Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3

10100 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-214/2025-65

(P-2872/2015)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I tužiteljice ŠR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II tužitelja PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Kristijan Galić, odvjetnik u Zagrebu, protiv I tuženika UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II tužene ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Damir Mikić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 27. veljače 2025., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Igora Siebera, odvjetnika u Zagrebu, 11. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev I tužiteljice ŠR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II tužitelja PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za isplatom iznosa od 3.016,00 eura (tri tisuće šesnaest eura) i 771,78 eura / 5.814,96 kuna (sedamsto sedamdeset jedan euro i sedamdeset osam centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2011. do isplate, te za isplatu iznosa od 276,47 eura / 2.083,06 kn (dvjesto sedamdeset šest eura i četrdeset sedam centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. srpnja 2012. do isplate, kao neosnovan.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog za određivanje privremene mjere predlagatelja osiguranja ŠR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podnesen sudu 16. svibnja 2017., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji su ovom sudu 5. prosinca 2011. podnijeli tužbu protiv tuženika radi isplate. Tužitelji u tužbi navode da su sa tuženicima sklopili ugovor o najmu kuće u [adresa], za iznos najamnine za dva stana i poslovni prostor u visini od 550,00 EUR, a za jedan stan i poslovni prostor 350,00 EUR, sve plativo u kunama na dan plaćanja, da je ovaj ugovor raskinut u svibnju 2011., da su im tuženici ostali dužni platiti iznos mjesečne najamnine za korištenje dva stana i poslovnog prostora za 2010. godinu za prvih pet mjeseci u iznosu od 2.750,00 EUR, za jedan stan i poslovni prostor za sedam mjeseci u iznosu od 2.450,00 EUR te za jedan stan i poslovni prostor za pet mjeseci i deset dana u 2011. u iznosu od 1.866,00 EUR, odnosno ukupno 8.016,00 EUR kao i iznos od 16.381,13 kn za režijske i druge troškove za 2009., 2010. i 2011. Tužitelji još navode da su im se tuženici ugovorom sklopljenim 14. siječnja 2011. obvezali na isplatu najkasnije sa danom 05. svibnja 2011. odnosno sa danom iseljenja, da su više puta upozoravani na dužnost ispunjenja obveza na što su se oglušili i prešli sve razumne rokove za ispunjenje pa predlažu da sud presudom naloži tuženicima da im isplate iznos od 8.016,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2011. do isplate i iznos od 16.381,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2011. do isplate kao i da im nadoknade parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana nastanka istog do isplate.

2. Tužitelji su podneskom predanim na ročištu za glavnu raspravu 14. listopada 2014. naveli da su na ime komunalne naknade za 2010. i dio 2011. platili iznos od 2.083,06 kn, što je bila obveza najmoprimca pa su uredili tužbeni zahtjev te predlažu da sud presudom naloži tuženicima isplatiti im iznos od 8.016,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2011. do isplate, iznos od 16.381,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2011. do isplate te iznos od 2.083,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. srpnja 2012. do isplate kao i naknaditi im parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana nastanka istog do isplate, dok su podneskom predanim na ročištu za glavnu raspravu 3. ožujka 2017. ponovno uredili tužbeni zahtjev pa istim sada predlažu da sud presudom naloži tuženicima isplatiti im iznos od 8.016,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2011. do isplate, iznos od 15.381,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2011. do isplate te iznos od 2.083,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. srpnja 2012. do isplate kao i naknaditi im parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana nastanka istog do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženici navode da su sa tužiteljima imali sklopljen ugovor o najmu i da su sve svoje obveze do raskida ugovora namirili, da nisu točni navodi tužitelja o postojanju njihovog duga te da su I-tužiteljici 15. siječnja 2011. isplatili iznos od 51.000,00 kn što je potvrdila svojim potpisom slijedom čega tužbeni zahtjev predlažu odbiti, a tuženicima naložiti da im naknade parnični trošak.

4. Sud je 19. travnja 2017. donio presudu broj P-2872/15-39 kojom je u točci I. iste naložio tuženicima isplatiti tužiteljima iznos od 5.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2011. do isplate, iznos od 9.566,17 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2011. do isplate, te naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 8.101,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2017. do isplate. U točci II. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 3.160,00 EUR-a i 17.464,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 3.160,00 EUR-a i 15.381,13 kn od 11. svibnja 2011. do isplate, a na iznos od 2.083,16 kn od 28. srpnja 2012. do isplate. U točci III. presude naloženo je tužiteljima naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 2.776,29 kn. Navedena presuda je ispravljena rješenjem broj P-2872/15 od 3. rujna 2018.

