REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-233/2021-75

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika obrta za postavljanje stakla i ogledala [obrt], zastupan po punomoćnici Matei Knežević, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika OTP BANKE d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić, odvjetnicima iz Pule, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 05. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 11. travnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijeli koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 6.358,15 eura uvećano za zakonske zatezne kamate sukladno visini važećoj za odgovarajuća razdoblja, i to do 01. kolovoza 2015. po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, nadalje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 0,21 euro od 01. travnja 2008. godine, do isplate;

- na iznos od 31,38 eura od 01. siječnja 2009. godine, do isplate;

- na iznos od 32,39 eura od 01. travnja 2009. godine, do isplate;

- na iznos od 24,09 eura od 01. srpnja 2009. godine, do isplate;

- na iznos od 25,15 eura od 01. listopada 2009. godine, do isplate;

- na iznos od 29,11 eura od 01. siječnja 2010. godine, do isplate;

- na iznos od 55,41 eura od 01. travnja 2010. godine, do isplate;

- na iznos od 70,61 eura od 01. srpnja 2010. godine, do isplate;

- na iznos od 101,73 eura od 01. listopada 2010. godine, do isplate;

- na iznos od 125,47 eura od 01. siječnja 2011. godine, do isplate;

- na iznos od 130,33 eura od 01. travnja 2011. godine, do isplate;

- na iznos od 185,97 eura od 01. srpnja 2011. godine, do isplate;

- na iznos od 5.221,91 eura od 09. kolovoza 2011. godine, do isplate;

- na iznos od 324,39 eura od 09. kolovoza 2011. godine, do isplate, sve u roku od 15 dana.“

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 423,93 eura uvećano za zakonske zatezne kamate sukladno visini važećoj za odgovarajuća razdoblja, a koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 324,39 eura od 09. kolovoza 2011. godine, do isplate;

- na iznos od 99,54 eura od 01. srpnja 2011. godine, do isplate, sve u roku od 15 dana.“

III. Tuženik je dužan na ime troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 3.195,05 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja ove odluke, do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj PH, vlasnik obrta za postavljanje stakla i ogledala [obrt], podnio je 09. rujna 2021. godine tužbu protiv tuženika OTP BANKE d.d. kojom potražuje isplatu iznosa od 51.012,54 kune / 6.770,53 eura, koji iznos je banka od njega neovlašteno naplatila, a iz razloga koji se dalje navode.

1.2. Tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, su 26. lipnja 2006. godine sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj: 060621429738, koji ugovor je potvrđen po javnoj bilježnici IH iz [adresa] (broj potvrde: OU-598/06-1 od 30. lipnja 2006.). Tim ugovorom tuženik je stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 150.000,00 kuna u protuvrijednosti CHF, uz primjenu srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita (čl. 1.2. i čl. 1.3. ugovora o kreditu).

1.3. Sukladno čl. 2.6. ugovora, ugovoreno je da se otplata kredita vrši u 40 jednakih tromjesečnih rata od kojih prva rata dospijeva na naplatu 01.04.2007., a zadnja 01.01.2017., sukladno amortizacijskom planu otplate kredita. Odredbom čl. 2.7. ugovora, ugovoreno je da se iznosi isplata kredita i otplata kredita (glavnice i kamata) u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, po srednjem tečaju HNB za CHF na dan obračuna, odnosno na dan plaćanja.

1.4. Istim ugovorom je određeno da se tužitelj obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 0,5% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita (čl. 5.1. ugovora).

1.5. Također, prema odredbi čl. 6.2. ugovora, tuženik može tužitelju odobriti prijevremenu otplatu kredita uz obvezu plaćanja naknade na iznos kredita koji se vraća prije dospjelosti, a sukladno Odluci o tarifi naknada tuženika.

1.6. Iako je sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, po tužitelju je upitan razlog ugovaranja valutne klauzule u slučaju valute poput hrvatske kune koja je stabilna, a stabilna je i stopa inflacije. Tužitelj smatra da je isključiv razlog ugovaranja valutne klauzule ostvarivanje profita, a što je nemoralno i protivno općima načela Zakona o obveznim odnosima.

1.7. Tužitelj tvrdi da je valutna klauzula CHF u sklopljenom ugovoru o kreditu ništetna iz razloga što se radi o tipskom ugovoru koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja čime je prouzročena značajna neravnopravnost na štetu tužitelja. Valutna klauzula je odredba koja je u ugovor unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj prilikom ugovaranja nije imao baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takve tipske klauzule kao ni na sadržaj samog tipskog ugovora. Tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja propustio tužitelju objasniti posljedice predmetne odredbe radi čega je sukladno čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima navedena odredba ugovora ništetna.

1.8. Savjesnost i poštenje je jedno od osnovnih načela obveznog prava koje u konkretnom slučaju treba primijeniti i u slučaju tipskog ugovora, ali i kao zasebno opće pravno načelo. Također, potrebno ga je primijeniti i zajedno s načelom zabrane zlouporabe prava. Naime, tuženik je bio upoznati sa rizikom CHF valute ali je zloupotrijebio svoje stručno znanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Oba ta načela potrebno je konkretizirati kroz odredbe čl. 269. i čl. 271. ZOO-a.

1.9. Tužitelj ističe kako su banke, pa tako i tuženik, bile upoznate sa činjenicom glede rizika CHF klauzule, a koje činjenice nisu iznijele tužitelju već su ugovori poput predmetnog sklapani kao „najpovoljniji“ i u valuti koja je predstavljena kao sigurna. Navedeno je utvrđeno u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj: P-1401/12. Tužitelj smatra da je tuženik morao informirati tužitelja o rizicima i karakteristikama konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Umjesto toga ponuda kredita u CHF valuti je dana kao najpovoljnija i predstavljena je kao sigurna valuta.

1.10. Utvrđivanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da se primjenjivao početni tečaj, a koji je isplaćivan tužitelju. Na navedeni način se ništetna valutna klauzula uklanja iz predmetnog ugovornog odnosa. Svi iznosi plaćeni više od onih koji bi bili plaćeni u skladu sa početnim tečajem predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

1.11. Nadalje, predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštenu odredbu koja se odnosi na ugovorenu naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 0,5% od iznosa odobrenog kredita, a koja je naplaćena jednokratno. Dakle, tuženik je nametnuo odredbu koja je u ugovoru bila unaprijed formulirana, a tužitelj prilikom ugovaranja nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takve ugovorne odredbe sukladno kojoj je tuženiku morao isplatiti iznos od 750,00 kuna. Ista odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je zbog toga ništetna. Spomenuta odredba ne sadrži nikakvo objašnjenje osim šturog pojma „troškovi odobravanja kredita“ i ne odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama radi čega je netransparentna i ničim opravdana.

1.12. Također, predmetni ugovor sadrži i nepoštenu odredbu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 2% na nedospjelu glavnicu, a koja je od tužitelja naplaćena 09. kolovoza 2011. godine sukladno Odluci o tarifi naknada tuženika. Tuženik je tužitelju nametnuo spornu odredbu koja je u ugovoru bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj prilikom ugovaranja nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takve ugovorne odredbe sukladno kojoj je tuženiku morao isplatiti iznos od 2.444,13 kuna. Ista odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je zbog toga ništetna. Dakle, o toj ugovornoj odredbi nije se posebno pregovaralo, a ista je propisala netransparentnu i ničim opravdanu formulaciju po kojoj je upravo tuženik ovlašten samo donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

1.13. Dakle, tuženik je od tužitelja stekao određene novčane iznose po osnovi ugovornih odredbi koje su ništetne, a koju sada potražuje i to:

- iznos od 750,00 kn / 99,54 eura s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva

- iznos od 2.444,13 kuna / 324,39 eura s osnova naknade za prijevremeni povrat kredita

- iznos od 47.818,41 kuna / 6.346,59 eura s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno sveukupan iznos od 51.012,54 kuna / 6.770,53 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja pojedinog iznosa, kao i troškove ovog postupka.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev, kako po osnovu tako i po visini, te je istaknuo i prigovor zastare.

2.2. Prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja jer isti nema svojstvo potrošača obzirom je tužitelj taj ugovor zaključio kao vlasnik obrta, a za kupovinu opreme i obrtnih sredstava. Radi navedenog, na njega se ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača. Radi navedenog tužitelj nije ni aktivno legitimiran u ovom postupku.

2.3. Tuženik ističe kako su se tužitelj i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu suglasili da će se iznos kredita obračunati po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan korištenja kredita.

2.4. Osporava da bi isključivi razlog ugovaranja valutne klauzule bio profit. Ugovorena valutna klauzula ne služi za ostvarivanje profita, kako to neosnovano navodi tužitelj, već da bi se sačuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, a što je općepoznata činjenica. Međutim, ostvarenje rizika na strani tužitelja (kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Naime, da je kojim slučajem valuta CHF oslabila, rizik bi bio pao na teret tuženika.

2.5. Valutna klauzula je općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju. Stoga, na teret tuženika se ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu, a sve obzirom tuženik nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute u CHF.

2.6. Tuženik, iako bankarska institucija nikako nije mogao znati buduća kretanja CHF-a. Naime, povijesno gledano, tečaj CHF – EUR u periodu od 1999. do 2010. godine konstantno je rastao i padao, dok je u periodu od 2003. do 2008. godine uglavnom bio u padu. Značajne promjene desile su se početkom 2010., kada zbog posljedica svjetske ekonomske krize, tečaj CHF-EUR raste bez presedana. Međutim, takve promjene valutnih tečajeva nitko, pa niti tuženik, nije mogao predvidjeti.

2.7. Nadalje, svaki ugovor o kreditu zaključen na duži period vremena predstavlja aleatoran pravni posao u kojem može doći do promjena u obvezama stranaka na štetu jedne ili druge strane. Tužitelj je na sve obveze (i rizike) iz ugovora o kreditu pristao, a što je potvrdio svojim potpisom. Naime, tužitelj je potpisom predmetnog ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom CHF-a te je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute Ugovora o kreditu. Obzirom su i tužitelj i tuženik svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita, ugovorne strane su u konkretnom pravnom poslu ravnopravne jer imaju jednaka prava i položaje u ugovornom odnosu.

2.8. Slijedom navedenog, tuženik osporava navode da bi njegovo postupanje bilo „nemoralno i ciljano“ kao i što se osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Također, osporava da bi predmetna odredba bila ništetna jer se radi o „tipskom ugovoru koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja koji je prouzročio značajnu neravnopravnost na štetu tužitelja“. Tužitelj takve navode ne potkrjepljuje niti jednim dokazom. Osim toga, iz tužbe uopće nije jasno s kojeg osnova tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Dodatno, navedena okolnost je propisana Zakonom o zaštiti potrošača, a koji zakon nije primjenjiv u ovom slučaju.

2.9. Osporava i navode tužitelja o ništetnosti valutne klauzule jer da bi ista bila ugovorena protivno čl. 296. st. 1. i čl. 271. ZOO-a jer navode iz tih članaka nije dokazao.

2.10. Tuženik osporava i da bi bile ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, kao i odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz razloga što bi bile nepoštene, a to sve zato jer razlozi na koje se tužitelj poziva su razlozi koji su propisani Zakonom o zaštiti potrošača, a koji se ovdje ne može primijeniti.

2.11. Visina naknada bila je određena aktima tuženika sa kojima je tužitelj bio upoznat. Naknada banke bila je propisana važećim Odlukama o tarifi naknada banke, a sa kojim odlukama se tužitelj suglasio potpisom ugovora o kreditu. Slijedom toga tužitelju nije mogla ostati nepoznata obveza da će tuženiku morati platiti naknadu koja je određena Odlukom o tarifi naknada banke.

2.12. Te odredbe o naknadi su jasne, lako razumljive i uočljive pa nije dopušteno ocjenjivati da li su poštene. Sporna odredba je jasna obzirom iz njezine formulacije jasno proizlazi obveza korisnika kredita za plaćanjem naknade sukladno odluci tuženika. Odredba je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Ugovor je pisan uobičajenim slovima, a sve odredbe su pisane istom veličinom slova. Odredba je i razumljiva obzirom iz iste proizlazi obveza tužitelja koja je određena odnosno odrediva sukladno važećim Odlukama o tarifi naknada banke s kojima se tužitelj suglasio.

2.13. Slijedom navedenog, sporne odredbe su razumljive dobro obaviještenoj, razumnoj, pažljivoj i opreznoj osobi, kojoj je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu. Tužitelj je na sve obveze (i rizike) iz ugovora o kreditu pristao, a što je potvrdio svojim potpisom. Konačno, navedene odredbe nisu prouzrokovale znatnu neravnotežu, pa stoga nisu nepoštene, a posljedično ni ništetne.

2.14. Predlaže da sud odbije tužbu.

3.1. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to: presudu na listu 10-22, 23-39 spisa, stručnu literaturu: "Ograničenja u primjeni valutne klauzule..." na listu 40-66 spisa, te "Valutna klauzula" na listu 67-70 spisa, "Primjena pravnih načela u odlukama VS RH" na listu 150-176 spisa, presudu Zr-157/17 na listu 195-219 spisa, ugovor o dugoročnom kreditu na listu 220-226 spisa, amortizacijski plan na listu 227 spisa, otplatnu listu na listu 228-229 spisa, promet po računu na listu 230-233 spisa, otplatni plan na listu 234-235 spisa, obračun naknade za prijevremeni povrat kredita na listu 236 spisa, novinski članci na listu 473-500 spisa, odluka o tarifi naknada na listu 501-516 i 517-546 spisa, kreditni spis na listu 577-634 spisa, očitovanje HNB na listu 643-660, 707-726 spisa, nalaz i mišljenje fin. vještaka na listu 663-667 spisa sa dopunom na listu 683-684 i 730-740 spisa, tabela na listu 748 i grafovi na 749-751 spisa, tečajne liste na listu 789-791 spisa, saslušane su svjedokinje RH, ĆH, IH i tužitelja.

3.2. Iskaze saslušanih svjedokinja sud je ocijenio istinitim te ih je prihvatio u cijelosti s time što svjedokinje RH i IH nisu imale neposrednih saznanja o bitnim činjenicama vezanim na okolnosti koje su prethodile sklapanju ugovora o kreditu za razliku od ĆH koja je detaljno opisala proceduru postupanja banke i način pregovaranja sa klijentima oko sklapanja ugovora o kreditu. Iskaz tužitelja sud je također ocijenio istinitim budući da je iskazivo u bitnome suglasno kao i saslušani svjedoci, a prilikom njegova saslušanja sud nije stekao dojam da iskaz prilagođava svom procesnom položaju u ovoj parnici.

3.3. U ovom postupku je provedeno i vještačenje po vještakinji financijske struke Bojani Galinac koja osim što je napravila matematički izračun onoga što je plaćeno u odnosu na ono što je trebalo platiti da nije bilo ništetne odredbe, vrlo detaljno je ušla u srž problematike ovog spora te je iznijela činjenice o švicarskom franku, koje su poznate financijskoj struci, a temeljem kojih je sud stekao dovoljno saznanja o bitnim činjenicama za donošenje odluke u ovom postupku.

3.4. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u najvećem dijelu osnovan.

O ništetnosti valutne klauzule CHF

4.1. Tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka/kreditor su dana 26. lipnja 2006. godine sklopili ugovor o kreditu, koji je solemniziran kod javne bilježnice IH pod brojem OU-598/06 dana 30. lipnja 2006. godine temeljem kojega je banka tužitelju dala kredit u iznosu od 150.000,00 kn (list 220 do 226 spisa). U članku 1.3. ugovoreno je da su ugovorne strane suglasne da će se dani iznos kredita utvrđen u kunama obračunati po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita i tako utvrđen iznos predstavlja obvezu korisnika kredita. U čl. 2.7. ugovoreno je da su stranke suglasne da se iznos isplata kredita i otplata kredita (glavnice i kamata) u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule po srednjem tečaju HNB za CHF na dan obračuna, odnosno dan plaćanja.

4.2. Sukladno tome, glavnica kredita je na dan 01. siječnja 2007. godine iznosila 32.406,94 CHF (prema srednjem tečaju HNB za CHF), i tužitelj je kredit trebao vratiti u 40 jednakih rata po 810,17 CHF, ali plaćanjem u kunama, prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja (amortizacijski plan sa otplatnom listu na listu 227 do 229 spisa). Na dan puštanja kredita srednji tečaj CHF-a je bio 1 CHF = 4.6286382 kune.

4.3. Tužitelj je u cijelosti izvršio obvezu po kreditu, 09. kolovoza 2011. godine, prijevremenom otplatom.

4.4. Po tečaju na dan puštanja kredita obveza tužitelja bi ukupno iznosila 176.741,46 kuna. Zbog porasta tečaja CHF u odnosu na kunu, tužitelj je ukupno po osnovi kreditne obveze platio 213.166,34 kuna (promet po računu na listu 230 do 233 spisa, nalaz i mišljenje vještaka na listu 665 i 683 spisa).

4.5. Tužitelj nije potrošač jer je nesporno da je ugovor o kreditu sklopio kao obrtnik i radi nabavke sredstava za potrebe obrta. Sukladno čl. 3. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimaju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a nesporno je da je tužitelj podigao kredit radi potreba svog obrta. Radi navedenog tužitelj ne može tražiti pravnu zaštitu osiguranu potrošačima bilo temeljem Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) bilo temeljem Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima niti se može uspješno pozivati na stajališta zauzeta u kolektivnim tužbama, pa tako ni u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj:

P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-2221/2018 od 09. rujna 2019. godine. Međutim, to ne znači da tužitelj kao poduzetnik (obrtnik ili pravna osoba) nema pravo podnijeti tužbu kakvu je podnio samo ne može ostvarivati prava po istoj osnovi kao i potrošači.

4.6. Nesporno je da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule i da je to pravo izričito propisano u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje: ZOO). Sud smatra da nema potrebe obrazlagati značenje valutne klauzule te da je ono jako dobro poznato i tužitelju i tuženiku.

4.7. Tužitelj je iskazujući na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu naveo da je vlasnik staklarskog obrta te da se radi kupnje peračice za staklo obratio tuženiku, OTP BANCI, kod koje je imao i otvoren račun, radi podizanja kredita. Sve u vezi kredita dogovarao je sa djelatnicom tuženika ĆH. Tom prilikom su mu nuđeni krediti u eurima i u švicarskim francima. Zapitao se od kuda i zašto švicarski franci obzirom mu je bilo poznato da se u Republici Hrvatskoj sve vezuje za euro na što da mu je djelatnica banke odgovorila da se radi o stabilnoj i čvrstoj valuti. Isto tako kamata za kredite u „švicarcima“ je bila 4,60%, a u eurima 6,80%. To mu je rečeno da je zbog razlike EURIBORA I LIBORA. Tužitelj je naveo kako on o tim pojmovima tada nije imao nekog posebnog znanja. Isto tako pitao je što će se desiti ukoliko se „švicarac“ bude počeo dizati na što mu je odgovoreno da će se možda dignuti malo, ali ne toliko. Obzirom je imao od ranije podignut kredit bio je upoznat sa pojmom valutne klauzule. Također djelatnica banke mu je rekla da i ona ima kredit u „švicarcima“ i to mu je bila dodatna potvrda da i on uzme takav kredit. U to vrijeme nije znao da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro. Da je znao zasigurno ne bi bio podignuo kredit u švicarskim francima. Nije sa bankom razgovarao o tome kada odnosno u kojem slučaju bi moglo doći do promjena u tečaju niti je dobio informaciju da kod kredita u „švicarcima“ postoji veći rizik za promjenom tečaja. Od strane djelatnice banke mu je rečeno da sam mora odlučiti da li će kredit podići u eurima ili „švicarcima“ no isto tako mu je dano do znanja da je kredit u „švicarcima“ povoljniji. Smatrao je da se dizanjem takvog kredita odlučio za najbolju opciju jer je u to vrijeme to bio najbolji kredit koji je nuđen. Nije znao da postoji različiti rizik kod sklapanja ugovora o kreditu u „švicarcima“ u odnosu na eure već mu je od strane djelatnice banke rečeno da mu je svejedno za koju valutu će vezati kredit. Sve informacije vezane uz kredit dobio je od banke, a nešto je saznao i od drugih, jer o tim kreditima se svugdje pričalo i bio je čuo da su i drugi podigli kredite u „švicarcima“. Tužitelj je iskazao da nije imao mogućnost mijenjanja ugovora o kreditu odnosno da dogovori nešto drugačije od onoga što je bilo ponuđeno. Ugovor je potpisao kod javnog bilježnika. Ne sjeća se je li ugovor već bio tamo ili ga je on donio. No sjeća se da ga ja tamo prvi put vidio. Nije ga pročitao s obzirom na debljinu dokumentacije no znao je kakav ugovor potpisuje i da je vezan za „švicarce“ čiji tečaj se može smanjiti ili povećati. Njemu u banci, od strane gospođe ĆH nisu pojedinačno objašnjavane stavke ugovora niti se to radilo kod javnog bilježnika. Kad su mu se rate kredita zbog porasta tečaja povisile (sa početnih 4.400,00 kn na 7.000,00 kn) otišao je u banku, ponovno kod gospođe ĆH, te je pitao da li bi kredit mogao prebaciti u eure ili uzeti drugi kredit kojim bi zatvorio ovaj, no banka je njegove prijedloge odbila. Radi toga je otišao u drugu banku kod koje je podigao kredit i prijevremeno otplatio ovaj.

4.8. Svjedokinja ĆH potvrdila je da je radila na kreditu kojeg je tužitelj podigao u OTP banci. Radilo se o kreditnoj liniji Istarske razvojne agencije i sjeća se da se kredit nudio u eurima i švicarskim francima. U ovom, kao i u svim ostalim slučajevima, tužitelju su se prezentirale sve ponude na način da ga se obavijestilo o kamatnim stopama koje su vezane za pojedinu valutu, a na klijentu je da se opredijeli koju ponudu će prihvatiti. Klijentima se nije sugeriralo da se opredijele za određenu ponudu. Ugovor sastavlja banka i klijent takav ugovor dobije neposredno pred potpisivanje. Klijent dođe u banku po ugovor i sa tim ugovorom ide kod javnog bilježnika. Moguće je da je u konkretnom slučaju ugovor direktno proslijeđen u [adresa] kod javnog bilježnika obzirom da je u tom kreditnom poslu sudjelovala i Istarska razvojna agencija. Prije potpisivanja ugovor se nije slao klijentima na uvid. Ugovor je bio tipski, tužitelj je usmenim putem obaviješten da mu je kredit odobren i pod kojim uvjetima. Sadržaj te odluke je priložen kreditnom spisu no ta se odluka ne dostavlja klijentu već ga se obavještava usmenim putem. Ona sa klijentima, pa tako ni sa tužiteljem, ne prolazi ugovor jer ona taj ugovor dobije tek nakon što je potpisan. Svjedokinja je iskazala da u vrijeme kada su se krediti nudili i u eurima i u „švicarcima“ njoj nije bilo poznato da postoji veći ili manji rizik ovisno o vrsti valute. Kamate na kredite u „švicarcima“ su bile manje, a po njoj zato jer je kamata kod kredita u „švicarcima“ bila vezana uz LIBOR, a kod eura za EULIBOR, no ne zna zašto je tome bilo tako. Također, njoj u to vrijeme nije bilo ništa poznato o valuti franaka odnosno kako se kretao kroz određeno vrijeme niti joj je bilo poznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, niti je imala saznanja da li ga štiti u odnosu na švicarski franak. Mišljenja je da je u konkretnom slučaju povoljnija opcija bila vezati kredit za švicarski franak nego euro zbog povoljnije kamatne stope. Klijentima se značenje valutne klauzule objašnjavalo na način da će im rata kredita biti vezana za tečaj određene valute, što znači da je moguće da u određenom trenutku rata bude veća ili manja, ovisno o tečaju te valute. Ne sjeća se da je u obavljanju svog posla koristila pojam da je „švicarac“ stabilna valuta. Od strane nadređenih u banci nije dobila nikakve posebne informacije ili upute vezano za švicarski franak niti su na tu temu imali edukacije. Ona osobno nije podigla kredit u „švicarcima“, ali članovi njezine obitelji jesu. Tužitelju nije predana dokumentacija koja se navodi u čl. 10.4. ugovora (između ostalog i Odluka o tarifi naknada), no istu je moguće pronaći na internetu. Sjeća se da joj se tužitelj obratio sa zahtjevom za prijevremenom otplatom radi povećanja rate no ne sjeća se da li je tom prilikom tražio da se ugovor o kreditu zamijeni. Što se tiče plaćanja naknade za obradu kredita, o tome se nije posebno pregovaralo, to je bilo unaprijed određeno u uvjetima kredita. Naknada se plaćala i kod prijevremene otplate u iznosu koji je bio važeći u trenutku otplate. Ne zna kako banka određuje visinu te naknade. Smatra kako je tužitelj bio obaviješten o obvezi plaćanja jedne i druge naknade.

4.9. Svjedokinja RH nije imala neposrednih saznanja u vezi sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem jer je ona bila zaposlena kod tužitelja u kreditnoj administraciji što je obuhvaćalo rad sa klijentima nakon sklapanja ugovora o kreditu. Ona je potvrdila da je ugovore o kreditu sastavljala banka i da se radilo o tipskim ugovorima. Nije joj bila poznata funkcija Hrvatske narodne banke u vezi održavanja stabilnosti tečaja prema euru. Krediti u „švicarcima“ su bili povoljniji zbog niže kamatne stope. Ona osobno je u to vrijeme bila podigla kredit u švicarskim francima, no na razdoblje od tri godine, pa ga je i otplatila. Ne sjeća se da se u to vrijeme govorilo da bi se podizanje kredita u „švicarcima“ moglo negativno odraziti na klijente.

4.10. Na listu 576 do 634 spisa priložen je kreditni spis banke, koji sadrži svu prikupljenu dokumentaciju u vezi odobravanja kredita tužitelju. Osim što se iz spisa može iščitati da je tužitelju odobren kredit koji je vezan za švicarske franke, isti ne sadrži niti jednu drugu informaciju koja bi se odnosila na posebnosti švicarskog franka.

4.11. U ovom postupku je provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke Bojani Galinac (nalaz i mišljenje na listu 663 do 667 spisa, ispravak na listu 683 do 684 spisa, dopuna na listu 730 do 740 spisa) iz čijeg nalaza i mišljenja je sud zaključio da su krediti koji su se nudili u švicarskim francima (tj. koji su bili vezanu uz tu valutu) bili jeftiniji odnosno povoljniji zbog toga što su nosili sa sobom veći rizik. Veći rizik se ogledao u većoj mogućnosti promjene tečaja, izvan one uobičajene od -4 do +5%. Naime, vještakinja je potvrdila da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, za sve ono što će se desiti izvan uobičajenog – općeg rizika (-4 do +5%) i to na način da bi u tom slučaju intervenirala kupnjom ili prodajom deviza, za razliku od švicarskog franka koji je u potpunosti prepušten tržištu i Hrvatska narodna banke nema nikakve mogućnosti intervenirati ukoliko se njegov tečaj promjeni van uobičajenog – općeg rizika već to može učiniti samo Švicarska narodna banka. Drugo bitno, a što vještakinja navodi kao pravilo jest da u vrijeme velikih ekonomskih kriza jača vrijednost zlata, švicarskog franka i američkog dolara (tzv. valute utočišta). 2008. godine došlo je do ekonomske krize koja je zahvatila globalno financijsko tržište (cijeli svijet) kada su se ulagači okrenuli prema švicarskom franku čime je porasla potražnja za tom valutom, a tako je porastao i tečaj, a što je dovelo do toga da su porasle rate kreditima svim onima koji su svoj kredit vezali za švicarski franak, pa tako i tužitelju. Vještakinja je potvrdila da tuženik nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora sa tužiteljem predvidjeti kada će doći do velike globalne krize, pa tako i porasta švicarskog franka, već je to obzirom na gospodarska kretanja i stanje na globalnom tržištu, mogao predvidjeti tek nekoliko godina kasnije, od 2009.

4.12. Sud prihvaća činjenicu da tuženik, kao ni itko drugi, nije mogao predvidjeti KADA će doći do ovako velike globalne financijske krize kao što je bila ova 2008./2009., no isto tako je činjenica da je tuženik znao što će se dogoditi KADA do toga dođe i to da će TADA doći do porasta tečaja franaka zbog povećane potražnje za tom valutom. Tuženik je banka, financijska institucija, kojoj su rizici vezani uz švicarski franak bili poznati (ne morali biti, već bili), bez iznimke. To je nešto što je u stručnim krugovima financijskog svijeta poznato, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještakinje Bojane Galinac koja o toma govori kao o „pravilu“. A upravo na to tuženik nije upozorio tužitelja, a trebao je. I u tome leži njegova odgovornost.

4.13. Iz iskaza saslušanih svjedokinja, ĆH i RH, kao djelatnica tuženika, utvrđeno je da one o tim činjenicama (zbog kojih je ugovaranje kredita u švicarskim francima rizičnije) nisu znale ništa, njima je pojam valutne klauzule bio poznat općenito (kao i tužitelju), i one nisu imale pravih saznanja zašto su krediti koji su vezani za švicarske franke povoljniji od onih koji su vezani za eure (različite stope EURIBOR-a I LIBOR-a nisu razlog zbog kojeg su krediti u švicarskim francima bili povoljniji). Njihova razina neznanja je sezala do te mjere da su ili one same ili članovi njihovih obitelji podizali kredite koje su vezivali za „švicarce“. Djelatnicima tuženika nije bilo poznato ni što znači pojam „valute utočišta“ ni da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune samo u odnosu na euro, ne i u odnosu na druge valute, pa tako ni švicarski franak. No, one zbog toga nisu neposredno odgovorne za ono što se dešavalo korisnicima kredita nakon toga obzirom su one samo provodile politiku svojih poslodavaca – banaka, u konkretnom slučaju tuženika. One se djelovale u ime svog poslodavca i za njegov račun, po njegovim uputama, te su iz neznanja i same bile uvjerenja da je „švicarski franak najbolji izbor“. Ni njih banka – tuženik nije informirao o pravim razlozima zašto su krediti u „švicarcima“ bili povoljniji. Razlozi zašto je tome bilo tako izvan su dosega ove odluke, kao i razlozi zašto se banka (ova i druge) odlučila nuditi kredite koji će biti vezani uz ovako rizičnu valutu.

4.14. Tumačenja djelatnica banke, ovdje saslušanih svjedokinja, da su kamate kod kredita vezanih uz „švicarce“ povoljnije jer se one obračunavaju sukladno kamatnoj stopi LIBORA, u odnosu na one koji su vezani za eure koji se računaju prema EURIBORU, je bilo potpuno pogrešno, a što su one činile iz neznanja.

4.15. No, svakako je činjenica da tužitelj nije imao sve bitne informacije koje je trebao imati da bi mogao donijeti odluku za koju valutu će vezati svoj kredit. S druge strane banka je te informacije znala i morala ih je prenijeti na tužitelja kao svog klijenta, a što nije, već upravo suprotno, njemu je prezentirano da su obje opcije za njega jednako sigurne odnosno jednako rizične pa se on logično odlučio za onu koja je za njega bila povoljnija, a to je bila opcija sa švicarskim frankom i manjom kamatom. Pojam valutne klauzule općenito bio je u jednakoj mjeri odnosno na jednak način poznat kako tužitelju tako i djelatnici banke sa kojom je on komunicirao, a to je da će mu visina rate ovisiti o tečaju valute, bez ikakvih posebnosti vezanih uz švicarski franak, te mu je to na taj način i prezentirano.

4.16. Nesporno je utvrđeno da je sporni ugovor o kreditu kojeg su sklopili tužitelj i tuženi tipski, te da tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj. Štoviše, on je dobio ugovor koji je prethodno banka kao druga ugovorna strana sastavila, neposredno pred potpisivanjem. No to, po stavu ovoga suda, nije toliko bitno za donošenje ove odluke, tj. navedene okolnosti od manjeg su značenja za ocjenjivane pravne valjanosti ugovornog odnosa tužitelja i tuženika jer i da se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o svakoj ugovornoj odredbi tada tužitelj ne bi bio u ništa povoljnijem položaju nego što je sada obzirom je valutna klauzula odnosno njezino značenje u biti jedino o čemu se pojedinačno pregovaralo (razgovaralo), no u ograničenoj mjeri, jer i unatoč tome tužitelju nisu prezentirane činjenice koji bi bile od bitnog značaja za njegovu odluku, a kasnije i obvezu.

4.17. Takvo postupanje tuženika je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a kojim je propisano da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

4.18. Iako u vrijeme kada je sklopljen sporni ugovor o kreditu nije postojao niti jedan zakonski propis koji bi nalagao bankama, pa tako ni tuženiku, koje i kakve informacije je dužan dati klijentima, on je u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja bilo dužan voditi računa i o interesima druge strane, svojih klijenata. Time što to nije činio postupio je i suprotno čl. 18. st. 2. ZOO-a tj. propustio je primijeniti pažnju dobrog stručnjaka obzirom se radilo o zasnivanju ugovornog odnosa iz njegove profesionalne djelatnosti što se pak ne može tvrditi za tužitelja od kojeg se nije ni tražio takav stupanj pažnje već je isti bio dužan upotrijebiti uobičajenu pažnju (pažnju dobrog gospodarstvenika), a što je po stavu ovoga suda i učinio. Naime, on se obratio tuženiku kao pravnoj osobi koja je ovlaštena davati kredite i na temelju informacija koje je dobio od tuženika (kojemu je vjerovao) - da je svejedno uz koju valutu će vezati kredit, on je upravo zato što je postupio sa pažnjom dobrog gospodarstvenika, vezao kredit za onu valutu koja mu je davala manju kamatu i povoljnije uvjete. Ne bi bilo očekivano, životno ni razumno da je tužitelj za podizanje kredita (što nije odnosno ne bi trebao biti nikakav složen pravni posao) angažirao financijskog stručnjaka (poput vještakinje u ovom predmetu) koji bi ispitivao istinitost bančinih informacija. U situaciji u kojoj se našao tužitelj čak bi bilo nerazumno da je odlučio kredit vezati uz euro (i višu kamatnu stopu) kraj činjenice da mu je od strane banke prezentirano da su obje opcije jednako sigurne.

4.19. Ni to što je Hrvatska narodna banka nekoliko puta istupila u javnosti sa upozorenjem da je vezivanje kredita za švicarski franak rizično (očitovanja na listu 643 do 660 i 707 do 726 spisa), kao i što se o tome pisalo u nekim novinskim člancima (473 do 500 spisa), ne može umanjiti odgovornost tuženika jer je u ovoj pravnoj stvari bitno ono što su međusobno komunicirale ugovorne strane, tužitelj i tuženik prije sklapanja kredita. U toj komunikaciji tuženik je tužitelja uvjerio da vezivanje kredita za švicarski franak ne nosi sa sobom nikakav poseban rizik i ne može se sada pozivati na to odnosno otklanjati ili umanjivati svoju odgovornost zbog toga što je tužitelj te informacije mogao saznati na neki drugi način. Upravo je tuženik taj koji je trebao tužitelju ukazati na postojanje tog rizika, a nije. Tužitelj je poduzetnik no njegova djelatnost nema nikakve veze sa financijama i ne može se od njega očekivati da poznaje kako funkcionira globalno tržište financija. Takvo što je specijalnost tuženika, koji je upravo zato što ima potrebna stručna znanja (pored ostalog) dobio ovlaštenje od države da može davati kredite, pa u okviru tog ovlaštenja, ima i određene obveze, a u što spada i potpuno i pravilno informiranje klijenata o onome što im nudi. Isto tako bitno je ukazati kako je tužitelj vjerovao banci i pristupio je u sklapanje tog ugovora s potpunim povjerenjem (on je povrh toga kod tuženika imao i otvoren račun za redovno poslovanje).

4.20. Dakle, tuženik kao banka bio je, upravo sukladno načelu savjesnosti i poštenja, i uz dužnost da postupa sa pažnjom dobrog stručnjaka, u obvezi informirati tužitelja o svim rizicima koje nosi sa sobom vezivanje ugovora uz švicarski franak (svi oni rizici koje su prethodno navedeni), te je isto tako bi dužan biti siguran da tužitelj te rizike shvaća, da su mu razumljivi, i da ih prihvaća. Tuženik je to propustio učiniti. Umjesto toga dao je tužitelju informacije temeljem kojih je tužitelj zaključio da ne postoji nikakav poseban rizik od vezivanja ugovora za švicarski franak u odnosu na euro (osim općeg rizika valutne klauzule koji jednako tereti obje ugovorne strane neovisno o valuti) te je pristao sklopiti takav ugovor uvjeren da je donio za sebe najpovoljniju odluku.

4.21. Postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja je postupanje protivno prisilnom propisima čija posljedica je ništetnost sukladno čl. 322. ZOO-a. Radi navedenog, ništetna je odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, a koja glasi: „1.3. Ugovorne strane su suglasne da će se dani iznos kredita utvrđen u kunama iz stavka 1.2. ovog ugovora obračunati po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita i tako utvrđen iznos predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovog Ugovora.“, kao i odredba koja proizlazi iz te odredbe i koja glasi: „2.7. Ugovorne strane su suglasne da se iznosi kredita i otplata kredita (glavnice i kamata) u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, po srednjem tečaju HNB za CHF na dan obračuna, odnosno na dan plaćanja.“

4.22. U čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Zastara u konkretnom slučaju nije nastupila jer u slučaju restitucijskih zahtjeva po osnovi navedenog članka ista počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena (pravno shvaćanje zauzeto od strane Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. godine), a u konkretnom slučaju ta pravomoćnost će tek nastupiti.

4.23. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj po osnovi ništetne odredbe ugovora, kojim je njegova kreditna obveza ovisila o tečaju švicarskog franka, platio neosnovano iznos od 45.461,28 kuna odnosno sada 6.033,76 eura (list 666 i 683 do 684 spisa), sa pojedinačnim uplatama kako je navedeno u nalazu i mišljenju vještakinje, odnosno izreci ove presude.

4.24. Obzirom ja navedeni iznos plaćen temeljem ništetne odredbe to tužitelj ima pravo na povrat iste temeljem pravila o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), kao i pravo na kamatu od dana stjecanja (od kada su izvršene pojedinačne isplate) sukladno čl. 1115. ZOO-a jer je bio nesavjestan (postupao je protivno načelu savjesnosti i poštenja), sve po datumima kako je pobliže navedeno u nalazu i mišljenju vještaka (list 683 i 684 spisa). Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a. U odnosu na tužbeni zahtjev (specificiran u podnesku od 30. siječnja 2023. godine – list 686 spisa) i tamo navedene pojedinačne iznose, razlika je u posljednje isplaćenom iznosu (kod prijevremene otplate) koji po vještakinji iznosi 5.221,91 eura, a po tužitelju 5.546,30 eura. Razlika je u 324,39 eura, za koji iznos je tužbeni zahtjev odbijen tako da je po ovoj osnovi sud tužitelju priznao iznos od 6.033,76 eura (prema iznosima u nalazu i mišljenju vještaka), ne i 6.358,17 eura (prema podnesku tužiteljice od 30. siječnja 2023. godine).

4.25. Suprotno navodima tuženika, ugovor o kreditu nije aleatoran pravni posao jer su u trenutku zaključenja ugovora o kreditu poznata prava i obveza stranaka i ona ne ovise o nekom budućem neizvjesnom događaju. Vezivanje ugovora uz valutnu klauzuru ne daju mu značenje aleatornosti već se valutna klauzula unosi kako bi se stranke osigurale od promjene vrijednosti novca i radi zaštite načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

O naknadi za prijevremenu otplatu kredita

5.1. Tužitelj je po osnovi naknade za prijevremeni povrat kredita dana 09. kolovoza 2011. godine patio 2.444,13 kuna / 324,39 eura odnosno 2% iznosa nedospjele glavnice u trenutku prijevremene otplate.

5.2. Čl. 6.2. ugovora o kreditu glasi: „Banka na zahtjev korisnika kredita može korisniku kredita odobriti prijevremenu otplatu kredita uz obvezu plaćanja naknade na iznos kredita koji se vraća prije dospjelosti, a sukladno Odluci o tarifi naknade Banke.“

5.3. U čl. 25.20.1. Odluke o tarifama banke (list 512 spisa) ta naknada je propisana u iznosu od 2% nedospjele glavnice u trenutku prijevremene otplate.

5.4. Tužitelj je naveo kako nije znao da bi bio dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita dok iz iskaza djelatnice banke proizlazi da su klijenti za to znali.

5.5. Ovaj sud obvezu plaćanju naknade zbog prijevremene otplate kredita ne smatra ništetnom samo po sebi uz uvjet da je korisniku kredita ona poznata i jasna.

5.6. Naime, čl. 1124. st. 2. i 3. ZOO-a propisuju da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Kreditni odnos je odnos s jedne strane korisnika kredita kojemu treba određeni novčani iznos kojeg nema, a s druge banke, koja taj novac ima i voljna ga je dati, a zauzvrat će naplatiti to što će korisnik kredita koristiti njezin novac, i to u vidu ugovorene kamate na koji način banka stječe zaradu. U trenutku sklapanja ugovora, stranke u pravilu odrede trajanje ugovornog odnosa za koje svo vrijeme će korisnik kredita banci plaćati ugovorenu kamatu, odnosno za koje vrijeme će ona na taj način stjecati zaradu. Visina kamate ovisi o vrsti kredita i trajanju kredita. Nije isto za banku da li će ugovor o kreditu trajati onoliko koliko je ugovoreno ili kraće. Banka kod sklapanja ugovora o kreditu planira ostvariti određenu zaradu, a u slučaju prijevremene otplate banka prestaje stjecati zaradu po osnovi ugovorene kamate, a koju je očekivala da će steći, pa joj je na taj način izmakla očekivana dobit. Zbog toga i zakon propisuje pravo davatelja kredita potraživati od korisnika kredita štetu ako mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Ta šteta ovdje se ogleda u vidu izmakle dobiti. Obzirom na tu odredbu, te obzirom na sve izneseno, sud ne vidi zapreke da banka ugovori plaćanje naknade uslijed prijevremene otplate kredita, kao što je to konkretno slučaj, jer je banka sigurno uslijed toga izgubila dio zarade koju je očekivala da će ostvariti.

5.7. Međutim, bez obzira na to, sud smatra da je u konkretnom slučaju ugovorna odredba po kojoj će tuženik od tužitelja naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna prvenstveno zato što obveza tužitelja nije određena niti odrediva.

5.8. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

5.9. U konkretnom slučaju činidba – plaćanje naknade za prijevremeni otkaz nije niti određena niti odrediva. Ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti niti su stranke ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ugovorom je određeno da će se naknada platiti u visini koja proizlazi iz Odluke o tarifi naknade banke što nije dovoljno da bi se konkretna činidba mogla smatrati odredivom. Iz obračuna naknade za prijevremeni povrat kredita (list 236 spisa) vidljivo je da je ista obračunata u visini od 2% iznosa nedospjelog kredita u trenutku vraćanja. To je u skladu sa Odlukom o tarifi naknada broj 1-2004 (list 501 do 516) i čl. 25.20.1. Međutim, da bi obveza na plaćanje te naknade bila barem odrediva (jer iz teksta ugovora proizlazi da određena definitivno nije jer da bi bila određena mora biti navedena u apsolutnom iznosu) onda je bilo potrebno da ili ta Odluka o tarifi naknada bude sastavni dio ugovora ili da odredba ugovora kojom se propisuje visina te naknade sadrži elemente temeljem kojih ju je moguće odrediti (npr. konkretni postotak u odnosu na nedospjeli iznos glavnice). Tada bi takva obveza bila odrediva i valjana i onda bi tuženik osnovano mogao potraživati takvu naknadu. Ovako ne može, jer je navedena ugovorna odredba ništetna obzirom da činidba nije određena ni odrediva.

5.10. No, i da tome nije tako, sud smatra da tužitelj ne bi i dalje bio u obvezi platiti ovu naknadu jer je njegova obveza plaćanja te naknade u konkretnom slučaju posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja jer je tužitelj upravo zbog propusta tuženika da ga obavijesti o svim relevantnim činjenicama bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu bio doveden u situaciju da je zbog porasta rate kredita (izvan svih očekivanja) bio primoran prijevremeno otplatiti kredit. Tužitelj nije otplatio kredit iz nekog subjektivnog razloga već upravo zato što je to bio primoran učiniti kako bi smanjio štetu koja mu je nastala (i za vraćanje tog kredita je podigao drugi kredit!), a na to je bio primoran zbog propusta tuženika. Radi navedenog, sud smatra da tuženik nemao pravo od tužitelja potraživati ovakvu naknadu jer je upravo tuženik taj koji je doveo do situacije da je tužitelj, kako bi umanjio štetu koja mu je prijetila, bio primoran prijevremeno otplatiti kredit.

5.11. Radi svega navedenog tuženik mora vratiti tužitelju ono što je naplatio po toj osnovi, a radi se o iznosu od 2.444,13 kuna odnosno sada 324,39 eura, a što je tužitelj platio 09. kolovoza 2011, godine. Taj iznos je tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Tužitelj po toj osnovi potražuje iznos od 312,83 eura, no sud je kao ispravan uzeo iznos utvrđen od strane vještaka (324,39 eura), budući da se time ne prelazi apsolutan iznos na koji je tužbeni zahtjev postavljen, a očito je i da se radi o pogreškama u matematičkom izračunu na strani tužitelja.

O naknadi za obradu kreditnog zahtjeva

6.1. Čl. 5.1. ugovora o kreditu glasi: Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 0,5% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita. Po toj osnovi tužitelj je platio 750,00 kuna odnosno 99,54 eura.

6.2. Po stavu suda, ova ugovorna odredba je valjana. Ona je odrediva jer sadrži sve elemente temeljem kojeg tužitelj može jasno i lako odrediti svoju obvezu (za razliku od prethodne naknade), a isto tako jasno je u koju svrhu se naplaćuje. Osim toga, i bez obzira na to što je ugovor bio unaprijed pripremljen, i što se o pojedinim odredbama ugovora, pa tako i o ovoj nije posebno pregovaralo, sud smatra da navedena odredba nije ništetna sukladno čl. 296. st. 1. ZOO-a koji za takve odredbe propisuje ništetnost ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

6.3. Navedena naknada je konkretizirana, naplaćuje se radi naknade troškova odobravanja kredita. Iz kreditnog spisa (list 577 do 634) razvidno je da je banka u svrhu odobravanja kredita odradila niz radnji kojima se provjeravala kreditna sposobnost tužitelja, prilikom čega su joj sigurno nastali i određeni troškovi, a radi čega po stavu suda ima pravo tražiti naknadu za tako nastale troškove, pod uvjetom da je takvo što ugovoreno, a što konkretno je. Ti troškovi nisu isto kao troškovi iz čl. 10.7. ugovora, koji se odnose na troškove nastale nakon što je odobren kredit, a koju obvezu tužitelja da podmiruje te troškove nitko ne dovodi u pitanje. Također, taj trošak, naznačen je i u odluci kojom je tužitelju odobren kredit (list 603, kreditni spis) pa sud smatra da je ta obveza tužitelja bila poznata.

7.1. Stranke potražuju troškove ovog postupka.

7.2. Tužitelj je uspio gotovo u cijelosti tj. nije uspio sa manjim dijelom tužbenog zahtjeva na kojeg otpada 9,5% zahtjeva (uspio je sa 6.358,15 eura (6.770,53 – ( 99,54 eura (naknada za troškove) + 324,39 eura (pogreška u obračunu posljednje isplate) ) + 11,56 eura (324,39 eura – 312,83 eura (razlika u visini naknade za prijevremenu otplatu kredita), a radi čega nisu nastali dodatni ili posebni troškovi pa je sud temeljem čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) obvezao tuženika da tužitelju u cijelosti plati troškove ovog postupka.

7.3. Sukladno vrijednosti predmeta spora koja iznosi 6.770,53 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023), koja se primjenjuje na sve radnje poduzete u ovom postupku sukladno Tbr. 52. tuženiku se za svaku radnju za koju se priznaje 100% nagrade iz Tbr. 7.1. priznaje 100 bodova odnosno 200,00 eura (Tbr. 54., 1 bod = 2 eura).

7.4. Tužitelju se priznaje za sastav tužbe iznos od 200,00 eura prema Tbr. 7.1., za sastav podneska od 15. ožujka 2022. godine iznos od 50,00 eura prema Tbr. 8.4. (ostali podnesci), za sastav podneska od 25. travnja 2022. godine iznos od 200,00 eura prema Tbr. 8.1. (obrazloženi podnesak (1/4)), za pristup na ročište 13. srpnja 2022. godine iznos od 200,00 eura prema Tbr. 9.1. (ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvar i/ili su se izvodili dokazi), za sastav podneska od 02. kolovoza 2022. godine iznos od 50,00 eura prema Tbr. 8.4., za sastav podneska od 23. rujna 2022. godine iznos od 50,00 eura prema Tbr. 8.4., za sastav podneska od 20. prosinca 2022. godine iznos od 200,00 eura prema Tbr. 8.1. (obrazloženi podnesak (2/4)), za sastav podneska od 30. siječnja 2023. godine iznos od 200,00 eura prema Tbr. 8.1. (obrazloženi podnesak(3/4)), za pristup na ročište 09. veljače 2023. godine iznos od 200,00 eura prema Tbr. 9.1. (ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvar i/ili su se izvodili dokazi), za sastav podneska od 22. veljače 2023. godine iznos od 50,00 eura prema Tbr. 8.4., )), za sastav podneska od 05. studenog 2023. godine iznos od 200,00 eura prema Tbr. 8.1. (obrazloženi podnesak(4/4)), za pristup na ročište 20. ožujka 2024. godine iznos od 200,00 eura prema Tbr. 9.1. (ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvar i/ili su se izvodili dokazi), za sastav podneska od 23. svibnja 2024. godine iznos od 50,00 eura prema Tbr. 8.4., za pristup na ročište 05. ožujka 2025. godine iznos od 200,00 eura prema Tbr. 9.1. (ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvar i/ili su se izvodili dokazi), ukupno na ime zastupanja iznos od 2.050,00 eura. Tužitelju se priznaje trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 114,16 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 1.030,89 eura.

7.5. Ukupno tužitelju je nastao trošak u iznosu od 3.195,05 eura koji iznos mu je dužan platiti tuženik u cijelosti.

8. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 11. travnja 2025. godine

Sutkinja:

Tijana Licul

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri pisana primjerka u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika