Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-75/2024-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza DALMATINSKI RUDNICI BOKSITA d.o.o. u stečaju, OIB: 95868682186, [adresa], kojeg zastupa stečajna upraviteljica Marica Nekić, a nju punomoćnik Andrej Ležaić, odvjetnik u Zagrebu, Savska 56a, protiv prvotuženika PUČKO OTVORENO UČILIŠTE OBROVAC, OIB: 88831514137, [adresa] i drugotuženika GRAD OBROVAC, OIB: 65496793357, [adresa], oba zastupani po punomoćniku mr. sc. Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, Široka ulica 14, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 6. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika i zamjenice punomoćnika, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude 11. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se prvotuženiku PUČKO OTVORENO UČILIŠTE OBROVAC sa sjedištem u [adresa] OIB: 88831514137 i drugotuženiku GRAD [adresa] sa sjedištem u [adresa], OIB: 65496793357 solidarno isplatiti tužitelju Stečajna masa iza DALMATINSKI RUDNICI BOKSITA d.o.o.

– u stečaju sa sjedištem u [adresa], OIB: 95868682186 iznos od 43.541,10 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. svibnja 2022. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da mu prvotuženik PUČKO OTVORENO UČILIŠTE OBROVAC i drugotuženik GRAD OBROVAC solidarno isplate iznos od 26.470,90 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pa do isplate, kao i u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 43.541,10 EUR-a od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa naznačenog u tužbenom zahtjevu pa do 11. svibnja 2022., te u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 43.541,10 EUR-a od 12. svibnja 2022. pa do isplate preko stope koja je propisana za ostale odnose.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena i to u dijelu u kojem tužitelj traži od tuženika isplatu iznosa glavnog potraživanja od 25.263,33 EUR-a uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

II. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je vlasnik nekretnine upisane kod Općinskog suda u Zadru, zemljišno knjižni odjel [adresa], k. o. [katastarska općina] oznake kat. čest. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], površine 367 m2, u naravi javna zgrada, [adresa], 4, [adresa], na kojoj je upisano vlasništvo tužitelja 31. siječnja 2019. Navodi da je tužitelj vlasnik nekretnine još od 1983. godine, a što da je bilo poznato drugotuženiku upravo od te 1983. godine kada je pravni prednik tuženika, Skupština općine (SO) Obrovac sklopila sa pravnim prednikom tužitelja Radna organizacija (RO) ''Dalmatinski rudnici boksita'' Ugovor kojim je SO Obrovac dobio na korištenje ''zgradu u kojoj je smješten Općinski sud Obrovac, društveni pravobranilac samoupravljanja i Narodno sveučilište Obrovac'' (čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]). Nadalje, navodi da tuženik koristi predmetnu nekretninu, a da za to ne podmiruje tužitelju kao vlasniku naknadu za korištenje slijedom čega tužitelj potražuje s tog osnova za period od svibnja 2017. do travnja 2022. iznos od 95.275,33 eura, ranije 717.852,00 kuna sa pripadajućim zakonskim kamatama. Tužitelj nadalje navodi da je visina naknade za nekretninu utvrđena temeljem iznosa kojeg tužitelj ostvaruje temeljem Ugovora o uređenju međusobnih odnosa od 29. siječnja 2020. s Državnom geodetskom upravom za zakup nekretnine koja se nalazi u neposrednoj blizini predmetne nekretnine, a koji zakup da iznosi 398,17 eura za 92 m2. Tako dobiveni iznos da je pomnožen sa kvadraturom prizemlja nekretnine kojeg koristi prvotuženik i koji sukladno nalazu i mišljenju vještaka Maria Kalmete iznosi 367 m2 (koji nalaz i mišljenje je tužitelj priložio uz tužbu), a na koji način da je utvrđena visina zahtjeva.

2. Tuženici u odgovoru na tužbu (stranica spisa 50 do 54) u bitnome navode da u cijelosti osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ukazuju i na procesne nedostatke tužbe koji bi se odnosili na ovlaštenje tužitelja da podnese tužbu, odnosno na njegovo propuštanje da označi vrijednost predmeta spora.

U pogledu merituma spora naglašavaju kako nije sporno da su pravni prednik tužitelja RO Dalmatinski rudnici boksita i prednik drugotuženika Skupština Općine Obrovac 13. lipnja 1983. zaključili ugovor temeljem kojeg je pravni prednik drugotuženika pravnom predniku tužitelja ustupio pravo korištenja poslovnih prostorija RO Dalmatinski rudnici boksita, konkretno drugi kat upravne zgrade Tvornice Glinice, prostorije restorana društvene prehrane radnika i prostor laboratorija, a zauzvrat od njega dobio pravo korištenja poslovnih prostorija, konkretno zgrade u koju je smješten Općinski sud Obrovac, Društveni pravobranilac samoupravljanja i Narodno sveučilište Obrovac (čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) te dio poslovnih prostorija u čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tuženici smatraju da je navedeni ugovor između ugovornih stranaka i dalje na snazi jer nikada nije raskinut te da se stalno izvršava, sve pa i za vrijeme ovog postupka. Pozivajući se na te okolnosti tuženici su mišljenja da je taj ugovor prešutno produljivan, sve temeljem prave volje ugovornih strana, a koja je volja usmjerena na korištenje nekretnina koje su predmet ugovora. Smatraju da je ugovor valjan i bez obzira na eventualne formalne nedostatke, posebno činjenicu da nije produljivan u pisanoj formi. Već iz te činjenice smatraju da postoji pravni posao, odnosno osnova temeljem koje koriste spornu nekretninu tuženici drže da tužitelj ne može osnovano potraživati naknadu u ovom postupku. Ne osporavaju činjenicu da ovdje sporni prostor koristi prvotuženik na temelju ovlasti koju mu je dao ovdje drugotuženik. U ovom dijelu tuženici se pozivaju na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) i Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama (''Narodne novine'' br. 52/71.).

U odgovoru na tužbu tuženici dodatno naglašavaju da je drugotuženik bio upisan kao vlasnik ovdje sporne nekretnine još od 14. lipnja 2007. na temelju odredbi čl. 361. i čl. 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst), a da je takvo stanje u zemljišnim knjigama egzistiralo sve do postupka preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], kada se vlasnikom upisao ovdje tužitelj. Prema stavu tuženika sve do tog tužiteljevog upisa (31. siječnja 2019.) drugotuženik je imao pravo spornom nekretninom raspolagati kao vlasnik, bez ikakvih ograničenja tog prava, pa tužitelj, sve da na to i ima pravo, naknadu može potraživati tek od trenutka kada su istekli rokovi za prigovor u postupku preoblikovanja zemljišne knjige.

Tuženici ističu i prigovor zastare, a u odnosu na zahtjev radi solidarne isplate ukazuju da u konkretnom slučaju ne postoji solidarna obveza ovdje tuženika, te da tužitelj zbog toga ne može tražiti isplatu naknade od tuženika kao solidarnih dužnika.

3. Tužitelj se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, te na razloge njegovog osporavanja tužbenog zahtjeva, očitovao više puta tijekom postupka.

U bitnome, u cijelosti pobija navode odgovora na tužbu, smatrajući ih proturječnim. Ističe da ne postoje nedostatci u zastupanju ovdje tužitelja, a ukazuje i da tužitelj ne drži u posjedu poslovne prostore naznačene u ugovoru s prednikom drugotuženika na koji se tuženici pozivaju i to najmanje od 1992. godine, pa da bi ugovor sve i da je postojao najkasnije tada bio raskinut, jer se ne izvršava. Osim toga, smatra da je ugovor iz 1983. kojega spominju tuženici raskinut po sili zakona i to stupanjem na snagu Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora (''Narodne novine'' br. 91/96., 124/97., 174/04., 38/09., 125/11.), odnosno Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" br. 125/11., 64/15., 112/18., 123/24.). Smatra da upravo iz odredbi citiranih Zakona proizlazi da bi ugovor iz 1983. bio raskinut ex lege, a da se navedeni zakoni referiraju i na odredbe Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama i to na način da od 1996. postoji izričita obveza usklađenja ugovora o zakupu, zaključenih po odredbama tog zakona, s odredbama Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora, a posljedica propuštanja usklađenja jest da se svi takvi ugovori raskidaju po sili zakona.

U odnosu na prigovore o solidarnoj obvezi tuženika, tužitelj se poziva na odredbe Zakona o ustanovama ("Narodne novine" br. 76/93., 29/97., 47/99., 35/08., 127/19., 151/22.) pri čemu ističe da je ovdje prvotuženik ustanova čiji je osnivač upravo drugotuženik.

4. U dokaznom postupku sud je kao svjedoke saslušao AČ (stranica spisa 91), NČ (stranica spisa 92), DČ (stranica spisa 93), ĐČ (stranica spisa 94), te zakonske zastupnike tužitelja Maricu Nekić (stranica spisa 95) i prvotuženika KČ (stranica spisa 96).

