REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-4247/2024-41
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužiteljice TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Mračiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mračić & partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Novokmet Smrček d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 11. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 967,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos:
5,48 EUR od 31.03.2008.
5,35 EUR od 30.04.2008.
5,30 EUR od 31.05.2008.
5,37 EUR od 01.07.2008.
5,27 EUR od 30.08.2008.
5,33 EUR od 30.09.2008.
5,81 EUR od 03.11.2008.
5,47 EUR od 29.11.2008.
5,72 EUR od 29.12.2008.
7,69 EUR od 31.01.2009.
7,69 EUR od 31.01.2009.
7,72 EUR od 02.03.2009.
7,63 EUR od 31.03.2009.
10,49 EUR od 30.04.2009.
10,30 EUR od 31.05.2009.
10,22 EUR od 27.07.2009.
10,19 EUR od 31.07.2009.
10,26 EUR od 30.09.2009.
10,26 EUR od 30.09.2009.
10,19 EUR od 31.10.2009.
10,33 EUR od 30.11.2009.
10,47 EUR od 02.01.2010.
10,61 EUR od 31.01.2010.
10,57 EUR od 01.03.2010.
10,79 EUR od 31.03.2010.
10,75 EUR od 03.05.2010.
10,83 EUR od 31.05.2010.
11,53 EUR od 30.06.2010.
11,39 EUR od 31.07.2010.
11,96 EUR od 01.09.2010.
11,68 EUR od 30.09.2010.
11,43 EUR od 31.10.2010.
11,95 EUR od 30.11.2010.
12,61 EUR od 31.12.2010.
12,15 EUR od 31.01.2011.
12,33 EUR od 28.02.2011.
12,12 EUR od 31.03.2011.
12,42 EUR od 10.05.2011.
13,04 EUR od 31.05.2011.
13,01 EUR od 01.07.2011.
13,87 EUR od 01.08.2011.
13,49 EUR od 31.08.2011.
13,07 EUR od 30.09.2011.
13,03 EUR od 31.10.2011.
12,99 EUR od 30.11.2011.
13,19 EUR od 31.12.2011.
13,37 EUR od 31.01.2012.
13,39 EUR od 29.02.2012.
13,27 EUR od 31.03.2012.
13,35 EUR od 30.04.2012.
13,41 EUR od 31.05.2012.
13,31 EUR od 30.06.2012.
13,27 EUR od 31.08.2012.
13,27 EUR od 31.08.2012.
13,12 EUR od 30.09.2012.
13,28 EUR od 31.10.2012.
13,36 EUR od 30.11.2012.
13,29 EUR od 02.01.2013.
13,05 EUR od 01.02.2013.
13,17 EUR od 02.03.2013.
13,28 EUR od 31.03.2013.
13,19 EUR od 02.05.2013.
12,86 EUR od 31.05.2013.
12,83 EUR od 03.07.2013.
12,94 EUR od 02.08.2013.
13,05 EUR od 31.08.2013.
13,14 EUR od 31.10.2013.
13,14 EUR od 31.10.2013.
13,20 EUR od 30.11.2013.
13,27 EUR od 31.12.2013.
13,31 EUR od 31.01.2014.
13,41 EUR od 28.02.2014.
13,35 EUR od 02.04.2014.
13,26 EUR od 02.05.2014.
13,24 EUR od 31.05.2014.
13,24 EUR od 01.07.2014.
13,47 EUR od 01.09.2014.
13,47 EUR od 01.09.2014.
13,54 EUR od 31.10.2014.
13,54 EUR od 31.10.2014.
13,59 EUR od 30.11.2014.
13,55 EUR od 02.01.2015.
13,57 EUR od 31.01.2015.
12,64 EUR od 28.02.2015 .
do isplate kao i da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.637,66 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11.04.2025. do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 31.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.
II Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos 7,69 EUR od 31.01.2008. do 30.01.2009., kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je kao korisnica kredita, sklopila s tuženikom kao kreditorom, 15.02.2008. Ugovor o kreditu br. 466-005/2008 temeljem kojeg joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 20.689,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja uz godišnju kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,60% godišnje.
Nadalje tužiteljica navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužiteljice budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale.
Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018.
Navedenim odlukama utvrđeno je
-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa
-kako je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula. Tužiteljica tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope te da ju obvezuje isključivo ono što je ugovoreno, a to je početna kamatna stopa.
Slijedom navedenog tužiteljica, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 13.04.2021. kojeg je sukladno odredbama Zakona o uvođenju eur uskladila podneskom od 18.12.2024., traži od suda da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici na ime razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope isplati iznos 967,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
2. Tuženik je odgovorom na tužbu istu u cijelosti osporio kako u osnovi tako i visini, ne sporeći pri tome zaključenje Ugovora o kreditu br. 466-005/2008 od 15.02.2008..