5. Županijski sud u Zagrebu je presudom i rješenjem broj Gž-5151/2017-8 od 21. rujna 2020. potvrdio gore navedenu presudu, ispravljenu rješenjem istoga suda od 3. rujna 2018., u dijelu pod t. I. izreke kojom je naloženo tuženicima da isplate solidarno tužiteljima iznos od 5.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa pripadajućom zateznom kamatom od 11. svibnja 2011. do isplate kao i iznos od 8.566,17 kn sa zateznom kamatom od 11. svibnja 2011. do isplate. Prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu pod t. I. izreke i odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja da im tuženici solidarno isplate iznos od 1.000,00 kn sa zateznom kamatom od 11. svibnja 2011. do isplate. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu prvostupanjska je presuda ukinuta u pobijanom dijelu pod t. I. izreke kojim je tuženicima naloženo da naknade parnični trošak tužiteljima u iznosu od 8.101,86 kn sa zateznom kamatom od 19. travnja 2017. do isplate te u dijelu pod t. II. i t. III. izreke i predmet je vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjske presude i rješenja navodi se kako obrazloženje prvostupanjske presude proturječi navodima tužbe u kojoj je specificirano potraživanje na način da se iznos od 5.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama odnosi doista na dug po osnovi najamnine utvrđen u ugovoru od 14. siječnja 2011. dok se preostali iznos u toj valuti odnosi na najamninu za 2011. do iseljenja tuženih. I potraživanje u kunama koje se odnosi na režijske troškove, prema specifikaciji i navodima tužbe, pored duga za 2009. i 2010. navedenog u ugovoru od 14. siječnja 2011. sadrži i iznos koji se odnosi na dug iz 2011. do iseljenja tuženih. U obrazloženju presude nedostaju ikakvi razlozi o navodima tužbe na kojima se temelji ovaj dio potraživanja tužitelja već je prvostupanjski sud očito osnovanost cjelokupnog iznosa potraživanja ocjenjivao samo prema sadržaju ugovora stranaka od 14. siječnja 2011. Pored toga, izrekom odluke pod t. II. kojom je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 15.381,13 kn i iznosa od 2.083,16 kn sa pripadajućim zateznim kamatama odbijen je u cijelosti zahtjev I. i II.-tužitelja za isplatu duga u kunama što proturječi utvrđenjima i obrazloženju presude kao i izreci pod t. I. izreke iz kojih proizlazi da je taj zahtjev utvrđen osnovanim i dosuđen u iznosu od 9.566,17 kn.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao preslike naloga za plaćanje, uplatnica i knjigovodstvenog stanja (list 5 do 13 te 84 spisa), presliku i izvornik ugovora od 14.01.2011. (list 14, 27, 53 i 54 spisa), preslike ugovora od 08.01.2010. (list 15 i 16 spisa), presliku opomene pred tužbu (list 17 i 18 spisa), presliku bilješke (list 45 spisa), izvornike nespornog rukopisa I-tuženika (list 99 do 101 spisa), preslike rodnog lista I-tuženika i izvoda iz matične knjige rođenih za RR (list 119 do 120 spisa) i presliku Izvatka iz matične knjige vjenčanih za ŽR i KR (list 121 spisa), saslušani su I tužiteljica (list 47 spisa), II tužitelj (list 48 spisa), I tuženik (list 48 i 49 spisa) i II tuženica (list 49 i 50 spisa), svjedoci FR (list 93 i 94 spisa) i DR (list 94 spisa) te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za rukopise i dokumente TR (list 70 do 74 i 104 do 110 spisa).

7. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u cijelosti neosnovan.

8.

U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

9. Na ročištu održanom 27. veljače 2025. zbog izmjene raspravnog suca glavna rasprava počela je iznova, a stranke su se usuglasile da se do tada provedeni dokazi ponovno ne izvode već da se pročitaju zapisnici o izvođenju istih, sve sukladno članku 315. Zakona o parničnom postupku.

10. Predmet spora je zahtjev za isplatu najamnine za korištenje dva stana i poslovnog prostora te jednog stana i poslovnog prostora u ukupnom iznosu od 8.016 eura za 2010. i 2011. kao i iznosa režijskih troškova za isto razdoblje u ukupnom iznosu od 17.464,19 kn.

11. Nesporno je da su tuženici koristili sporni prostor temeljem ugovora o najmu s tužiteljima. Također je nesporno da su tuženici 14. siječnja 2011. potpisali “ugovor” kojim potvrđuju da tužiteljima kao vlasnicima duguju za 2010. stanarinu u iznosu od 5.000,00 Eura i na ime režija za 2009. i 2010. ukupni iznos od 9.566,17 kn, obvezavši se ovaj dug platiti do 1. svibnja 2011.

12. Dakle u ovom postupku nedvojbeno je utvrđeno da su iz ugovornog odnosa najma predmetne kuće na dan 14. siječnja 2011. preostale dospjele, a neispunjene obveze tuženika kao najmoprimca za isplatu najamnine u iznosu od 5.000,00 EUR-a i režije u iznosu od 9.566,17 kn, što proizlazi iz sadržaja pismena naslovljenog Ugovor od 14. siječnja 2011., koji su sudu dostavili tužitelji, a za koji tuženici nisu osporili da su ga potpisali. Nadalje je utvrđeno da je 15. siječnja 2011. II. tužiteljici isplaćen po toj osnovi iznos od 1.000,00 kn.

13. U ponovljenom postupku ostaje sporan iznos od 3.016,00 eura koji tužitelji potražuju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 11. svibnja 2011. do isplate koji se iznos u toj valuti odnosi na najamninu za 2011. do iseljenja tuženih, te iznos od 7.898,02 kuna koji se odnosi na režijske troškove iz 2011. do iseljenja tuženih.

14. Glede dokaza o potraživanju s osnova režijskih troškova, tužitelji su u spis dostavili uplatnice, naloge i pregled knjigovodstvenog stanja na listu 5-13, te nalog na listu 84. Međutim iz dostavljene dokumentacije sud ne može sa sigurnošću utvrditi u kojem su točno iznosu plaćeni režijski troškovi, da li se isti odnose na objekte koji su bili predmet sklopljenog ugovora o najmu između tužitelja i tuženika, tko je iste bio dužan podmiriti, kao i da li se navedeni troškovi odnose na režijske troškove iz 2011. do iseljenja tuženih, s obzirom da isti datiraju s datumima nakon svibnja 2011., a iz naloga na listu 84. temeljem kojeg tužitelji potražuju iznos od 2.083,06 kuna na ime komunalne naknade za 2020. i 2011. nigdje nije razvidno da se ista uplata odnosi baš na navedeno razdoblje, dok je sama uplata izvršena od strane tužitelja 27. srpnja 2012. Dakle, prema shvaćanju ovog suda tužitelji tijekom postupka nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva s osnove razlike režijskih troškova u iznosu od 7.898,02 kuna (pored iznosa od 9.566,17 kn čija je osnovanost dokazana sadržajem Ugovora od 14. siječnja 2011.), s obzirom da u spis nisu dostavili jasne dokaze iz kojih bi bilo razvidno koji su to režijski troškovi i u kojem iznosu plaćeni od strane tužitelja, a plaćanja istih je bila obveza tuženika temeljem ugovora o najmu, i to za razdoblje iz 2011. do iseljenja tuženih, slijedom čega je sud tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio.

15. Nadalje, glede iznosa od 3.016,00 eura koji tužitelji potražuju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 11. svibnja 2011. do isplate koji se iznos odnosi na najamninu za 2011. do iseljenja tuženih, ovaj sud smatra kako tužitelji nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva niti u tom dijelu. Naime tužitelji u tužbi navode da tuženici nisu podmirili najamninu temeljem ugovora o najmu za jedan stan i poslovni prostor pet mjeseci i deset dana u 2011. u iznosu od 1.866,00 eura, dok se preostali dio za isplatu najamnine sadržan u tužbi odnosi na 2010. godinu. U prilog svojim tvrdnjama dostavljaju ugovor od 8. siječnja 2010. u kojem je navedeno da stan sa garažom iznosi 350,00 eura. Tužitelji u tužbi navode da iznos najamnine za dva stana i poslovni prostor iznosi 550,00 eura, dok za jedan stan i poslovni prostor iznosi 350,00 eura, međutim ugovor iz kojeg bi bio razvidan iznos najamnine od 550,00 eura nije dostavljen u spis. Nadalje iz sadržaja pismena naslovljenog Ugovor od 14. siječnja 2011. proizlazi kako su tuženici dužni podmiriti stanarinu za 2010. u iznosu od 5.000,00 eura, dok su tužbom za isto razdoblje utužili 5.200,00 eura. Valja još navesti kako ukupan zbroj pojedinačnih utuženih potraživanja s osnove najamnine iznosi 7.066,00 eura, a ne utuženih 8.016,00 eura. Dakle s obzirom da kontradiktornost utuženih iznosa, a koji iznosi nisu obrazloženi niti proizlaze iz priležeće dokumentacije, ovaj sud ne može sa sigurnošću utvrditi da su tuženici za 2011. ostali dužni isplatiti najamninu tužiteljima, i to upravo u iznosu od 3.016,00 eura, slijedom čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja valjalo tužbeni zahtjev odbiti i u tom dijelu.

16. Tužitelji su podneskom od 16. svibnja 2017. podnijeli prijedlog za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčanog potraživanja uz obrazloženje da postoji izvjesna opasnost kako se predlagatelji neće moći naplatiti bez izrečene mjere, a ista protivnicima osiguranja ne predstavlja štetu, te predlažu sudu donijeti privremenu mjeru radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja i to iznosa od 8.016,00 eura, iznosa od 15.381,13 kuna te iznosa od 2.083,06 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, zabranom protivnicima osiguranja da otuđe i opterete nekretninu upisanu u zk. uložak broj [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina], zk. čestica broj 769/2. Odredbom članka 344. stavka 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13. 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) propisano je da se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati ostvarenje tražbine, time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Sukladno odredbi čl. 345. st. 1. OZ-a radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva osiguranja, a sukladno članku 345. stavku 1. točci 3. može se odrediti zabrana protivniku osiguranja otuđenja ili opterećenja svoje nekretnine. Slijedom citirane zakonske odredbe iz čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona proizlazi da je potrebno da su ispunjena dva uvjeta za određivanje privremene mjere i to ponajprije uvjet da predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine. Prvotno valja navesti kako za dio iznosa za koji tužitelji predlažu donijeti rješenje o privremenoj mjeri isti imaju pravomoćnu i ovršnu presudu od 19. travnja 2017. broj P- 2872/15-39, temeljem koje dalje naplatu svog potraživanja mogu ostvarivati u ovršnom postupku, dok im je dio tužbenog zahtjeva odbijen presudom od 11. travnja 2025. Nadalje, opasnost da će protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati ostvarenje tražbine mora biti subjektivne prirode, što znači da predlagatelj osiguranja mora ukazati na konkretne radnje ili propuštanja protivnika osiguranja, svjesno poduzetih radi ugrožavanja namirenja tražbine predlagatelja osiguranja, a sud mora utvrditi postojanje takvih radnji, odnosno propuštanja i subjektivni odnos protivnika osiguranja prema njima. Tužitelji u svom podnesku nisu učinili vjerojatnim da će tuženici spriječiti ili znatno otežati ostvarenje tražbine, a naročito uzimajući u obzir kako je sud uvidom u zk izvadak utvrdio kako su tuženici i nadalje, osam godina nakon podnošenja prijedloga, upisani kao suvlasnici nekretnine upisane u zk. uložak broj [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina], zk. čestica broj 769/2. Slijedom navedenog, kako nije ispunjen niti jedan od kumulativno propisanih uvjeta iz članka 344. stavka 1. Ovršnog zakona, valjalo je prijedlog za određivanje privremene mjere odbiti.

17. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 4. ZPP-a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

18. S obzirom da su uzimajući u obzir cjelokupnu vrijednost predmeta spora tužitelji uspjeli u postupku u omjeru od 59,39 %, te uzimajući u obzir da nisu uspjeli s prijedlogom za određivanje privremene mjere, dok su tuženici uspjeli u postupku u omjeru od 40,61 %, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

19. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 11. travnja 2025.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem Općinskog suda u Novom Zagrebu, na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Protiv ovoga rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana, od dana primitka istog, putem Općinskog suda u Novom Zagrebu, na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine broj 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika