Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: Pr-269/2018-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UČA iz [adresa], Husain, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici iz Daruvara, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, za Ministarstvo obrane, zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 15. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenice punom. tužiteljice UČ, odvjetničke vježbenice u OD Rožman & Oredić iz Karlovca, te zz. tuženika OČA, zamjenice u Općinskom državnom odvjetništva u Karlovcu, po objavi 11. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Tužena Republika Hrvatska za Ministarstvo obrane, OIB: OIB:52634238587 dužna je isplatiti tužiteljici UČA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 892,85 € bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31.prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:
- na iznos od 31,30€ počam od 01.siječnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 530,00€ počam od 01.siječnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 76,18€ počam od 01.siječnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 82,47€ počam od 01.siječnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 84,32€ počam od 01. siječnja 2016. godine do isplate,
- na iznos od 88,58€ počam od 01. studenog 2016. godine do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
II. Tuženik Republika Hrvatska za Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587 dužna je isplatiti tužiteljici UČA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.712,52€ s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to počam od 15. studenog 2016. do do 31.prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi parnične troškove ovog postupka u iznosu od 2.280,00 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima bruto plaće i razlike naknade plaće iz točke I., II. i III. izreke ove presude.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je djelatnik Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OS RH, koji je raspoređen u ustrojstvenu cjelinu HKOV-a, Gardijska motorizirana brigada, 2. Mehanizirana bojna Gromovi, na ustrojbeno mjesto puškostrojničara s mjestom službe u Petrinji. Nadalje ističe da je na svom radnom mjestu obavljala i poslove na terenu, za koje joj nisu pravilno vrednovani prekovremeni sati prilikom obračuna plaća ni odgovarajuće plaćena uvećanja za takav rad, a niti je za isti koristila slobodne dane koji bi odgovarali odrađenim satima. Također joj, kako dalje navodi, nije plaćen odgovarajući terenski dodatak za razdoblje do 07.studenog 2013.godine, ali i nakon toga, što je protivno odredbama Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji, kao i odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u razdoblju nakon toga. Stoga ovom tužbom potražuje isplatu id. dodatka za razdoblje od početka obavljanja vojne službe 05.prosinca 2011. do podnošenja tužbe. Nastavno dodaje da joj nisu isplaćivane ni Božićnice i regresi, osim regresa i božićnice za 2016. i 2017., a niti joj je pravilno obračunat godišnji odmor, što je također suprotno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, nadalje KU, kao i odredbama Zakona o službi u oružanim snagama NN 33/02, 58/'2, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09, te Zakonu o radu. To sve imajući u vidu da je u međuvremenu ostvaren rast domaćeg proizvoda u tri uzastopna tromjesečja, prema javno objavljenim podacima, te je deficit proračuna Republike Hrvatske manji od 3% pa su ostvareni uvjeti iz članka 9. Dodatka II Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike. Uz to tužiteljica iznosi da joj je rješenjem priznato „samo 18 dana godišnjeg odmora, iako je Zakonom o radu te Zakonom o službi u oružanim snagama (čl. 156.) određeno minimalno trajanje godišnjeg odmora od 20 (dana) odnosno četiri tjedna“. Uz to joj je pogrešno odmjerena naknada plaće za vrijeme korištenja odobrenog godišnjeg odmora, jer joj ista naknada nije obračunata u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u tri mjeseca koja su prethodila korištenju godišnjeg odmora, a što je trebalo biti sukladno čl. 4. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika NN 140/2002, 68/2011, 54/2014 odnosno čl. 14 st. 2 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.
1.1. Potom tužiteljica sumira kako potražuje isplatu božićnice i regresa te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor odnosno 2 dana neiskorištenog godišnjeg odmora, uz isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, sve počevši od 2012. (izuzev regresa i božićnice za 2016. i 2017.godinu), pa nadalje do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora a obzirom na zastarne rokove.
1.2. Najzad iznosi da joj Ministarstvo obrane ne isplaćuje ni troškove prijevoza iz Petrinje do mjesta prebivališta [adresa], počevši od 01.ožujka 2013. i da je oštećena za iznos koji je trebala dobiti prema Zakonu o službi u oružanim snagama i Pravilniku o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji NN 141/2004, 22/2005, 131/2013, odnosno Pravilniku o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza (NN 131/2013), te Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike.
1.3. Stoga se sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku obraćala tuženoj putem Općinskog državnog odvjetništva u Karlovcu, ali nije došlo do mirnog rješenja spora, pa predlaže provesti postupak u kojem će nakon dostave cjelokupne dokumentacije od strane tuženika i provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, u smislu članka 186.b Zakona o parničnom postupku, moći točno i određeno postaviti tužbeni zahtjev. Naime, tužbenim zahtjevom u tužbi predlaže naložiti tuženiku da joj dakle tuženik isplati iznos kojeg će moći precizirati tek nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, te uz to da joj plati troškove postupka, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na glavno potraživanje i troškove postupka.
1.4. U podnesku od 08.2.2019. (lis 56, spisa) tužiteljica uvažava prigovor zastare i djelomično povlači predmetno potraživanje za tražbine u razdoblju prije 10.svibnja 2013., kao i zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor. Ostaje kod potraživanja razlike plaće za prekovremeni rad na terenu i terenski dodatak, te dodatke za rad subotom, nedjeljom, praznikom, blagdanom i noću u razdoblju od 10.svibnja 2013. do 30.lipnja 2014. Uz to navodi da potražuje naknadu za 2 dana neiskorištenog godišnjeg odmora u razdoblju od 2013. do 2017.godine te ustraje kod potraživanja isplate božićnice i regresa za godišnji odmor. Zaključno potražuje i putni trošak na najkraćoj ruti [adresa] – [adresa] na bazi 41,50 km, kako navodi, temeljem Pravilnika o uvjetima u postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza (NN 131/13). No, ne na bazi pojedinačne karte, što pripisuje tvrdnji tuženika, nego na bazi naknade u visini od 0,77 kn po prijeđenom kilometru kako obrazlaže koji je povoljniji izbor za poslodavca, a sve u uvjetima u kojima nije koristila organizirani prijevoz. U id. podnesku troškove prijevoza tužiteljica potražuje za vremenski period od 10. svibnja 2013. godine do podnošenja tužbe 08. lipnja 2018. godine. Napose ističe da predmet spora glede troškova prijevoza nije ostvarenje prava na id. troškove, već isplata naknade štete koju trpi u visini koja odgovara troškovima prijevoza prema naprijed navedenom Pravilniku.
1.5. S obzirom na navedeno razvidno je da tužiteljica donekle različito artikulira pojedina potraživanja i razdoblja za koja potražuje pojedine naknade iz predmeta postupka, da bi u podnesku od 09.prosinca 2019. u pravilu naznačila utuženo razdoblje od 10.svibnja 2013. do 18.listopada 2016., što kasnije u nalazu i mišljenju generalno ističe i financijsko knjigovodstveni vještak. Naime, ovakav termin početka potraživanja tužiteljica postavlja nakon istaknutog prigovora zastare od strane tuženika, a završni termin potraživanja veže uz vrijeme podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u ovoj pravnoj stvari. Slijedom toga u posljednjem podnesku dostavljenom prije provedenog vještačenja upravo naprijed istaknuto razdoblje označuje kao utuženo za potraživanje razlike plaće s osnove prekovremenog rada i neisplaćenih prijevoznih troškova, dok naknadu za neiskorišteni godišnji odmor potražuje za razdoblja od 2013. do 2016.godine, te po izradi Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka precizira tužbeni zahtjev. U podnesku od 19.lipnja 2024. tužiteljica od tuženika potražuje da joj prema izračunu vještaka u točki I. tužbenog zahtjeva isplati za neiskorišteni godišnji odmor iznos od 331,55 eur i za prekovremeni rad iznos od 561,30 eur, odnosno da joj ukupno isplati iznos od 892,85 eur, dok u točki II. tužbenog zahtjeva potražuje neisplaćenu naknadu štete na ime troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 3.712,52 eur, sve to sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka uz zakonsku zateznu kamatu.
2. U odgovoru na tužbu tuženik najprije ističe prigovor zastare za sve tražbine koje dospijevaju prije 10. svibnja 2013. jer je tužba podnesena 08.lipnja 2018. a zahtjev za mirno rješenje spora 20.studenog 2016. Predlaže da se odbaci tužba u odnosu na isplatu naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, jer za taj dio potraživanja tužitelj nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora. Potom ističe da je s Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj 89/12) stupio na snagu Dodatak I. i II. Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike (stupio na snagu 02. kolovoza 2012.), NN-2/12, 104/13 i 150/13, u kojem je čl. 5. propisano da se čl. 62. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike neće primjenjivati u 2012. i 2013. godini, pa da je zahtjev tužiteljice za isplatu božićnice i regresa neosnovan. U odnosu na nezastarjeli dio tuženik navodi da je dana 26.lipnja 2013. stupio je na snagu novi Zakon o oružanim snagama Republike Hrvatske, NN 73/13, temeljem kojeg su donesena Odluka o rasporedu radnog vremena, NN 66/14 i Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba NN 33/14, 41/14 i 53/14, a tom Odlukom u točki II određeno je da kod rada na terenu radno vrijeme prema posebnom rasporedu obuhvaća rad u vrijeme vojnih vježbi, uvježbavanja i ostalih oblika obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstva, stražarske službe, unutarnje službe, sudjelovanja u operacijama potpore miru, operacijama odgovora na krize, humanitarnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu, rad na terenu, na taborovanju i obvezatni smještaj u vojnim lokacijama i građevinama ili na drugom mjestu rada odnosno obavljanja zadaća zbog potreba službe, te je također određeno da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće već ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s Pravilnikom koji uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba. Rad iz stavka 1 točke XIII uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima. Nadalje je prema članku 153. Zakona propisano da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata dnevno, a raspored radnog vremena svojom Odlukom određuje ministar obrane. Člankom 155. Zakona propisano je da za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. ovoga Zakona, a koji su određeni Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba, NN 33/14, 41/14 i 53/14. Točkom IV Odluke o rasporedu radnog vremena iz 2014. također je propisano da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na plaću djelatnih vojnih osoba. Puno radno vrijeme utvrđuje se u pravilu od 40 sati tjedno i raspoređeno je u pet radnih dana. Prema članku 154. i 155. Zakona o službi u oružanim snagama iz 2013. radno vrijeme zbog specifičnosti vojne službe ne mora biti ravnomjerno raspoređeno po tjednima, te se može izvršiti preraspodjela unutar razdoblja koje ne može biti dulje od 4 mjeseca tako da u jednom razdoblju radno vrijeme traje duže a u drugom kraće od propisanog punog radnog vremena. Kada je radno vrijeme preraspodijeljeno na način iz stavka 2 ovog članka, ne smije biti dulje od 48 sati tjedno. Odredbe iz stavka 1 do 3 id. članka ne odnose na rad u vrijeme vojnih vježbi, funkcionalnih tečaja, školovanja, izobrazbe i obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstava, stražarske službe, unutarnje službe, operacija potpore u miru, rada na terenu, taborovanja i obvezatnog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama zbog potrebe službe, te sl. Rad iz stavka 4 ovog članka uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i u turnusima. Radno vrijeme može se za pojedine ustrojstvene jedinice Oružanih snaga rasporediti na način da djelatne vojne osobe kontinuirano borave na vježbalištu, poligonu i u vojarni zbog specifičnosti vojne službe, a određeno vrijeme izvan službe u stanju pripravnosti. Pri tom djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. ovoga Zakona. Budući su prekovremeni rad tužitelja kao djelatne vojne osobe, raspored radnog vremena, organiziranje rada, dodaci na plaću i iznosi dodataka regulirani spomenutom Odlukom NN 66/14 i Pravilnikom koji su doneseno temeljem članka 153. Zakona iz 2013.g., te predstavljaju propise lex specialis u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, potonji propisi se ne mogu supsidijarno primijeniti u pogledu plaća djelatnih vojnih osoba, već se isti primjenjuju samo u odnosu na plaće vojnih službenika i namještenika. Navedeni stav je donio Vrhovni sud RH u odluci Revr - 1845/12, povodom izvanredne revizije a radi ujednačavanja sudske prakse i jedinstvene primjene zakona te ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
2.1. Nastavno se tuženik, u odnosu na naknadu troškova prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta rada, očituje da tužiteljica ima takvo pravo koje uključuje mjesni i međumjesni prijevoz, a što je uređeno Pravilnikom o uvjetima o postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza ( Narodne novine broj 131/13, dalje Pravilnik 13), a koji je donesen na temelju Zakone o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske i predstavlja lex specialis u odnosu na tužiteljicu kao djelatnu vojnu osobu. Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište kako propisi doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i u odnosu na opće propise o radu i kolektivne ugovore sklopljene u skladu s općim propisima o radu. Naime, navodi da iz citiranih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi kako se, prema odredbi članka 14. Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske ( Narodne Novine broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/17 i 88/09), o svim pitanjima koja nisu uređena tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, dok ovlast za donošenja propisa na temelju Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske imaju Vrhovni zapovjednik, Vlada Republike Hrvatske i ministar obrane (stajališta izražena primjerice u presudama broj Revr-1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12). Čl. 3. st. 3. Pravilnika 13 propisuje da će se djelatnoj vojnoj osobi priznati pravo na naknadu troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza samo u slučaju kada prijevoz nije organiziran. U skladu s čl. 12. Pravilnika 13 proizlazi da se djelatnoj vojnoj osobi, koja pravo na naknadu troškova prijevoza ostvaruje u visini cijene mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza, u slučaju iz stavka 1. ovoga članka naknada troška prijevoza se obračunava na način da se iznos cijene mjesečne karte podijeli s brojem radnih dana u mjesecu i dobiveni iznos pomnoži s brojem dolazaka na posao, a sukladno s čl. 13. Pravilnika 13 proizlazi da se djelatnoj vojnoj osobi, kojoj je radno vrijeme zbog specifičnosti službe raspoređeno na način da ne može koristiti organizirani prijevoz, isplaćuje naknada troškova prijevoza u visini cijene za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza ili naknada u visini 0,75 kn po prijeđenom kilometru, ako je to povoljnije za poslodavca. Dakle, ističe da odredbama Pravilnika 13 nije propisana isplata troškova prijevoza na temelju pojedinačne karte. S obzirom da uz tužbu nije priložena odluka i tužiteljica ne prilaže dokaze na okolnost na koji način su joj isplaćivani troškovi prijevoza, odnosno je li uopće postavila zahtjev za naknadom troškova, tuženik iznosi da se ne može detaljno očitovati na navode tužbe i da će isto moći učiniti tek nakon dostave relevantne dokumentacije o radu tužitelja, koju se tuženik obvezuje naknadno dostaviti u spis. Naime, kako navodi, iz dokumentacije koju tuženik dostavlja u privitku ovog podneska proizlazi da tužitelj nije dostavio rješenje za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, nije jasno kako ističe je li tuženik odbio navedeni zahtjev kao neosnovan, te je li tužitelj protiv navedene odluke pridonio odgovarajući pravni lijek, kao i je li navedena odluka postala konačna i pravomoćna. Zbog toga tuženik smatra da sud nije ovlašten upuštati se u parničnom postupku u ocjenu pravilnosti i zakonitosti, te napominje da je identično pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr 249/17-2 od 27. veljače 2018. U svakom slučaju, slijedom navedenog tuženik se protivi potraživanju iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, te do kraja postupka potražuje troškove postupka prema Troškovniku kojeg predaje u spis.
3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u preslik Rješenja i Odluke o rasporedu MORH-a od 12. siječnja 2012. i 16.129.2014. na listu 4 i 5 spisa, preslik zahtjeva za mirno rješenje spora na listu 6-7 spisa, preslik prijamne knjige na listu 8 spisa, uvid u punomoć tužitelja na listu 68 i njegov podnesak na listu 208, 233, 260 i Troškovnik na listu 261 spisa, te Troškovnik tuženika predan na završnom ročištu od 15.01.2025. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu, podnesak tuženika od s dokumentacijom u privitku, podnesak tužitelja od 08.02. 2019. (dva) i 09.12.2019. s Cjenikom usluga prijevoza putnika u cestovnom linijskom prijevozu tvrtke Čazmatrans d.o.o. na listu 62 spisa i izvodom iz Googla na listu 63 spisa, iskaz svjedoka OČ i LČ te tužiteljice osobno na zapisniku od 15.01.202017., podnesak tužitelja od 14.04.2020. s dokazom o uplati predujma, podnesak tuženika od 26.08.2020. s dokumentacijom u privitku, Nalaz i mišljenje financijskog vještaka RKR d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje iz Karlovca od 09.05.2024., podnesak tuženika od 18.06.2024., podnesak tužitelja od 19.06. 2024. i 03.09.2024.godine.
4. Obzirom na izneseni prigovor tuženika u pogledu potraživanja isplate plaće za godišnji odmor, treba reći da je dakle tužitelj uvažio isti prigovor (zbog nepodnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u tom dijelu), pa za taj dio potraživanja nije bilo potrebno odbacivati tužbu, a glede preostalog potraživanja bilo je potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje obzirom je tuženik osporavao potraživanje iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Isto je napose bilo potrebno provesti radi utvrđivanja visine predmetnog potraživanja, te analogno tome postojanja i osnove za podnošenje tužbe ukoliko se utvrdi da postoji određena razlika neisplaćene plaćen za potraživanje iz tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva (jer ako se ne utvrdi postojanje razlike plaće u određenoj visini nema ni osnove za predloženo potraživanje. Vještačenje je provedeno na prijedlog tužitelja, po stalnom sudskom vještaku po izboru suda RKR d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje, Trg kralja Petra Svačića 1, Karlovac, te je isto pokazalo postojanje predmetne razlike plaće u određenoj visini.
5. Pri tom se napominje da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare za dio potraživanja tužitelja, obzirom je tužba podnesena 08.lipnja 2018. a zahtjev za mirno rješenje spora 20. studenog 2016.godine, kako je naveo, s time da je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora u skladu s člankom 186a stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) zastalo je zastarijevanje za tri mjeseca. Navedeni rok je negativna pretpostavka za podnošenje tužbe, te je zastara nastavila teći do podnošenja tužbe, kada je nastupio prekid zastare imajući u vidu zastarni rok od 5 godina i rok od dakle 3 mjeseca u kojem je zastara zastala, pa se može utvrditi da je potraživanje tužitelja zastarjelo zaključno s danom 08. ožujka 2013.godine, a ne kako je tuženik naveo za tražbine koje dospijevaju prije 10.svibnja 2013. No, tužitelj je uvažio istaknuti prigovor i rok zastare, te povukao tužbu za sva potraživanja nastala prije 10.svibnja 2013.godine.
5.1. Uopće se može reći da je Zakonom o radu, NN 93/14, produžen zastarni rok za novčana potraživanja iz radnog odnosa na način da je povećano vrijeme nastupa zastare s tri na pet godina. Time je a propo isti rok izjednačen s općim zastranim rokom prema propisima koji uređuju obvezne odnose i doprinose za obvezna socijalna osiguranja. No, kod zastare doprinosa drugačije je uređen trenutak od kada zastara počinje teći. Zastara novčanog potraživanja radnika računa se od dana kada je određeni novčani primitak trebalo isplatiti, pa ako je izvorima radnoga prava propisan kao rok isplate plaće 10. u mjesecu za određeni mjesec, zastara počinje teći slijedećeg 11. dana u id mjesecu. Novi rok zastare od pet godina odnosi se na potraživanja radnika koja su dospjela na naplatu nakon stupanja novog Zakona o radu, ali i na potraživanja koja su dospjela prije njegova stupanja na snagu, uz uvjet da do 7.kolovoza 2014. nisu pala u zastaru prema starom zakonu. Tužba je u ovom predmetu podnesena dana 08. lipnja 2018. a zahtjev za mirno rješenje spora predan je na poštu dana godinu dana ranije (izvod iz Prijamne knjige na listu 8 spisa), te je dakle podnošenjem id. zahtjeva zastalo zastarijevanje tražbine u smislu članka 186.a ZPP-a na rok od tri mjeseca. Stoga proizlazi da bi zastara zapravo postojala za potraživanje nastalo do veljače 2013. koje dospijeva na naplatu u ožujku 2013., a tužitelj je dakle precizirao zahtjev potraživanje tek od svibnja 2013. pa, za tako precizirano razdoblje svakako nije nastupila zastara.
6. Tijekom postupka saslušani su svjedoci ĆČ i LČ te tužiteljice osobno, a pored toga je izvršen uvid u Rješenje i Odluku o rasporedu tužiteljice. Prema Rješenju Oružanih snaga Republike Hrvatske (OSRH- a), Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH-a), Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem od 12.01.2012. bilo je razvidno da je tužiteljica u razdoblju od 05. prosinca 2011.g. do 05.prosinca 2014. bila raspoređena u ustrojbenu cjelinu Hrvatske kopnene vojske (HKoV-a), Gardijska motorizirana brigada, 1. Motorizirana bojna „Vukovi“, 1. Motorizirana satnija, 2. Motorizirani vod, 2. Streljačka desetina na dužnost strijelca s ustrojbenim činom vojnika i mjestom službe u Gospiću. Prema daljnjoj Odluci o rasporedu MORH-a, Glavnog stožera OSRH, Središnjice za upravljanje osobljem od 16.12.2014. na listu 5 spisa razvidno je da je tužiteljica ŠČ u razdoblju od 05. prosinca 2014. g. do 04. prosinca 2019. bila raspoređena također u ustrojbenu jedinicu Hrvatske kopnene vojske (HKoV-a), Gardijsku motoriziranu brigadu, ali u 2.Mehaniziranu bojnu „Gromovi“, 1.Mehaniziranu satniju, 3. Mehanizirani vod, 3. Desetinu, na ustrojbeno mjesto puškostrojničara s ustrojbenim činom pozornika i mjestom službe u Petrinji. Za putovanje upravo u mjesto rada u Petrinji potražuje a propo sada naknadu troška prijevoza. Pri tom je u potonjoj Odluci određeno da će se tužiteljici isplaćivati plaća prema osobnom činu vojnika i ustrojbenom činu pozornika, uvećana za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, uz dodatak A A02 19%. Također je u id. Odluci sadržano da njezin radni staž na dan rasporeda iznosi 3-10-21, što znači tri godine deset mjeseci i dvadeset jedan dan.
7. U iskazu je glede rada i radne angažiranosti tužiteljice svjedok ĆČ naveo da je s tužiteljicom radio u istoj postrojbi i posvjedočio da je tužiteljica na terenu radila u vremenu dužem od redovnog. Opisao je da su na terene odlazili 2-3 puta godišnje, odnosno ponekad više a nekad manje od tog, te ostajali na terenu po dva do tri tjedna. Rad na terenu je, kako dalje opisuje, započimao u 5 ili 6 sati ujutro odnosno tada su ustajali i pripremali se za rad te imali doručak, pa bi efektivni rad počimao sat vremena kasnije. Radili su do ručka koji je bio otprilike u 12 ili 13 sati, te poslije imali pauzu oko sat ili dva sata, a onda bi ponovno nastavili raditi do 18,00 - 19,00, 21,00 ili 22,00 sata, kako-kada i po potrebi. Slobodne dane za rad na terenu dobivali su po kriteriju 1,6 a za vikend dan za dan kada je vježba. Subotom su na terenu radili u radnom vremenu kao i radnim danom, a nedjeljom je nešto kraće, od 7,00 do 16 sati, te poslije 4,00 sata imali čišćenje naoružanja ili neke druge obveze u trajanju od 2 sata. Ovaj svjedok i suprug tužiteljice je uz to naveo da su im bile isplaćene Božićnice i regresi u upitanom razdoblju od 2013. do 2016.
8. Nije bilo razloga ne prihvatiti ovakav iskaz jer je sukladno iskazao i daljnje saslušani svjedok LČ, koji nije u rodu ni u zavadnji s tužiteljicom. Naime, on je također naveo da je radio s tužiteljicom u (istoj) postrojbi i da je rad na terenu trajao duže od redovnog radnog vremena. Posvjedočio je da su na terenu u kontinuitetu znali boraviti po 2 tjedna do 20 dana, a na teren su išli najmanje 2 puta godišnje. Odlazili su na teren poligona u Slunju i tu bi rad započimao oko 6,00 sati ujutro, te bi radili do 10,00 sati navečer ili nekad manje, kako on iznosi. Izrijekom međutim tvrdi da su uvijek na terenu radili (najmanje) do 19,00 ili 20,00 sati navečer. Jedino su, kako dalje tvrdi, za ručak imali pauzu koja je trajala oko sat vremena ili nešto malo duže, ovisno o zadaći koju su trebali odraditi. Također iznosi da su za vrijeme boravka na terenu „zadaće odrađivali … subotom i nedjeljom, približno u vremenu kao i u radne dane, te su za takav rad na terenu dobivali slobodne dane samo za vikende“. Tako bi za 15 dana rada na terenu dobili 2 ili 4 slobodna dana, a u svezi Božićnica i regresa sukladno iznosi da su im bili plaćeni u upitanom vremenu od 2013. do 2016. g. Ovaj svjedok uz to dodaje da je tužiteljica ponekad znala odlaziti na straže po 7 dana i za takav rad bi dobila po 2 slobodna dana, a uz to je odlazila i na sahrane, najmanje 3 do 4 sahrane mjesečno, te se za vrijeme sahrana zadržavala sat ili dva duže od redovnog radnog vremena.
9. Tužiteljica je osobno potvrdila navode svjedoka, iznoseći da njen rad u vremenu dužem od (redovnog) radog vremena u pravilu izgledao upravo kako su to opisali svjedoci. Napomenula je kako je prvi svjedok zaboravio reći da je odrađivala i straže, koje su trajale po 7 dana, te osobno dodala da je također sudjelovala kod obrana od poplava. Sjeća se da je 2014. tri puta odlazila na takve terene; i to u drugom, petom i devetom mjesecu. Inače je rad na terenu, kako ona svjedoči, trajao minimalno do tjedan dana, a za vrijeme poplava nisu smjeli izlaziti iz vojarne već bi samo odlazili na teren. Za vrijeme rada na obrani od poplave imali bi svako toliko odmor od 2 sata, te bi tijekom jednog dana imali svega 6 sati odmora, ponekad više. Rrad na terenu je, kako ona iznosi, započimao u 5-6 sati ujutro i najčešće bi dobili suhi doručak, koji bi konzumirali prilikom putovanja na teren jer je takav rad na terenu ponekad trajao cijeli dan. Ručak bi imali u vremenu od 12 do 15 sati i zajedno s ručkom takva bi pauza trajala oko jedan sat ili nešto duže. Tužiteljica je pored toga dodala da su za vrijeme boravka na teren, koji je minimalno trajao 2 tjedna a najduže 4 tjedna, barem 2 puta bili na požarstvu tijekom noći po 2 sata.
9.1. Na upit zz. tuženika, tužiteljica je pobliže navela da je u veljači 2014. bila na obrani od poplave u Žažini na području Siska, a u svibnju u Posavskim Podgajcima i u Županji, te se ne sjeća gdje su bili u 9. mjesecu 2014. Ipak, misli da je u to vrijeme poplava bila na području Siska. Na daljnji upit odgovara da je u razdoblju od 2013. godine do 2016.god. dobivala rješenja za korištenje godišnjeg odmora, ali nije izjavljivala žalbe, te da je troškove prijevoza dobivala samo za vrijeme rada u Gospiću od 2012. do 2013. Kasnije je prešla u Petrinju i tamo su joj rekli da nema prava na putne troškove, iako je putovala od Velike Gorice do Petrinje na relaciji cca do 45 km ili nešto manje. Naime, odgovor je bio da nema pravo, pa nije podnosila zahtjev za putne troškove iako je imala troškove jer je putovala autobusom ili osobnim automobilom, a karta u jednom smjeru iznosila je 20 kn. Potonji dio iskaza svakako potvrđuje da joj je nastao takav trošak jer poslodavac evidentno nije osigurao organizirani prijevoz kojim bi joj omogućio dolazak na posao.
10. U Nalazu i mišljenju od 09.svibnja 20224. sudski je vještak nakon provedenog vještačenja temeljem službenih evidencija, u varijanti u kojoj prekovremeni rad na terenu nije umanjen za korištene slobodne dane, utvrdio da je tužiteljici za ukupno manje evidentiranih 193 prekovremena sata, 72,50 sata noću, 41,50 sat subotom i 57 sati nedjeljom za rad na terenu manje isplaćen iznos od 12.541,51 kuna (1.664,55 EUR).
10.1. U varijanti u kojoj temeljem službenih evidencija prekovremeni rad na terenu umanjuje za iskorištene slobodne dane, vještak utvrđuje da je za ukupno manje evidentiranih 38 prekovremenih sati, 72,50 sata noću, 41,50 sat subotom i 57 sati nedjeljom za rad na terenu, tužiteljici manje isplaćen iznos od 4.229,15 kuna (561,30 EUR).
10.2. Vještak je uz to izračunao i naknadu plaće za godišnji odmor te našao da je tužiteljici manje isplaćen iznos od 2.857,53 kune, odnosno s uključenim minulim radom da joj je manje isplaćen iznos od 2.909,64 kune (386,19 EUR). No, u ovom dijelu nije bio podnesen zahtjev za mirno rješenje spora pa je tijekom postupka povučena tužba za taj dio potraživanja.
11. U dijelu potraživanja neisplaćene naknade za dva neiskorištena dana godišnjeg odmora u razdoblju od 2013. do 2016. godine, vještak je izračunao da bi joj pripadala naknada u iznosu od 2.454,45 kuna, odnosno uključujući minuli rad da boiii joj pripadala naknada u iznosu od 2.498,05 kuna (331,55 EUR).
12. Najzad, vezano uz putni troškovi za relaciju [adresa] ([adresa]) – [adresa] utvrđuje da bi tužiteljici u uvjetima računanja putnog troška dolaska na posao i odlaska na bazi korištenja mjesečne karte prijevoznika Čazmatrans-Nova d.o.o., pripadao iznos od 77.616,00 kuna (10.301,41 EUR), odnosno računajući popust za mjesečne radničke karte od 20%, da bi joj pripadao iznos od 62.092,80 kuna (8.241,13 EUR). U uvjetima pak računanja putnog troška dolaska na posao i odlaska s posla na bazi korištenja dnevne karte prijevoznika Čazmatrans-Nova d.o.o., tužiteljici bi pripadao iznos od 27.972,00 kune t.j. 3.712,52 EUR.
13. Tužiteljica je nakon toga vezano uz prekovremeni rad na terenu potraživala neisplaćenu naknadu plaće za prekovremeni rad prema izračunu iz varijante u kojoj je prekovremeni rad umanjen za iskorištene slobodne dane, što se nalazi osnovanim jer je neosporno utvrđeno da je u koristila slobodne dane koje je dakle vještak detektirao i za iste umanjio izračunatu naknadu plaće u tom dijelu potraživanja. Također se napominje da je izračun u predmetu postupka izvršen na temelju službenih evidencija, bez uvažavanja personalnih dokaza t.j. iskaza svjedoka i tužiteljice osobno, a da su isti uvaženi moguće bi se došlo do drugačijeg izračuna (i utvrđene veće vrijednosti razlike plaće), ukoliko bi se utvrdilo da u službenim evidencijama nije zabilježen sav stvarni rad na terenu. Izvjesno je pak da se tako nešto moglo dogoditi imajući u vidu iskaze tužiteljice i svjedoka, napose kada se ima u vidu da se u mnogim istovrsnim predmetima koje su vojni djelatnici kao pripadnici kopnene vojske pokretali kod ovog suda, dolazilo do utvrđenja da u službenim evidencijama nije zabilježen sav njihov stvarni rad na terenu, niti im je u potpunosti isplaćena naknada za takav rad. Analogno tome se utvrđivalo da im pripada pravo na isplatu neisplaćenih dodataka za stvarni rad na terenu, sve prema propisima koji su važili u odnosnom utuženom vremenu, dok je u ovom slučaju utvrđena pripadajuća predmetna razlika plaće na temelju podataka iz službenih evidencija te je slijedom navedenog dosuđena tužiteljici zatražena neisplaćena naknada plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad na terenu, a sve prema propisima kako slijedi.
14. Naime, u odnosu na navedenu naknadu treba reći da je id. materija u vremenu do 1. lipnja 2014.godine bila regulirana odredbama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, Narodne novine broj 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07, 88/09. i 124/09., i Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske Narodne novine broj 73/13., 75/15. i 50/16. – dalje ZOSOS/13, koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013.godine. Ovlast za donošenje propisa na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske imali su po tom Zakonu Vrhovni zapovjednik, Vlada Republike Hrvatske i ministar obrane (čl. 198. -200. ZOSOS/02). Između inih propisa navedenih u čl. 200. id. Zakona, Ministarstvo obrane bilo je ovlašteno za donošenje odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (čl. 96. st.1) i Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (čl. 170. st. 4). Stoga tako doneseni Pravilnik i Odluka kojima je cjelovito uređeno pitanje dodatka i visine dodatka za obavljanje stražarske službe djelatnih vojnih osoba imaju značenje propisa donesenih na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske. Obzirom na odredbu čl. 114. Id. Zakona, glede pitanja koja uređuju ti propisi imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu, odnosno kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima, (presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1795/12, Rev-1845/12 i Rev-1902/12).
15. Nakon donošenja Odluka i Pravilnika, prema čl. 200. navedenog Zakona, djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak na plaću u osnovi prekovremenog rada prema tim propisima (Odlukama i Pravilniku Ministra obrane), a ne na temelju kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s općim propisima o radu i propisima o državnim službenicima i namještenicima. U vezi primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, mišljenje je još davno prije dala Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenja primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, da se odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ne primjenjuje na djelatne vojne osobe. Zajednička komisija se više puta očitovala o tome; na sjednici od 29. rujna 2005.godine i 20. listopada 2011.godine, Zapisnik sa sjednice od 29.rujna 2005.godine – uz t.13 i Zapisnik sa sjednice od 20. listopada 2011.g. – uz t.5, tako i Županijski sud u Varaždinu, Gž-854/14 od 18.lipnja 2014.godine. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i način isplate Narodne novine broj 118/09.- dalje Pravilnik, koji je donesen 25. rujna 2009.g. i stupio na snagu 1. listopada 2009.g., određeno je da se straža i dežurstvo ne smatraju prekovremenim radom (točka V i VIII), dok je Pravilnikom uređeno pitanje dodatka i visina dodataka za obavljanje stražarske službe i dežurstva.
16. Na temelju članka 139. ZOSOS/13, Ministarstvo obrane je dana 6. ožujka 2014.g. donijelo Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba, Narodne novine broj 33/14., 41/14., 53/14., 114/14., 72/15. i 5/17.
17. Odredbom članka 153. ZOSOS/13, propisano je da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan. Radno vrijeme je razdoblje u kojem je djelatna vojna osoba obvezna obavljati poslove dužnosti koju obnaša prema utvrđenom rasporedu radnog vremena i nalozima nadležne osobe. Raspored radnog vremena određuje ministar obrane. Radno vrijeme utvrđuje se u pravilu u trajanju od 40 sati tjedno, raspoređeno u pet dana, s time da zbog specifičnosti vojne službe ne mora biti ravnomjerno raspoređeno po tjednima, već se može preraspodijeliti unutar razdoblja koje ne može biti dulje od četiri mjeseca, tako da u jednom razdoblju traje dulje a u drugom kraće od propisanog punog radnog vremena. Kada je radno vrijeme preraspodijeljeno na ovaj način, ne smije biti dulje od 48 sati tjedno. Navedene odredbe ne odnose se na rad u vrijeme vojnih vježbi, funkcionalnih tečajeva, školovanja, izobrazbe i obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstva, stražarske službe, unutarnje službe, operacija potpore miru, rada na terenu, taborovanja i obveznog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama zbog potreba službe i sl. Takav rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima (čl. 154. ZOSOS--a/13).
18. U skladu s odredbom čl. 153. st.3 ZOSOS-a/13, Ministar obrane je donio Odluku o rasporedu radnog vremena Narodne novine broj 66/14., 23/15. i 84/15, kojom je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba. (točka IV). Za rad u smjenama i turnusima djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba (točka X I XI). Radno vrijeme za pojedinu ustrojstvenu jedinicu može biti raspoređeno na način da djelatne vojne osobe određeno vrijeme borave na vježbalištu, poligonu i vojarni zbog specifičnosti vojne službe (1), a određeno vrijeme su izvan službe u stanju pripravnosti (2). Za vrijeme pripravnosti iz stavka 1. ove točke djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba (točka XV). Pri tom se jedan dan rada prema posebnom rasporedu smatra u smislu redovitoga mjesečnog fonda radnih sati jednim danom redovnoga radnog vremena (točka XVI). Kada rad prema posebnom rasporedu traje pet i više dana, djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na slobodne dane, na način da za svakih pet radnih dana boravka u vojnoj lokaciji i građevini ili drugom mjestu rada zbog rada prema posebnom rasporedu ostvaruju pravo na jedan slobodan dan, a za svaki neradni dan jedan slobodan dan. Iznimno od stavka 1. ove točke, za sudjelovanje u vojnoj vježbi u terenskim uvjetima djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na jedan slobodan dan za svaka 24 sata sudjelovanja u provedbi vojne vježbe (točka XVII).
19. Cit. Odlukom također je propisano da za dežurstvo i stražarsku službu djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruje pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.(toč. XVIII i XX, a ova odluka je stupila snagu dana 1. lipnja 2014.godine.
20. Odredbom članaka 155. ZOSOS/13 propisano je da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. tog Zakona.
21. U skladu s odredbom članka 139. ZOSOS/13, donijet je Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba Narodne novine broj 33/14, koji je stupio na snagu dana 1. srpnja 2015.godine, a slijedom prethodno navedenih propisa proizlazi da djelatnoj vojnoj osobi pripada povećana plaća za prekovremeni rad kao rad dulji od punog radnog vremena, pod uvjetima i u iznosima koji su određeni navedenim propisima. Sukladno id. propisima je vještak izradio nalaz i mišljenje, pa je isti u tom dijelu prihvaćen kao utemeljen, stručan i meritoran i tužiteljici je s osnove potraživanja neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad na terenu dosuđeno predloženo potraživanje prema izračunu vještaka u varijanti koja dakle umanjuje ostvareni prekovremeni rad za iskorištene slobodne dane, što je također opravdano.
22. Tužitelju t.j. tužiteljici je također priznata zatražena naknada plaće za 2 dana neiskorištenog godišnjeg odmora, obzirom je Zakonom o radu, sada odredbom čl. 77., ranije odredbom čl. 55., određeno minimalno trajanje godišnjeg odmora u trajanju od četiri tjedna. Također je člankom 156. Zakon o službi u oružanim snagama te čl. 3. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika propisano trajanje godišnjeg odmora od najmanje 4 tjedna, i to kako ranijeg Pravilnika iz 2002. godine tako i Pravilnika koji je stupio na snagu 08.05.2014. godine. Sukladno odredbi članka 9. st. 3 Zakona o radu ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo. Cijeneći prednje, a posebice imajući u vidu ranije spomenute odredbe Zakona o radu proizlazi da poslodavac uzimajući kao polaznu osnovicu prilikom određivanja godišnjeg odmora 18 dana umjesto 4 tjedna (20 dana), nije primijenio za tužitelja najpovoljnije pravo čime ga je oštetio za dva dana godišnjeg odmora. Stoga je dakle tužiteljici dosuđena id. naknada u okviru potraživanja iz točke I. tužbenog zahtjeva, zajedno s potraživanjem neisplaćene razlike plaće za prekovremeni rad i dodacima na plaću za takav rad kako već vještak utvrđuje. Dakle, u točki I. izreke presude priznato joj je navedeno potraživanje u iznosu od 331,55 eur koje uz naknadu za prekovremeni rad od 561,30 eur, ukupno iznosi 892,85 eur i dosuđen je taj iznos (561,30 eur + 331,55 eur).
23. Tužitelju t.j. tužiteljici je uz to priznat i zatraženi trošak prijevoza, jer na isti ima pravo prema odredbama Zakona o službi u oružanim snagama i Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji NN 141/2004, 22/2005, 131/2013, odnosno prema Pravilniku o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza (NN 131/2013), te Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike, kako je tužiteljica istaknula u tužbi i tijekom postupka. Pri tom je štoviše potraživala manji izračunati iznos predmetne naknade troška prijevoza koji je povoljniji za poslodavca od iznosa izračunatog na bazi mjesečne karte koji bi joj štoviše pripadao po naprijed navedenim i važećim propisima koji su naprijed navedeni. Naime, nedvojbeno je da joj po propisima pripada navedena naknada koju je poslodavac dužan isplatiti u slučaju ako nije organiziran prijevoz ili ga djelatnik ne može koristiti, što je evidentno bio slučaj i u ovom predmetu. Napose je uvažava okolnost koju je tužiteljica istaknula u svom iskazu da joj je svjesno uskraćena isplata takve naknade, jer joj je rečeno da nema pravo na naknadu troška prijevoza.
24. Dakle, slijedom navedenog tužiteljici je u točki I. dosuđena ukupna razlika naknade plaće u iznosu od 892,85 eur, te u točki II. neisplaćena naknada troška prijevoza u u iznosu od 3.712,52 eur, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Zatezna kamata je dosuđena prema čl. 90. st. 4 Zakona o radu od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa, po stopi iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05. i nadalje, s time sa kamata od 1.1.2023. isplaćuje sukladno Zakonu o obveznim odnosima, NN 114/22, Uredba 1256/22, po kojem je polazna osnovica za obračun zatezne kamate, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećana za tri postotna poena. Istu tužitelj nije naznačio u periodu nakon 31.12.2022. pa je pridodana u točki I. i II. izreke presude. Pri tom nije dosuđena kamata za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u dosuđenom iznosu, a to iz razloga jer se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. Sukladno pak odredbi članka 15. st. 3 Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i dr., te čl. 17. st. 3 Pravilnika o porezu na dohodak, Narodne novine broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1., 157/14, dr., zatezne kamate koje se isplaćuju na zakašnjele isplate plaće po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Stoga, bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi, do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijeva na naplatu isplatom plaće, slijedom čega je u tom dijelu valjalo odbiti tužitelja i donijeti odluku kao u točki IV. izreke presude.
25. Troškovi postupka dosuđeni su tužitelju t.j. tužiteljici sukladno čl. 154. ZPP-a prema Odvjetničkoj tarifi i potraživanju iz Troškovnika kao na listu 261 spisa. Tužiteljici je kao opravdan priznat trošak za sastav prijedloga za mirno rješenje spora, za sastav tužbe i obrazloženih podnesaka od 05.12. 2019. (koji je zaprimljen u sudu 09.12. 2019.), 19.06. 2024. i 03.09.2024., te uz to trošak za zastupanje na ročištu od 15.03.2020. i 15.01.2025., sve u iznosu od po 200,00 eur. Za prvo ročište održano 06.02.2019. na kojem se samo procesno raspravljalo priznata je 50%-na naknada ili iznos od 100,00 eur, te je ukupno tužiteljici za navedene radnje priznat trošak postupka u iznosu od 1.500,00 eur. Uvećan za pripadajući pdv. isti iznosi 1.875,00 eur, a tom je trošku još pridodan trošak vještačenja u iznosu od 405,00 eur, pa je sveukupno tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 2.280,00 eur kao u točki III. izreke, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke i po stopi kako je sadržano u točki III. izreke ove odluke.
U Karlovcu 11. travnja 2025.
Sudac;
Vesna Gračan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.
Dna:
1.Tužitelju po punom. Marini Lacković, odvjetnici iz Daruvara.
2.Tuženiku po zz. ODO-u u Karlovcu na br. P-DO-289/2018.