Provedeno je i vještačenje po vještaku građevinske struke IČ koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (stranica spisa 107 do 126) te je usmeno iskazivao na ročištu od 6. ožujka 2025. (stranica spisa 171).

Nadalje, pregledane su i isprave u spisu i to: ZK izvadak (stranica spisa 7 i 8),

zapisnik Općinskog suda u Zadru, ZK odjel Obrovac (stranica spisa 9 do 11), Ugovor od 1. srpnja 1983. (stranica spisa 12 do 13), procjembeni elaborat (stranica spisa 15 do 47), ZK izvadak (stranica spisa 57), izvadak iz sudskog registra (stranica spisa 58 do 60 i 64 do 66) i zapisnik sa skupštine vjerovnika tužitelja (stranica spisa 68 do 71). Nije proveden dokaz saslušanja zakonskog zastupnika drugotuženika koji, uredno pozvan nije pristupio na ročište od 30. rujna 2022. uz općenito opravdanje punomoćnika koje sud nije prihvatio, a uz to je i sam drugotuženik naveo da taj zakonski zastupnik nema neposrednih saznanja o predmetu spora.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan, djelomično neosnovan, a tužba je djelomično povučena.

6. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade radi korištenja njegove nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], a koja se nalazi u Obrovcu, a identitet koje nekretnine u postupku nije sporan.

U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno niti da nekretninu koristi ovdje prvotuženik, s tim da u samom odgovoru na tužbu tuženici sami ističu da je tog tuženika na korištenje ovlastio ovdje drugotuženik.

9. Svjedok AČ u svom iskazu navodi da se u konkretnom slučaju radi o sporu oko korištenja nekretnine u Obrovcu na čijem je katu bio sud, a u prizemlju muzejski prostor. U podrumu zgrade da je skladište Dalmatinskih rudnika boksita čiji je on bio zaposlenik. Ističe da je 1986. bio izabran za predsjednika tadašnjeg društveno političkog vijeća Općine Obrovac iz čega da mu je poznato da je tadašnje Narodno sveučilište Obrovac koristilo spornu zgradu te da je upravo on, u ranije spomenutoj funkciji, potpisao potrebnu dokumentaciju, s tim da je zgradu na korištenje dalo tadašnje poduzeće Dalmatinski rudnici boksita kao vlasnik. Tvrdi, da ovdje drugotuženik, makar po njegovim saznanjima nije imao izravne veze s tom zgradom. Na posebno pitanje navodi da je u zgradi negdje od 1986. ili 1987. smješten i Općinski sud u Obrovcu.

Svjedok NČ u svom iskazu pojašnjava da je poduzeće Dalmatinski rudnici boksita 1983. spornu zgradu dalo na korištenje Skupštini Općine Obrovac na rok od 5 godina, a da je s druge strane to poduzeće zauzvrat dobilo na korištenje upravnu zgradu kod tadašnje Tvornice glinice, također na rok od 5 godina. Međutim, da se navedeni ugovor nastavio izvršavati i protekom roka od 5 godina. U odnosu na ovdje spornu zgradu pojašnjava da je u podrumu bilo skladište poduzeća Dalmatinski rudnici boksita, u prizemlju muzej, a na katu općinski sud, što je trajalo sve do Domovinskog rata, a nakon njegovog završetka, sve do danas da se zgrada koristi na opisani način. Ističe da je kao direktor Dalmatinskih rudnika boksita sa gradonačelnikom Grada Obrovca i Ministarstvom pravosuđa u više navrata neuspješno pokušao razriješiti sporni odnos.

Na posebna pitanja odgovara da je upravna zgrada Tvornice glinice devastirana tijekom Domovinskog rata, a da je ovdje tužitelj svoje sjedište premjestio u Obrovac. Također, ističe kako mu je poznato da bi investicijom Ministarstva pravosuđa na zgradi bio promijenjen krov i obnovljena fasada.

Svjedok DČ, tada tajnik Grada Obrovca u svom svjedočkom iskazu pojašnjava da je u spornoj zgradi i prije, ali i nakon Domovinskog rata bio smješten sud i muzej. Za vezu ovdje tužitelja i sporne nekretnine da je saznao tek u postupku obnove zemljišnih knjiga kod izlaganja stranaka kada im je predočen i ugovor iz 1983. koji se u ovom postupku spominje. Prema njegovim saznanjima da je nekretnina bila upisana kao općenarodna imovina sa organom upravljanja, tadašnjim narodnim odborom Općine Obrovac, a da je ovdje drugotuženik upravo na temelju tih činjenica 2007. ishodio vlastiti upis u zemljišnim knjigama.

Što se tiče odnosa samih tuženika pojašnjava da je drugotuženik osnivač prvotuženika, a prvotuženik osnivač muzeja koji se nalazi u prizemlju zgrade. Nadalje, odgovara da, po njegovim saznanjima u postupku obnove zemljišnih knjiga nije podnesen pravni lijek protiv rješenja koje je vlasništvo upisao tužitelj. Isto tako potvrđuje da je tijekom postupke obnove zemljišnih knjiga stečajna upraviteljica tužitelja kontaktirala muzej vezano uz korištenje nekretnine.

Svjedokinja SČ, pročelnica jedinstvenog upravnog odjela drugotuženika svjedoči da se u prizemlju sporne zgrade nalazi muzej čiji je osnivač prvotuženik, odnosno njegov prednik Narodno učilište i to još od vremena znatno prije Domovinskog rata, dok je na katu zgrade u istom razdoblju smješten Općinski sud, a koji danas koristi samo manji dio kata zgrade. Pojašnjava da je drugotuženik smatrao da ovdje tužitelj nema nikakve veze sa spornom nekretninom, a što potvrđuje i činjenicom da je drugotuženik zajedno s Ministarstvom pravosuđa financirao obnovu zgrade. Iz dokumentacije kojom je raspolagao ovdje drugotuženik, da su stekli uvjerenje kako je zgrada njihova, pa su upisali svoje vlasništvo u zemljišne knjige. Navodi kako ima posredna saznanja da je naknadno svoje vlasništvo upisao ovdje tužitelj te da je za probleme vezano uz nekretninu saznala od svog kolege pravnika u vrijeme postupka obnove zemljišnih knjiga. I ova svjedokinja potvrđuje da je ovdje drugotuženik osnivač prvotuženika.

Stečajna upraviteljica tužitelja u svom iskazu pojašnjava da je na dužnost stečajnog upravitelja tužitelja imenovana u kolovozu 2016. te da je tada pronašla rješenje Fonda za privatizaciju iz 2004. prema kojoj je ovdje sporna zgrada procijenjena u temeljni kapital tužitelja. S obzirom da je tada bila u tijeku katastarska izmjera za k. o. [katastarska općina] da se uključila u taj postupak, a u kojem je tužitelj upisao svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige. Ističe da je 3. svibnja 2019. o tom upisu izvijestila ovdje prvotuženika i pozvala ga na dogovor oko uređenja međusobnih odnosa vezanih uz spornu nekretninu. Na taj dopis da je prvotuženik odgovorio 20. svibnja 2019. navodeći da će se ponovno javiti nakon što dobije upute od svog osnivača, ovdje drugotuženika. Međutim, iz sadržaja dopisa da je shvatila kako tuženik smatra da ne postoje promijenjene okolnosti sve dok nove evidencije u katastru i zemljišniku ne stupe na snagu, a zbog čega da je onda više puta prvotuženiku slala opomene i pozivala ih na predaju u posjed, pri čemu da je prvotuženik 22. ožujka 2021. ponovno dostavio odgovor u kojemu se poziva na nužnost uputa njegovog osnivača. Na posebna pitanja navodi da se, po njenim saznanjima, u prizemlju zgrade i nadalje nalazi muzej, da do sada nije u sudskim postupcima tražila iseljenje, te da joj je poznato postojanje ugovora, ali da se njime nije bavila (očito Ugovora iz 1983.). Zakonska zastupnica prvotuženika KČ u svom iskazu potvrđuje da prvotuženik koristi prizemlje zgrade za potrebe muzeja te da je to njoj poznato od vremena kada je išla u osnovnu školu. Što se tiče osnove za korištenje tog dijela nekretnine pojašnjava da je ona takvo stanje zatekla, a da je muzej u tom prostoru još od 1981. Potvrđuje da je drugotuženik osnivač prvotuženika, a potvrđuje i dio iskaza stečajne upraviteljice kada ona opisuje način i vrijeme kada je o problemima sa zgradom izvijestila prvotuženika i kako joj je taj tuženik odgovorio.

10. Iz sadržaja ranije nabrojenih i pregledanih isprava sud je u postupku utvrdio sljedeće činjenice:

- u zemljišnim knjigama za k. o. [katastarska općina] vlasnikom sporne nekretnine upisan je tužitelj, i to u postupku preoblikovanja zemljišne knjige, a na temelju rješenja kojega je 31. siječnja 2019. donio Općinski sud u Zadru, ZK odjel Obrovac. U naravi radi se o javnoj zgradi u [adresa] površine 367 m2.

- 1. srpnja 1983. potpisan je ugovor između tadašnje RO Dalmatinski rudnici boksita (prednika ovdje tužitelja) i Skupštine Općine Obrovac (prednika ovdje drugotuženika) kojim je predniku tužitelja prednik ovdje drugotuženika ustupio na korištenje poslovne prostorije – 2. kat upravne zgrade Tvornice glinice, prostorije restorana za društvenu prehranu radnika i prostorije laboratorija, a zauzvrat dobio na korištenje zgradu u kojoj je smješten Općinski sud Obrovac, Društveni pravobranilac samoupravljanja i Narodno sveučilište Obrovac (zapravo zgradu čije je korištenje predmet ovog postupka) i poslovne prostorije u zgradi [adresa].

- prema stanju javnih evidencija zemljišne knjige na dan 16. srpnja 2019. u izvatku iz zemljišne knjige vlasnikom je označen ovdje drugotuženik, a koji je osnivač prvotuženika kao ustanove.

Na okolnost visine postavljenog tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po vještaku građevinske struke iz čijeg pisanog nalaza i mišljenja proizlazi da je imenovani vještak bio na licu mjesta te utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o zgradi unutar naselja s kolnim i pješačkim pristupom preko javne površine, u naravi poslovnom prostoru u prizemlju samostojeće zgrade, koja još sadržava podrum i prvi kat. Prilikom utvrđivanja visine zakupnine vještak je koristio poredbenu metodu te utvrdio tržišnu vrijednost zakupnine prema kojemu mjesečni zakup za razbolje od 1. svibnja 2017. do 31. prosinca 2017. iznosi 3,7 eura/m2, za 2018. 3,85 eura/m2, za 2019. 4,12 eura/m2, za 2020. 4,38 eura/m2, za 2021. 4,73 eura/m2 i za razdoblje od 1. siječnja do 1. travnja 2022. 5,09 eura/m2.

Kod navedenih utvrđenja vještak je ustrajao i na ročištu od 6. ožujka 2025. Stranke nisu imale primjedbe na pisani nalaz i mišljenje ovog vještaka, s tim da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev precizirao upravo na temelju utvrđenja iz pisanog nalaza i mišljenja i to podneskom od 17. listopada 2023. (stranica spisa 134 do 136). Sud u cijelosti prihvaća utvrđenja vještaka smatrajući da je vještačenje provedeno objektivno, profesionalno i u skladu s pravilima struke.

11. U konkretnom slučaju tužitelj očito svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 165. ZV- a, tvrdeći da je do upisa u zemljišne knjige 2019. bio predmnjevani vlasnik, te da mu pravo na naknadu pripada i za to razdoblje prije upisa u zemljišne knjige. Nakon navedenog datuma tužitelj je svoje pravo vlasništva upisao u zemljišne knjige. U ovom slučaju nije sporno da je nekretnina za čije se korištenje naknada traži očuvanog identiteta, te da između stranaka nije sporno da nekretninu koristi ovdje prvotuženik bez plaćanja naknade.

Kraj naprijed navedenog jasno proizlazi da u ovom sporu koji se odnosi na uporabu tuđe nekretnine bez naknade treba primijeniti odredbu čl. 165. ZV-a prema kojoj odredbi nepošteni posjednik tuđe stvari mora tu stvar predati vlasniku ili osobi koju ovaj odredi, te nadoknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Preneseno na konkretan slučaj, tražena naknada iz ovog postupka predstavlja zapravo tržišnu vrijednost zakupnine koju bi tužitelj mogao ostvariti davanjem tog poslovnog prostora u zakup.

12. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, potrebno je najprije naglasiti da su neosnovani prigovori tuženika koji se odnose na procesno ovlaštenje tužitelja za podnošenje tužbe u ovom postupku, ovo s obzirom da se radi o stečajnom dužniku, a da nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare.

Naime, tužitelj je u spis priložio zapisnik sa skupštine vjerovnika od 28. siječnja 2022. (stranica spisa 68 do 71) iz kojeg zapisnika proizlazi da su vjerovnici tužitelja u stečajnom postupku na spomenutoj skupštini stečajnu upraviteljicu ovlastili na pokretanje ovog postupka, a iz samog spisa proizlazi da je na temelju tog ovlaštenja stečajna upraviteljica izdala punomoć odvjetniku Andreju Ležajiću koji je tužitelja zastupao u ovoj parnici.

Što se tiče vrijednosti predmeta spora, nju je odredio sud tijekom postupka na temelju odredbe čl. 35. st. 1. i čl. 40. ZPP-a (na ročištu od 30. rujna 2022.). Što se tiče prigovora zastare, ukazati je na odredbu čl. 164. st. 7. ZV-a, a iz navedene odredbe kao i nespornu činjenicu da nije izvršena predaja nekretnine u posjed tužitelja, pa iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljevog zahtjeva.

U odnosu na meritum spora, kao prvo, odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, ovdje prvotuženika, sve s obzirom da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je upravo on u utuženom razdoblju koristio spornu nekretninu. Prema odredbi čl. 18. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, a poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu to pravo ne pripada. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo poštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije toga.

Prema shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju poštenje posjeda neposrednog posjednika prvotuženika prestalo je najkasnije 3. svibnja 2019. kada je od strane stečajne upraviteljice obavješten o situaciji vezano za zgradu, odnosno o upisu prava vlasništva ovdje tužitelja, a ujedno i pozvan na predaju u posjed ili dogovor radi uređenja međusobnih odnosa. Da je tome tako sud zaključuje iz iskaza stečajne upraviteljice Marice Nekić koja je u tom dijelu svjedočila detaljno i okolnosno, ali i čiji je iskaz u tom dijelu u cijelosti potvrdila zakonska zastupnica prvotuženika KČ, a dijelom i svjedok DČ. Iz tih iskaza sud zaključuje da je stečajna upraviteljica 3. svibnja 2019. prvotuženika izvijestila da se tužitelj upisao kao vlasnik poslovnog prostora, te zatražila predaju u posjed ili dogovor oko uređenja odnosa, a da su oba tuženika takav poziv zaprimila, odnosno s tim pozivom bila upoznata, jer je prvotuženik svoj odgovor dostavio 20. svibnja 2019. i u kojem se odgovoru, između ostalog, navodi da je o činjenicama iz poziva stečajne upraviteljice tužitelja obavijestio i svog osnivača ovdje drugotuženika. U tom dijelu sud ukazuje i na priloženi email Ministarstva pravosuđa (stranica spisa 14) dostavljen stečajnoj upraviteljici ovdje tužitelja koji se odnosi na istu zgradu koju je dijelom koristilo i to Ministarstvo, u vezi kojeg korištenja se također vodio spor pred ovim sudom a iz kojeg proizlazi da se stečajna upraviteljica upravo u isto vrijeme obratila i Ministarstvu (očito u vezi s korištenjem dijela zgrade od strane općinskog suda). S obzirom da je ovaj dio iskaza stečajne upraviteljice potvrdila i KČ, dijelom i svjedok DČ, a kojim iskazima sud nema razloga ne vjerovati, zaključiti je, dakle da su oba tuženika pozvana na predaju nekretnine najkasnije 20. svibnja 2019., s tim da je prvotuženik to očito znao i nešto ranije, 3. svibnja 2019.

Dakle, prema shvaćanju ovog suda posjed sporne nekretnine od strane tuženika prestao je biti pošten najkasnije u svibnju 2019.

Pritom za takvu ocjenu nisu odlučni navodi drugotuženika o postojanju ugovora iz 1983., koji je i priložen u spis i čije postojanje zapravo nije sporno.

Ovo stoga jer se u tom dijelu tužitelj pravilno poziva na odredbu čl. 23. Zakona o zakupu i prodaji poslovnih prostora koja je odredba identična odredbi čl. 22. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnih prostora iz kojih odredbi proizlazi da je ranije spomenuti ugovor iz 1983. raskinut po sili zakona 1996. godine, a uz koju činjenicu treba istaknuti i da navedeni ugovor nije usklađen s tim propisima pa je i zbog toga raskinut po sili zakona i bez obzira što je sklopljen u skladu sa Zakonom o poslovnim prostorijama i zgradama koji je bio na snazi u trenutku njegovog sklapanja, odnosno sve i da je takva tvrdnja drugotuženika točna.

Dakle, u tom dijelu tuženici se neosnovano pozivaju na pravnu osnovu svog posjeda, jer je ugovor koji je predstavljao tu osnovu svakako raskinut po sili zakona znatno prije utuženog razdoblja, što onda znači da nije postojao u vrijeme za koje tužitelj traži utuženu naknadu.

Konačno, što se tiče prigovora prvotuženika da ne postoji solidarna obveza, treba reći da tijekom postupka nije sporno da je drugotuženik osnivač prvotuženika koji je ustanova, a prema odredbi čl. 59. Zakona o ustanovama, ustanova odgovara za obveze cijelom svojom imovinom. Osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obaveze. Međusobna povezanost ovdje tuženika vidljiva je i iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za prvotuženika.

Uz to, u ovom je dijelu potrebno ukazati i na odredbu čl. 43. st. 1. ZOO-a, prema kojoj odredbi svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju. U konkretnom slučaju to znači da tužitelj može zahtijevati ispunjenje obveze koja je predmet ovog postupka i od drugotuženika, makar iz provedenih dokaza slijedi da on nije koristio spornu nekretninu. Međutim, on je dužan tužitelju ispuniti obvezu plaćanje naknade ukoliko to tužitelj od njega zatraži, sve prema naprijed citiranim zakonskim odredbama. S obzirom da je tužitelj svoj zahtjev za isplatu naknade radi korištenja tuđe nekretnine usmjerio i prema drugotuženiku kao solidarnom dužniku, to je i u odnosu na ovog tuženika trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev, jednako kao i u odnosu na prvotuženika koji je u utuženom razdoblju koristio spornu nekretninu.

13. Međutim, uz sve navedeno, dio tužbenog zahtjeva tužitelja nije osnovan, pa ga je trebalo odbiti, sve kao u točki II. izreke presude. Naime, tijekom postupka tužitelj nije dokazao da bi tuženici prije svibnja 2019. morali ili mogli znati da je on predmnjevani vlasnik sporne nekretnine. Ovo stoga jer je tužitelj svoje pravo vlasništva upisao u zemljišne knjige u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga za k. o. [katastarska općina] temeljem rješenja nadležnog suda od 31. siječnja 2019. Do tog trenutka, tužitelj je moguće i bio predmnjevani vlasnik nekretnine, ali tuženici o tome nisu nužno morali imati saznanja, a niti je tužitelj tijekom postupka dokazao da bi ovi to znali. Zbog toga se ne može govoriti da bi tuženici do trenutka nespornog saznanja za pravni status nekretnine, bili dužni platiti tužitelju naknadu za njezino korištenje, jer nisu bili nepošteni posjednici. Naime, i u tom je razdoblju prostor u zgradi u [adresa] bio u posjedu prvotuženika, kao i niz godina ranije, ali je, do preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], upravo drugotuženik bio upisan kao vlasnik nekretnine. Drugotuženik, koji ovdje odgovara kao solidarni dužnik, je sporni prostor dao na korištenje prvotuženiku čiji je osnivač, a sve do postupka preoblikovanja zemljišne knjige bio je upisan i kao vlasnik tog prostora iz čega sud zaključuje da prvotuženik nije imao razloga niti posumnjati u kvalitetu svog posjeda, jer mu je taj posjed omogućio njegov osnivač koji je bio upisan kao vlasnik te nekretnine. Pritom je bitno naglasiti da se prema odredbi čl. 18. ZV-a pretpostavlja da je posjed pošten. Tek na ranije opisani način oba tuženika su nesporno morala znati da im ne pripada pravo na posjed, a taj trenutak je obavijest stečajne upraviteljice koji je ranije spomenut i analiziran u obrazloženju ove presude prvenstveno kroz iskaz same stečajne upraviteljice Marice Nekić i zakonske zastupnice prvotuženika KČ, a dijelom i svjedoka DČ.

S obzirom na ovako utvrđene činjenice u odnosu na dio tužbenog zahtjeva treba primijeniti odredbu čl. 164. st. 1. ZV-a prema kojoj pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

U konkretnom slučaju to znači da tuženici, i to prvotuženik kao neposredni korisnik prostora, a drugotuženik kao solidarni dužnik duguju tužitelju naknadu za korištenje nekretnina od 1. lipnja 2019. (prvi sljedeći mjesec nakon svibnja) i to u zbroju mjesečnih iznosa tržišne zakupnine koja je utvrđena vještačenjem, odnosno iznos iz točke I. izreke presude. S obzirom da su tuženici u zakašnjenju s ispunjenjem obveze, duguju i zakonske zatezne kamate kako to propisuje odredba čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO- a pri čemu se ističe da je u tom dijelu tužiteljev zahtjev djelomično osnovan što će sud pojasniti dalje u obrazloženju.

Imajući u vidu da je tužitelj zatražio isplatu naknade od 1. svibnja 2017. (u mjesečnim iznosima preciziranim nakon vještačenja) njegov zahtjev nije osnovan za razdoblje zaključno sa mjesecom svibnjem 2019., jer do tog trenutka se ima smatrati da je prvotuženik bio pošteni posjednik koji nije dužan platiti naknadu, a kako te naknade nema za taj dio njegove obveze ne može solidarno odgovarati niti drugotuženik. Kako je, prema nalazu vještaka, iznos naknade za to razdoblje 26.470.90 eura to je za taj iznos trebalo odbiti tužbeni zahtjev sve kao u točki II. izreke presude.

Dodatno tome, tužbeni zahtjev trebalo je odbiti i za dio traženih zakonskih zateznih kamata. Naime, prema ustaljenoj praksi Visokog trgovačkog suda RH (tako i u odluci poslovni broj Pž-1361/2024) tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koju je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu. U svakom slučaju zahtjev za naknadu dospio je podnošenjem tužbe, jer je tada tuženik najkasnije pao u zakašnjenje, a na tužitelju je da dokaže je li tuženika i ako jest, kada, ranije pozvao na isplatu naknade. U konkretnom slučaju provedeni dokazi ne upućuju na zaključak da je tužitelj prije podnošenja tužbe pozvao tuženika na naknadu ostvarenih koristi. Prema stanju spisa (prvenstveno iz iskaza zakonskih zastupnika tužitelja i prvotuženika) može se zaključiti da je tužitelj tuženike pozvao na predaju posjeda ili eventualni dogovor, ali se u odnosu na dogovor ne precizira što bi stranke u tom dijelu ugovorile, odnosno da bi tužitelj tražio naknadu.

Kako je tužitelj u preciziranom tužbenom zahtjevu zatražio isplatu zakonskih zateznih kamata po dospijeću svakog pojedinačnog obroka naknade iz tužbenog zahtjeva u kojem prvi iznos dospijeva 30. travnja 2017., to je tužiteljev zahtjev za naknadu zakonskih zateznih kamata na glavno potraživanje trebalo odbiti sve do 11. svibnja 2022. s obzirom da je tuženik pao u zakašnjenje dan kasnije kada je tužba podnesena.

Konačno, u odnosu na zakonske zatezne kamate tužitelj nema pravo na njihovu isplatu po stopi koja se primjenjuje na trgovačke ugovore, već samo po stopi iz ostalih odnosa.

14. U ovom postupku sud je rješenjem utvrdio i da je tužitelj djelomično povukao tužbu i to za iznos od 25.263,33 eura s obzirom da je, nakon vještačenja za toliko umanjio iznos glavnog potraživanja, odnosno tužbeni je zahtjev precizirao podneskom od 17. listopada 2023. (stranica spisa 134 do 136). Naime, tužitelj je tužbom potraživao prvotni iznos glavnice tražbine od 95.275,33 eura, a navedenim je podneskom ustrajao na isplati 70.012,00 eura što konkretno znači da je djelomično povukao tužbu upravo za 25.263,33 eura. Kako su se tuženici upustili u raspravljanje i po umanjenom tužbenom zahtjevu, to je sud, u konačnoj odluci utvrdio da je tužitelj djelomično povukao tužbu.

15. Odluka o troškovima ovog postupka donesena je primjenom čl. 154. st. 2. i st. 4. te čl. 155. i čl. 158. st. 1. ZPP-a.

Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je tužbom zatražio isplatu iznosa od 95.275,33 eura, od čega je njegov tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 43.541,10 eura odnosno za 45,7% utuženog iznosa.

S druge strane tužitelj nije uspio (barem gledajući sa aspekta troškova) sa 54,3% svog zahtjeva. Naime, njegov je tužbeni zahtjev djelomično odbijen i to za 26.470,90 eura, pa onda je u tom razmjeru dužan platiti troškove postupka. Međutim, tužitelj je umanjivši svoj tužbeni zahtjev djelomično povukao tužbu za iznos od 25.263,33 eura za koji dio se, u odnosu na troškove ima primijeniti odredba čl. 158. st. 1. ZPP-a što znači da je u tom dijelu tužitelj dužan naknaditi troškove, jer do povlačenja nije došlo nakon što su tuženici udovoljili tom dijelu zahtjeva.

S obzirom na navedene činjenice te odredbu čl. 154. st,. 2. ZPP-a sud smatra da su stranke u parnici uspjele u približno jednakim dijelovima (jer tužiteljevom uspjehu u odnosu na dio visine zahtjeva treba pribrojiti i uspjeh u dokazivanju osnove svoga zahtjeva), radi čega ih je sud obvezao na plaćanje vlastitih troškova, odnosno odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

16. Radi izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 11. travnja 2025.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 ( petnaest) dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženicima po punomoćniku

- u spis