Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-237/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja BU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane 26. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se, da su ništetne odredbe članka 2. i 3.st.3 Ugovora o kreditu broj 5140260452- 69700011631/2005, sklopljenog između tužitelja BU, [adresa] i tuženika Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, dana 13.10 2005.godine, koji snu stranke ovjerile kod Javnog bilježnika Ante Brekala, D. Lermana 6, koje glase:

Članak 2 Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit za kupovinu automobila i plaćanje premije osiguranja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,

Članak 3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek, za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. Slavonska Avenija 6, Zagreb, da tužitelju BU, [adresa], isplati iznos od 1.027,02 eura, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29.11.2011 godine, a od 1.kolovoza 2015 godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 2,89 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2008 godine do ispl

-za iznos od 3,73 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2009 godine do ispl .

-za iznos od 4,89 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2009 godine do ispl.

-za iznos od 5,47 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2009 godine do ispl.

-za iznos od 4,09 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2009 godine do ispl.

-za iznos od 3,89 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2009 godine do ispl.

-za iznos od 1,72 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2009 godine do ispl.

-za iznos od 0,47 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2009 godine do ispl.

-za iznos od 1,89 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2009 godine do ispl.

-za iznos od 1,08 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2009 godine do ispl.

-za iznos od 0,29 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2009 godine do ispl.

-za iznos od 2,10 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2009 godine do ispl.

-za iznos od 3,82 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2010 godine do ispl.

-za iznos od 5,62 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2010 godine do ispl.

-za iznos od 5,15 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2010 godine do ispl.

-za iznos od 8,18 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2010 godine do ispl.

-za iznos od 7,40 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2010 godine do ispl.

-za iznos od 8,93 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2010 godine do ispl.

-za iznos od 17,53 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2010 godine do ispl.

-za iznos od 15,57 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2010 godine do ispl.

-za iznos od 22,91 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2010 godine do ispl.

-za iznos od 19,04 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2010 godine do ispl.

-za iznos od 16,13 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2010 godine do ispl.

-za iznos od 24,98 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2010 godine do ispl.

-za iznos od 30,46 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2011 godine do ispl.

-za iznos od 26,49 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2011 godine do ispl.

-za iznos od 27,07 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2011 godine do ispl.

-za iznos od 24,22 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2011 godine do ispl.

-za iznos od 25,10 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2011 godine do ispl.

-za iznos od 34,80 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2011 godine do ispl.

-za iznos od 36,16 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2011 godine do ispl.

-za iznos od 46,89 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2011 godine do ispl.

-za iznos od 42,99 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2011 godine do ispl.

-za iznos od 36,92 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2011 godine do ispl

-za iznos od 36,77 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2011 godine do ispl

-za iznos od 36,10 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2011 godine do ispl

-za iznos od 38,31 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2012 godine do ispl.

-za iznos od 40,73 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2012 godine do ispl.

-za iznos od 40,80 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2012 godine do ispl

-za iznos od 39,28 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2012 godine do ispl.

-za iznos od 39,90 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2012 godine do ispl.

-za iznos od 40,81 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2012 godine do ispl

-za iznos od 39,83 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2012 godine do ispl

-za iznos od 39,91 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2012.godine do ispl

-za iznos od 39,01 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2012 godine do ispl

-za iznos od 37,33 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2012 godine do ispl

-za iznos od 39,37 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2012 godine do ispl