Međutim navodi kako tužiteljica nema pravni interes za pokretanje i vođenje ovog postupka, obzirom da je Ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, slijedom čega niti nema povrede kao niti protupravnog postupanja tuženika kako to navodi tužiteljica jer predmetni ugovor nije više postojeći, pa se tužiteljica obzirom na navedeno ne može niti pozivati na pravno utvrđenje iz Presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je donijeta u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama radi naknade štete, što ovaj postupak nije. Osim navedenog, a ukoliko sud odluči postupati po navedenoj tužbi, to tuženik ukazuje i kako je tužiteljica kao poslovno sposobna osoba svjesno zaključila predmetni ugovor o kreditu obzirom prije zaključenja ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao sporno, a niti je tražila bilo kakva dodatna objašnjenja u vezi svojih ugovornih obveza. S time u vezi tuženik upućuje i na pogrešno tumačenje Presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji svojom odlukom nije utvrdio ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi već je utvrdio kao nepoštenu odredbu o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi bili povrijeđeni kolektivni interesi. Stoga, a obzirom da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, koji kriteriji promjenjivosti su bili objavljeni u općim uvjetima, a kamatna stopa se mijenjala sukladno tržišnim kriterijima to je jasno kako u postupanju tuženika u pogledu promjene kamatne stope koja se mijenjala u skladu sa odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a i zahtjevima ZPK, nema protupravnosti, jer je tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Ističe i prigovor zastare te spori tužiteljici svojstvo potrošača.
3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 466-005/2008 od 15.02.2008., dopis banke, Specifikaciju uplata, Izvod po kreditu, Obavijest o promjeni kamatne stope, Otplatni plan, prometi po kreditu, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. te te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužiteljice za isplatom novčanog iznosa sa naslova razlike između obveza plaćenih sukladno otplatnom planu tuženika i obveza koje bi bile da su anuiteti za cijelo razdoblje računani primjenom početno ugovorene kamatne stope.
4.1. Ukazuje se pri tome kako je tužiteljica podneskom od 18.12.2024. uskladila zahtjev preciziran podneskom od 13.04.2021. sa odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022.), stoga se neosnovanim cijeni prigovor tuženika u smislu odredbe čl. 191 ZPP-a.
5. Između stranaka tako nije sporno kako su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 466-005/2008 od 15.02.2008., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici, kredit kunske protuvrijednosti iznosa 20.689,00 CHF, koji iznos se tužiteljica, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,60% godišnje, obvezala vratiti tuženiku u 84 jednakih mjesečnih anuiteta.
Nesporna je nadalje i činjenica kako je tužiteljica u cijelosti isplatila tuženiku svoju obvezu temeljem Ugovora o kreditu, slijedom čega je kredit i zatvoren 28.02.2015.
6. Međutim, sporno je da li je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, pa time i ima li tužiteljica pravo kao i da li je ista aktivno legitimirana tražiti isplatu na ime razlike koja proizlazi iz promjene kamatne stope.
U vezi s tim je sporno i da li je ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
Sporno je i pitanje zastare novčanih potraživanja tužiteljice.
7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, ukazuje se kako ista ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.
8. Nadalje, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrđeno je:
- da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i
- da je tuženik u razdoblju 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.
8.2. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.
9. Nastavno na navedeno, a budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, to je sud nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).
9.1. Naime, odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu stranke su ugovorile namjenski kredit za kupnju motornog vozila, a kojeg vozila je tužiteljica kao korisnik kredita postala vlasnicom tek otplatom kredita obzirom da je upravo tuženik do otplate kredita na predmetnom vozilu imao upisano pravo vlasništva u radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 10 Ugovora o kreditu. Sve navedeno jasno ukazuje kako se radi o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila, vlasništvo kojeg je tužiteljica stekla otplatom kredita, čime tužiteljica ima status potrošača. Stoga, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, tako se prigovor tuženika cijeni neosnovanim (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
10. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 15.02.2008., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozva, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).
11. Nadalje, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su tužiteljici bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužiteljici, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji u spisu.
Da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedena u čl. 6. Ugovora o kreditu ("banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne sotpe sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke…"). Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužiteljice), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd. Iz spisu priloženih dokaza ne proizlazi niti da bi takvo što bilo precizirano u aktima tuženika.
Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljica tako nije ni mogla znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu i akata tuženika o tome bile nerazumljive i neprecizne) da bi uopće mogala istaknuti prigovor ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa.
11.1. Ukazuje se pri tome kako je tuženik na ročištu za glavnu raspravu 08.03.2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka i javnog bilježnika, pri čemu stranke nisu niti predlagale saslušanje tužiteljice.
Naime, kada se ima u vidu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III/5458/2021 od 30. lipnja 2022., iz sadržaja koje proizlazi da je Ustavni sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja, tada je jasno kako u ovom konkretnom slučaju, kada je tuženik odustao od saslušanja osobnog bankara, kako se samo saslušanjem tužitelja ne ostvaruje načelo jednakosti u oružju (tako i ŽS Rijeka od 16.02.2023. posl.br. Gž-2971/20).
12. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda te pozivom i na odredbu čl. 3 st. 1 i čl. 5 sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., utvrdio da ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika. Stoga se, a obzirom da je kao valjani dio ugovora preostao samo dio odredbe iz kojeg je razvidna visina kamate stope u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu, temeljem odredbe čl. 324 ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedene ugovorne odredbe prema kojoj je početna visina ugovorene kamate iznosila 5,60%.
13. Slijedom navedenog, a budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Prigovor tuženika kako stranke nisu ugovorile fiksnu, nego promjenjivu kamatnu stopu ne utječe na odluku u ovoj stvari obzirom je nakon utvrđenja da je dio ugovorne odredbe kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetan, kao valjani dio ugovora preostao samo dio te odredbe iz kojeg je razvidna visina stope ugovorne kamate u trenutku sklapanja ugovora pa se temeljem čl. 324. ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedene ugovorne odredbe prema kojem je početna visina ugovorne kamate iznosila 5,60 %.
Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to zbog obračunate promjenjive redovne kamatne stope i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pojedinog iznosa do isplate sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
14. Nastavno na navedeno, a radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. Budući da je nalaz i mišljenje kao i dopuna vještačenja sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, i u skladu sa zadatkom suda, to je nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvatio kao relevantan dokaz u ovom postupku. Za ukazati je pri tome kako tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu nalaza i mišljenja dok su ostali izneseni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne naravi, koji su, a obzirom je o istima sud već u ranijem dijelu odluke iznio svoju ocjenu, ocijenjeni neosnovanima, s time da su stranke odustale od usmenog saslušanja sudskog vještaka.
14.1. Nalazom i mišljenjem je kao i dopunom, a nakon prvotno utvrđenih iznosa anuiteta prema početnom otplatnom planu tuženika sa osnove ugovorene kamatne stope te iznosa koje je tužiteljica plaćala na ime promjenjive kamatne stope utvrđena razlika u iznosu 7.288,13 kuna/967,34 eur koji iznosi su specificirani po mjesečnim datumima uplata u Tabeli 1 nalaza i mišljenja te dopune nalaza.
15. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužiteljice na ime razlike između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu u visini 7.288,13 kuna/967,34 eur, na koje iznose zakonske zatezne kamate teku od dospijeća kako je u tabeli Izračuna nalaza i mišljenja te dopune nalaza i prikazano.
15.1. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1114 u vezi odredbe čl. 1115 i čl. 29 sve ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Predmetno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
Budući da je iz nalaza i mišljenja razvidno kako su na dan 31.01.2009. izvršena dva knjiženja anuiteta i zateznih kamata, za koji dan je utvrđena preplata u istim iznosima, a za koje iznose je tužitelj potraživao kamatu od 31.01.2008., a ne od 31.01.2009. kako je nalazom utvrđeno to je tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti zahtjev.
16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na neosnovanost istog. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13.6.2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).
Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, budući da je tužba predana sudu 20.02.2019. godine, dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225 ZOO-a.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 5 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).
Tužiteljici je tako priznat trošak za sastav tužbe, podnesaka od 04.03.2020., 13.04.2021., 18.12.2024 za pristup na ročišta 15.09.2020., 10.12.2021. i 17.03.2025. za svaku radnju u iznosu po 150,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a iznosi 1.312,50 eur kojem je pribrojen trošak vještačenja u iznosu 265,45 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 39,81 eur i presudu 19,90 eur, čime sveukupni trošak tužiteljice iznosi 1.637,66 eur. Zbog irelevnatnosti za vođenje postupka nisu joj priznati troškovi za sastav podnesaka od 24.09. i 28.10.2020.. Nastavno na navedeno valjalo je odlučiti kao u izreci pri čemu je tužiteljici dosuđena i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate sukladno odredbi čl. 151 ZPP-a u vezi odredbe čl. 29 ZOO-a.
U Zagrebu 11. travnja 2025.
Sudac
Tajana Škafar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
