanak njegovog djelovanja i da nije brisan iz registra udruga, dakle, da je obavljao redovite aktivnosti i imao troškove za obavljanje tih aktivnosti.

44. Za utvrđivanje iznosa izmakle koristi tužitelja u utuženom razdoblju od 2009. do 2024. godine potrebna je detaljna analiza cjelokupnog njegovog poslovanja pri čemu bi se uzeli u obzir i prihodi, ali i napravila analiza cjelokupnih troškova koje bi imao i koji bi bili pokriveni s tim prihodima. Na taj način utvrdila bi se neto dobit, a upravo bi neto dobit mogla predstavljati iznos izmakle koristi. Radi utvrđivanja te činjenice potrebno je stručno znanje vještaka financijske struke, a tužitelj tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem pa stoga, tužitelj nije dokazao iznos izmakle koristi.

45. Ponovno se ukazuje kako način na koji tužitelj u svom izračunu u tužbu prikazuje izmaklu korist ne predstavlja izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO-a, već to samo predstavlja iznos prihoda, a ne uzima u obzir i iznos troškova koji bi tužitelj imao u redovnom poslovanju da nije doneseno rješenje o prestanku djelovanja i brisanju iz registra i za podmirenje kojih troškova bi ostvareni prihodi bili korišteni. Dakle, cjelokupan iznos prihoda ne bi ostao tužitelju kao dobit, već bi bi bio iskorišten za podmirenje troškova, a tužitelj nije dokazao koliko bi iznosila dobit.

46. Nadalje, u odnosu na štetu koja je tužitelju nastala zbog neisplate sredstava iz proračuna Hrvatskog olimpijskog odbora i njegovog isključenja iz Hrvatskog olimpijskog odbora ne postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje – donošenja rješenja kojim je utvrđen prestanak djelovanja tužitelja i njegovog brisanja iz registra udruga i štete.

47. Kako je već obrazloženo u prethodnim točkama 24. do 30. ovog obrazloženja Hrvatski olimpijski odbor donio je odluku o isključenju tužitelja iz svog članstva te u obrazloženju rješenja naveo razloge za tu odluku. Iz tih razloga vidljivo je da je postojalo više razloga za isključenje tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru te se razlog na koji se odnosi najopsežniji dio obrazloženja odluke ne odnosi na utvrđenje prestanka djelovanja tužitelja, već na okolnosti da tužitelj zbog otvaranja stečajnog postupka nema izabrane predstavnike, pa niti nakon zaključenja stečajnog postupka, već je njegove predstavnik odredio Trgovački sud u Zagrebu svojim rješenjem, a da prema rješenju kojim se potvrđuje stečajni plan tužitelj ne bi mogao sam izabrati svoje predstavnike sve do 2023. godine. U obrazloženju je izričito navedeno kao razlog za isključenje tužitelja iz članstva da postavljena tijela saveza od strane Trgovačkog suda u Zagrebu, bez utemeljenosti takvog izbora u statutu kojeg su usvojile članice saveza na skupštini saveza, upućuje i na povredu načela utvrđenih olimpijskom poveljom, a upravo pripadanje olimpijskom pokretu podrazumijeva poštivanje olimpijske povelje te da to govori o nepoštivanju odredbe čl. 16. t. 1. alineja 3 Statuta HOO-a kojom se utvrđuje da je svrha osnivanja i djelovanja, razvoj, unaprjeđenje, širenje i promicanje sporta u Republici Hrvatskoj na načelima sporta i olimpizma. Postavljanje tijela od strane Trgovačkog suda u Zagrebu nije u skladu s načelima Olimpijske povelje, niti Zakonom o sportu, niti Zakonom o udrugama, niti statutom HOO-a, niti principima djelovanja nacionalnih sportskih saveza članova HOO- a, već je opravdano sa stanovišta potrebe rješavanja dugovanja saveza. Svi razlozi zbog kojih je Hrvatski olimpijski odbor donio odluku o isključenju tužitelja navedeni su u točkama 24 do 30 obrazloženja ove presude. Iz tih razloga vidljivo je da bi Hrvatski olimpijski odbor donio odluku o isključenju tužitelja iz svojeg članstva i u situaciji da nije bilo doneseno predmetno rješenje Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. kojim je utvrđen prestanak djelovanja tužitelja. Stoga ne postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i isključenja tužitelja iz članstva jer bi to rješenje bilo doneseno već zbog toga što je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak i što tužitelj zbog toga više nije mogao imati osobe ovlaštene za zastupanje koje bi bile postavljenje sukladno Statutu Hrvatskog olimpijskog odbora i Olimpijskoj povelji, već je prvo imao stečajnog upravitelja postavljenog od stane suda, a potom, nakon zaključenja stečajnog postupka, predsjednika uprave i članove uprave koji su također određeni rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, te sve do 2023. godine tužitelj ne bi mogao imati izabrane predstavnike.

48. Valja istaknuti da je i u presudi Europskog suda za ljudska prava od 17. prosinca 2020. taj sud zauzeo pravno stajalište kako ne postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete i to u točki 137. presude te se ponovno ukazuje da je Europski sud za ljudska prava ocijenio kako je isključenje tužitelja iz Hrvatskog olimpijskog odbora prvenstveno utemeljeno na pravnim posljedicama stečajnog postupka na udrugu te da stoga sud (Europski sud za ljudska prava) ne može spekulirati bi li do isključenja došlo da nije bilo odluke domaćih nadležnih tijela o prestanku postojanja udruge. Stoga je Europski sud odbio potraživanje tužitelja – podnositelja zahtjeva za naknadu imovinske štete jer nije uočio dovoljnu uzročno posljedičnu vezu između utvrđenih povreda i navodne imovinske štete.

49. Niti u ovom parničnom postupku, isto kao i u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava, tužitelj nije dokazao postojanje činjenica iz kojih bi proizlazila uzročno posljedična veza između štetne radnje – rješenja o utvrđenju prestanka djelovanja tužitelja i štete – gubitka prihoda iz proračuna Hrvatskog olimpijskog odbora.