-te naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.335,67 eura, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je sa prednikom tuženika, Slavonska banka d.d. Osijek. dana 13.10. 2005. godine, zaključio Ugovor o kreditu, broj 5140260452-69700011631/2005, te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijeli na potvrdu kod Javnog bilježnika Ante Brekalo iz [adresa], pod brojem OU-805/05 od dana 14.10.2005.godine, na rok vraćanja od 7 godina. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek, na dan korištenja kredita. Tužitelj je tuženiku otplatio kredit u cijelosti. U gore navedenom ugovoru, ugovoreno je: Članak 2. Banka u skladu s propisima sa propisima Republike Hrvatske, i Pravilnika o ovlastima Banke odobrava stambeni kredit za kupovinu automobila i plaćanje premije osiguranja, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.000 CHF, prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke Osijek, na dan korištenja kredita. Članak 3. 3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, , uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Tužitelj ističe, da je sklopio predmetni ugovor, te pri tome pristao i na opće akte tuženika, a bez toga, da se sa istima zaista upoznao i razumio. Uostalom tuženik, niti na jedan način, nije tužitelja upoznao sa svojim općim aktima kao posljedicama, tj. obavezama koje iz istih za tužitelja proizlaze. Naime, tuženik je na ovakav način povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, zaključivši sa istim predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način, da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnicu švicarski franak, a da prije zaključenja, te u vrijeme zaključenja tog ugovora, tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik, kao i druge banke u RH, postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o Zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81., 82., i 90, a od 7 kolovoza 2007 do 31.prosinca 2008 godine, te je također postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/08., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl.broj Rev 2221/2018-11 gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se om tome nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom na gore navedeno, to je nesporno, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne, a sve temeljem gore navedenih presuda. U tom smislu, nesporno je da su tužitelj i tuženik predmetni Ugovor sklopili u spornom razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, obzirom je isti sklopljen 4.12.2007 godine. Nadalje se ističe, da su sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev 2245/17-2, na individualne restitucijske zahtjeve primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, te se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 2 i 4. Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj.konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Također je u članku 4 Ugovora kreditu je utvrđeno, da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu Odlukom o kamatnim stopama tužene. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Naime, ovakvim načinom određivanja kamata, tuženik uopće nije ugovorio paramatre i fiksni dio kamate, te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama članka 11.a , stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine 75/09,112/12, 143/13 i 147/13), pa je takvim postupanjem tuženik počinio prekršaj opisan člankom 26.stavkom 1., podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz gore navedenog postupanja tuženika jasno proizlazi, da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZPK, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju, jednostrano je mijenjao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi paramater i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredio jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Zbog navedenog, jasno je da je gore navedene odredbe Ugovora o kreditu, pod gore navedenim točkama - ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika, tužitelj je oštećen za najmanje 954,29 CHF /7.190,09 HRK, odnosno tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju upravo u tom iznosu.

1.1.Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe članka 2 i čl.3.st.3 Ugovora o kreditu, broj 5140260452- 69700011631/2005, koji je tužitelj sklopio sa tuženikom koje glase: Članak 2. Banka u skladu s propisima sa propisima Republike Hrvatske, i Pravilnika o ovlastima Banke odobrava stambeni kredit za kupovinu automobila i plaćanje premije osiguranja, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.000 CHF, prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke Osijek, na dan korištenja kredita. Članak 3.st.3.Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, te da se naloži se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 954,29 EUR/7.190,09 HRK, sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare, osporio sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva i protivi se tijeku zateznih kamata.

2.1. Tuženik ističe da se u tužbi navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 5140260452- 69700011631/2005 dana 13.10.2005. za iznos od 14.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 7 godina. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tužitelj je propustio navesti da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. U odnosu na navedeno, tuženik ukazuje na članak 502.c. ZPP-a koji navodi: Članak 502.c ("Narodne novine", broj: 57/11, 70/19) „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Međutim, kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, nema mjesta primjeni gornje odredbe, obzirom da se ista ne može primijeniti na predmetni postupak. Kako je tužba podnesena dana 25.04.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 25.04.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupila je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tuženik navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 navodi kako nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 13. listopada 2005., pregled prometa za klijenta str. lista 22-5-31-5, pisani nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka Filipa Tolića od 4. rujna 2024. te ostale priloge i podneske spisu, saslušao je svjedoka EU i tužitelja BU osobno u svrhu dokazivanja.

3.1.Tijekom postupka tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka DU, zaposlenika tuženika.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen podneskom od 11.9.2024. osnovan.

5. U postupku je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, te tijek zakonske zatezne kamate. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora kreditu koji je predmet spora.

