REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-309/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika LH, odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Davora Štorge, odvjetnika u Puli, 11. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 326-4/2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 14. siječnja 2005., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita u visini od 0,63% od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 122,48 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. veljače 2005. pa do isplate, po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 339,04 eura sa zateznim kamatama od 12. travnja 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

V Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 326- 4/2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 14. siječnja 2005. (dalje: Ugovor). Tuženik je tužiteljici po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade kredita u visini od 0,63% iznosa kredita. Kredit po Ugovoru je isplaćen tužiteljici 31. siječnja 2005. u kunskoj protuvrijednosti 30.000,00 CHF, kada je srednji tečaj iznosio 1 CHF = 4,882683. Tužiteljici je na ime kredita po Ugovoru isplaćen iznos od 146.480,49 kuna, što znači da je naknada za obradu kredita iznosila 922,83 kuna / sada 122,48 eura. Tuženik nije imao pravo tužiteljici zaračunati i naplatiti navedenu naknadu, odnosno ugovorna odredba kojom je određeno plaćanje te naknade je ništetna, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužiteljica terećenjem za predmetnu naknadu stavljena u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužiteljice. Upućuje na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima, kao i na pravne stečevine Europske Unije. Naplatom osporene naknade tuženik je tužiteljici pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je dužan tužiteljici vratiti stečeno bez osnove s pripadajućim kamatama od dana stjecanja. Predlaže da sud po provedenom postupku prihvati njegov tužbeni zahtjev kako je naznačen u izreci. Potražuje i parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare. Nadalje, istaknuo je da je Ugovor o kreditu otplaćen u listopadu 2021. Imajući na umu da je tužiteljica njime dobila na raspolaganje 30.00,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 122,48 eura, ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 107. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/78), što tužbeni zahtjev čini neosnovanim. U čl. 5. Ugovora jasno je navedeno da se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 0,63 % odobrene glavnice. Dakle, činidba na koju se tužiteljica obvezala je u potpunosti određena. Odredbom čl. 1066. st. 2. ZOO/78 propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredita jesu uvjeti davanja kredita, a to je naknadno potvrdio i zakonodavac, koji u čl. 2. st. 1. točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, već može naplatiti i druge naknade, uključujući troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Prema čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, uključujući i informacije o efektivnoj kamatnoj stopi koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke (prema čl. 173. st. 3. točki 5. istog članka). Nadalje, prema čl. 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz čl. 173. st. 3. točke 5. i st. 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite. Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), odnosno stopu koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Također, u čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, a koju obvezu je tuženik ispunio. Slijedom navedenog, čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljičine tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je osporena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU je ponovio zauzeti stav navodeći da prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. U istoj presudi Sud EU zauzeo je stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., a to iz razloga što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Sumirajući navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u čl. 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Ako sud unatoč svemu navedenom odluči provoditi tzv. test poštenosti prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., u kojemu je navedeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa predlaže saslušanje tužitelja i osobe koja je u tuženikovo ime sklopila Ugovor. Slijedom svega navedenog, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu te je saslušana tužiteljica kao stranka. Iako je tuženik inicijalno predlagao izvođenje dokaza saslušanjem djelatnice koja je s tužiteljicom pregovarala i u ime tuženika sklopila Ugovor o kreditu, nastavno je od tog dokaznog prijedloga odustao, pa navedeni dokaz nije izveden.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 326-4/2005. od 14. siječnja 2005., sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom odredbom je određen trošak obrade kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 122,48 eura s pripadajućim zateznim kamatama, na ime iznosa plaćenog na temelju navedene ugovorne odredbe koju predlaže utvrditi ništetnim.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 14. siječnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu koji je potvrđen kod javne bilježnice Nansi Kopić pod brojem: OU-60/05, a kojim Ugovorom je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 30.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

6.1. Odredbom čl. 5. Ugovora određeno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % od iznosa odobrenog kredita. Nije sporno da je tužiteljica na ime naknade za obradu kredita platila 122,48 eura, na način da je taj iznos odbijen prilikom isplate kredita.

7. Sporno je radi li se o valjanoj ili ništetnoj odredbi ugovora, a posljedično tome, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa koji je tuženik od nje naplatio na temelju takve odredbe. Osim toga, sporna je osnovanost prigovora zastare.

7.1. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

8. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svrhu adaptacije stana. Da bi joj bio odobren taj kredit trebala je priložiti troškovnik. Navedeni stan nije nikada iznajmljivala ili koristila za poslovne svrhe. Što se tiče sklapanja samog Ugovora, zatražila je kredit u svojoj banci, a prilikom dogovaranja naglasak je bio na tome kolika će joj biti rata. Izračunato je da će joj mjesečna obveza biti 800,00 kuna, što joj je bilo prihvatljivo, a kasnije je taj iznos narastao preko 1.200,00 kuna. Prilikom sklapanja Ugovora službenik banke joj je rekao da mora platiti naknadu od 1.000,00 kuna da bi dobila kredit, no nije joj znao reći na što se točno ta naknada odnosi. Rekao joj je samo da bez plaćanja tog iznosa ne može dobiti kredit i da je to banka tako odredila. Navedeni iznos je plaćen na način da se ustegnuo od iznosa kredita. Iznos naknade joj je predočen, ali ne i na što se ta naknada točno odnosi, iako je pitala. Javni bilježnik joj je pročitao Ugovor prije potpisivanja, no on joj nije mogao ništa pojasniti o toj naknadi.

8.1. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim jer je iskazivala logično i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njenog iskaza.

9. U odnosu na ugovornu odredbu kojom je određena naknada za obradu kredita, stav je ovoga suda da je navedena ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna.

9.1. Na temelju rezultata dokaznog postupka, a napose iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da tužiteljici nije posebno obrazloženo iz kojeg razloga se naplaćuje naknada za obradu kredita, na što se ona odnosi i koji su točno troškovi obrade kredita, ali je u konačnici tu naknadu prihvatila jer je to bio uvjet za sklapanje ugovora. Nije sporno da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 122,48 eura, odnosno u visini 0,63 % iznosa odobrenog kredita, na način da je taj iznos umanjen prilikom isplata kredita. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem proizlazi da se o ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita nije posebno pregovaralo, niti joj je objašnjeno na što se ta naknada odnosi, koje troškove pokriva i zašto je odmjerena u postotku iznosa kredita te da je plaćanje predmetne naknade bio uvjet za odobrenje i plasman kredita. To posebno stoga što ni tuženik u tijeku postupka nije pojasnio o kojim točno troškovima je riječ, nije dokazao da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti je u tom smislu ponudio dokaze, uz napomenu da informacije o predmetnoj naknadi koje je tužiteljica dobila prije sklapanja ugovora o kreditu po stavu ovoga suda nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja.

9.2. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

9.3. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

9.4. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

9.5. Tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi iz čl. 5. ugovora kojom su određeni troškovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedena odredba bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njen sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

9.6. U čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03., dalj u tekstu: ZZP/03) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9.7. Iz čl. 5. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisniku kredita, ovdje tužiteljici, prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade kredita u visini od 0,63 % od iznosa kredita. Ugovor o kreditu reguliran je odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO/05), koja je istovjetna s odredbom čl. 1065. ZOO/91 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), kojom je propisano da banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za odobravanje kredita i koji su to konkretni troškovi obrade zahtjeva i administracije kredita, te zašto je naknada određena u visini od 0,63 % od iznosa kredita. Navedena je odredba netransparentna i apstraktna te se iz nje ne može zaključiti zašto i radi čega tužiteljica za ostvarenje kredita mora uopće tuženiku platiti nekakvu naknadu i radi čega upravo u postotku od 0,63 % od iznosa kredita. Iz rezultata dokaznog postupka očito proizlazi da je taj ugovor pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru te da se o istome nije pojedinačno pregovaralo, već je tužiteljica na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morala pristati da bi uopće bila u mogućnosti ishoditi kredit, a što je jasno proizlazi iz njenog iskaza. S obzirom na to da je tužiteljica platila naknadu u visini kako je to ugovorom određeno, a u iznosu od 122,48 eura, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, te je navedena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna.

9.8. Nadalje, u odnosu na navode tuženika za ukazati je da tuženik kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, može imati određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. No, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

9.9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

10. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primio, ne pripada.

10.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

11. Nesporno je da je tužiteljica na ime naknade za obradu kredita 31. siječnja 2005. platila 122,48 eura, na način da je taj iznos odbijen prilikom isplate kredita. Stoga je tuženiku valjalo naložiti da navedeni iznos vrati tužiteljici s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja.

12. Konačno, prigovor zastare nije osnovan.

12.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj dio restitucijskog zahtjeva, prema izraženom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., još nije počeo ni teći te nije nastupila zastara predmetne tražbine.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je s tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti pa joj je tuženik dužan naknaditi trošak.

16.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj, s obzirom na postavljenu vrijednost predmeta spora, pripada iznos od po 25 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa), sastav podneska od 19. listopada 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 26. prosinca 2024. i 10. ožujka 2025. (Tbr. 9.1. Tarife), iznos od po 12,50 bodova za zastupanje na ročištu 27. listopada 2023. (Tbr. 9.2. Tarife) i ročištu za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife), ukupno 125 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 250,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 63,50 eura, iznosi 312,50 eura. Također, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 339,04 eura.

16.2. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan. Tužiteljici nije priznat sastav podneska od 18. rujna 2023. jer tim podneskom tužiteljica obavještava sud da je tužbu omaškom poslala Općinskom sudu u Zadru, umjesto Općinskom sudu u Puli-Pola. Dakle, riječ je o trošku koji je tužiteljica uzrokovala svojom krivnjom pa isti ne može pasti na teret tuženika. Nije joj priznat ni trošak sastava podneska od 17. listopada 2023. jer tog podneska nema u spisu.

16.3. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Puli 11. travnja 2025.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku, uz sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženiku po punomoćnicima