50. Eventualna nepravilnost odluke Hrvatskog olimpijskog odbora, kao zasebne udruge i pravne osobe, o isključenju tužitelja iz članstva ne tiče se odgovornosti Republike Hrvatske za štetu jer nije propisana odgovornost Republike Hrvatske za štetu prouzročenu odlukama Hrvatskog olimpijskog odbora. Također, tužitelj navodi da je štetna radnja donošenja rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu o utvrđenju prestanka djelovanja tužitelja, a ne odluka Hrvatskog olimpijskog odbora o isključenju tužitelja iz članstva. Za tu odluku tužitelj ne navodi da je štetna radnja, već da je posljedica štetne radnje.

51. Kako ne postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i isključenja tužitelja iz Hrvatskog olimpijskog odbora, to ujedno ne postoji niti uzročno posljedična veza između tužiteljevog gubitka prihoda od sponzora Kompas Zagreb d.d. i štetne radnje. Ovo stoga što već sam tužitelj navodi da je Kompas Zagreb d.d. otkazao ranije sklopljeni sponzorski ugovor s tužiteljem iz razloga što se u tom ugovoru nalazila odredba kako se ugovor može otkazati ako tužitelj izgubi članstvo u Hrvatskom olimpijskom odboru.

52. Iz ugovora o poslovnoj suradnji proizlazi da su taj ugovor sklopili Kompas Zagreb d.d. i tužitelja 14. kolovoza 2010. Čl. 14. tog ugovora ugovoreno je da se Kompas Zagreb d.d. obvezuje platiti u korist tužitelja 22.500,00 eura na dan 1. listopada 2010., 22.500,00 eura na dan 1. rujna 2012. Čl. 15. ugovora ugovoreno je da je ugovor sklopljen do 31. prosinca 2013., da je razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2014. otkazni rok te je Kompas Zagreb d.d. za vrijeme trajanja otkaznog roka dužan platiti tužitelju iznos od 15.000,00 eura na dan 1. rujna 2014. Prema tome, da nije došlo do otkaza ugovora, Kompas Zagreb d.d. bio bi dužan platiti tužitelju ukupno 60.000,00 eura.

53. Međutim, odredbom čl. 17. st. 2. ugovora o poslovnoj suradnji određeno je da Kompas Zagreb d.d. može u svako doba otkazati taj ugovor bez plaćanja bilo kakve odštete tužitelju ako nad tužiteljem bude ponovno otvoren stečajni postupak ili ako tužitelj izgubi status punopravnog člana Hrvatskog olimpijskog odbora.

54. Sam tužitelj navodi da je Kompas Zagreb d.d. otkazao ugovor o poslovnoj suradnji zbog isključenja tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru. Kako je već obrazloženo, do isključenja tužitelja iz članstva došlo bi i bez donošenja rješenja o prestanku djelovanja tužitelja, kako to proizlazi iz odluke Hrvatskog olimpijskog odbora o isključenju tužitelja gdje su jasno navedeni razlozi isključenja tužitelja, a koji se tiču okolnosti što tužitelj sve do 2023. godine ne bi mogao imati osobe ovlaštene za zastupanje izabrane u skladu sa statutom, već su te osobe određene rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu. To znači da ne postoji uzročno posljedična veza niti između štetne radnje – rješenja o utvrđenju prestanka djelovanja tužitelja i štete u vidu toga što Kompas Zagreb nije platio tužitelju iznos od 60.000,00 eura koliko bi mu platio da je taj ugovor ostao na snazi.

55. Iz istih razloga tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze niti između štete u vidu gubitka sredstava po osnovi upisnina, članarina i kotizacija zbog smanjenja broja članova tužitelja. Sam tužitelj u točki 7.3. tužbe na stranici 10 tužbe navodi da nije logično niti životno da će klubovi ostati u udruzi koja je isključenja iz najvišeg nacionalnog sportskog tijela. Tužitelj zahtijeva naknadu štete u vidu gubitka upisnina, članarina i kotizacija za razdoblje od 2011. do 2022. godine.

56. Iz isprava u spisu ne proizlazi da su članovi tužitelja napustili članstvo u tužitelju upravo zbog toga što je doneseno rješenje kojim se utvrđuje prestanak djelovanja tužitelja, odnosno da ne bi napustili to članstvo u situaciji da to rješenje nije doneseno. Kako je već obrazloženo, iz odluke Hrvatskog olimpijskog odbora o isključenju tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru vidljivo je da se to rješenje temelji na drugim razlozima kojima je posvećen najveći dio obrazloženje te odluke. Dakle, tužitelj bi izgubio članstvo u Hrvatskom olimpijskom odboru i bez donošenja tog rješenja, iz činjenica koje se tiču vođenja stečajnog postupka i imenovanju tijela od strane suda, a ne način određen statutom. Iz isprava u spisu ne proizlazi da bi članovi tužitelja zadržali svoje članstvo u tužitelju u situaciji da je tužitelj samo isključen iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru, a da ne postoji ujedno i rješenje o prestanku djelovanja. Ovaj sud slaže se sa zaključkom i samog tužitelja da nije logično niti uvjerljivo da će klubovi ostati u udruzi koja je isključena iz najvišeg nacionalnog sportskog tijela. Ono što jest uvjerljivo je da će se najveći broj klubova učlaniti u onu udrugu koja jest član Hrvatskog olimpijskog odbora. Kako je već više puta obrazloženo, ne postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i isključenja tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru pa time tužitelj nije dokazao niti postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje i gubitka članova i time gubitka prihoda od upisnina, članarina i kotizacija. Nadalje, nad tužiteljem je otvoren stečajni postupak 23. siječnja 2009. Uzimajući u obzir tu činjenicu, tužitelj na temelju isprava u spisu nije dokazao da je razlog zašto su u razdoblju od otvaranja stečajnog postupka pa do donošenja odluke Hrvatskog olimpijskog odbora o isključenju tužitelja 7. rujna 2010. klubovi napustili članstvo u tužitelju samo zbog rješenja o utvrđenju prestanka djelovanja tužitelja, a ne i zbog činjenice što je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak i što tužitelj zbog toga više nije imao izabrane zastupnike u skladu sa statutom, već stečajnog upravitelja kojeg je imenovao Trgovački sud u Zagrebu. Tužitelj navodi da je do proglašenog prestanka djelovanja 26. veljače 2009. imao 37 članova – 31 klub i 6 udruga, a da je nakon izlaska iz stečaja ostalo samo 8 članova – 7 klubova i 1 udruga. Nakon zaključenja stečajnog postupka, tužitelj je izgubio članstvo u Hrvatskom olimpijskom odboru pa okolnost što se nakon zaključenja stečaja klubovi nisu vratili u članstvo tužitelja ne znači da je to bilo zbog toga što je nad tužiteljem doneseno rješenje o prestanku djelovanja, odnosno da bi se bez tog rješenja vratili u članstvo u situaciji kada je tužitelj izgubio status člana Hrvatskog olimpijskog odbora.

57. U odnosu na štetu koju zahtijeva po osnovi zateznih kamata tužitelj navodi da trpi imovinsku štetu „na način da se bitno povećao iznos koji će – prije ili kasnije - morati isplatiti svim stečajnim vjerovnicima na ime zatezne kamate na njihove stečajne tražbine.“ Već iz ovih navoda tužitelja proizlazi da do sada još nije platio nikakve zatezne kamate vjerovnicima pa prema tome u ovom trenutku još nije došlo do umanjenja njegove imovine u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a. Prema tome, ovdje bi se radilo o budućoj eventualnoj imovinskoj šteti, koju bi tužitelj mogao potraživati samo ako mu stvarno i nastane, dakle, ako će ti vjerovnici zaista i zahtijevati isplatu zateznih kamata i ako će tužitelj zaista i platiti te zatezne kamate. Tek plaćanjem zateznih kamata bi tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja imovine po toj osnovi i tek onda bi mogao zahtijevati naknadu te štete. Prema odredbi čl. 1086. ZOO-a ne može se zahtijevati naknada buduće imovinske štete jer se sukladno toj odredbi obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Stoga je već iz ovog razloga taj tužbeni zahtjev neosnovan.

58. Neovisno o navedenom, tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje i štete u vidu zateznih kamata.

59. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu St-267/08 od 28. lipnja 2010. kojim je potvrđen stečajni plan određeno je da ukupan iznos obveza prema stečajnim vjerovnicima iznosi 1.248.075,00 kn te se utvrđuje sljedeća dinamika plaćanja:

- na dan 28. prosinca 2011. – 100.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2012. – 50.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2013. – 120.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2014. – 50.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2015. – 135.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2016. – 50.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2017. – 150.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2018. – 50.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2019. – 150.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2020. – 50.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2021. – 150.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2022. – 50.000,00 kn,

- na dan 28. prosinca 2023. – 143.075,00 kn.

Tim rješenjem određeno je i da vjerovnici zadržavaju pravo na isplatu cjelokupnog iznosa zatezne kamate na njihove tražbine propisane zakonom. U roku od 60 dana po isplati posljednjeg dijela glavnice tražbina vjerovnicima uprava tužitelja je dužna sačiniti precizan obračun iznosa zatezne kamate koji je nastao u odnosu na glavnicu cjelokupnog iznosa tražbina vjerovnika do trenutka dok cjelokupan iznos tražbina vjerovnika bez kamata nije isplaćen.

60. Da bi postojala uzročno posljedična veza između štetne radnje – rješenja Gradskog ureda za opću upravu o prestanku djelovanja tužitelja i štete po osnovi zateznih kamata mora se raditi o situaciji da bi tužitelj u slučaju da to rješenje nikada nije bilo doneseno, mogao platiti sve obveze prema vjerovnicima u rokovima dospijeća, kako je utvrđeno rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu St-267/08 od 28. lipnja 2010. kojim je potvrđen stečajni plan. Tužitelj tu činjenicu nije dokazao na temelju isprava u spisu te je za utvrđivanje te činjenice potrebno stručno znanje financijske struke, odnosno izvođenje dokaza financijskim vještačenjem gdje bi vještak analizirao ukupne prihode i rashode koje bi tužitelj ostvarivao u ovom razdoblju te bi se na temelju toga utvrđivalo bi li mogao podmirivati sve svoje obveze u rokovima dospijeća. Tužitelj nije predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje, tužitelj je u rujnu 2010. godine isključen iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru, a kako je već obrazloženo, glavni razlozi za isključenje koji su najiscrpnije obrazloženi u toj odluci ne tiču se rješenja o utvrđenju prestanka djelovanja tužitelja, već se tiču vođenja stečajnog postupka, te imenovanja osoba ovlaštenih za zastupanje rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu (što Hrvatski olimpijski odbor na stranici 4 svoje odluke, odlomak drugi, list 194 sudskog spisa naziva „nametnutim, a ne izabranim osobama“, a na stranici 3 svoje odluke protivnim pravilima Olimpijske povelje, Zakona o sportu, Zakona o udrugama i Statutu Hrvatskog olimpijskog odbora). Prema tome, jasno je da je odluka o isključenju tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru prvenstveno uvjetovana drugim razlozima, a ne rješenjem o utvrđenju prestanka djelovanja tužitelja (jednako tako zaključio je i Europski sud za ljudska prava u presudi od 17. prosinca 2020., točka 137. te presude). U situaciji kada je tužitelj isključen iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru godinu i tri mjeseca prije nego što je dospjela prva rata prema stečajnim vjerovnicima iz stečajnog plana, zaista se iz isprava u spisu ne može utvrditi da bi tužitelj u situaciji da nije doneseno rješenje o prestanku djelovanja ostvarivao dovoljno prihoda za podmirenje svojih obveza, a tužitelj izvođenje dokaza financijskim vještačenje nije predložio.

61. U odnosu na zahtjev za naknadu štete po osnovi troškova postupka pred Europskim sudom za ljudska prava tužitelj navodi kako su mu nastali troškovi zastupanja po odvjetniku u iznosu od 23.175,00 kn i troškovi prevođenja u iznosu od 9.025,00 kn. Iz računa koje je ispostavila odvjetnica Ines Bojić proizlazi kako je ona ispostavila tužitelju sljedeće račune:

- račun broj 180/POSL1-BG/02 2016 u iznosu od 6.250,00 kn za akontaciju za zastupanje u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava,

- račun broj 3/POSL-1-BG/02 2017 u iznosu od 12.500,00 kn za akontaciju za zastupanje u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava,

- račun broj 37/POSL1-BG/02 2020 u iznosu od 1.300,00 kn za podnesak od 11. ožujka 2020. u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava,

- račun broj 3/POSL 1-BG/02 2020 u iznosu od 3.125,00 kn za podnesak od 9. siječnja 2020. u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava.

62. Iz potvrda Privredne banke Zagreb d.d. i naloga za plaćanje (list 259-262 spisa) proizlazi da je tužitelj platio odvjetnici Ines Bojić iznose kako slijedi:

- 2.500,00 kn 24. ožujka 2017.,

- 6.250,00 kn 12. prosinca 2016.,

- 6.250,00 kn 18. siječnja 2017.,

- 3.750,00 kn 29. travnja 2021.,

- 1.300,00 kn 24. ožujka 2020.,

- 3.125,00 kn 23. siječnja 2020.,

što ukupno iznosi 23.175,00 kn.

63. Tužitelj nije dostavio podneske od 11. ožujka 2020. i 9. siječnja 2020. koji se navode u računima odvjetnice Ines Bojić pa nije dokazao da su te radnje bile potrebne za vođenje postupka. Tužitelj nije dostavio niti jedan podnesak ili zapisnik iz tog postupka pa nije dokazao koje konkretne radnje je odvjetnica poduzela.

64. Iz računa sudskog tumača Katarine Bijelić Beti proizlazi da je sudski tumač ispostavio tužitelju račune za uslugu prevođenja, i to:

- račun broj 11/P1/1 u iznosu od 4.000,00 kn te je kao opis usluge navedeno: Prijevod:

Sud za ljudska prava 66994/14.,

- račun broj 024/P1/1 u iznosu od 4.500,00 kn te je kao opis usluge navedeno ovjereni prijevod presude ECHR-a s engleskog jezika,

- račun broj 054/P1/1 u iznosu od 525,00 kn te je kao opis usluge navedeno ovjereni prijevod presude na engleski jezik.

65. Iz naloga za plaćanje (list 266, 267 spisa), proizlazi da je tužitelj platio sudskom tumaču sljedeće iznose:

- 1.250,00 kn 17. travnja 2021.,

- 525,00 kn 21. srpnja 2021.,

- 1.000,00 kn 29. travnja 2021.,

- 2.250,00 kn 20. travnja 2021.,

što ukupno iznosi 5.025,00 kn.

66. Iz presude Europskog suda za ljudska prava broj 66994/14 od 17. prosinca 2020. proizlazi da je taj sud pod točkom 144., 145. i 146. presude odlučio o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova postupka. Europski sud je naveo kako je tužitelj potraživao naknadu troškova postupka u iznosu od 41.250,00 kn, a da prema praksi suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ako se dokaže da oni stvarno i nužno nastali da su u razumnom iznosu. Sud je naveo kako u ovom predmetu imajući u vidu dokumente koje ima u posjedu i navedene kriterije, sud smatra razumnim dodijeliti iznos od 2.800,00 eura tužitelju za troškove postupka, koji iznos se plaća direktno na račun tužitelja.

67. Prema tome, tužitelj je u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava postavio zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 41.250,00 kn te je Europski sud o njegovom zahtjevu i o odlučio i naložio tuženiku platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.800,00 eura (tadašnjih 21.096,60 kn).

68. Iznos troškova postupka ne predstavlja štetu koja je nastala tužitelju, već su to izdaci za vođenje postupka koji se nadoknađuju prema pravilima odnosnog postupka. U konkretnom slučaju Europski sud je prema pravilima koja vrijede za postupak pred Europskim sudom i odredio tužitelju naknadu troškova postupka u iznosu od 2.800,00 eura, koji iznos mu je tuženik dužan i platiti na temelju te presude Europskog suda te bilo kakvi daljnji izdaci ne predstavljaju štetu tužitelju, već izdatke za koje nema pravo na naknadu troškova postupka prema pravilima postupka pred Europskim sudom za ljudska prava.

69. Stoga, tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu troškova postupka pred Europskim sudom za ljudska prava je neosnovan.

70. Nadalje, kako su tužitelju presudom Europskog suda za ljudska prava već dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 2.800,00 eura, to bi u tom dijelu dosuđivanje troškova postupka, sada kao naknada štete u ovom parničnom postupku, predstavljalo dvostruku naplatu troškova postupka u iznosu koji se odnosi na 2.800,00 eura. Tužitelj nije dokazao na koje konkretne radnje se tih 2.800,00 eura odnosi, a kako je već obrazloženo nije dokazao koje konkretne radnje je odvjetnica Ines Bojić poduzela u tom postupka i jesu li bile potrebne, pa uzimajući u obzir i troškove prijevoda, nije dokazao da su postojale radnje potrebne za vođenje postupka koje bi prelazile iznos od 2.800,00 eura koji je Europski sud tužitelju već dosudio.

71. Tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta i u vidu troškova izrade pravnog mišljenja profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu KĐ, koje je tužitelj zatražio u svrhu vođenja upravnih postupaka te pravnih mišljenja profesora KĐ i NĐ, koje je zatražio u svrhu vođenja ovog parničnog postupka i podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora tuženiku prije podnošenja tužbe.

72. Iz pravnog mišljenja (list 269-270 spisa), proizlazi da je KĐ sačinio pravno mišljenje 7. ožujka 2011. koje je naručio tužitelj, a pravno mišljenje odnosi se na mišljenje navedenog profesora o zakonitosti rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu, klasa: UP/I-230-02/009-03/7 od 26. veljače 2009. kojim je utvrđen prestanak djelovanja tužitelja i rješenja Ministarstva uprave Republike Hrvatske, klasa: UP/II-230-02/09-01/12 od 4. svibnja 2010. kojim je odbijena žalba protiv navedenog rješenja Gradskog ureda za opću upravu. Iz pravne analize (list 271- 272 spisa) proizlazi da je KĐ izradio i to pravno mišljenje 30. prosinca 2016., a njegov predmet je mišljenja ovog profesora o zakonitosti presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-6644/2010 od 30. listopada 2023.

73. Iz naloga za plaćanje (list 268 spisa) proizlazi da je tužitelj platio KĐ iznos od 1.750,00 kn 30. prosinca 2016. za izradu pravnog mišljenja i Pravnom fakultetu u Zagrebu iznos od 4.305,50 kn 25. studenog 2016. za izradu pravnog mišljenja, ukupno 6.055,00 kn.

74. Iz ugovora o autorskom djelu proizlazi da su ga sklopili KĐ i tužitelj **.**.2024. Predmet ugovora je izrada pravnog mišljenja u odnosu na pravno pitanje odgovornosti države za štetu prouzročenu rješenjem o prestanku djelovanja tužitelja od 26. veljače 2009., a ugovorena naknada je 2.000,00 eura.

75. Iz ugovora o izradi autorskog djela proizlazi da su ga sklopili HĐ i tužitelja **.**.2024. Predmet ugovora je izrada pravnog mišljenja u odnosu na pravno pitanje odgovornosti države za štetu na temelju rješenja o utvrđenju prestanka djelovanja tužitelja od 26. veljače 2009., donesenog po Gradskom uredu za opću upravu, a ugovorena naknada je 4.000,00 eura uvećano za pdv (dakle, ukupno 5.000,00 eura).

76. Iz pravnog mišljenja proizlazi da je KĐ **.**.2024. izradio pravno mišljenje o pitanju analize i obrazloženja o učincima rješenja o prestanku djelovanja tužitelja, mišljenje o nastanku štete uzrokovane time rješenjem, analizu povezanosti donesenog rješenja s isključenjem tužitelja iz Hrvatskog olimpijskog odbora, analizu povezanosti donesenog rješenja s gubitkom članstva tužitelja u Međunarodnoj golf federaciji i Europskoj golf asocijaciji, analizu povezanosti donesenog rješenja sa sudskim postupcima pred arbitražnim sudom u Lausannei i Europskim sudom za ljudska prava, analizu povezanosti donesenog rješenja i gubitka financijskih prihoda tužitelja, analizu povezanosti donesenog rješenja i uvećanja prava na zateznu kamatu stečajnih vjerovnika, analizu i mišljenje o primjeni zakonskih odredbi o odgovornosti države za štetu.

77. Iz pravnog mišljenja proizlazi da je HĐ izradio pravno mišljenje 24. travnja 2024. o pitanjima je li tužitelj pretrpio štetu na temelju rješenja o prestanku djelovanja od 26. veljače 2009., kakva je uzročno posljedična veza između rješenja o prestanku djelovanja, isključenja tužitelja iz Hrvatskog olimpijskog odbora i prestanka financiranja tužitelja iz proračuna HOO-a, kakva je uzročno posljedična veza između dodatnog povećanja zateznih kamata u korist stečajnih vjerovnika, kakva je uzročno posljedična veza između sudskih postupaka tužitelja pred Arbitražnim sudom za sport i Europskim sudom za ljudska prava i rješenja o prestanku djelovanja tužitelja, što je uzrokovalo izostanak osnovnih izvora prihoda tužitelja (upisnine, članarine, kotizacije), što je uzrokovalo otkazivanje ugovora o sponzorstvu, što predstavlja stvarnu štetu, a što izmaklu dobit tužitelja, što prema zakonu predstavlja štetu te je li umanjenje imovine oštećenika uvjetovano time što je oštećenik morao činiti s istom imovinom ili time koliko dugo je istu imovinu morao držati u posjedu.

78. Iz isprava u spisu ne proizlazi da je tužitelj platio profesorima naknadu za izradu ova dva pravna mišljenja jer se niti jedan nalog za plaćanje i izvadak o prometu i stanju na računu ne odnosi na plaćanje 5.000,00 eura NĐ i 2.000,00 eura KĐ.

79. Niti jedno od svih prethodno navedenih pravnih mišljenja nije bilo potrebno za vođenje upravnog spora, a niti ovog parničnog postupka jer pravna mišljenja ne predstavljaju izvor prava, niti dokaz u postupku, niti sud sudi na temelju pravnih mišljenja. Tužitelj je mogao pokrenuti upravni spor, kao i ovaj parnični postupak i bez prilaganja pravnih mišljenja. Također, tužitelja zastupa odvjetnik u svim postupcima koje je vodio, uključujući i ovaj parnični postupak, a odvjetnik ima stručna znanja o pravnim pitanjima i za donošenje odluke hoće li pokrenuti sudski postupak i bez pravnih mišljenja profesora pravnih fakulteta. Trošak pravnih mišljenja ne predstavlja štetu tužitelja, već je to samostalna odluka tužitelja da izradi pravna mišljenja koja nisu bila potrebna za vođenje sudskih postupaka koje je pokrenuo. Stoga je i u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan.