6. Nesporno je da su stranke (tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek) sklopile dana 13.10. 2005. godine Ugovor o kreditu, broj 5140260452- 69700011631/2005 kojim je pravni prednik tuženika odobrio namjenski kredit tužitelju u iznosu od 14.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na da korištenja kredita.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

7.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

8. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

9. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. U odnosu na prigovor tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu ne odnose na ovaj parnični postupak jer u njemu nisu razmatrane činjenične okolnosti uz koje je Slavonska banka d.d. Osijek sklapala ugovore o kreditu u razdoblju od 2004. do 2008. i da je ova banka u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bila samostalni objekt te da nije bila pasivno legitimirana u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, sud nalazi ovaj prigovor neosnovanim. Nesporno je između stranaka da je Adiko bank d.d. pravni slijednik Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a da je Hypo Alpe- Adria Bank d.d. pravni slijednik Slavonske banke d.d. Promjene o pravnom statusu upisane su u sudski registar trgovačkog suda i te promjene nastale su pripajanjem, tuženik je pravni sljednik i pripajanjem je preuzeo sva prava i obveze svojih pravnih prednika, a tuženik je bio stranka u kolektivnom sporu.

12. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe dijela predmetnog Ugovora u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke.

13. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

14. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

16. Sud je u odnosu na okolnost informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora te svojstvo tužitelja kao potrošača, saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da nije bio informiran u mjeri da bi shvatio ekonomske posljedice sklapanja ugovora u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF.

16.1. Tužitelj BU je iskazao da je 2005. godine u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio u mirovini. Prije mirovine bio je zaposlen u firmi Papuk na poslovima soljenja mesa. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio je nositelj OPG-a koji se bavi ratarstvom i svinjogojstvom i taj OPG ima i danas. Sredstva kredita je utrošio za kupnju vozila Niva Lada koji je koristio u obiteljske svrhe i nije ovo vozilo koristio za potrebe OPG-a. U banci su mu dali formulare koje je ispunio i vratio u banku. Njemu su pri prvom posjetu banci ponudili samo kredit u CHF i nisu mu nudili kredit u drugim valutama. Nisu mu objasnili ekonomske posljedice i rizičnost kredita u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF. U banku su došli on i supruga, rekli su im svoja primanja a oni su njima onda dali formulare za ispuniti. Nije pročitao ugovor prilikom potpisivanja, jer se to dijelilo šakom i kapom. Nije išao kod javnog bilježnika i kredit je potpisao u banci. Inače mu je mirovinu poštar nosio mirovinu na kućnu adresu, međutim onda je otvorio račun u banci tuženika gdje su mu od mirovine odbijali rate kredita, a kada je valuta CHF toliko porasla da nije imao dovoljno za ratu kredita i onda je dolazio i fizički uplaćivao ratu kredita. Njegova supruga nije nikada dolazila uplaćivati ratu kredita, uvijek je dolazio on. Na banku tuženika su ga uputili u auto kući Bugati u Osijeku. Nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama kredita niti je pokušao. Na pitanje je li pitao u banci kad su mu rekli da je kredit u CHF da li može biti u eurima ili kunama, odgovorio je da nije.

17. Svjedok EU, supruga tužitelja, iskazala je da je bila prisutna sa suprugom u banci kad je zaključivao ugovor o kreditu, ali ne može se sjetiti u kojim je sve valutama kredit ponuđen. Ona je bila sudužnik u predmetnom kreditu. Koliko je njoj poznato njenom mužu su sa mirovine skidane rate kredita, ona nije nikada platila niti jednu ratu kredita. Sredstva kredita su utrošena za kupnju vozila koji su koristili u privatne svrhe.

18. Sud cijeni da je iskaz tužitelja suglasan iskazu saslušanog svjedoka i da su iskazi istiniti, osobito jer je tužitelj iskazao i okolnosti koje mu ne idu u prilog- da nije pročitao ugovor prilikom potpisivanja. Iskaz tužitelja je podudaran sa utvrđenjima suda u kolektivnom sporu. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, a tako je iskazao i tužitelj. Na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Okolnost da tužitelj nije pročitao cijeli ugovor ne umanjuje činjenicu da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane trgovca i da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, dakle radi se o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Obzirom na navedeno sud je utvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu postupao u svojstvu potrošača i svrha kredita je bila upravo potrošačka, slijedom čega se na njega u ovom predmetu primjenjuju odredbe ZZP- a/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

22. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića.

22.1. U nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 4.9.2024. u tablici 3. je sačinio izračun razlike po razlici u tečaju CHF. Navedene razlika se očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF kreditora Slavonske banke d.d. Osijek na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF kreditora Slavonske banke d.d. Osijek koji je bio na dan isplate kredita. Tužitelj je u razdoblju od prosinca 2005. (početka otplate) do studenog 2012. god. (do konačne otplate kredita) više platio iznos od 7.738,10 kuna ili 1.027,02 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako sam prikazao u Tablici 3. (po mjesecima i ukupno). Do navedenog iznosa je došao na način da je od kunske protuvrijednosti početnog anuiteta na dan plaćanja oduzeo kunski iznos početnog anuiteta po tečaju na dan korištenja – isplate kredita (mjesečni anuitet 973,21 kn). U Tablici 4. je sačinio Specifikaciju ukupne pretplate (više plaćeno) po tečaju CHF (po mjesecima i ukupno). U Tablici 5. je sačinio Specifikacija ukupne „potplate“ (manje plaćeno) po tečaju CHF (po mjesecima i ukupno).

23. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 11.9.2024. na način da potražuje iznos od 1.027,02 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Tužitelj se istim podneskom očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka da ga prihvaća u cijelosti i da nema primjedbi.

24. Tuženik se podneskom od 6.11.2024. očitovao na način da se tuženik protivi preinačenom tužbenom zahtjevu. U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe kako ne prigovora samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Vještak je u nalazu i mišljenju prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog, u iznosu od 222,36 EUR Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ugovorni odnos stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to je prilikom provedbe vještačenja pravilno vještak utvrdio i tzv. negativnu razliku. Naime, ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba se sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju kao korisniku kredita, ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio po predmetnom ugovoru. Sve kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što tuženik osporava u cijelosti, tada bi tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike. Tuženik ukazuje kako naslovni sud uopće nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, nego je zadatak vještaka isključivo temeljen na prijedlogu tužitelja, odnosno izračun izvršen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, čime tuženik smatra da tužitelj ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženika. Tuženik ističe kako je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, tuženik smatra kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u kakvom materijalnom propisu. Vještak je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF.

25. Sud je dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 11. rujna 2024. jer je to svrsishodno za konačno rješavanje pravnog odnosa između stranaka te sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021.

26. Sud nalazi da nije u pravu tuženik kada prigovara metodologiji obračuna i kada smatra da je sudskom vještaku trebalo dati u nalog provođenje vještačenja na način da vještak izradi nalaz i mišljenje korištenjem kamate primjenjive na kunske kredite jer je Ugovorom o kreditu jasno ugovorena početna kamatna stopa od 5,79% godišnje iz čega proizlazi da su stranke odredile kamatnu stopu i istu se nadalje nije moglo mijenjati te je stoga po mišljenju suda opravdano primijeniti varijantu izračuna vještaka o razlici visine plaćenih anuiteta i visine anuiteta izračunatih prema ugovorenoj kamatnoj stopi.

27. Sud je cijelosti prihvatio nalaz vještaka kao stručan, savjestan i u skladu s pravilima struke i na njemu je utemeljio svoju odluku.

27.1. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 1.027,02 eura, u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO usvojio tužbeni zahtjev tužitelja uređen podneskom od 11.9.2024.

28. Tuženik je istaknuo prigovor zastare za potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu.

28.1. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

28.2. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

28.3. Nadalje, s obzirom da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. izraženo mišljenje da je potrebno dodatno tumačiti shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te 2 zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

28.4. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule).

28.5. Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na valutnu klauzulu, obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je predmetna tužba podnesena 6.6.2023. nije nastupila zastara u odnosu na potraživanja s osnove valutne klauzule.

28.6. Sud nalazi da je tuženik dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

29. Sud je odredio tijek zakonskih zateznih kamata počev od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

30. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu (tzv. negativne razlike koje je sudski vještak iskazao u nalazu i mišljenju) te izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti protutužbeni niti prigovor radi prijeboja, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14).

31.1.Obzirom je tužitelj u cijelosti uspio u sporu sud je priznao tužitelju trošak koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu 187,50 eura, zastupanje na pripremnom ročištu 12.1.2024. u iznosu od u iznosu 187,50 eura i zastupanje na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 26.2.2025. u iznosu od187,50 eura, sastav dva obrazložena podneska i to od 5.9.2023. i 11.9.2024. u iznosu od 187,50 eura za svaki ( na sve obračunat PDV od 25%) što iznosi 937,50 eura . Nadalje je sud priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura, tako je sud odmjerio i dosudio tužitelju trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.335,67 eura.

32. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 11. travnja 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba