REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4207/23-45

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 2. Vrbik 14, zastupanog po punomoćniku Mariju Lovriću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o. OIB:87064273078 iz Zagreba, Radnička cesta 48, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Kallay & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 02. travnja 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja UD, odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika CD, odvjetničkog vježbenika, dana 11. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba točke 7. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/010101115 od 21. studenog 2007. godine sklopljenog između tužitelja JD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 2. Vrbik 14, kao primatelja leasinga i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Kroatien društva za financiranje d.o.o., kao davatelja leasinga, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o. OIB:87064273078 iz Zagreba, Radnička cesta 48, platiti tužitelju JD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 2. Vrbik 14, iznos od 2.523,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 7,79 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,79 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,68 eura od 17. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 40,48 eura od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 40,39 eura od 06. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 35,88 eura od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,12 eura od 17. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,51 eura od 17. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,60 eura od 14. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 45,98 eura od 18. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,12 eura od 09. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 45,92 eura od 14. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,65 eura od 04. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,23 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 45,99 eura od 03. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,65 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,28 eura od 05. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 47,37 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 47,79 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 47,73 eura od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,72 eura od 04. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,72 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 44,18 eura od 02. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,40 eura od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 50,99 eura od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 0,64 eura od 17. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 43,81 eura od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 8,40 eura od 29. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 52,79 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 51,55 eura od 03. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,04 eura od 02. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,20 eura od 13. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,47 eura od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,15 eura od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 54,90 eura od 02. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 53,90 eura od 03. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 56,28 eura od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 58,43 eura od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 61,66 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 67,71 eura od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 59,75 eura od 04. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 58,00 eura od 03. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 58,30 eura od 14. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 59,21 eura od 03. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 60,28 eura od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,34 eura od 02. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 60,91 eura od 03 travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 60,69 eura od 03. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 61,36 eura od 18. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 60,93 eura od 12. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 60,89 eura od 14. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 59,50 eura od 18. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 60,55 eura od 15. listopada 2012. godine do isplate te na

- iznos od 61,20 eura od 13, studenog 2012. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.376,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. travnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 10. prosinca 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na:

- iznos od 7,79 eura od 02. listopada 2008. godine do 09. prosinca 2008. godine,

- iznos od 7,79 eura od 04. studenog 2008. godine do 09. prosinca 2008. godine,

- iznos od 7,68 eura od 02. prosinca 2008. godine do 16. prosinca 2008. godine,

- iznos od 40,48 eura od 03. siječnja 2009. godine do 15. siječnja 2009. godine,

- iznos od 40,39 eura od 03. veljače 2009. godine do 05. veljače 2009. godine,

- iznos od 35,88 eura od 03. ožujka 2009. godine do 10. ožujka 2009. godine,

- iznos od 5,12 eura od 03. ožujka 2009. godine do 16. travnja 2009. godine,

- iznos od 46,51 eura od 02. travnja 2009. godine do 16. travnja 2009. godine,

- iznos od 46,60 eura od 05. svibnja 2009. godine do 13. svibnja 2009. godine,

- iznos od 45,98 eura od 02. lipnja 2009. godine do 17. lipnja 2009. godine,

- iznos od 46,12 eura od 02. srpnja 2009. godine do 08. srpnja 2009. godine,

- iznos od 45,92 eura od 04. kolovoza 2009. godine do 13. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 46,65 eura od 02 rujna 2009. godine do 03. rujna 2009. godine,

- iznos od 6,40 eura od 02. srpnja 2010. godine do 15. srpnja 2010. godine,

- iznos od 0,64 eura od 03. kolovoza 2010. godine do 16. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 8,40 eura od 02. rujna 2010. godine do 28. rujna 2010. godine,

- iznos od 56,20 eura od 04. siječnja 2011. godine do 12. siječnja 2011. godine,

- iznos od 58,30 eura od 02. prosinca 2011. godine do 13. prosinca 2011. godine,

- iznos od 61,36 eura od 02. lipnja 2012. godine do 17. lipnja 2012. godine,

- iznos od 60,93 eura od 03. srpnja 2012. godine do 11. srpnja 2012. godine,

- iznos od 60,89 eura od 02. kolovoza 2012. godine do 13. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 59,50 eura od 04. rujna 2012. godine do 17. rujna 2012. godine,

- iznos od 60,55 eura od 02. listopada 2012. godine do 14. listopada 2012. godine,

- iznos od 61,20 eura od 03. studenog 2012. godine do 12. studenog 2012. godine, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 12. ožujka 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik leasinga s tuženikom tada naziva Hypo Leasing Kroatien društvo za financiranje d.o.o. sklopio Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/010101115 od 21. studenog 2007. godine na iznos od 41.134,46 CHF. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tuženik predstavljao ugovor uz valutnu klauzulu u CHF kao povoljan te prije sklapanja, a niti prilikom sklapanja Ugovora nije upozorio, a niti informirao tužitelja o potencijalnim rizicima vezanim uz svaku valutnu klauzulu, koji rizik proizlazi iz sustava „flukturirajućih tečajeva“, a niti ga je upozorio na činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako to čini u odnosu prema euru i da je rast tečaja CHF vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja euro zone, što je utvrdio MMF. Dakle odredbama predmetnog Ugovora ugovorena je valutna klauzula u CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača niti u jednom trenutku informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti prilikom pregovora u svezi zaključenja predmetnog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je odredbama predmetnog Ugovora određena kamatna stopa koja je promjenjiva te je ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, s time da je ugovorena kamatna stopa prilikom sklapanja Ugovora iznosila 3M LIBOR + 4,2483& na sveukupno 60 mjeseci, da bi jednostranim i ničim obrazloženim odlukama kamatna stopa bila povišena prilikom čega je ista preplaćena. Naime presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika ugovora o kreditu, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja korisnici ugovornih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Isto tako je i Sud časti Hrvatske gospodarske komore kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača i ocjenu poštene trgovačke prakse odlučivao o pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija te je formirao stajalište izraženo u pravomoćnoj odluci poslovni broj P-I-10/10 od 25. ožujka 2011. godine o nedopuštenosti takvog postupanja. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je ističući da je prednik tuženika s tužiteljem kao potrošačem sklopio predmetni Ugovor kojim je nametnuo nejasne, neodređene i nepoštene odredbe prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koje odredbe su nepoštene, a time i ništetne, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/010101115 od 21. studenog 2007. godine sklopljenog između tužitelja kao primatelja leasinga i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Kroatien društva za financiranje d.o.o., kao davatelja leasinga, koje se odnose na ugovorene kamate te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.523,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana dospijeća do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu na način da je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo kako u predmetnom postupku ne postoji mogućnost izravne niti neizravne primjene utvrđenja iz kolektivnog postupka u predmetu tzv. Franak, jer su područje primjene utvrđenja iz tih presuda u kolektivnom sporu sporovi potrošača s točno određenim bankama koje su obuhvaćene pravomoćnim presudama u kolektivnom sporu, koji potrošači su s navedenim bankama zaključili ugovore o kreditu, a navedene uvjete niti tužitelj, a niti tuženik u konkretnom slučaju ne ispunjavaju, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revd-2379/21 od 01. lipnja 2021. godine navodeći da se tužitelj koji zahtijeva isplatu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o financijskom leasingu ne može pozivati na odluku u kolektivnom sporu bez obzira da li se tretira kao trgovac ili potrošač, jer tuženik nije stranka kolektivnog spora. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je kamatna stopa u predmetnom Ugovoru o leasingu određena člankom 7. i to prema tromjesečnom LIBORU-u, koji način određivanja kamatne stope je potpuno dopušten, kao što je dopušteno i definiranje parametara (tromjesečni LIBOR kao referentna tržišna kamatna stopa) koji je mjerljiv i koji je moguće provjeriti, što znači da visina navedenog parametra ne ovisi o volji niti jedne od ugovornih stranaka. Nadalje punomoćnik tuženika je istaknuo da je tužitelju bilo u cijelosti poznato prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu da je kamatna stopa promjenjiva i da postoji velika vjerojatnost da će se ista mijenjati, a na taj kamatni rizik, rizik promjene kamatne stope je tužitelj pristao slobodnom voljom, s time da je ujedno pristao i na valutnu klauzulu u CHF, koja je odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima dopuštena. S obzirom da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu jasne, kako razumljive i uočljive, punomoćnik tuženika je ističući da sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača niti nije dopušteno ocjenjivati da li su te odredbe poštene, naglasio da je odredbom članka 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju isključena primjena tog zakona na ugovor o operativnom leasingu, jer je u pitanju kratkoročni pravni posao kojoj je svrha korištenje predmeta leasinga, pa je po naravi samog ugovora rizik promjene tečaja ugovorene valute znatno manji nego što je to kod ugovora o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor zastare potraživanja te navodeći da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, kojoj preinaci se protivi, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku preplate kamate (stranica 13-14 i 62-63 spisa), u presliku Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/010101115 od 21. studenog 2007. godine (stranica 15-18 spisa), u presliku plana otplate (stranica 19-20 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 40- 45 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 55-56 spisa), u presliku rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 22. travnja 2021. godine (stranica 75-87 spisa), u presliku obavijesti primateljima leasinga (stranica 88-90 spisa), u iskaz svjedoka BD (stranica 91-92 spisa), u nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 99- 106 spisa), u presliku plana otplate najmoprimca JD (133013) (stranica 112-113 spisa), u presliku kartice kupca za razdoblje od 30.11.2007 do 30.11.2012 (stranica 114-121 spisa), u presliku pregleda plaćenosti potraživanja (stranica 122- 132 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 146-147 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao primatelj leasinga i prednik tuženika Hypo Leasing Kroatien društvo za financiranje d.o.o. kao davatelj leasinga dana 21. studenog 2007. godine sklopili Ugovor o operativnom leasingu, temeljem kojeg je tužitelju dan na korištenje motorno vozilo marke Opel Zafira 1.9 CDTI iz 2007. godine, na rok 60 mjeseci, čija je ukupna vrijednost s PDV-om iznosila 50.184,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, što je razvidno i iz preslike Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/010101115 od 21. studenog 2007. godine (stranica 15-18 spisa). Isto tako nesporna je činjenica da se tužitelj, primatelj leasinga obvezao plaćati ugovorene obroke leasinga, koji je vezan uz tromjesečni LIBOR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o operativnom leasingu kojim je ugovorena kamatna stopa nepoštena, a time i ništetna, s time da je sporna visina tužbenog zahtjeva, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 12. ožujka 2025. godine preinačio tužbu, povišenjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića, kojoj preinaci se protivio punomoćnik tuženika. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Imajući na umu da su stranke sklopile Ugovor o operativnom leasingu, što rezultira time da se tužitelj, primatelj leasinga, ne može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jer tuženik, davatelj leasinga, trgovac, niti nije sudjelovao u tom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, treba naglasiti da je posao leasinga sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06 – u daljnjem tekstu ZL-a) pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora s dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinag i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, za što primatelja leasinga plaća naknadu. Inače posao leasinga može biti posao financijskog leasinga za koji je prema odredbi članka 5. stavka 3. ZL-a karakteristično da primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, snosi troškove amortizacije objekta leasinga i opcijom kupnje može steći vlasništvo objekta leasinga, za razliku od operativnog leasinga za koji je prema odredbi članka 5. stavka 4. ZL-a bitno da primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, s time da davatelj leasinga snosi troškove amortizacije objekta leasinga, a primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje i nakon ugovorenog roka trajanja leasinga predmet leasinga vraća davatelju leasinga. Isto tako prema odredbi članka 36. stavka 3. i stavka 4. ZL-a ugovor o leasingu mora biti sklopljen u pisanom obliku te mora biti napisan na pregledan i razumljiv način primatelju leasinga, s time da se na prava i obveze subjekta u poslovima leasinga sukladno odredbi članka 39. ZL-a primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima.

8. U odnosu na sporno pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o operativnom leasingu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu ništetne, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je odredbom članka 296. stavka 1. i stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, što se međutim ne odnosi na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tome mogla utjecati na njihov sadržaj, kao i na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Isto tako prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Nadalje odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, s time da prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o operativnom leasingu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao uostalom i na valutnu klauzulu, odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZOO-a, kao uostalom i odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o operativnom leasingu pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o operativnom leasingu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate u razdoblju trajanja ugovora, već je samo određeno da je kamatna stopa vezana uz tromjesečni LIBOR. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer potrošači koji su ispunili svoje ugovorne obveze i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak Ugovora o operativnom leasingu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13 nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima trgovca koji se primjenjuju na ugovore koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na trgovca dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Iskazu tužitelja (stranica 55-56 spisa) koji je u bitnom istaknuo da su mu u Hypo leasingu ponudili predmetni Ugovor uz valutnu klauzulu u CHF govoreći da je to „najpovoljniji ugovor“, izračunali su mjesečnu ratu koju mora plaćati, a bilo mu je bitno da tu ratu može plaćati, nije imao nikakvih pitanja vezanih uz Ugovor, da bi mu tijekom trajanja Ugovora, kada se povećala mjesečna rata, djelatnik samo rekao kako se očekuje da će se „u dogledno vrijeme rate vratiti u normalu“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv.

10. Nastavno svjedok BD (stranica 91-92 spisa), koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu referenta prodaje, istaknuo je da se ne sjeća nikakvih detalja vezanih uz predmetni Ugovor, zna da je s tužiteljem „prošao“ Ugovor, ali se nije mogao sjetiti da li je objašnjavao svaku pojedinu ugovornu odredbu ili što je, ukoliko je tužitelj imao ikakvih pitanja „ako mu je nešto bilo sporno“ „odgovorio na ta pitanja“, s time da je ujedno naglasio da se radi o „jednostavnom ugovoru, tipskom ugovoru“.

11. Imajući na umu da je odredba točke 7. predmetnog Ugovora o operativnom leasingu, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa, za koju je samo navedeno da je vezana uz tromjesečni LIBOR, lako uočljiva, ali nije jasna i razumljiva na način da je tužitelj, primatelj leasinga na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, koliki će biti ukupan iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, jer osim što niti nije upozoren na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH kojom HNB „štiti“ tečaj kune u odnosu na valutu euro, ali ne i u odnosu na valutu CHF, na što je tuženik, trgovac bio dužan upozoriti tužitelja, a niti je jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate, čime je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, primatelja leasinga, sud je utvrdio da je ta ugovorna odredba sukladno odredbi članka 296. stavka 1. i stavka 3. ZOO-a ništetna. Iako tuženik, trgovac, niti nije morao imati saznanja o kretanju tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom trajanja ugovornog odnosa, ali je sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a vodeći pri tome računa i o načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu jednake vrijednosti činidaba, bio dužan informirati tužitelja, primatelja leasinga, na specifičan rizik vezan uz valutu CHF s obzirom na monetarnu politiku RH, a time ujedno i na razloge uslijed kojih se mijenja ugovorna kamatna stopa, što je međutim propustio učiniti, nego je ugovor o operativnom leasingu uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu uz tromjesečni LIBOR nudio kao „najpovoljniji“.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Imajući na umu da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer tuženik niti nije sudjelovao u tom postupku, nije kreditna institucija, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, s obzirom da je tek ovom presudom utvrđeno da je odredba točke 7. predmetnog Ugovora o operativnom leasingu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nepoštena, a time i ništetna, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa će zastara potraživanja u propisanom općem zastarnom roku od pet godina početi teći tek od dana pravomoćnosti ove presude, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 99-106 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih obroka prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose obroka prema početnom otplatnom planu iznosi 3.417,21 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 19.014,30 HRK za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, odnosno po fiksnom tečaju 2.523,62 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje na način da punomoćnik tužitelja nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika koji je prigovorio nalazu i mišljenju ističući da predmetni Ugovor o operativnom leasingu niti ne sadrži odredbe o kamatnoj stopi.

15. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu dana 05. ožujka 2025. godine (stranica 146-147 spisa) navodeći da je u točci 7. predmetnog Ugovora o operativnom leasignu ugovoreno da je mjesečni iznos obroka vezan za tromjesečni LIBOR. U nalazu je iskazao mjesečni iznos obroka koji je izračunat na bazi kamatne stope koja se primjenjivala prilikom zaključenja ugovora s obzirom da je iznos bruto obroka 813,72 CHF i predmeta objekta leasinga te primjenom navedenih parametara dolazimo do kamatne stope od 7,00%, a kada od te kamatne stope oduzmemo tromjesečni LIBOR, koji je bio objavljen, dolazimo do marže koja predstavlja razliku između kamatne stope i tromjesečnog LIBORA, pa ako u daljnjem tijeku otplate ne mijenjamo maržu već na istu maržu pribrajamo tromjesečni LIBOR dobivamo kamatnu stopu koja bi se primjenjivala uz fiksnu maržu i obračun iznosa mjesečne rate uz promjenu tromjesečnog LIBORA, s time da je svaka tri mjeseca uzeo javno objavljeni tromjesečni LIBOR i pribrojio ga fiksnoj marži da bi izračunao kamatnu stopu.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što nakon usmenog očitovanja sudskog vještaka punomoćnik tuženika nije istaknuo nikakve dokazne prijedloge, iako je i nadalje ostao kod iznesenih prigovora.

17. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana dospijeća do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, jer tuženik, trgovac nije informirao tužitelja, primatelja leasinga o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke, rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, nepošten stjecatelj, pa tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa do isplate. Naprotiv punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana dospijeća, iako je tužitelj neke mjesečne rate, obroke, nesporno platio nakon dospijeća, dok je ujedno neke mjesečne rate, obroke, tužitelj platio čak i prije dospijeća, a sud sukladno odredbi članka 2. ZPP-a odlučuje o tužbenom zahtjevu u granicama postavljenog zahtjeva.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 296. stavka 1. i stavka 3. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetna odredba točke 7. predmetnog Ugovora o operativnom leasingu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.523,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate i to za one mjesečne rate, obroke koji su plaćeni nakon dana dospijeća do isplate, a za one preplaćene mjesečne rate, obroke koji su plaćeni prije dospijeća sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od prvog slijedećeg dana nakon dana dospijeća do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana dospijeća do dana koji prethodi danu kada su ti preplaćeni mjesečni iznosi plaćeni te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.376,06 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 25. svibnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 26. veljače 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 05. ožujka 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 11. travnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška pristupa na ročište 10. svibnja 2024. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška zastupanja na ročištu 07. lipnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 13. rujna 2024. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), troška zastupanja na ročištu 05. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 12. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 02. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 425,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za sudskog dostavljača u iznosu od 15,46 eura, troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 35,60 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 11. travnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 31. svibnja 2023. godine, podneska od 20. rujna 2023. godine, kao i podneska od 27. rujna 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je podneskom od 31. svibnja 2023. godine punomoćnik tužitelja dostavio dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda, dok je podneskom od 20. rujna 2023. godine punomoćnik tužitelja izvijestio sud o problemima s e komunikacijom, da bi podneskom od 27. rujna 2023. godine punomoćnik tužitelja tužbeni zahtjev sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH uz važeću valutu euro ujedno postavio i u protuvrijednosti u kunama, što je naprotiv punomoćnik tužitelja bio dužan učiniti već uz tužbu, a što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 06. ožujka 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer spisu niti ne prileži podnesak punomoćnika tužitelja od 06. ožujka 2023. godine. Nadalje zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 26. travnja 2024. godine i podneska od 05. lipnja 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, s time da je ujedno podneskom od 26. travnja 2024. godine punomoćnik tužitelja preinačio tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, koju preinaku tužbe sud nije dopustio, pa je tužitelj dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Jednako tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 14. svibnja 2024. godine i podneska od 05. srpnja 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja dostavio dokaz o uplati predujma za sudskog dostavljača, odnosno o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda. Konačno zahtjev tužitelja za naknadom troška zastupanja na ročištu 10. svibnja 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 200,00 eura, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, što rezultira time da tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište po Tbr. 9. točc 5., što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, točnije za dio sporednog potraživanja, za dio zatraženog tijeka zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 10. prosinca 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 11. travnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 35,60 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 11. travnja 2025. godine