- 1 -              Rev 1211/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1211/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. D. iz G., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o tuženičinoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-512/2021-6 od 14. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu broj Pr-160/2020 od 24. ožujka 2021. u sjednici održanoj 8. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženice, preinačuju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-512/2021-6 od 14. prosinca 2021. i presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu broj Pr-160/2020 od 24. ožujka 2021. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, da u roku od 15 dana tužitelju Ž. D., OIB: ..., isplati iznos od 56.090,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

 

1.200,00 kuna od 1. siječnja 2014. do isplate,

1.500,00 kuna od 1. veljače 2014. do isplate,

450,00 kuna od 1. ožujka 2014. do isplate,

750,00  kuna od 1. svibnja 2014. do isplate,

150,00 kuna od 1. lipnja 2014. do isplate,

1.650,00  kuna od 1. srpnja 2014. do isplate,

450,00 kuna od 1. kolovoza 2014. do isplate,

900,00 kuna od 1. rujna 2014. do isplate,

600,00 kuna od 1. listopada 2014. do isplate,

150,00 kuna od 1. studenog 2014. do isplate,

1.950,00 kuna od 1. prosinca 2014. do isplate,

750,00 kuna od 1. siječnja 2015. do isplate,

1.150,00 kuna od 1. veljače 2015. do isplate,

1.200,00 kuna od 1. ožujka 2015. do isplate,

900,00 kuna od 1. travnja 2015. do isplate,

300,00 kuna od 1. svibnja 2015. do isplate,

750,00 kuna od 1. lipnja 2015. do isplate,

150,00 kuna od 1. srpnja 2015. do isplate,

1.200,00 kuna od 1. kolovoza 2015. do isplate,

150,00 kuna od 1. listopada 2015. do isplate,

600,00 kuna od 1. studenog 2015. do isplate,

450,00 kuna od 1. prosinca 2015. do isplate,

450,00 kuna od 1. siječnja 2016. do isplate,

450,00 kuna od 1. veljače 2016. do isplate,

750,00 kuna od 1. ožujka 2016. do isplate,

600,00 kuna od 1. travnja 2016. do isplate,

600,00 kuna od 1. svibnja 2016. do isplate,

300,00 kuna od 1. lipnja 2016. do isplate,

450,00 kuna od 1. kolovoza 2016. do isplate,

1.650,00 kuna od 1. rujna 2016. do isplate,

750,00 kuna od 1. listopada 2016. do isplate,

1.200,00 kuna od 1. studenog 2016. do isplate,

300,00 kuna od 1. prosinca 2016. do isplate,

750,00 kuna od 1. siječnja 2017. do isplate,

450,00 kuna od 1. veljače 2017. do isplate,

1.050,00 kuna od 1. ožujka 2017. do isplate,

600,00 kuna od 1. travnja 2017. do isplate,

600,00 kuna od 1. svibnja 2017. do isplate,

450,00 kuna od 1. lipnja 2017. do isplate,

1.650,00 kuna od 1. srpnja 2017. do isplate,

600,00 kuna od 1. kolovoza 2017. do isplate,

1.950,00 kuna od 1. rujna 2017. do isplate,

1.650,00 kuna od 1. listopada 2017. do isplate,

1.530,00 kuna od 1. studenog 2017. do isplate,

1.700,00 kuna od 1. prosinca 2017. do isplate,

1.360,00 kuna od 1. siječnja 2018. do isplate,

850,00 kuna od 1. veljače 2018. do isplate,

2.380,00 kuna od 1. ožujka 2018. do isplate,

1.700,00 kuna od 1. travnja 2018. do isplate,

1.190,00 kuna Kn od 1. svibnja 2018. do isplate,

850,00 kuna od 1. lipnja 2018. do isplate,

1.530,00 kuna od 1. srpnja 2018. do isplate,

1.700,00 kuna od 1. kolovoza 2018. do isplate,

1.700,00 kuna od 1. rujna 2018. do isplate,

2.040,00 kuna od 1. listopada 2018. do isplate,

1.530,00 kuna od 1. studenog 2018. do isplate,

1.530,00 kuna od 1. prosinca 2018. do isplate."

 

II. Nalaže se tužitelju tuženici naknaditi trošak postupka u iznosu 1.028,60 €/7.750,00 kuna u roku od 8 dana.

III. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

"Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, da u roku od 15 dana tužitelju D. Ž., OIB: ..., isplati iznos od 56.090,00 Kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

 

1.200,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate,

1.500,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate,

450,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate,

750,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate,

150,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate,

1.650,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate,

450,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate,

900,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate,

600,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate,

150,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate,

1.950,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate,

750,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate,

1.150,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate,

1.200,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate,

900,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate,

300,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate,

750,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate,

150,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate,

1.200,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate,

150,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate,

600,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate,

450,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate,

450,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate,

450,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate,

750,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate,

600,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate,

600,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate,

300,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate,

450,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate,

1.650,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate,

750,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate,

1.200,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate,

300,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate,

750,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate,

450,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate,

1.050,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate,

600,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate,

600,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate,

450,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate,

1.650,00 Kn od 1. srpnja 2017. do isplate,

600,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate,

1.950,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate,

1.650,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate,

1.530,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate,

1.700,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate,

1.360,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate,

850,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate,

2.380,00 Kn od 1. ožujka 2018. do isplate,

1.700,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate,

1.190,00 Kn od 1. svibnja 2018. do isplate,

850,00 Kn od 1. lipnja 2018. do isplate,

1.530,00 Kn od 1. srpnja 2018. do isplate,

1.700,00 Kn od 1. kolovoza 2018. do isplate,

1.700,00 Kn od 1. rujna 2018. do isplate,

2.040,00 Kn od 1. listopada 2018. do isplate,

1.530,00 Kn od 1. studenog 2018. do isplate,

1.530,00 Kn od 1. prosinca 2018. do isplate.

 

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnične troškove ovog postupka u iznosu od 8.750,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude 24.3.2021. do isplate.

 

 

2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1776/2022-2 od 1. lipnja 2022. dopustio  tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja:

 

"1.) Da li se svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbama o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove obavljaju policijski službenici Republike Hrvatske vrše u „područjima rada“ koja su, iako geografski smještena na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a što im je i u opisu posla, smatra radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56 KU/13 odnosno članka 50 KU/17?

 

2.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a kojim je dato tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji (željeznički granični prijelaz koji nije ustrojen prema Uredbi o graničnim prijelazima), primjenjivati i prilikom donošenja odluke oostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima?

 

3.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine« br. 104/13. 104/13, 150/13 71/16 i 123/16) primjenjivati prilikom donošenja odluke za tražbine dospjele nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017. (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19)?

 

4.) Da li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 04. veljače 2019. primjenjuje na razdoblje koje prethodi njegovom donošenju, obzirom da je dato za Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19) koji se primjenjuje i na dio utuženog razdoblja u ovom predmetu?."

 

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predložila je reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio tuženičine navode iznesen u reviziji i predlažio reviziju odbiti kao neosnovanu, a njoj dosuditi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka za rad na terenu u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 1. prosinca 2018., budući ga je tuženica, kao policijskog službenika, uputila na rad na granični prijelaz L. (Republika Mađarska G. 2), radi obavljanja hrvatske granične kontrole na državnom području Republike Mađarske, na temelju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima od 9. srpnja 2004., pozivom na članak 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 89/2012 i 104/2013 - dalje u tekstu: KU/12/13), koji je bio u primjeni od 2. kolovoza 2012. te Dodatke I. i II. KU/12, odnosno pozivom na članak 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17 i 12/18 - dalje: KU/17) koji je stupio na snagu 1. studenoga 2017., s tim da zahtjeve za isplatu terenskog dodatka tužitelji temelje na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tuženica pogrešno primijenila naprijed citirane odredbu KU.

 

7. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena proizlazi da je u ovom stadiju postupka sporno je li granični prijelaz L. (Republika Mađarska - G. 2), stalno mjesto rada tužitelja i zavisno od toga smatra li se njegov rad na tom mjestu radom na terenu, jer prema tvrdnji tužitelja ne radi se o stalnom mjestu rada, dok se prema tvrdnji tuženika radi o stalnom mjestu rada.

