Poslovni broj: P-1287/2023-19
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ŠK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Matei Bojanić Kožul odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Raiffeisen bank d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupana punomoćniku Josipu Mađariću odvjetniku iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 27. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave dana 11. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka:
Odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 628-50-3869556 zaključenom dana 11. siječnja 2007. između tužitelja ŠK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora solemniziran po javnom bilježniku Vesni Švegović pod posl.br. OU-4/07 i to u dijelu:
„…kunska protuvrijednost CHF 25.281,90 (dvadesetpettisćadvijestoosamdesetjedan švicarskih franaka i devedeset centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“
Odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 628-50-3869556 zaključenom dana 11. siječnja 2007. između tužitelja ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora solemniziran po javnom bilježniku Vesni Švegović pod posl.br. OU-4/07 i to u dijelu:
„… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da isplati tužitelju ŠK, OIB [osobni identifikacijski broj], Š
Barca
3,
Rijeka
iznos
od
3.412,80
€
(tritisućečetiristodvanaesteuraiosamdesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate za razdoblje od 1. travnja. 2008. do 30. lipnja 2011. teku po stopi od 14 % godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. teku po stopi od 12 % godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. teku po stopi od 8,14 % godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. pa do 30. lipnja 2016. teku po stopi od 8,05 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. pa do 31.prosinca 2016. teku po stopi od 7,88 % godišnje, za razdoblje od 1.siječnja 2017. pa do 30. lipnja 2017. teku po stopi od 7,68 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2017. pa do 31. prosinca 2017. teku po stopi od 7,41 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2018. pa do 30. lipnja 2018. teku po stopi od 7,09 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. teku po stopi od 6,82 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2019. pa do 30. lipnja 2019. teku po stopi od 6,54 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2019. pa do 31. prosinca 2019. teku po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2020. pa do 30. lipnja 2020. teku po stopi od 6,11 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2020. pa do 31. prosinca 2020. teku po stopi od 5,89 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2021. pa do 30. lipnja 2021. teku po stopi od 5,75 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2021. pa do 31. prosinca 2021. teku po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2022. pa do 30. lipnja 2022. teku po stopi od 5,49% godišnje, a za razdoblje od 1. srpnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. teku pod stopi od 5,31% godišnje, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate teku po stopi od 5,50 % , a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena na iznose kako to slijedi:
na iznos od 1,90 € od 31.03.2008. do isplate,
na iznos od 12,86 € od 21.11.2008. do isplate,
na iznos od 1,40 € od 01.12.2008. do isplate,
na iznos od 15,97 € od 05.01.2009. do isplate,
na iznos od 18,21 € od 09.02.2009. do isplate,
na iznos od 19,22 € od 25.03.2009. do isplate,
na iznos od 16,83 € od 02.05.2009. do isplate,
na iznos od 17,38 € od 25.05.2009. do isplate,
na iznos od 13,01 € od 12.06.2009. do isplate,
na iznos od 9,79 € od 28.07.2009. do isplate,
na iznos od 10,65 € od 28.08.2009. do isplate,
na iznos od 12,34 € od 11.09.2009. do isplate,
na iznos od 12,19 € od 31.10.2009. do isplate,
na iznos od 10,48 € od 05.11.2009. do isplate,
na iznos od 13,70 € od 11.12.2009. do isplate,
na iznos od 16,28 € od 26.01.2010. do isplate,
na iznos od 19,94 € od 02.03.2010. do isplate,
na iznos od 19,10 € od 16.04.2010. do isplate,
na iznos od 24,08 € od 24.05.2010. do isplate,
na iznos od 23,14 € od 24.05.2010. do isplate,
na iznos od 24,98 € od 27.07.2010. do isplate,
na iznos od 40,91 € od 27.07.2010. do isplate,
na iznos od 37,63 € od 21.08.2010 do isplate,
na iznos od 47,65 € od 03.11.2010. do isplate,
na iznos od 44,18 € od 03.11.2010 do isplate,
na iznos od 38,62 € od 23.11.2010. do isplate,
na iznos od 50,37 € od 31.03.2011. do isplate,
na iznos od 65,31 € od 31.03.2011. do isplate,
na iznos od 54,73 € od 05.05.2011. do isplate,
na iznos od 58,44 € od 10.10.2011. do isplate,
na iznos od 53,72 € od 18.10.2011. do isplate,
na iznos od 54,57 € od 29.11.2011. do isplate,
na iznos od 74,60 € od 16.02.2012. do isplate,
na iznos od 76,55 € od 30.03.2012. do isplate,
na iznos od 93,29 € od 30.03.2012. do isplate,
na iznos od 84,69 € od 30.03.2012. do isplate,
na iznos od 75,28 € od 30.03.2012. do isplate,
na iznos od 74,27 € od 30.03.2012. do isplate,
na iznos od 73,55 € od 30.03.2012. do isplate,
na iznos od 78,04 € od 30.03.2012. do isplate,
na iznos od 1.922,95 € od 30.03.2012. do isplate.
Sve navedeno u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu 628-50-3869556 zaključenom dana 11. siječnja 2007. između tužitelja ŠK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora solemniziran po javnom bilježniku Vesni Švegović pod posl.br. OU-4/07 koja nosi naziv „NAKNADA“ u dijelu:
„3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da isplati tužitelju ŠK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 506,11 € (petstošesteuraijedanaestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 15. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 1.siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. teku po stopi od 14 % godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. teku po stopi od 12 % godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. teku po stopi od 8,14 % godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. pa do 30. lipnja 2016. teku po stopi od 8,05 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. pa do 31.prosinca 2016. teku po stopi od 7,88 % godišnje, za razdoblje od 1.siječnja 2017. pa do 30. lipnja 2017. teku po stopi od 7,68 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2017. pa do 31. prosinca 2017. teku po stopi od 7,41 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2018. pa do 30. lipnja 2018. teku po stopi od 7,09 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. teku po stopi od 6,82 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2019. pa do 30. lipnja 2019. teku po stopi od 6,54 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2019. pa do 31. prosinca 2019. teku po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2020. pa do 30. lipnja 2020. teku po stopi od 6,11 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2020. pa do 31. prosinca 2020. teku po stopi od 5,89 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2021. pa do 30. lipnja 2021. teku po stopi od 5,75 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2021. pa do 31. prosinca 2021. teku po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2022. pa do 30. lipnja 2022. teku po stopi od 5,49% godišnje, a za razdoblje od 1. srpnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. teku pod stopi od 5,31% godišnje, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate teku po stopi od 5,50 % , a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve navedeno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.400,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 11. travnja 2025. pa do isplate po stopi isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi koju je podnio ovome sudu 09. lipnja 2023. navodi kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita (kreditor) zaključili su u Rijeci dana 11. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 628-50-3869556 (u daljnjem tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je. solemniziran po javnom bilježniku Vesni Švegović iz Rijeke, pod posl.br. Ou-4/07Predmetnim Ugovorom tužitelju je odobren potrošački kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 25.281,90 CHF po srednjem tečaju Kreditora (tuženika) na dan korištenja (članak 1. Ugovora). Ugovoren je rok otplate kredita u 84 (osamdesetčetiri) mjeseca i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća. Ugovorena je redovna kamata 2,95 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (tuženika). Odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena je jednokratna naplata naknade u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj, je u cijelosti otplatio potrošački kredit i to prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ovaj postupak nije obuhvaćen pitanjima vezanim za eventualna obeštećenja uslijed konverzije. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredba čl. 1. i 7. Ugovora), te odredba ugovora o plaćanju ulazne naknade (članak 3. Ugovora), nepoštene su, a samim time i de lege lata ništetne, a što će sve bit razvidno iz opservacije koja slijedi u nastavku. U prvom redu, a u odnosu na iskazani stav o ništetnosti ugovornih odredbi o valuti uz koju je vezana glavnica švicarskog franka, ukazuje se da je u sudskom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrđeno da je „…tuženik (kao IV. tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana…“ Uvažavajući da iura novit curia, ukazuje se kako temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, te odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku navedena presuda obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, slijedom čega se tužitelj u recentnom postupku poziva na pravna utvrđenja iz spomenute pravomoćne sudske presude. Nadalje se s tim u vezi ukazuje da prema stavu Vrhovnog suda RH iznesenom u odluci Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. (a ispravnost kojeg stava razvidno proizlazi i iz odluke Ustavnog suda RH od dana 10. lipnja 2020.g. pod posl. br. U-III-2233/19) u predmetima ove vrste nema potrebe u pravcu utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošače, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP i ZZP-a. Međutim, neovisno o tome, tužitelj drži nužnim opreza radi nastavno ukazati na niz odlučnih činjenica iz kojih će biti dodatno razvidna ispravnost iskazanog pravnog stava o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ukazuje se tako da u periodu prije zaključenja predmetnog Ugovora, pa i u trenutku njegova zaključenja, koji de facto i de iure predstavlja standardni (tipski) ugovor tuženika (dakle, ugovor unaprijed formuliran od strane trgovca), nije postojala mogućnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju ugovornih odredbi, pa samim time nije postojala niti eventualna mogućnost utjecaja tužitelja kao potrošača na sadržaj i uvjete budućeg ugovora. Uvažavajući da iura novit curia ukazuje se nastavno kako je odredbom čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (sadašnja odredbe čl. 53.) bilo eksplicitno propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je to ovdje bio slučaj Nadalje, spomenuti zakon eksplicitno propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Postupanje tuženika prije i u tijeku zaključenja navedenog ugovora bilo je, dakle, protivno temeljnim načelima obveznog prava i to osobito načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih stranaka, te jednake vrijednosti činidaba, a što će sve bit razvidno iz opservacije koja slijedi u nastavku. Naime, ukazuje se nastavno kako prije zaključenja spornog ugovora, pa ni u trenutku zaključenja tužitelju kao potrošaču nisu od strane tuženika na adekvatan način prikazani svi aspekti i rizici ugovaranja CHF valutne klauzule, tečaj kojega se u vrijeme zaključenja ugovora nalazio blizu svojih povijesnih minimuma, te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku (kao trgovcu) s obzirom da predmet njegova poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato a osobito obzirom da već tada postojeće stadije MMF-a u kojima je bio predviđen porast CHF-a nakon uvođenja eurozone. Ovdje svakako valja ukazati kako je na dan isplate kredita srednji tečaj HNB-a za CHF-a iznosio oko 4,570678 a da bi potom narastao čak i do preko 6,5 što je za neposrednu posljedicu imalo značajno povećanje mjesečnog iznosa anuiteta kredita. Tuženik je svjesno i namjerno prezentirao tužitelju CHF kao stabilnu valutu, ne obavijestivši ga pritom, a niti upozorivši da Hrvatska narodna banka (HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF, a kako to čini u odnosu na EUR. Znači, tužitelj, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nije bio u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka. Nadalje se ukazuje kako je odredbom čl. 3. važećeg Zakona o obveznim odnosima propisano načelo ravnopravnosti stranaka, a koje načelo de lege lata predstavlja ishodište svakog obveznopravnog odnosa. Drugim riječima, ukoliko se jedna od ugovornih stranaka ponaša suprotno tom načelu, odnosno ukoliko bi jedna ugovorna stranka bila stavljena u neravnopravan položaj, takvog odnosa ne bi niti bilo. Nedvojbeno je da su sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj i tuženik neravnopravni, sve zbog ugovaranja valutne klauzule te promjene kamatnih stopa temeljem jednostrane odluke tuženika, a da na takve promjene tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Osim toga, isključivo je na tužitelja prebačen cjelokupni rizik promjene tečaja švicarskog franka kroz vrijeme otplate kredita što čini i glavnicu kao takvu neizvjesnom. Neravnopravnost položaja ugovornih stranaka očituje se i u tome što se donošenjem takvih odluka od strane tuženika uvelike mijenjao mjesečni iznos anuiteta koje je tužitelj po Ugovoru imao podmiriti kao i konačni iznos kredita koje bi tužitelj imao isplatiti tuženiku. Takvo ponašanje tuženika, nije savjesno niti pošteno, što ga dakle čini protivnim i odredbi čl. 4. ZOO-a, posebno iz razloga što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka. Iz navedenog je i više nego očito da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da se tužitelj kao potrošač kraj takvog stanja stvari nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku i to kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja ekonomskih odnosno financijskih posljedica ugovora. Navedeno je za neposrednu posljedicu imalo, a kako je to već ranije navedeno, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Čak štoviše i sam Ustavni sud RH u svojoj odluci U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. u bitnome u odnosu na valutnu klauzulu iznosi shvaćanje kako „u duhu prava EU“, nije dovoljno da su institut valutne klauzule potrošači prepoznali i da im je bio dovoljno poznat, već da su ga mogli razumjeti i predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, tim više jer su u ugovoru o kreditu bili opterećeni s dva bitna elementa – valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu obuhvaćene terminom nepoštenih ugovornih odredbi, tada definitivno ne bi na razini države bile donijete odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jednako tako Banke, konkretno i tuženik ne bi sukladno ZID ZPK pozivale potrošače na konverziju kredita tj. promjenu ugovorne odredbe kojom se odobrava zajam denominiran u CHF u EUR-o. Stav o ništetnosti valutne klauzule pored ranije spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, tužitelj dodatno argumentira zauzetim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazanom u odluci Rev – 2221/2018 od 3. rujna 2019. (ovdje je sud učinio nespornim, a glede postupanja Banaka, pa tako i tuženika, vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, pri tome prihvaćajući sve razloge drugostupanjskog suda tj. Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i tuženika, bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su Banke, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima; da su te banke, pa tako i tuženik, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su takve odredbe tih ugovora nepoštene i ništetne.), te odlukom Europskog suda u Luxemburgu primjerice Presuda suda (drugo vijeće) od 20. rujna 2017.godine u predmetu Ruxandra TK i dr. protiv Banca Romaneasca a prema Direktivi 93/13/EEZ – nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – prema kojoj su nepoštene odredbe ugovora o kreditu sklopljenog u stranoj valuti, gdje tečajni rizik u potpunosti snosi potrošač, kao što je to i ovdje nedvojbeno slučaj. Nadalje a u kao što je to ranije navedeno u historijatu ove tužbe predmetni ugovor osim što sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, te odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sadrži i nepoštenu pa samim time i ništetnu ugovornu odredbu koja se tiče jednokratnog plaćanja naknade u iznosu od 3, 30% od iznosa kredita, koja se naplaćivala prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3. Ugovora). Navedeno iz razloga što navedene ugovorna odredba sastavni dio standardnog (tipskog) ugovora o kreditu, o njoj se također nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj. Što se tiče ulazne naknade, dodatno se ukazuje kako je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Također, prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 506,12 EUR/ 3.813,33 kn. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se u konkretnome radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Tuženik, je dakle, prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to konkretno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih stranaka i jednakosti činidbi, a sve navedeno je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, na teret i štetu tužitelja kao potrošača. Naime, nije razumno za očekivati da bi tužitelj zaključio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnošću da mu anuitet toliko naraste, odnosno da je u trenutku zaključenja ugovora mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno rizike koje navedeno za sobom povlači. Slijedom svega iznesenog u historijatu ove tužbe, tužitelj smatra da je predmetni kredit s osnove ništetnih ugovornih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF pretplatio za ukupan iznos od 3.412,81 €/ 25.713,83 kn; dok na ime nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz čl. 3. ugovora preplatio zaiznos od 506,12 €/ 3.813,33 kn. Svaka je strana u slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Također, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora, sukladno stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 474/10), primjenjuju se odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl.1115. ZOO-a kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate.
Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 1 i 7 ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, odredbu čl. 3 Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita te isplatu iznosa koji su plaćeni primjenom navedenih ništetnih odredbi i to iznosa 3.412,81 EUR preplata tečaja i iznosa od 506,12 EUR-ulazna naknada sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.
Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 26.02.2025 tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 3.412,80 EUR i iznos od 506,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sve na način pobliže opisan u točkama II i IV izreke ove presude.
U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 09.01.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-3869556 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 25.281,90 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.
U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 01.06.2023.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
Tužitelj u tužbi tvrdi kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i to odredbe koje se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli čl. 1 i 7 te slijedom takvog utvrđenja tužbenim zahtjevom potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima i stvarnom plaćenih iznosa anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a naspram HRK. Pored toga tvrdi da je ništetna odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. uzlazna naknada i povrat naplaćene naknade
Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 11. siječnja 2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 25.281,90 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1 istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 84 mjeseca. U čl. 2. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 2,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Čl. 3 ugovorena je jednokratna naknada u vidni od 3.30% od iznosa kredita. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,570678 HRK.
Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno je okončan 14. srpnja 2018.. U presudi Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.1.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) Presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđeno je stajalište Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-6632/2017.
Predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika no sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu.
Tužitelj je iznos dobivenim kreditom utrošio na kupnju novog osobnog vozila, što proizlazi iz iskaza tužitelja i samog ugovor o kreditu čl.6, stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost.
Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl 1 i 7 konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u ništetna.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., koja utvrđenja su potvrđena u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.
Tužitelj je u iskazu navodi kako su ga u auto kući u kojoj je kupovao vozilo uputili na RBA banku, isključivo mu je ponuđen kredit u CHF-u iako je tražio kredit u kunama. Vezano za valutu CHF o njoj mu ništa posebno nije objašnjeno, niti o riziku uzimanja kredita u toj valuti, niti o utjecaju HNB na tečaj CHF-a. Banka je pripremila ugovor o kreditu, na sadržaj istog nije mogao utjecati. Nije znao da njegov mjesečni anuitet može varirati ovisno o kretanju tečaja CHF naspram kuna. U odnosu na ulaznu naknadu rečeno mu je da to mora platiti. Kredit je bio po principu uzmi ili ostavi.
Tuženik nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljem, a da bi eventualno dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka čl. 1 i 7 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a, pa je odlučeno ako u točki 1 izreke ove presude.
U odnosu na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu s obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama ( NN 96/03 i dr. ). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se u visini od 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna naknada, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.
No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 3 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.
Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo. Sam tužitelj u iskazu navodi da ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, nije bio niti upoznat sa to odredbom niti da mora navedenu naknadu platiti. Ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi. Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu. Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, plaćanjem upisa vozila, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.
Dakle neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 3 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 3, 30% od iznosa kredita koji mu je odobren , u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 3.813,33 kn dana 11.01.2007 , dakle ne radi se o neznatnom iznosu. Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa, i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna stoga je odlučeno kao u točki III izreke presude.
Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdio dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.
U odnosu na prigovor zastare u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 14.06.2018.g. za valutnu klauzulu. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači pravo tužitelja nije zastarjelo u odnosu za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to pravo zastarijeva 15. lipnja 2023.( tužba podnesena 09. lipnja 2023.) pa nema govora o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.
U odnosu na zastaru vezano za naknadu za obradu kredita valja baviti kako taj prigovor nije osnovan, naime uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora stoga zastare nema.
Iz nalaza i mišljenja stalne sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi kako tečajna razliku između svakog plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iznosi 3.412,80 EUR. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva je tužitelju naplaćena 20.12.2005. u visini od 506,11 EUR .
Stranke nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.
Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.
Kako su odredbe valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Stoga uvažavajući izračun koje je tužitelj dostavio uz tužbu čiju pravilnost tuženik ne osporava, niti osporava visinu tužbenog zahtjeva tuženik je u obvezi vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u iznosu od 3.412,80 EUR s osnove preplate tečaja i naknadu za obradu kredita u visini od 506,11 EUR uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci II. i IV izreke ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1 i 155 Zakona o parničnom postupku. Stoga je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska 26.02.2025. svaki u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč1)., za zastupanje na ročištu 29.03.2024, 01.06.2024 i 27.02.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednosti boda od 2,00 EUR, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u visini od 400,00 EUR, pa trošak sveukupno iznosi 1.400,00 EUR. Na ukupno dosuđeni iznos parničnog trošak tužitelju temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužitelju ne pripada trošak za pristup na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Slijedom toga odlučeno je kao u točki V izreke presude.
U Rijeci 11. travnja 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun. tuženika