80. U odnosu na zahtjev za naknadu štete po osnovi troškova vođenja postupka pred Arbitražnim sudom za sport povodom isključenja tužitelja iz Europske golf asocijacije, iz arbitražne odluke Arbitražnog suda za sport od 20. lipnja 2011. proizlazi da je tom odlukom prihvaćena žalba tužitelja podnesena 17. studenog 2010., odluka o isključenju tužitelja koju je Europska golf asocijacija donijela 17. listopada 2010. stavljena je van snage i određeno je da će Europska golf asocijacija platiti 3.000,00 CHF tužitelju na ime tužiteljevih pravnih pristojbi i izdataka.

81. Iz naloga za plaćanje i izvadaka o stanju i prometu na računu proizlazi da je tužitelj platio sljedeće iznose:

- 2.000,00 CHF na ime odvjetničkih usluga NĐM **.**.2012.,

- 650,00 CHF na ime odvjetničkih usluga NĐM **.**.2012.,

- 350,00 CHF na ime odvjetničkih usluga NĐM **.**.2012.,

- 4.000,00 CHF na ime odvjetničkih usluga NĐM **.**.2011.,

- 500,00 CHF na ime sudske pristojbe 1. prosinca 2010.,

82. Iz računa Kompas Zagreb d.d. od 6. svibnja 2011. proizlazi da je to društvo ispostavilo tužitelju račun u iznosu od 4.830,00 kn za avionsku kartu od Zagreba do Geneve s polaskom 2. svibnja 2011. i povratkom 4. svibnja 2011.

83. Iz računa MĐ, vlasnika auto taksi prijevoznik proizlazi da je tužitelj platio 150,00 kn trošak taksi prijevoza do Zračne luke Zagreb 2. svibnja 2011.

84. Iz računa Beau-Rivage Palace proizlazi da je zastupnik po zakonu tužitelja ĆĐ odsjeo u tom hotelu u Lausanni u razdoblju od 2. svibnja 2011. do 4. svibnja 2011. i platio cijenu smještaja 2.332,50 CHF.

85. Iz računa Taxi services Sarl. proizlazi da je ĆĐ platio troškove taksi prijevoza u Lausanni u iznosu od 43,00 CHF (jedan račun u iznosu od 20,00 CHF i drugi račun u iznosu od 23,00 CHF).

86. Prvenstveno valja istaknuti da iz navedene odluke Arbitražnog suda za sport proizlazi kako je tužitelj u postupku pred Arbitražnim sudom za sport postavio zahtjev za naknadu troškova postupka te je Arbitražni sud za sport o njegovom zahtjevu i o odlučio i naložio tuženiku u tom postupku (Europskoj golf asocijaciji) platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.000,00 CHF.

87. Iznos troškova postupka ne predstavlja štetu koja je nastala tužitelju, već su to izdaci za vođenje postupka koji se nadoknađuju prema pravilima odnosnog postupka. U konkretnom slučaju Arbitražni sud za sport je prema pravilima koja vrijede za postupak pred tim sudom i odredio tužitelju naknadu troškova postupka u iznosu od 3.000,00 CHF, koji iznos mu je tuženik iz tog postupka dužan i platiti na temelju te odluke te bilo kakvi daljnji izdaci ne predstavljaju štetu tužitelju, već izdatke za koje nema pravo na naknadu troškova postupka prema pravilima postupka pred Arbitražnim sudom za sport.

88. Stoga, tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu troškova postupka pred Arbitražnim sudom za sport je već iz ovog razloga neosnovan.

89. Nadalje, tužitelj u tužbu (točka 7.3. tužbe) navodi kako su razlozi za isključenje tužitelja iz Europske golf asocijacije bili donošenje rješenja o prestanku djelovanja tužitelja od 26. veljače 2009. i isključenje tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru. Dakle, već iz činjeničnih navoda samog tužitelja proizlazi kako donošenje rješenja o prestanku djelovanja nije jedini razlog njegovog isključenja iz Europske golf asocijacije, već je to i donošenje odluke Hrvatskog olimpijskog odbora o isključenju tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru.

90. Iz odluke Arbitražnog suda za sport također proizlazi da je jedan od temeljnih razloga zbog kojih je Europska golf asocijacija donijela odluku o isključenju tužitelja bio u tome što je tužitelj isključen iz Hrvatskog olimpijskog odbora. Tako iz točke 2.25 te odluke proizlazi da je Europska golf asocijacija donijela odluku na temelju, ne samo očitovanja Gradskog ureda za opću upravu i Ministarstva uprave, već i dopisa Hrvatskog olimpijskog odbora od 16. rujna 2010. Također, iz točke 4.3.2. i 4.3.4. odluke proizlazi da je Europska golf asocijacija isključila tužitelja iz svog članstva jer je primila dopis od Hrvatskog olimpijskog odbora iz kojeg proizlazi da tužitelj više ne predstavlja golf u Republici Hrvatskoj. Nadalje, iz točke 4.14. i točke 4.17. odluke proizlazi da je odluka Europske golf asocijacije po ocjeni tog suda nepravovaljana, između ostalog zato što je tužitelju u postupku pred Europskog golf asocijacijom povrijeđeno pravo na saslušanje na način da Europska golf asocijacija nije omogućila tužitelju d ase očituje o dopisu kojeg je zaprimila od Hrvatskog olimpijskog odbora, odnosno nije obavijestila tužitelja kako taj dopis smatra od važnosti za moguće isključenje tužitelja na glavnoj skupštini 2010. godine pa time tužitelju nije omogućeno pripremanje obrane.

91. Dakle, iz ove odluke proizlazi kako je jedan od temeljnih razloga zbog kojih je Europska golf asocijacija donijela odluku o isključenju tužitelja taj što tužitelj više ne predstavlja golf u Republici Hrvatskoj jer je isključen iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru. Prema tome, ta odluka bila bi donesena već zbog toga što je tužitelj isključen iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru, a kako je već obrazloženo u točkama 24. do 30. obrazloženja ove presude Hrvatski olimpijski odbor donio je odluku o isključenju tužitelja iz svog članstva te u obrazloženju rješenja naveo razloge za tu odluku. Iz tih razloga vidljivo je da je postojalo više razloga za isključenje tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru te se razlog na koji se odnosi najopsežniji dio obrazloženja odluke ne odnosi na utvrđenje prestanka djelovanja tužitelja, već na okolnosti da tužitelj zbog otvaranja stečajnog postupka nema izabrane predstavnike, pa niti nakon zaključenja stečajnog postupka, već je njegove predstavnik odredio Trgovački sud u Zagrebu svojim rješenjem, a da prema rješenju kojim se potvrđuje stečajni plan tužitelj ne bi mogao sam izabrati svoje predstavnike sve do 2023. godine. U obrazloženju je izričito navedeno kao razlog za isključenje tužitelja iz članstva da postavljena tijela saveza od strane Trgovačkog suda u Zagrebu, bez utemeljenosti takvog izbora u statutu kojeg su usvojile članice saveza na skupštini saveza, upućuje i na povredu načela utvrđenih olimpijskom poveljom, a upravo pripadanje olimpijskom pokretu podrazumijeva poštivanje olimpijske povelje te da to govori o nepoštivanju odredbe čl. 16. t. 1. alineja 3 Statuta HOO-a kojom se utvrđuje da je svrha osnivanja i djelovanja, razvoj, unaprjeđenje, širenje i promicanje sporta u Republici Hrvatskoj na načelima sporta i olimpizma. Postavljanje tijela od strane Trgovačkog suda u Zagrebu nije u skladu s načelima Olimpijske povelje, niti Zakonom o sportu, niti Zakonom o udrugama, niti statutom HOO-a, niti principima djelovanja nacionalnih sportskih saveza članova HOO-a, već je opravdano sa stanovišta potrebe rješavanja dugovanja saveza. Svi razlozi zbog kojih je Hrvatski olimpijski odbor donio odluku o isključenju tužitelja navedeni su u točkama 24 do 30 obrazloženja ove presude. Iz tih razloga vidljivo je da bi Hrvatski olimpijski odbor donio odluku o isključenju tužitelja iz svojeg članstva i u situaciji da nije bilo doneseno predmetno rješenje Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. kojim je utvrđen prestanak djelovanja tužitelja. Stoga ne postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i isključenja tužitelja iz članstva jer bi to rješenje bilo doneseno već zbog toga što je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak i što tužitelj zbog toga više nije mogao imati osobe ovlaštene za zastupanje koje bi bile postavljenje sukladno Statutu Hrvatskog olimpijskog odbora i Olimpijskoj povelji, već je prvo imao stečajnog upravitelja postavljenog od stane suda, a potom, nakon zaključenja stečajnog postupka, predsjednika uprave i članove uprave koji su također određeni rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, te sve do 2023. godine tužitelj ne bi mogao imati izabrane predstavnike.

92. Kako nema pravno relevantne uzročne veze između donošenja rješenja o utvrđenju prestanka djelovanja tužitelja od 26. veljače 2009. i isključenju tužitelja iz članstva iz Hrvatskog olimpijskog odbora jer bi tužitelj bio isključen i neovisno o tom rješenju, a odluka Europske golf asocijacije o isključenju tužitelja iz njezinog članstva temelji se i na isključenju tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru, to ne postoji niti pravno relevantna uzročna veza između tužiteljevih troškova postupka pred Arbitražnim sudom za sport i donošenja rješenja o utvrđenju prestanka djelovanja tužitelja. To također proizlazi iz već navedenih točki 4.14. i 4.17 odluke Arbitražnog suda za sport u kojima je navedeno kako je razlog za nepravovaljanost odluke Europske asocijacije za golf, između ostalog, taj što je došlo do povrede tužiteljevog prava na saslušanje, dakle, proceduralna pogreška Europske golf asocijacije koja nije omogućila tužitelju da se očituje o dopisu Hrvatskog olimpijskog odbora i time pripremi svoju obranu prije održavanja skupštine Europske golf asocijacije.

93. Nadalje, kako su tužitelju odlukom Arbitražnog suda za sport već dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 3.000,00 CHF, to bi u tom dijelu dosuđivanje troškova postupka, sada kao naknada štete u ovom parničnom postupku, predstavljalo dvostruku naplatu troškova postupka u iznosu koji se odnosi na 3.000,00 CHF. Također, tužitelj nije dostavio konkretne podneske ili druge radnje koje je odvjetnik poduzimao u tom postupku pa nije moguće utvrditi da su sve radnje odvjetnika za koja sada potražuje naknadu bile potrebne za vođenje postupka.

94. U odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog pobijanja odluke o isključenju tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru tužitelj navodi da je tu odluku prvo pokušao osporiti na Višoj sportskoj arbitraži pri Hrvatskom olimpijskom odboru, a potom pred arbitražnim sudom za sport.

95. Iz izvatka o prometu i stanju na računu proizlazi da je tužitelj platio pristojbu za postupak pred Višom sportskom arbitražom u iznosu od 8.000,00 kn 9. kolovoza 2011.

96. Iz izvatka o stanju i prometu na računu proizlazi da je tužitelj platio sljedeće iznose:

- 5.250,00 CHF na ime odvjetničkih usluga NĐM **.**.2012.,

- 2.500,00 CHF na ime odvjetničkih usluga NĐM **.**.2012.,

- 150,00 CHF na ime odvjetničkih usluga NĐM **.**.2012.,

- 1.000,00 CHF na ime sudske pristojbe 17. svibnja 2012.,

- 18.000,00 CHF na ime sudske pristojbe 20. srpnja 2012.,

- 18.000,00 CHF na ime sudske pristojbe 16. kolovoza 2012.

97. Kako je već obrazloženo, ne postoji uzročno posljedična veza između isključenja tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru i rješenja od 26. veljače 2009. kojim je utvrđen prestanak djelovanja tužitelja jer iz razloga navedenih u obrazloženju te odluke proizlazi kako bi odluka o isključenju bila donesena i u situaciji da nije nije postojalo rješenje o prestanku djelovanja, i to iz razloga koji se tiču vođenja stečajnog postupka, reprogramiranja dugova i imenovanja osoba ovlaštenih za zastupanje od strane Trgovačkog suda u Zagrebu, bez mogućnosti da članovi tužitelja izaberu predstavnike sve do kraja 2023. godine (13 godina nakon donošenja odluke).

98. Stoga, ne postoji uzročno posljedična veza između troškova postupka pred Višom sportskom arbitražom HOO-a i Arbitražnog suda za sport i rješenja od 26. veljače 2009. pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan.

99. Nadalje, tužitelj nije dostavio u spis niti odluku Više sportske arbitraže Hrvatskog olimpijskog odbora, niti odluku Arbitražnog suda za sport povodom žalbe na tu odluku.

100. Međutim, sam tužitelj pod točkom 7.5.4. tužbe navodi da se Arbitražni sud za sport oglasio nenadležnim u tom postupku pa o glavnoj stvari nije donio odluku. Podnošenje pravnog lijeka nenadležnom sudu ne može ići na teret tuženika, odnosno ako je tužitelj podnio pravni lijek nenadležnom tijelu pa su mu u tom postupku nastali troškovi, radi se o šteti nastaloj tužiteljevom radnjom u smislu odredbe čl. 1092. st. 1. ZOO-a pa je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa po osnovi odvjetničkih troškova NĐM u iznosu od 7.900,00 CHF i sudskih pristojbi u iznosu od 37.000,00 CHF u svakom slučaju neosnovan i iz ovog razloga.

101. Iz ispisa Internetske stranice Hrvatskog olimpijskog odbora proizlazi da je na njihovoj Internetskoj stranici naveden podatak kako se protiv odluke Više sportske arbitraže Hrvatskog olimpijskog odbora može podnijeti žalba Arbitražnom sudu za sport u Lausannei. Međutim, Republika Hrvatske ne odgovara za radnje Hrvatskog olimpijskog odbora, te ako su tužitelju nastali troškovi zbog pogrešne upute o pravnom lijeku koju mu je dao Hrvatski olimpijski odbor, tada se to može ticati samo odnosa tužitelja i Hrvatskog olimpijskog odbora kao zasebne pravne osobe.

102. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

103. Premda je tužbeni zahtjev neosnovan iz svih navedenih razloga neovisno o tuženikovom prigovoru zastare, valja istaknuti da prigovor zastare nije osnovan. Rješenje od 26. veljače 2009. poništeno je tek presudom Visokog upravnog suda Uss- 1/21 od 11. lipnja 2021. Tužitelj navodi da je tu presudu zaprimio 9. kolovoza 2021. Iz presude u spisu proizlazi da je na njoj otisnut datum zaprimanja 9. kolovoza 2021., pa kako iz niti jednog dokaza ne proizlazi neki drugi datum zaprimanja sud je utvrdio da je tužitelj primio presudu 9. kolovoza 2021.

104. Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

105. Tužitelj nije mogao zahtijevati naknadu štete prije nego što je donesena odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 11. lipnja 2021., a nije mogao saznati za štetu prije nego što mu je ta odluka dostavljena 9. kolovoza 2021. Ovo stoga što se o pravilnosti rješenja Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. kojim je utvrđen prestanak djelovanja tužitelja može odlučivati samo u postupku povodom pravnog lijeka protiv te odluke, a taj postupak okončan je donošenjem presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Uss-1/21 od 11. lipnja 2021. kojim je ta odluka poništena.

106. Tužitelj je podnio zahtjev za mirno rješenje spora preporučenom poštom 14. ožujka 2024. Prema odredbi čl. 186.a st. 3. podnošenjem tog zahtjeva zastarijevanje zastaje. Prema odredbi čl. 238. st. 2. ZOO-a ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

107. Sukladno navedenim odredbama zastara je prestala teći 14. ožujka 2024. i potom nastavila teći 14. lipnja 2024., nakon što je istekao rok od tri mjeseca u kojem tuženik nije odgovorio na taj zahtjev.

108. Uzimajući u obzir da zastara nije tekla u razdoblju od 3 mjeseca, a počela je teći 9. kolovoza 2021., dok je tužba podnesena 6. studenog 2024., to nije nastupila zastara tražbine jer nije istekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO-a koji počinje teći od dana saznanja za štetu, a niti petogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 2. ZOO-a koji počinje teći od nastanka štete.

109. Tuženik je uspio u parnici pa mu je tužitelj dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tuženiku uzeti su u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. Tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu iznosa od 1.268.018,81 eura i 54.775,50 CHF. U trenutku podnošenja tužbe 6. studenog 2024. prema općepoznatim i javno dostupnim podacima Hrvatske narodne banke središnji tečaj je bio 1 euro = 0,9402 CHF pa je 54.775,50 CHF=58.259,41 eura (54.775,50 / 0,9402 = 58.259,41). Stoga, vrijednost predmeta spora u ovom postupku je 1.326.278,22 eura.

110. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva postavljenih u troškovniku, kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

111. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 14.984,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastava podneska od 13. veljače 2025. u iznosu od 14.984,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, podneska od 20. veljače 2025. u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 8. t. 3. Tarife, zastupanja na ročištu od 28. veljače 2025. u iznosu od 14.984,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, ukupno 45.052,00 eura.

112. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak podneska od 6. veljače 2025. jer iz spisa proizlazi da tuženik tog dana nije predao podnesak u ovom predmetu.

Zagreb, 11. travnja 2025.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po ŽDO Zagreb