Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-241/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji Anamariji Kovačević Turac u parničnom predmetu tužitelja AĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Vukušić Bokan i partneri d.o.o., protiv tuženika OTP banke dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, nakon glavne rasprave održane 26. veljače 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku: OTP Banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju: AĐ, [adresa], 34 000 Požega, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.014,27 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 4,48 eura počevši od dana koji slijedi danu: 12.01.2009. do isplate,

- 11,16 eura počevši od dana koji slijedi danu: 19.02.2009. do isplate,

- 5,57 eura počevši od dana koji slijedi danu: 23.03.2009. do isplate,

- 4,66 eura počevši od dana koji slijedi danu: 14.04.2009. do isplate,

- 4,05 eura počevši od dana koji slijedi danu: 02.06.2009. do isplate,

- 2,60 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.06.2009. do isplate,

- 1,99 eura počevši od dana koji slijedi danu: 17.08.2009. do isplate,

- 4,16 eura počevši od dana koji slijedi danu: 02.09.2009. do isplate,

- 3,34 eura počevši od dana koji slijedi danu: 14.09.2009. do isplate,

- 1,11 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.10.2009. do isplate,

- 3,06 eura počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2009. do isplate,

- 2,12 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2009. do isplate,

- 5,92 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.01.2010. do isplate,

- 7,69 eura počevši od dana koji slijedi danu: 17.02.2010. do isplate,

- 9,35 eura počevši od dana koji slijedi danu: 17.03.2010. do isplate,

- 11,71 eura počevši od dana koji slijedi danu: 23.04.2010. do isplate,

- 10,17 eura počevši od dana koji slijedi danu: 24.05.2010. do isplate,

- 19,02 eura počevši od dana koji slijedi danu: 28.06.2010. do isplate,

- 61,41 eura počevši od dana koji slijedi danu: 26.08.2010. do isplate,

- 30,67 eura počevši od dana koji slijedi danu: 14.09.2010. do isplate,

- 26,41 eura počevši od dana koji slijedi danu: 14.10.2010. do isplate,

- 26,90 eura počevši od dana koji slijedi danu: 19.11.2010. do isplate,

- 35,44 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2010. do isplate,

- 36,21 eura počevši od dana koji slijedi danu: 19.01.2011. do isplate,

- 33,13 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.02.2011. do isplate,

- 35,31 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2011. do isplate,

- 31,89 eura počevši od dana koji slijedi danu: 05.04.2011. do isplate,

- 40,65 eura počevši od dana koji slijedi danu: 10.05.2011. do isplate,

- 47,29 eura počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2011. do isplate,

- 50,30 eura počevši od dana koji slijedi danu: 11.07.2011. do isplate,

- 83,81 eura počevši od dana koji slijedi danu: 10.08.2011. do isplate,

- 52,03 eura počevši od dana koji slijedi danu: 12.09.2011. do isplate,

- 47,29 eura počevši od dana koji slijedi danu: 10.10.2011. do isplate,

- 48,06 eura počevši od dana koji slijedi danu: 11.11.2011. do isplate,

- 50,54 eura počevši od dana koji slijedi danu: 19.12.2011. do isplate,

- 54,12 eura počevši od dana koji slijedi danu: 18.01.2012. do isplate,

- 56,01 eura počevši od dana koji slijedi danu: 24.02.2012. do isplate,

- 54,64 eura počevši od dana koji slijedi danu: 19.03.2012. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od 0,20 eura.

III. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 75567/05, s nadnevkom: 22. ožujka 2005. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obradu kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju AĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 183,55 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu 24.03.2005. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.523,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je sa tuženikom koji je tada poslovao pod nazivom HVB Splitska Banka d.d., sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 75567/05 dana 22. ožujka 2005. Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, Tuženik kao trgovac nije Tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: Valutna klauzula). Stoga je Valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, Tuženik je teretio Tužitelja s pozivom na Valutnu klauzulu. Tuženik je Tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita. Tuženik nije imao pravo Tužitelju zaračunati i naplatiti Naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo Tuženika da Tužitelju zaračuna i naplati Naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je Tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je Tužitelj terećenjem za Naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Tuženik je takvim postupanjem tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Sukladno navedenom tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će tužitelj odrediti nakon što se provede predloženo vještačenje, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, zatim kojom se utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 75567/05, s nadnevkom: 22. ožujka 2005. god., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će tužitelj odrediti nakon što se provede predloženo vještačenje, kao i trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik navodi da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje.

2.1. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu). Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 13.09.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (14.09.2005.g.), a tužba je podnesena tek 07.06.2022.g.

2.2. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P- 1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

2.3. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Kao što je već detaljno elaborirano Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti.Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a).Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 22.254,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik„…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazum o osiguranju prijenosa prava vlasništva od 22.3.2005., otplatni plan, ispis Splitske banke d.d., račune tužitelja, izračun EKS, otplatni plan za ugovor br. 75567/07 pisani nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka Filipa Tolića od 12. travnja 2024. te ostale priloge i podneske spisu, te je saslušao tužitelja osobno u svrhu dokazivanja.

4. U postupku je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate.

5. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 75567/05 dana 22. ožujka 2005. kojim kreditor odobrava kredit u iznosu od 18.355,00 CHF obračunato u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nije sporno niti da je u čl. 4.b) Ugovora određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita.

6. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

7. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019. odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

7.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, te odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, to je dakle ništava odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

10. Naime odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

11. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

11.1. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12. Sud je saslušao tužitelja na okolnost je li potrošač kao i na okolnosti sklapanja ugovora i pregovaranja oko odredbe kredita o naknadi za obradu kredita i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da nije pregovarao oko spornih odredbi ugovora.

12.1.Naime tužitelj AĐ je iskazao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio zaposlen u firmi ETA Požega, kao alatničar, što je i po zanimanju. Sredstva kredita je utrošio za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe. Nikada nije bio nositelj obrta niti kakve druge poslovne djelatnosti. Vozilo je kupio u auto kući Bošković u [adresa] koji su ga uputili na tada Splitsku banku d.d. s kojom su imali poslovnu suradnju tako da kada je došao u banku čekao ga je pripremljen ugovor. Nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je potpisao u banci, a prije toga ga je pročitao. Iskazao je da je on pitao u banci zašto je kredit u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF a oni su mu odgovorili da je ta valuta najstabilnija. Nitko ga nije upozorio na ekonomske posljedice sklapanja ugovora u valuti CHF niti na rizičnost valute. Nije pregovarao niti oko odredbi za naknadu kredita, niti su ga upozorili da naknadu plaća. Kad ga se pita da li mu je rečeno kolika je visina naknade odgovorio je da je to sve platio u sklopu kredita, da je sve ušlo u tu masu. Početna rata je iznosila 1.250,00 kuna a porasla je sve do 2.000,00 kuna. On je sam vršio uplate kredita svaki mjesec u banci. Na pitanje je li bio svjestan da izborom ovog od više opcija kredita koje je banka nudila sa upravo ovakvim uvjetima zapravo izjavio svoju volju i pristanak da se točno takvi uvjet primjene na mene odgovorio je da nije imao više opcija kredita.

13. Sud cijeni da je iskaz tužitelja istinit i podudaran je utvrđenju suda u kolektivnom sporu. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora, ali i iskaza tužitelja, proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Tužitelj je iskazao da nije informiran od strane zaposlenika banke o rizičnosti sklapanja ugovora u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF. Sud je shvaćanja da prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

13.1. Iz provedenog dokaznog postupka sud zaključuje da tužitelj nije bio informiran niti o tome na što se naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi te da se o naknadi nije moglo pregovarati. Naime sud cijeni istinitim iskaz tužitelja da nije imao utjecaj na sadržaj navedene odredbe ugovora i da se radi o unaprijed formuliranim odredbama Ugovora o kreditu što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o naknadi za obradu kredita i visini te naknade čime je ova odredba ništetna (o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita, čime je ova odredba ništetna pa je odlučeno kao u točki III izreke presude.

14. Tako je sud imajući u vidu citirane odluke i izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čije su odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorena naknada za obradu kredita ništetne. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

15. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

17. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

17.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 12.4.2024.tužitelj je na dan 19.3.2012. više platio iznos od 7.644,09 kuna ili 1.014,56 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako je prikazao u tablici 3 (po mjesecima i ukupno). Do navedenog iznosa je došao na način da je od kunske protuvrijednosti na dan plaćanja početnog anuiteta oduzeo kunsku protuvrijednost početnog anuiteta po tečaju na dan korištenja tj. isplate kredita (1.285,97 kuna). U tablici 4 je sačinio specifikaciju ukupne preplate u tečaju CHF (po mjesecima i ukupno). Tužitelj je na dan 10.7.2013. god manje platio iznos od 2.225,19 kuna ili 295,33 eura (iskazani „minusi“ u Tablici 3.). Naknada iz točke 3. tužbe naplaćena 24.3.2005. u iznosu od 183,55 CHF ili 885,50 kuna.

18. Tužitelj u ovom postupku nakon nalaza i mišljenja sudskog vještaka potražuje iznos od 1.014,56 eura u podnesku od 29.8.2024. zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate, ostaje kod tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u djelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita u visini 1,00% od iznosa kredita i nalaže isplata iznosa od 183,55 eura za zateznim kamatama koje teku od 24.3.3005. pa do isplate.

19. Tuženik se podneskom od 19.2.2025. očitovao na podnesak tužitelja kojim uređuje tužbeni zahtjev te na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da se ne nema primjedbi na matematički izračun (ukupnoj sumi više plaćenih i manje plaćenih anuiteta). Tuženik se i dalje protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj u ovom predmetu. Tuženik se u konkretnom slučaju protivi metodologiji izračuna cijenjenog vještaka. Osporavajući nalaz i mišljenje, tuženik ukazuje na dio nalaza i mišljenja u kojem je cijenjeni vještak izračunavao iznos preplate (više uplaćenih novčanih sredstava) po ugovoru o kreditu koji je nastao po osnovi porasta tečaja CHF u odnosu na HRK u utuženom razdoblju. Naime, vještak je u svojim izračunima kao fiksni parametar koristio krivi prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita (1,00 CHF = 4,824300 kn), pa proizlazi kao da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom, a to iz priležeće dokumentacije ne proizlazi jer to nije bila volja niti jedne ugovorne strane. Nadalje, što se tiče razlike između anuiteta s osnova valutne klauzule, prema nalazu mišljenja vještaka na dan dospijeća iznosi 719,21 EUR. Navedeni iznos tuženik smatra stručan, te nema primjedbi na matematički izračun. Naime, sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrebno je uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 295,33 EUR u odnosu na početno ugovoreno.

19.1.Tuženik prvenstveno ističe kako je tužitelj svojim podneskom od 29.08.2024.g. povukao svoj kondemnatorni dio tužbenog zahtjevan u pogledu svojeg novčanog potraživanja po osnovi navodne ništetnosti ugovorne odredbe kojim je reguliran način promjene valutne klauzule i ulazne naknade. Tako je tužitelj umjesto prvotno zatraženih 1.330,00 € sada postavio zahtjev kojim od tuženika po osnovi valutne klauzule i ulazne naknade potražuje 1.198,11 €. Iz naprijed navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj povukao svoj tužbeni zahtjev za 131,89 €. Navedenom povlačenju tužbenog zahtjeva tuženik se ne protivi, ali ističe da potražuje parnični trošak za povučeni iznos tužbe sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a. Međutim u navedenom dijelu podneska evidentno je da se ne odnosi na predmet spora i da se radi očigledno u omašci jer tužitelj u ovom postupku nije postavio tužbeni zahtjev na način da je naznačio iznos niti je povukao tužbeni zahtjev.

20. Sud nalazi da nije u pravu tuženik kada tvrdi da se metodologija obračuna razlike između stvarno više plaćenih anuiteta u kunama ne može temeljiti na razlici između preračunatih iznosa otplaćenih anuiteta u CHF po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i preračunatih u kune po tečaju za CHF za kune tuženika u otplati anuiteta u odnosu na početno utvrđeni anuitet u CHF po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i preračunat u kune po tečaju tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita, uz isključenje utjecaja razlike plaćenih kamata zbog promjene kamatnih stopa. Točno je da nije volja ugovornih stranaka "fiksni tečaj" i da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

20.1. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Time se ne isključuje sloboda ugovaranja valutne klauzule već se kreditoru nameće obveza da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Stoga sud nalazi da se metodologija obračuna više plaćenih anuiteta može temeljiti na zadatku kako ga je sudskom vještaku odredio sud.

21. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznos od 1.014,56 eura u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO usvojio tužbeni zahtjev tužitelja iz točke I tužbe uređene podneskom od 29.8.2024. u visini od 1.014,27 eura dok ga je obzirom na istaknuti prigovor zastare za iznos od 0,29 eura odbio ( te odlučio kao u točki II izreke presude), te je usvojio tužbeni zahtjev iz točke II i III uređenog tužbenog zahtjeva ( točka III i IV izreke presude) i naložio isplatu iznosa od 183,55 eura na ime naknade za obradu kredita obzirom iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je naknada naplaćena u iznosu od 183,55 CHF ili 885,50 kuna.

22. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu (tzv. negativne razlike koje je sudski vještak u nalazu i mišljenju iskazao sukladno prijedlogu tuženika) te izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti protutužbeni niti prigovor radi prijeboja, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO- a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a

23. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate kako je propisano odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a.

24. Sud je odredio tijek zakonskih zateznih kamata počev od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, odnosno isplate naknade za obradu kredita.

25. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik za potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu je djelomično osnovan i to za potraživanja dospjela do 4. travnja 2007. u iznosu od o,29 eura.

25.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

25.2. Imajući u vidu odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule kada je zastara počela teći iz početka.

25.3. Od navedenog dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. na dalje, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

25.4. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a predmetna tužba podnesena 6.lipnja 2023. godine. Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa određeni zastarni rok, zbog čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drug rok zastare, tako da je tužba tužiteljice podnesena unutar roka zastare, osim u dijelu potraživanja u iznosu od 0,29 eura koji je dospio prije 4.travnja 2007. ( iznos od 0,10 EUR dospio je 10.6.2005. i. iznos od 0,19 EUR dospio je 19.9.2005.) za koji dio je sud tužbeni zahtjev odbio pa je odlučeno kao u točki II izreke.

25.5. Neosnovan je prigovor zastare i dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita u visini 1% od iznosa naknade. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Budući je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, na temelju članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – Odluka US RH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19., 80/22) sud priznao tužitelju trošak zastupanja po punomoćniku prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i naložio je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe 150,00 eura, zastupanje na pripremnom ročištu 21.11.2023. u iznosu od 150,00 eura, ročištu za glavnu raspravu održanom 19.2.2025. u iznosu od 150,00 eura, sastav podneska od 30.8.2023. i od 29.8.2024. i od 24.2.2025. u iznosu od 150,00 eura za svaki, što iznosi 900,00 eura što uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.125,00 eura. Nadalje, tužitelju pripada pravo na trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura na koji iznos je sudski vještak izdao račun i u kojem iznosu je uplaćen predujam za financijsko knjigovodstveno vještačenje. Tako je ukupni trošak koji je sud priznao i dosudio tužitelju 1.523,17 eura.

28. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude

U Požegi, 11. travnja 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetničko društvo Vukušić Bokan i partneri d.o.o.

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, Osijek