REPUBLIKA HRVATSKA

90. P-1682/2023

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, sutkinja Sandra Rotar, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Domagoja Tomića, odvjetnika iz Zagreba, i zamjenice punomoćnika tuženika OZ, odvjetničke vježbenice, s danom objave 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9012240728 sklopljenom dana 23. siječnja 2007. između ČZ, Split, Mosečka 2, OIB: 32480155349, kao korisnika kredita s jedne strane i Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, plati iznos od 11.284,90 EUR sa daljnjom zateznom kamatom tekućom na iznos od 5.608,37 EUR od dana 17. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 5.608,37 EUR koje teku od 8. lipnja 2024. do 16. lipnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

IV. Nalaže s tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, naknadi parnični trošak u iznosu od 3.279,05 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu parničnog troška u iznosu od 6.252,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 12.612,12 EUR

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između tuženika i korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9012240728 od 23. siječnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je korisniku kredita ČZ odobren kredit u iznosu od 38.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je tužitelj s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa koji su nastali kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta glavnice vezana uz švicarski franak, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke utvrđeno da je tuženik u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe. Stoga zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojim ugovornim odredbama je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita te isplatu preplaćenih iznosa uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, da pravo pozivanja na nepoštene i ništetne odredbe iz potrošačkog ugovora pripada isključivo potrošaču te ujedno ističe prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao obavijesti od 8. lipnja 2023. (list 7 i 8 spisa), Ugovor o kreditu (list 28-32 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 33-41 spisa), ispis iz Biltena o bankama broj 12. (list 42 i 43 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) (list 60-65 spisa), ispis otplate kredita (list 71 i 72 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 94-100 spisa), podnesak vještaka od 20. svibnja 2024. (list 166 spisa), podnesak vještaka od 7. lipnja 2024. (list 169-173 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ČZ (list 191-192 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev iz tužiteljeva podneska od 17. lipnja 2024. djelomično osnovan.

5. Najprije se ističe da osnovano tuženik u odgovoru na tužbu prigovara previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora inicijalno u tužbi naznačenoj u iznosu od 6.650,00 EUR. Naime, iz stanja spisa proizlazi da se navedena vrijednost predmeta spora odnosi samo na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, dakle na onaj dio tužbenog zahtjeva koji se ne odnosi na novčanu svotu, dok je tužitelj naknadno, nakon provedenog financijskog vještačenja i njegove dopune, označio vrijednost predmeta spora u ukupnom iznosu od 17.934,90 EUR koji obuhvaća vrijednost predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.650,00 EUR i vrijednost predmet spora kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 11.284,90 EUR. Potonja vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.284,90 EUR odgovara novčanoj svoti na koju glasi kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva. Međutim, vrijednost predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.650,00 EUR po ocjeni ovoga suda previsoko je označena jer za istu nema uporišta u zakonskim propisima te s tim u svezi sud smatra da bi trebala biti označena sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/2018, 51/2023) u iznosu od 1.327,22 EUR. Slijedom navedenog, kako se ukupna vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti više zahtjeva, sud utvrđuje da vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 12.612,12 EUR (1.327,22 EUR + 11.284,90 EUR) pa je stoga odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 9012240728 od 23. siječnja 2007., a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita, te za isplatu iznosa od 11.284,90 EUR koji je preplaćen po osnovi ništetne odredbe toga Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak (CHF).

7. U postupku nije bilo sporno da su tuženik i ČZ sklopili Ugovor o kreditu, kako se to navodi u tužbi.

8. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Svrha ugovora je bila namjenska, a radilo se o kreditu za kupnju vozila korisnika kredita. Navedene činjenice sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka ČZ kojega je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenim ispravama. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

9. U postupku nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) između korisnika kredita ČZ i tužitelja kojim je ugovoreno da ČZ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

10. Presudom ovoga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom 2. njezine izreke, uz ostalo je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01. studenoga 2004. do do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 2. njezine izreke.

11. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

14. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Navedena pravomoćna presuda P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Ovo stoga jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ČZ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

16. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

17. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili ČZ i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovornog odnosa potrošač ČZ dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Navedeno je sud utvrdio i na temelju iskaza svjedoka ČZ kojem je sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njegova iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema kuni koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema kuni. Stoga se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj Ugovor o kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između ČZ i tuženika po ocjeni suda također nepoštene i ništetne.

18. Visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem u ukupnom iznosu od 5.608,37 EUR dok je vještak u dopuni nalaza i mišljenja sačinio i obračun zateznih kamata na preplaćene iznose tekućih od izvršenih plaćanja do dana izrade nalaza i mišljenja. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka također proizlazi i da razlika između anuiteta valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 149,09 EUR. Navedeni nalaz i mišljenje s dopunom sud je u cijelosti prihvatio jer je vještak u cijelosti postupio sukladno zadatku koji mu je odredio sud, jer je dan po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u cjelokupnu dokumentaciju spisa i jer u konačnici nikakvih primjedaba stranaka na taj nalaz i mišljenje nije bilo. Naime, tuženik nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka u matematičkom smislu, već je istaknuo da su njegove primjedbe i nadalje pravne prirode te da se tiču samo osnove tužbenog zahtjeva.

19. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 5.608,37 EUR te iznos od 5.676,53 EUR s osnove zateznih kamata.

20. U odnosu na zatezne kamate valja reći da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora. Vještak je iste obračunao do dana izrade nalaza te ih izrazio u apsolutnom iznosu od 5.676,53 EUR. Na obračunate kamate u apsolutnom iznosu tužitelju teku zatezne kamate od dana 17. lipnja 2024., kao dana podnošenja zahtjeva iz podneska od 17. lipnja 2024., a ne od 8. lipnja 2024. kao dana koji slijedi iza datuma podnošenja dopune nalaza i mišljenja sudu.

21. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. Neosnovano tuženik u podnesku od 15. svibnja 2024. ističe prigovor zastare i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Naime, prvenstveno valja reći da u konkretnom slučaju tužitelj nakon provedenog vještačenja i njegove dopune, postavljajući određeni tužbeni zahtjev nije preinačio tužbu, već se radi o dopuni tužbe iz čl. 191. st. 3. ZPP-a pa se niti u tom smislu ne može govoriti o zastari u odnosu na taj dio zahtjeva.

22. Vještak je u nalazu i mišljenju na prijedlog tuženika zasebno iskazao negativne razlike u iznosu od 149,09 EUR, za koje međutim tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja. U svezi s navedenim negativnim razlikama sud utvrđuje da plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja, izvršenim od strane korisnika kredita, korisnik kredita, a niti tužitelj, nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na tuženikovoj strani nije ni nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno prema tužitelju koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja.

23. Slijedom prednjih utvrđenja tužbeni zahtjev je utvrđen djelomično osnovanim, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. i II. izreke ove presude.

24. O preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji je sud utvrdio neosnovanim odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

25. Tužitelju u trošak parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 12.612,12 EUR valja priznati trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/2023, dalje: OT) u iznosu od 200,00 EUR, sastav podnesaka od 18. listopada 2023., 28. studenoga 2023., 7. svibnja 2024. i 14. lipnja 2024. (dostavljen sudu 17. lipnja 2024.), svih po Tbr. 8/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po podnesku, sastav podnesaka od 24. svibnja 2024., 10. lipnja 2024. i 11. studenoga 2024., svih po Tbr. 8/3 OT u iznosu od 100,00 EUR po podnesku, zastupanje na ročištima 12. ožujka 2024., 8. listopada 2024., 6. veljače 2025. i 12. ožujka 2025., sva po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po ročištu te pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3 OT u iznosu od 100,00 EUR, što zajedno iznosi 2.200,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 550,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 56,48 EUR i na presudu u iznosu od 172,57 EUR, što sveukupno iznosi 3.279,05 EUR, na koji iznos tužitelju teku zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

26. Tužitelju nije priznat kao potreban trošak sastava podneska od 3. svibnja 2024. u iznosu od 500,00 EUR jer sud taj trošak ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice, trošak sastava podnesaka od 24. svibnja 2024., 10. lipnja 2024. i 11. studenoga 2024., svih u preostalom zatraženom iznosu od 400,00 EUR po podnesku jer se ne radi o podnescima iz kategorije obrazloženih podnesaka prema Tbr. 8/1 OT, trošak sastava podneska od 17. lipnja 2024. u iznosu od 500,00 EUR jer takav podnesak nije dostavljen u spis, te trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 18. listopada 2023., 28. studenoga 2023., 7. svibnja 2024. i 14. lipnja 2024. (dostavljen sudu 17. lipnja 2024.), zastupanja na ročištima 12. ožujka 2024., 8. listopada 2024., 6. veljače 2025. i 12. ožujka 2025., i to svih navedenih radnji u preostalom zatraženom iznosu od 300 EUR po radnji jer je taj zahtjev postavljen prekomjerno, što zajedno iznosi 4.900,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 1.225,00 EUR, sudska pristojba na presudu u preostalom zatraženom iznosu od 127,43 EUR, što ukupno iznosi 6.252,43 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke presude.

Zagreb, 11. travnja 2025.

Sudac

Sandra Rotar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.