REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-900/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužitelja UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Drago Boras, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ITX Hrvatska d.o.o., Zagreb, Avenija Dubrovnik 16, OIB: 48857810659, kojeg zastupa punomoćnik Marin Svić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Praljak & Svić u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon glavne rasprave zaključene dana 21. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Billie Jean Boras, odvjetnice, te punomoćnika tuženika Marina Svić, odvjetnika, dana 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 20.5.2024., sklopljenom između tužitelja UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao radnika i tuženika ITX Hrvatska d.o.o., OIB: 48857810659, Avenija Dubrovnik 16, Zagreb, kao poslodavca dana 20.02.2023., te da radni odnos tužitelja UB nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku ITX Hrvatska d.o.o., OIB: 48857810659, Avenija Dubrovnik 16, Zagreb, vratiti tužitelja UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na radno mjesto na kojemu je kod tuženika radio ili na drugo odgovarajuće radno mjesto u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ITX Hrvatska d.o.o., OIB: 48857810659, Avenija Dubrovnik 16, Zagreb, nadoknaditi tužitelju UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

II./ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 901,55 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 20.2.2023. na radnom mjestu Regionalni menadžer za poslove održavanja. Dana 25. svibnja 2024. tužitelj je zaprimio Odluku o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 20.5.2024. od tuženika kojom se otkazuje Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme dana 20.2.2023. sa obrazloženjem da je kod tuženika ukinuto radno mjesto Regionalni menadžer za poslove održavanja. Protiv navedene Odluke o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu temeljem članka 133. Zakona o radu tužitelj je dana 0.6.2024. podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika, te je isti poslao tuženiku preporučeno poštom. Tuženik je zaprimio Zahtjev za zaštitu prava radnika dana 10.6.2024., međutim na taj Zahtjev tuženik nije odgovorio u zakonskom roku od 15 dana, te tužitelj radi ostvarenja svojih prava podnosi tužbu. Donošenjem Odluke o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 20.05.2024. tužitelju su povrijeđena prava zajamčena odredbama Zakona o radu. Ukoliko poslodavac zapošljava više od dvadeset radnika tada je poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na drugim odgovarajućim poslovima. U ovom slučaju, ako se ukida radno mjesto Regionalnog menadžera za poslove održavanja odnosno Regional facility manager, a tužitelju je trebalo biti ponuđeno novo radno mjesto na drugim odgovarajućim poslovima za koje tužitelj zadovoljava uvjete stručne spreme i radnog iskustva kao i radnih sposobnosti. Međutim, unatoč zakonskoj obavezi poslodavca, dana 26.04.2024. raspisan je natječaj za radno mjesto Junior facility managera koje bi radno mjesto po vrsti poslova odgovaralo poslovima koje je kao Regional facility manager obavljao tužitelj, te je to radno mjesto sukladno odredbama Zakona o radu trebalo biti ponuđeno tužitelju. Isto tako, poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao ugovor o radu radniku ne smije 6 mjeseci od dana dostave odluke o otkazu radniku na istim poslovnima zaposliti drugog radnika. Nadalje, ako u navedenom roku nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga. Iako se u Odluci o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu navodi kako je kod poslodavca ukinuto radno mjesto Regionalni menadžer za poslove održavanja odnosno Regional facility manager, radno mjesto Junior facility managera za koje je tuženik raspisao natječaj obuhvaća po vrsti poslova iste poslove koji se odnose na održavanje odnosno iste poslove koje je obavljao tužitelj. U odluci o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu navedeno je da radnik ima pravo na otkazni rok u trajanju od mjesec dana te da radni odnos prestaje istekom otkaznog roka koji počinje teći od dana dostave Odluke o otkazu. Obzirom da je tužitelj prije donošenja Odluke o otkazu bio privremeno nesposoban za rad te se nalazio na bolovanju o čemu je pravovremeno obavijestio tuženika kao poslodavca, a otkazni rok radniku koji je u vrijeme dostave odluke o otkazu privremeno nesposoban za rad počinje teći od dana prestanka njegove privremene nesposobnosti za rad, i u ovome slučaju povrijeđene su odredbe Zakona o radu na štetu tužitelja. Prije donošenja Odluke o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, tuženik nije proveo savjetovanje sa Sindikatom niti sa predstavnikom radnika, odnosno radničkim vijećem niti je od istih zatražio mišljenje odnosno očitovanje koje je bio dužan provesti odnosno zatražiti.

2. Stoga predlaže usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno utvrditi nedopuštenom Odluku o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu od 20.5.2024., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te naložiti tuženiku da tužitelja vrati na rad, sve uz naknadu parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 20.2.2023. sklopili Ugovor o radu kojim su, počevši od dana 13.3.2023. kao ugovorenog početka rada, zasnovali radni odnos tužitelja i tuženika u okviru kojeg je tužitelj kod tuženika obavljao poslove radnog mjesta Regionalni menadžer za poslove održavanja. Nadalje, tuženik čini nespornim da je tuženik dana 20.5.2024. donio Odluku o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu kojom je tužitelju otkazao ugovor o radu redovnim poslovno uvjetovanim otkazom obzirom da je tuženik prethodno ukinuo radno mjesto Regionalni menadžer za poslove održavanja na kojem je tužitelj bio zaposlen. Također, nesporno je da je tužitelj naprijed navedenu Odluku o otkazu primio dana 25.5.2024. te da je tužitelj protiv Odluke o otkazu podnio Zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik primio dana 10.6.2024. na koji tuženik nije odgovorio. Tuženik se također očituje kako je dana 3.5.2024. donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojim je kod tuženika ukinuto radno mjesto „Regionalni menadžer za poslove održavanja“, a radi smanjenja troškova i racionalizacije poslovanja. Pri tome tuženik ukazuje kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) u svojoj odluci br. Rev 3284/2018-2 od 9.9.2020. jasno izrazio pravni stav „da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta odnosno da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima“. Da se radi o trajnom i raširenom pravnom shvaćanju, potvrđuju i ranije odluke VSRH-a u kojima VSRH jasno iskazuje da je pravo svakog poslodavca organizirati proces rada (raspored radnih mjesta i broj izvršitelja) na način koji smatra svrsishodnim i učinkovitim, zbog čega ukidanje pojedinog konkretnog radnog mjesta, predstavlja opravdan razlog za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (odluke VSRH pod brojem Revr-1142/10-2 od 5.1.2011. i Revr-522/11 od 21.12.2011.). Polazeći od naprijed citiranih odluka VSRH, tuženik smatra kako je tuženik imao pravo donijeti odluku kojom se ukida radno mjesto Regionalni menadžer za poslove održavanja čime je prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta Regionalni menadžer za poslove održavanja te je na taj način ispunjen razlog za otkaz iz čl.115. st.1. toč.1. Zakona o radu. Tuženik posebno naglašava kako je prije donošenja odluke kojom se ukida radno mjesto Regionalni menadžer za poslove održavanja i prije donošenja Odluke o otkazu proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom, u smislu čl.150. Zakona o radu. Tako je direktorica ljudskih resursa tuženika, gđa. UBM, dana 24.4.2024. sindikalnoj povjerenici uputila e-mail u svrhu savjetovanja o ukidanju radnog mjesta Regionalni menadžer za poslove održavanja s priloženim nacrtom Odluke o otkazu i prijedlogom Odluke o ukidanju radnog mjesta Regionalni menadžer za poslove održavanja. Sindikalna povjerenica tuženika, gđa. RB je dana 29.4.2024. e-mailom dostavila svoje očitovanje o namjeri tuženika da ukine radno mjesto Regionalni menadžer za poslove održavanja i da otkaže ugovor o radu tužitelju. Radi izbjegavanja bilo kakvih nejasnoća, tuženik naglašava kako je pri donošenju odluke o ukidanju radnog mjesta Regionalni menadžer za poslove održavanja tuženik bio obvezan provesti postupak savjetovanja sindikalne povjerenice iz čl. 150. Zakona o radu te da tuženik nije bio u obvezi ishoditi izričitu suglasnost sindikalne povjerenice budući da tužitelj ne potpada pod kategorije radnika kojima je moguće ugovor o radu otkazati samo uz prethodnu izričitu suglasnost sindikalnog povjerenika. Osim toga, tuženik ističe i da se sindikalna povjerenica nije protivila donošenju Odluke o otkazu, već je samo ukazala na formalnu potrebu donošenja Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. Tuženik je prihvatio sugestiju sindikalne povjerenice te je umjesto Odluke o ukidanju radnog mjesta donio dana 3.5.2024. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojim je i formalno ukinuto radno mjesto Regionalni menadžer za poslove održavanja. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je tuženik mogao tužitelju otkazati ugovor o radu samo pod prethodnim uvjetom da tužitelj ne može zaposliti tuženika na nekom drugom radnom mjestu, tuženik ističe kako su takve tvrdnje promašene i pravno neosnovane. Naime, obveza na koju u tužbi upire tužitelj nema temelja u važećem Zakonu o radu, a takva obveza je na strani poslodavca postojala je u ranijem tekstu Zakona o radu (NN 149/2009) koji je prestao važiti stupanjem na snagu „novog“ Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23). Navedeno je potvrdio je i VSRH u svojoj odluci br. Rev 3284/2018-2 od 9.9.2020. u kojoj se navodi: „Na daljnje revizijske navode glede mogućnosti zapošljavanja tužitelja valja odgovoriti da prema odredbi čl.115. ZR-a tuženik niti nije bio u obvezi ponuditi tužitelju drugo radno mjesto ili ga osposobljavati za rad na takvom radnom mjestu.“ Jednako tako, tuženik ističe kako tuženik nije nikoga zaposlio na radno mjesto Regionalni menadžer za poslove održavanja prije donošenja Odluke o otkazu niti nakon njezinog donošenja. Štoviše, tuženik nije zaposlio radnika niti na bilo kojem drugom radnom mjestu koje bi suštinski predstavljalo radno mjesto Regionalni menadžer za poslove održavanja. Osim toga, tuženik ni prije donošenja Odluke o otkazu pa ni u trenutku davanja ovog odgovora na tužbu nije zaposlio nikoga niti na radno mjesto Junior facility manager te je i u tom dijelu tužbeni navod promašen. Glede tvrdnji tužitelja da tuženik u roku od 6 mjeseci nakon dostave Odluke o otkazu tužitelju, na poslovima radnog mjesta koje je obavljao tužitelj, ne smije zaposliti novog radnika, tuženik ističe kako ne spori navedenu zakonsku obvezu te naglašava kako uoči ni nakon donošenja Odluke o otkazu tuženik nije zaposlio radnika koji bi obavljao poslove na kojima je radio tužitelj. Vezano uz tvrdnje tužitelja da su tuženikova prava povrijeđena u smislu tijeka otkaznog roka i činjenice da je tužitelj bio privremeno nesposoban za rad i koristio pravo na bolovanje, tuženik ističe kako o toj činjenici vodi računa te da iako je tužitelj Odluku o otkazu primio dana 25.5.2024. i da tužitelj ima pravo na otkazni rok u trajanju od mjesec dana, u trenutku podnošenja odgovora na tužbu, a samim time i u trenutku podnošenja tužbe, tužitelj je još uvijek u radnom odnosu kod tuženika obzirom da mu otkazni rok nije istekao iako je od dana kad je tužitelj primio Odluku o otkazu pa do dana ovog odgovora na tužbu prošlo gotovo 2 mjeseca. Sukladno tome, razvidno je kako u ovom dijelu navod iz tužbe paušalan, preuranjen i u cijelosti neosnovan. Opreza radi, tuženik ističe Zakonom o radu nije propisana zabrana dostave akta kojim se otkazuje ugovor o radu radniku koji je privremeno nesposoban za rad te koristi pravo na bolovanje. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u medicinsku dokumentaciju, potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad, Odluku o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 20.5.2024., Zahtjev za zaštitu prava, Ugovor o radu od 20.2.2023., prilog 1., Aneks ugovoru o radu, presliku potvrde o primitku, Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 3.5.2024., sudsku praksu, e- mail od 24.4.2024., Odluku o ukidanju radnog mjesta, očitovanje sindikalnog povjerenika od 29.4.2024., u odjavu HZZO, saslušan je svjedok RB,svjedok UBM, te tužitelj. Pritom su stranke na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena izričito navele kako nemaju daljnjih dokaznih prijedloga.

5. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

6. Među strankama nije sporno da je protiv Odluke o otkazu od 20.5.2024. koju je tužitelj zaprimio 25.5.2024., isti podnio zahtjev za zaštitu prava 5.6.2024. koji je tuženik zaprimio 10.6.2024., te da se na isti nije očitovao (list 58 spisa). Kako je tužba podnesena sudu 4.7.2024., to je tužitelj sudsku zaštitu zatražio u zakonom propisanim rokovima iz čl.129. Zakona o radu (dalje: ZR).

7. Nesporno je među strankama također da kod tuženika ne postoji radničko vijeće, već sindikalni povjerenik s pravima i dužnostima istog.

8. Sporno je da li je tuženik imao opravdani razlog za donošenje Odluke o otkazu temeljem članka 115.st. 1.točka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/96, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, 127/17 u daljnjem tekstu: ZR), te da li je prije otkazivanja postupio sukladno čl.150. ZR.

9. Prema odredbi čl.115.st.1. točka 1. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ii organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

10. Uvidom u Ugovor o radu od 20.2.2023. sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o radu za radno mjesto "regionalni menadžer za poslove održavanja“.

11. Uvidom u Odluku o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 20.5.2024. utvrđeno je da se u obrazloženju odluke navodi da je poslodavac dana 3.5.2024. donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kojim je ukinuto radno mjesto "regionalni menadžer za poslove održavanja“. Naime, poslodavac je u cilju racionalizacije troškova poslovanja i povećanja učinkovitosti bio primoran u cijelosti ukinuti radno mjesto "regionalni menadžer za poslove održavanja“, što je učinio donošenjem Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. Stoga će se dio poslova tog radnog mjesta prestati obavljati kod poslodavca, a dio će se ustupiti vanjskim suradnicima ili po potrebi rasporediti na više drugih postojećih radnih mjesta. Pritom poslodavac nije uzeo u obzir kriterije iz čl.115.st.2. ZR, obzirom je tužitelj jedini radnik zaposlen na predmetnom radnom mjestu. prilikom donošenja te odluke, poslodavac se savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, sukladno čl.150. ZR.

12. Uvidom u Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 3.5.2024. utvrđeno je da je istim ukinuto radno mjesto "regionalni menadžer za poslove održavanja“.

13. U odnosu na spornu činjenicu da li je ukinuto radno mjesto "regionalni menadžer za poslove održavanja“, te da li je prije otkazivanja tužitelju provedeno savjetovanje u smislu čl.150. ZR, sud je proveo dokaze i saslušanjem svjedoka, a saslušan je i tužitelj.

14. Tako je svjedok RB u svom iskazu navela da kod tuženika obavlja poslove sindikalnog povjerenika u funkciji radničkog vijeća, budući u vrijeme otkaza tužitelju nije postojalo radničko vijeće kod tuženika. Navela je da joj se tuženik obratio e-mailom 24.4.2024., radi se o e-mailu ona listu 51 spisa koji joj je dostavila UBM, glavna u ljudskim resursima, te je od nje tražila da se očituje, odnosno da joj se dostavlja na savjetovanje prijedlog odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelji i nacrt odluke o ukidanju njegovog radnog mjesta regionalnog menadžera za poslove održavanja, radi se o odlukama na listu 53 i 54 spisa koje su joj dostavljene uz poziv na savjetovanje. Tužitelj nije spadao u kategoriju radnika za koju treba suglasnost radničkog vijeća odnosno sindikata, a koliko je njoj poznato on je jedini radio na tom radnom mjestu kod tuženika. Ona je dostavila očitovanje tuženiku putem maila 29.4.2024., radi se o očitovanju na listu 56 spisa da se protivi namjeravanom otkazu, iz razloga koji su navedeni u očitovanju. Izmjene pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika su donesene ali ne zna točno kada, no njoj su dostavljene u 11. mjesecu 2024. Njoj je uz prijedlog odluke o otkazu dostavljen prilikom poziva na savjetovanje i nacrt odluke o ukidanju radnog mjesta tužitelja a čemu se ona svemu protivila. U vrijeme dok je traženo savjetovanje od poslodavca u pogledu otkaza i ukidanja radnog mjesta nije imala nikakvih dodatnih pitanja niti je što nedostajalo od dokumentacije. Na upit je li raspisan natječaj za to ili slično radno mjesto navodi kako to ne može sa sigurnošću odgovoriti. Ima saznanje i to iz društvenih mreža da se jedan kolega priprema za radno mjesto tužitelja jer je pisao na društvenim mrežama da će se tamo zaposliti, to nisu službene informacije, i ne zna što je točno pisalo u Pravilniku o izmjenama pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika, a koje je izmjene kao što je već navela zaprimila od tuženika. Koliko zna tužitelju nije ponuđeno drugo radno mjesto. Iz dostavljene dokumentacije koja joj je dostavljena može reći da su tamo navedeni razlozi za otkaz tužitelju, a on je inače bio savjestan i dobar radnik, čini joj se da je navedeno da se njegovo radno mjesto ukida.

15. Svjedok UBM iskazala je da je kod tuženika u vrijeme otkaza tužitelju radila kao direktor ljudskih resursa, a kod tuženika radi od 2007. Poznato joj je da je tužitelj dobio otkaz a razlog za poslovno uvjetovani otkaz bili su efikasnost poslovanja i smanjenje troškova, te je tuženik donio izmjene Pravilnika sistematizaciji radnih mjesta. Tužitelj je bio zaposlen na radnom mjestu regionalni menadžer za poslovno održavanje, on je bio jedini zaposlen na takvom radnom mjestu te je to radno mjesto prema novoj sistematizaciji ukinuto te ono više nije postojalo kod tuženika. Prije otkazivanja proveli su savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom obzirom ne postoji radničko vijeće kod tuženika, sindikalni povjerenik bila je RB, te kada joj se predočava dokumentacija odnosno mailovi na listu 51 do 56 spisa navodi da je to ta komunikacija između tuženika i sindikalnog povjerenika od kojeg je traženo savjetovanje, tamo se nalaze i nacrti odluka koji su njoj dostavljeni uz poziv na savjetovanja a također i očitovanje kojim se ona protivila odluci o otkazu tužitelja. Nakon otkaza koji je bio u petom mjesecu 2024. radno mjesto tužitelja više nije postojalo kod tuženika jer je ukinuto, a tek krajem prvog mjeseca 2025. obzirom su dobili novi budžet išlo se na ponovnu aktivaciju pozicija i sada ponovno postoji to radno mjesto kod tuženika. Nakon otkaza ono nije postojalo, već su poslovi tog radnog mjesta regionalnog menadžera za poslove održavanja bili preraspodjelni na druge radnike. Nakon otkaza tuženik nije u to vrijeme raspisivao natječaj za poslove koji bi bili isti, odnosno slični poslovima koje je do tada obavljao tužitelj. Na poseban upit jesu li u travnju 2024. raspisali natječaj za radno mjesto junior facility managera navodi kako joj je poznato da je išao neki natječaj ali to je bilo u BiH radi zamjene kolegice koja je bila trudna, ona je radila na poslovima voditelja općih poslova, ne zna točno naziv mjesta za koji je išao natječaj. Ta dva radna mjesta koja je spomenula nisu ista radna mjesta jer je radno mjesto junior facility managera specijalizirano za određeni dio poslova, dok voditelj općih poslova nije, države je pokrivao tužitelj u okviru svojeg radnog bile su Hrvatska i Slovenija, za vrijeme godišnjeg odmora su bile zamjene pa je onda u to vrijeme pokrivao i BiH. Ta pozicija junior facility managera nikada nije realizirana u BiH obzirom je kolegica koja je otišla na porodiljini imala pobačaj pa se vratila na svoje poslove, to radno mjesto nisu ponudili tužitelju, obzirom je do smanjenja racionalizacije došlo slučajno istodobno kada je bio raspisan i taj natječaj. Ne sjeća se točno datuma kada je taj natječaj bio raspisan i kada se ta kolegica vratila natrag na svoje poslove, rekla bi da je to bilo prije nego je tužitelju dan otkaz. Na poseban upit koje je mjesto rada za tu kolegicu za koje bio raspisan navedeni natječaj je li to bila Hrvatska ili BiH navodi kako je bila BiH, taj natječaj nije raspisao tuženik ITX Hrvatska d.o.o. već ITX BiH, misli da se tako zove, to je njihova podružnica u BiH.

16. Saslušan kao stranka tužitelj je iskazao da je kod tuženika prije nego je dobio otkaz bio zaposlen kao regionalni menadžer za poslove održavanja od negdje četvrtog mjeseca 2023., negdje godinu i pol dana je radio prije otkaza. On je direktno s tog radnog mjesta obavljao poslove za Hrvatsku i Sloveniju što znači da je osobno s trgovinama dogovarao generalne i opće poslove održavanja indirektno je obavljao poslove i za ostatak regije što znači preko kolega koji su bili zaposleni u drugim regijama je dogovarao takve poslove. Poznato mu je da je razlog za otkaz koji je tuženik naveo bilo ukidanje njegovog radnog mjesta, oni su njemu prije otkaza ponudili sporazumni raskid radnog odnosa koji on nije prihvatio, a također mu je poznato da negdje nakon šest mjeseci nakon otkaza je ponovno kod tuženika oformljeno to radno mjesto misli da je s istim nazivom, nije imao uvide u dokumente tuženika o tome ima saznanja od kolega i društvene mreže. Razlog za ukidanje njegovog radnog mjesta bila je sistematizacija odnosno štednja, on je jedini bio zaposlen na tom radnom mjestu, nije bilo drugih koji bi radili te iste poslove. Samo je to radno mjesto ukinuto kod tuženika dok druga su radna mjesta ostala. Na upit da li se za vrijeme dok je on radio kod tuženika događalo da bi bilo ukinuto neko radno mjesto pa nakon šest mjeseci ponovno oformljeno navodi koliko je njemu poznato ne, on nije imao uvid u to. Na upit koji su poslovi junior facility managera navodi kako isti kao i regionalnog menadžera samo što se odnosi na manje zemalja, i na manji broj trgovina, ne obuhvaćaju cijelu regiju nego manji broj trgovina odnosno jednu do dvije zemlje, a osoba također ne mora biti tehničke struke za to radno mjesto. Na daljnji upit je li on bio osposobljen za te poslove junior facility managera i je li mu ponuđeno to radno mjesto navodi kako je bio osposobljen ali mu nije ponuđeno, natječaj je išao negdje 26.4.2024., mjesto rada za to radno mjesto obuhvaćalo je BiH, no moglo se raditi iz neke druge lokacije kao što je on radio iz Hrvatske za Hrvatsku i Sloveniju. Na upit je li mu poznato da to radno mjesto zapravo nije ni realizirano jer se kolegica vratila s porodiljinog navodi kako mu to nije poznato službeno ali je čuo od kolega da se ta kolegica vratila na te poslove. Ona se vratila na poslove dok je on već dobio otkaz a zna da je nakon što je otišla na bolovanje odmah nakon dva dana raspisan natječaj što je njoj stvorilo neugodnost jer se vratila brzo s tog bolovanja.

17. Iskaze saslušanih svjedoka, te tužitelja sud je prihvatio kao istinite i uvjerljive, budući su u skladu s priležećom dokumentacijom, te su u bitnom dijelovima u međusobnom suglasju.

18. iz iskaza svjedoka, kao i priležeće dokumentacije, proizlazi kao je tuženik prije otkazivanja proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom u smislu čl.150. ZR.

19. Naime, iz e-maila od 24.4.2024. koji je tuženik dostavio sindikalnom povjereniku RB, proizlazi da je ista od strane poslodavca bila obaviještena o ukidanju radnog mjesta tužitelja, kao razlogu za poslovno uvjetovani otkaz, te da se ista e- mailom od 29.4.2024. očitovala na način da se protivi namjeravanoj odluci o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelju koja joj je dostavljena, i to iz formalno-pravnih razloga, navodeći da prije treba izmijeniti Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. Takve navode u bitnom potvrđuju u svojim iskazima i svjedoci RB, sindikalna povjerenica, te UBM, koja je kao direktor ljudskih resursa tuženika od sindikalnog povjerenika zatražila očitovanje.

20. Po stavu ovoga suda, neovisno o tome što je tuženik radno mjesto tužitelja namjeravao ukinuti odlukom koja je dostavljena sindikalnom povjereniku na savjetovanje (list 53 spisa), te što je naknadno ipak radno mjesto tužitelja ukinuo donošenjem Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 3.5.2024., isti je postupio u skladu sa zakonskom odredbom čl.150. ZR. Naime, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 3.5.2024. stupio je na snagu osmog dana od objave na oglasnoj ploči tuženika, odnosno dana 14.5.2024., te se tuženik na isti akt i pozvao u svojoj Odluci o otkazu tužitelju. Sud smatra da okolnost što je tuženik tim Pravilnikom, a ne posebnom odlukom (kao što je prethodno namjeravao) ukinuo radno mjesto tužitelja, nije odlučna za očitovanje sindikalnog povjerenika, obzirom je isti u svakom slučaju prilikom poziva na savjetovanje u smislu čl.150. ZR bio obaviješten o ukidanju radnog mjesta tužitelja, kao razlogu za poslovno uvjetovani otkaz, dok isti prema navedenoj zakonskoj odredbi, s istim i nije trebao biti suglasan. To što isti tvrdi da je tuženik prije donošenja Pravilnika o ukidanju radnog mjesta tužitelja trebao zatražiti savjetovanje, valja navesti kako tužitelj u ovom postupku i ne pobija važenje toga akta tuženika, već samo odluke o otkazu, pa isto i nije odlučno za ovaj postupak. Osim toga, sindikalni povjerenik se i nije protivio otkazu u pogledu postojanja razloga za otkaz, već isključivo iz formalnih razloga, pri čemu je tuženik navedeni Pravilnik o ukidanju tužiteljevog radnog mjesta u konačnici i donio.

21. Stoga je tuženik postupio u cijelosti u skladu sa čl.150. ZR, te proveo potpuno i pravodobno savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom prije otkazivanja tužitelju, tim više što je ista u svojem iskazu pred ovim sudom navela da u vrijeme dok je traženo savjetovanje poslodavca u pogledu otkaza i ukidanja radnog mjesta, ona nije imala nikakvih dodatnih pitanja niti je što nedostajalo od dokumentacije.

22. Također, i iz iskaz svjedoka, pa i tužitelja proizlazi da je tuženik tužiteljevo radno mjesto ukinuo, te da je on bio jedini zaposlen kod tuženika na tom radnom mjestu, uslijed čega tuženik i nije bio dužan postupiti u skladu sa čl.115.st.2. ZR.

23. Ovaj sud smatra da su u konkretnom slučaju na strani poslodavca, odnosno tuženika ispunjeni uvjeti za redoviti - poslovno uvjetovani otkaz Ugovora o radu tužitelju, a kako to propisuje odredba članka 115. stavak 1. ZR. Naime, sud je utvrdio da je prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta tužitelja koje je nesporno ukinuto. Valja napomenuti da tuženik nije imao obavezu zaposliti tužitelja na radnom mjestu za koje tužitelj smatra da ostvaruje sve uvjete koje to radno mjesto zahtijeva. Naime, pravo je poslodavca da odlučuje s kime će sklopiti Ugovor o radu za radna mjesta prema novoj organizaciji, pri čemu iz iskaza svjedoka, pa i tužitelja, proizlazi da radno mjesto za koje on smatra da mu je trebalo biti ponuđeno, nije niti realizirano, već da se radnica za čije je mjesto tuženi raspisao natječaj (a za koje nije dokazano da bi bilo odgovarajuće radnom mjestu tužitelja koje je ukinuto) vratila odmah na posao s bolovanja. Pritom navodi tužitelja da je netko na društvenim mrežama naveo da bi se on zaposlio na dotadašnje tužiteljevo radno mjesto nisu odlučni, obzirom službenih podataka o tome u spisu nema, niti bi isto proizlazilo iz provedenog dokaznog postupka. Ukoliko je tuženik nakon nekog perioda, (a što proizlazi iz iskaza svjedoka UBM koja je navela da je tek 2025. uslijed poboljšanja financijske situacije došlo do ponovne aktivacije pozicija zbog dobivanja novog budžeta, pa da sada ponovno postoji radno mjesto tužitelja kod tuženika) i došlo zbog financijskih razloga do ponovnog otvaranja toga radnog mjesta, isto ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tuženika kao poslodavca koji je sporno vrijeme ukinuo tužiteljevo radno mjesto, zbog uštede i organizacije poslovanja, čime isti nije povrijedio zakonske odredbe na koje se poziva tužitelj.

24. Naime, poslodavac je taj koji ima autonomno pravo odlučiti kako će organizirati posao te ima li, uslijed novonastalih okolnosti, odnosno reorganizacije poslovanja, potrebe za daljnjim obavljanjem određenog posla, pa su stoga tužiteljevi navodi da bi takvo postupanje tuženika, odnosno ukidanje njegovog radnog mjesta bilo nedopušteno, neosnovani u cijelosti.

25. Budući je otkaz tuženika utvrđen dopuštenim, to nisu ispunjeni ni uvjeti za vraćanje tužitelja na rad, u smislu odredbe čl. 124. ZR, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.1. ZPP-a, pa su tuženiku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT) priznati troškovi jednokratne nagrade za cijeli postupak u iznosu od 250 bodova, sukladno Tbr.7.2. OT (za sastav odgovora na tužbu, ročište 13.1.2025., ročište 10.2.2025., sastav podneska od 13.3.2025.), te za daljnje radnje, odnosno za ročište 21.3.2025. , kao i za ročište za objavu - svako po 50 bodova (Tbr.7.2. OT), odnosno ukupno 350 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 700,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 875,00 eura. Tome treba dodati i trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 26,55 eura, tako da ukupni troškovi tuženika iznose 901,55 eura.

27. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

28. Tužitelju nije priznat parnični trošak, sukladno čl.154.st.1. ZPP-a, obzirom je isti u cijelosti izgubio parnicu.

U Zagrebu 11. travnja 2025.

Sudac:

Lidija Repar Habulinec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika uz poziv na pristojbu za odgovor na tužbu u iznosu od 26,55 eura