 

8. Iz postupka koji je prethodio reviziji u bitnome proizlazi:

 

- da je tužitelj djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Međimurske, Postaje granične policije P.;

 

- da je isti prema rasporedu rada službu obavljao na teritoriju Republike Mađarske i to na zajedničkim graničnom prijelazu GP L. (točnije G. - L.) udaljenom 14,2 km od PP P.;

 

- da iz iskaza svjedoka Z. K., K. F. i P. M. te tužitelja kao parnične stranke, proizlazi nemogućnost samostalnog kretanja na području strane države, i nemogućnost korištenja pauze na teritoriju RH zbog vremenskog tjesnaca, obima posla i malog broja raspoloživih zaposlenika a javni prijevoz nije bio organiziran pa da stoga rad tužitelja ima sva obilježja terenskog rada, te proizlazi da se predmetni granični prijelaz nalazi unutar Mađarske 700-900 metara;

 

- da se u tumačenju broj 7/55 Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 20. svibnja 2014., navodi i da službenik koji je temeljem posebnog rasporeda rada upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza D. u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje 8 sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja; terenski dodatak i dnevnica se isključuju, te stoga službenik ne ostvaruje pravo na dnevnicu;

 

- da se tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU broj 1/50 od 12. veljače 2019. ne može primijeniti jer se isto primjenjuje tek nakon utuženog razdoblja; - da je tužitelj zaposlen u Policijskoj upravi Međimurskoj PP P. gdje je raspoređen na radno mjesto.

 

9. Na temelju navedenih navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je temeljem čl. 56. ranijeg KU/12/13 odnosno čl. 50. KU/17, u kojima je ugovoreno da službenik odnosno namještenik, za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, bez obzira na to koliko je dana radio, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

10. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda, kao pravilan prihvatio je i drugostupanjski sud, a u prilog navedenom shvaćanju pozvao se i na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u svezi primjene odredbe čl. 56 KU/12/13., broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i tumačenje broj 22/56 od 11. studenoga 2016., a prema kojem tumačenju službenik, koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u konkretnom slučaju D. u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn, ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnica isključuju, smatrajući da se navedeno tumačenje može primijeniti i u predmetnom slučaju graničnog prijelaza L.-G., te da sama udaljenost radne stanice u drugoj državi, nije odlučna.

 

11. Uz navedeno drugostupanjski sud smatra da čl. 25. st. 3. Zakon o nadzoru državne granice ("Narodne novine", broj 83/13, 27/16), čl. 6. st. 2. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu ("Narodne novine", broj 6/04), kao i Uredba o graničnim prijelazima Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 117/11), nisu od odlučne važnosti za ovaj postupak jer je tužitelj, kao policijski službenik, upućen na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njihova stalnog boravka, pa s obzirom na vrijeme provedeno na terenu imaju pravo na dodatak za rad na terenu, sukladno navedenim odredbama KU/12/13 i KU/17, jer granični prijelaz lociran u mjestu Letenje na teritoriju Republike Mađarske nije u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje, dok u ovom slučaju nema mjesta primjeni Tumačenje broj 1/50 od 4. veljače 2019., imajući u vidu utuženo razdoblje, koje prethodi njegovom donošenju.

 

12. Tuženica, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, smatra da se međunarodni granični prijelaz GP G. 2, iako lokacijski i geografski smješten na području R. Mađarske, u pravnom, organizacijskom i funkcionalnom smislu nalazi u nadležnosti PU Međimurske, Policijske postaje P., te stoga granični policajac koji obavlja kontrolu na međunarodnim graničnim prijelazima, obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, u nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, a međunarodni granični prijelaz predstavlja njegovo radno mjesto i područje rada, a sve njegove službene radnje se smatraju da su poduzete u najbližoj graničnoj hrvatskoj općini, koja se nalazi pod ingerencijom PP P. Stoga se rad tužitelja ne može tretirati kao rad na terenu po osnovi kojeg bi ostvario pravo na dodatak iz članka 50. Kolektivnog ugovora, a u prilog iznesenom shvaćanju poziva se i na Tumačenje Komisije broj 1/50 od 4. veljače 2019., prema kojem policijski službenici nemaju pravo na terenski dodatak jer obavljaju poslove svog radnog mjesta u stalnom mjestu rada, a koje je međudržavnim sporazumom, kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, locirano na teritoriju druge države.

 

13. Tužitelj smatraj da je navedenim shvaćanjem tuženice (da se određeni geografski dijelovi druge države smatraju dijelom jurisdikcije Republike Hrvatske, odnosno da se u pravnom smislu nadležnost Policijske postaje P. proteže na državno područje Republike Hrvatske), bez odluke Hrvatskog sabora "došlo do izmjene granice Republike Hrvatske (doduše u korist Republike Hrvatske)." Osporavaju tvrdnju tuženice da se granični prijelaz G. 2, iako lokacijski i geografski smješten na području R. Mađarske, u pravnom, organizacijskom i funkcionalnom smislu nalazi u nadležnosti PU Međimurske, Policijske postaje P.," jer je Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Mađarske o uspostavi graničnog prijelaza G. – L. II za kontrolu graničnog prometa osoba na zajedničkom mjestu na autocesti (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 1/2006) kojim je u čl. 1. propisano da će ugovorne strane granične kontrole obavljati na državnom području Republike Mađarske, a čl. 6. st. 2. Zakona o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu je propisano da se sve službene radnje koje u području rada obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su obavljene u općini susjedne države koja je najbliža graničnom prijelazu.

 

14. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

 

15. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova i tužitelja nije pravilno, pa ga kao takvog ne može prihvatiti ni ovaj sud.

 

16. Za primjenu materijalnog prava i za odgovoriti na postavljena pitanja, osim sadržaja navedenih odredbu Kolektivnih ugovora mjerodavne su i odredbe: Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu ("Narodne novine", broj 6/2004), Uredba o objavi protokola između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Mađarske o provedbi ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju granične kontrole u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu - u daljnjem tekstu Zakon o potvrđivanju Međunarodnog ugovora s Republikom Mađarskom, Zakon o nadzoru državne granice ("Narodne novine", broj 83/2013 i 27/2016), Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova ("Narodne novine", broj 70/12, 140/13, 50/14, 32/15, 11/7, 129/17, 5/18, 66/18 i 109/18), Uredba o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj 117/11, 50/14, 32/15 i 11/17), Uredba o graničnim prijelazima Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 79/13).

 

17. Zakonom o nadzoru državne granice uređuje se nadzor državne granice, poslovi granične policije u unutrašnjosti države, međunarodna granična policijska suradnja i suradnja službi na državnoj granici. U čl. 25. st. 3. propisano je da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnom instrumentu, obavljati i na području druge države, uz uvjete međusobnog reciprociteta s susjednom državom, kako to predviđa odredba čl. 37 st. 2. istog zakona. To znači i da se određeni geografski dijelovi druge države mogu pravno smatrati isključivo dijelom jurisdikcije druge države u određene svrhe, neovisno što je to neosporno geografski dio susjedne države.

 

18. Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova u točki 17.6.2 Policijska postaja P. ustrojena je kao mješovita policijska postaja III kategorije radi, među ostalim, obavljanja poslova zaštite i kontrole prelaska državne granice i poslova prekograničnog kriminaliteta, poslova suzbijanju nezakonitih migracija. Odredbom čl. 204. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja Policijska postaja P. nadležna je za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Mađarskom u dužini od 47 km.

 

19. Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Mađarske o uspostavi graničnog prijelaza G. – L. II za kontrolu graničnog prometa osoba na zajedničkom mjestu na autocesti u čl. 1. propisano je da će ugovorne strane granične kontrole obavljati na državnom području Republike Mađarske. Tim međunarodnim ugovorom (s R. Mađarskom) određeno je mjesto gdje službene osobe obavljaju svoje ovlasti, a odredbom čl. 2. t. 4 i t. 8 Zakona o potvrđivanju Međunarodnog ugovora s Republikom Mađarskom definirano je "područje rada" kao dio državnog područja domaće države na kojem službene osobe susjedne države imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a "službeno mjesto za obavljanje kontrole graničnog prometa" je objekt ili dio graničnog prijelaza namijenjen obavljanju kontrole graničnog prometa. Područje rada – zona obilježena je državnim obilježjima Republike Hrvatske, a granični policajci imaju službene odore s obilježjima Republike Hrvatske i službeno naoružanje, te primjenjuju sve propise Republike Hrvatske za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području. Određeni izuzeci u vršenju službenih radnji predviđeni su međunarodnim ugovorima i njima se ograničavaju određena postupanja samo prema državljanima matične države (R. Mađarske) u kojoj je lociran međunarodni granični prijelaz, ali se ta ograničenja po načelu reciprociteta primjenjuju i na državljane Republike Hrvatske kad prema njima postupaju mađarski granični policajci kod obavljanja granične kontrole.

 

19.1. Odredbom čl. 6. st. 2. Zakona o potvrđivanju Međunarodnog ugovora sa Republikom Mađarskom određeno je da se sve službene radnje, koje u području rada obave službene osobe susjedne države, smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države koja je najbliža graničnom prijelazu. Prema toj odredbi službena postupanja i rad hrvatskih službenih osoba u području rada - zoni imaju značaj redovnog rada u stalnom mjestu rada, jer se smatraju da su obavljene u hrvatskoj općini koja je najbliža graničnom prijelazu, u ovom slučaju općini G., koja je u nadležnosti Policijske postaje P., u kojoj su tužitelji i raspoređeni.

 

19.2. Prema odredbi čl. 187. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja Policijska postaja P. je nadležna i za područje Općine G. Svi tužitelji su redovno raspoređeni na rad u PP P., (dakle nisu tamo upućeni na rad već raspoređeni), te pokrivaju područje nadležnost cijele PP P., što obuhvaća i Općinu G., pa posljedično tome sukladno čl. 6 st. 2 međunarodnog ugovora njihovo mjesto rada pokriva i rad na graničnim prijelazima koji su ustrojeni po međunarodnim ugovorima i nacionalnim propisima, konkretno graničnom prijelazu G. – L. II.

 

19.3. Uredbom o graničnim prijelazima Republike Hrvatske u čl. 15. određen je granični prijelaz G. 2., kao stalni granični prijelaz za međunarodni promet putnika u cestovnom prometu na granici s Republikom Mađarskom, slijedom čega proizlazi da nadležnost PP P. obuhvaća i međunarodni granični prijelaz G. 2.

 

20. Pod pojmom "stalno mjesto rada" prema odredbi čl. 50. st. 2. KU podrazumijeva se "mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela".

 

20.1. Stalno mjesto rada tužitelja određeno je rješenjem MUP-a kojim je tužitelj raspoređen u policijsku postaju na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu, a Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova, Pravilnicima o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova, Uredbom o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, Rješenjem policijske uprave Međimurske o podjeli područja policijskih postaja na sektore, ophodne, pozorničke i kontaktne rajone broj 511-21-03-4064/12 od 20. rujna 2012., i međunarodnim ugovorima, konkretno s Republikom Mađarskom, definirane su zajedničke lokacije (zone i područja rada) na graničnim prijelazima, na kojima hrvatski policijski službenici, bez obzira što su fizički i geografski locirani na teritoriju druge države, imaju ovlasti i prava kao da obavljaju svoj posao na teritoriju Republike Hrvatske. Prema navedenom, rad policijskog službenika za graničnu kontrolu redovno i stalno je (a ne povremeno, po povremenoj uputi) vezan uz granični prijelaz koji je ustrojen Uredbom o graničnim prijelazima Republike Hrvatske i koji je pod ingerencijom hrvatske policijske postaje, bez obzira gdje je granični prijelaz geografski smješten. Stoga je jedino ispravno i razumski prihvatljivo shvaćanje prema kojem granični policajac obavlja svoj redovan i stalan rad na graničnim prijelazima na koje je raspoređen te se takav rad ne može smatrati radom na terenu.

 

21. U navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tužitelj je svoje poslove obavljao u funkcionalnom i pravnom smislu u sklopu Policijske postaje P., jer se sve službene radnje koje u području rada - zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države koja je najbliža graničnom prijelazu, kako je to i propisano čl. 6. st. 2. Zakona o potvrđivanju Međunarodnog ugovora s Republikom Mađarskom, a to je u ovom slučaju Općina G.

 

22. Imajući u vidu i ranije izraženo shvaćanje revizijskog suda, (Revr-1446/14-2, Revr-391/09, Rev-88/09., i dr.) prema kojem se radom na terenu ne može se smatrati rad na koji je tužitelj bio upućen na rad u drugo mjesto rada u okviru iste policijske uprave, a zbog toga mu nisu nastali nikakvi posebni troškovi, u ovoj pravnoj i činjeničnoj situaciji granični policajac koji obavlja kontrolu na međunarodnim graničnim prijelazima, obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, u nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, a međunarodni granični prijelaz predstavlja njegovo radno mjesto i područje rada, a sve njegove službene radnje smatraju se poduzetim u najbližoj graničnoj hrvatskoj općini, koja se nalazi pod ingerencijom PP P., konkretno Općini G. Iz navedenog razloga, kako je tužitelj redovno raspoređen u policijsku postaju (a ne upovremeno upućivani ili upućeni) koja je nadležna za općinu na kojoj se nalazi granični prijelaz, tada se rad tužitelja ne može tretirati kao rad na terenu po osnovi kojeg bi ostvario pravo na dodatak iz čl. 50. i čl. 56. ranije citiranih Kolektivnih ugovora, a to tim više što pri dolasku na posao ne prelaze nikakvu graničnu kontrolu sukladno pozitivnim propisima nacionalnih država i propisima Europske unije.

 

23. Iz navedenih razloga, držeći se ograničenja ispitivanja pobijane presude (čl. 391. st. 1. ZPP) na postavljena pitanja, nisu prihvatljivi navodi tužitelja iz odgovora na reviziju, pri čemu se navodi da je Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014., dano isključivo za policijske službenike Postaje granične policije Z. Z., koji su redovno raspoređeni na radno mjesto u okviru PGP, ali su po posebnom rasporedu rada (izvanredno, privremeno, povremeno) upućeni na rad u D. na granični prijelaz, neprimjenjivo u ovom slučaju jer se radi o potpuno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a o čemu se više izjasnio ovaj sud u odluci broj Rev-1206/2022 od 17. siječnja 2023. Policijska uprava Međimurska, Policijska  postaja P. nadležna i za područje Općine G., tužitelj je redovno raspoređen na rad u PP P., (dakle nije tamo upućen na rad već raspoređen), njegovo mjesto rada pokriva područje nadležnosti cijele PP P., što obuhvaća i Općinu G., pa posljedično tome sukladno čl. 6 st. 2 Međunarodnog ugovora njegovo mjesto rada obuhvaća i područje graničnog prijelaza G. – L. II. i pokriva rad na tom graničnom prijelazu te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na mađarskom državnom području.

 

24. Stoga odgovori na postavljena pitanja glase:

 

Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno odgovarajućem međunarodnom instrumentu na koji upućuje čl. 25. st. 3. ZNDG, i to konkretno Zakonu o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu (NN 6/2004), Uredbi o objavi protokola između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Mađarske o provedbi ugovora između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o obavljanju granične kontrole u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu, Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Mađarske kao susjedne države, jednako kao i Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka, (tako i u Rev 1183/2022. od 17. siječnja 2023.).

 

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na drugim graničnim prijelazima (tako i u Rev-1206/2022-2 od 17. siječnja 2023.).

 

25. Prema navedenom, tužitelj je radom na međunarodnom reguliranom graničnom prijelazu lociranom na teritoriju druge države obavljalo poslove u stalnom mjestu rada, odnosno nije radilo na terenu i nije upućen na rad u okviru ili izvan okvira svoje matične policijske postaje, jer redovni rad tužitelja raspoređenog u policijsku postaju na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu, ne obuhvaća samo rad na graničnom prijelazu koji je smješten na teritoriju Republike Hrvatske nego to obuhvaća i međunarodni granični prijelaz koji je geografski smješten na području susjedne države i koji je ustrojen sukladno propisima nacionalnog prava i međunarodnih ugovora sa susjednim državama o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu.

 

26. Budući da tužitelj tužbeni zahtjev za isplatu na ime terenskog dodatka za utuženo razdoblje temelji na neosnovanoj tvrdnji po kojoj je rad policijskog službenika na graničnom prijelazu na području druge države rad izvan stalnog mjesta rada i boravišta policijskog službenika, pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su za utuženo razdoblje tužbeni zahtjev tužitelja, temeljen na odredbama čl. 50 i 56 citiranih KU-a, ocijenili osnovanim u cijelosti.

 

27. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženice, preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

28. O parničnom trošku tuženice odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 163. ZPP. Tuženici je parnični trošak odmjeren prema vrijednosti predmeta spora 7.444,42 €, (56.090,00 kuna), u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), i to: za sastav odgovora na tužbu 132,72 €, odnosno 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištima održanim 7. studenoga 2019., 5. ožujka 2020., 2. travnja 2020. i 8. veljače 2021. po 132,72 €, odnosno po 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude 66,36€, odnosno 500,00 kuna (Tbr. 9. točka 3. Tarife), za sastav žalbe 165,90 €, odnosno 1.250,00 kuna (Tbr. 10. točka 1. Tarife) te za sastav revizije 132,72 €, odnosno 1.000,00 kuna (Tbr. 10. točka 6. Tarife), što ukupno iznosi 1.028,60 € (7.750,00 kuna) koji iznos je dosuđen tuženici koja je u cijelosti uspjela u parnici pa je odlučeno kao u točki II. izreke.

 

28.1. Tuženici nije priznat trošak sastava dopune odgovora na tužbu, a okolnost da tuženica nije cjelovito odgovorila na tužbu tužiteljice ne može ići na teret tužiteljice kao protivne stranke. Uz to tuženici nije priznat ni trošak sastava zatraženih podnesaka jer, po ocjeni revizijskog suda navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP jer je tuženica u bitnom tim podnescima ponavljala navode iz odgovora na tužbu.

 

29. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP pa je odlučeno kao u točki III. izreke.

 

30. Primjenom odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kuna).

 

Zagreb, 8. studenoga 2023.