Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-528/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu Marijani Brajak Mateša, u pravnoj stvari tužitelja GG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Irene Blauhorn i punomoćnika tuženika u zamjeni odvjetničkog vježbenika ČG, po objavi 11. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 45362/06 sklopljenog dana 26.06.2006. između tužitelja AG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i pravnog prednika tuženika, HVB Splitske Banke d.d. kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (triposto) od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno, odmah po potpisu kredita".
II. Tuženik OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 dužan je tužitelju AG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplatiti iznos od 434,92 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III. Tuženik OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 dužan je tužitelju AG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 562,50 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 26. lipnja 2006. s pravnim prednikom tuženika, HVB Splitskom bankom d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj 45362/06, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 23.580,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika. Nadalje navodi da je odredbom čl. 5 prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se odmah po potpisu kredita". Temeljem navedene odredbe, tuženik je od tužitelja, dana 28. lipnja 2006., naplatio iznos od 707,40 CHF, odnosno iznos od 434,92 EUR-a, i to na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, što je vidljivo iz potvrde tuženika od 12. rujna 2024. te početnog otplatnog plana gdje je predmetna uplata u iznosu od 707,40 CHF knjižena dana 28. lipnja 2006. U odnosu na predmetnu naknadu tužitelj ističe da je tuženik obvezu plaćanja takve naknade unio u čl. 5. Ugovora o kreditu bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Dakle, ugovorna odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da će tuženik od tužitelja naplatiti „naknadu za obradu kreditnog zahtjeva“ i to u iznosu od 3,00 % od iznosa odobrenog kredit, unaprijed je bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tuženik je dana 28. lipnja 2006. od tužitelja naplatio iznos od 434,92 EUR-a na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tuženik mogao imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj smatra da iz svega naprijed navedenog proizlazi kako je odredba čl. 5. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio naprijed navedeni tužbeni zahtjev tužitelja ističući da odredbe ugovora o ulaznoj naknadi nisu ništetne iz razloga što predmetna odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 3% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom i već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su uto vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive, a postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Nadalje tuženik navodi da nije točno da bi se radilo o formuliranom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja jer svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Tuženik se poziva i na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kao i odredbe samog Zakona o zaštiti potrošača te ističe da oboje propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Zaključno tuženik navodi da je sudska praska zauzela jasna stajališta gleda pitanja ništetnosti utužene naknade kao i da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 11. ožujka 2025. tuženik je naveo da nije sporna visina tužbenog zahtjeva iz razloga što je uz tužbu priložena potvrda banke o visini naplaćene naknade.
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa prilozima (list 6 do 16 spisa), dopis tuženika (list 17 do 18 spisa), rješenje Upravnog odjela za hrvatske branitelje i zdravstvo Karlovačke županije (list 19 do 21 spisa), sudsku praksu (list 31 do 39 spisa), na ročištu održanom dana 11. ožujka 2025. saslušan je tužitelj na okolnosti sklapanja ugovora sa tuženikom (list 49 – 50 spisa).
4. Temeljem tako provedenih dokaza sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnivanim u cijelosti.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 5 Ugovora o kreditu broj: 45362/06 sklopljenog dana 26. lipnja 2006., u dijelu koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se odmah po potpisu kredita".
6. Među strankama nije sporno da je zaključen naprijed navedeni ugovor o kreditu u kojem je sadržana i osporena odredba čl. 5. u kojoj je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.
7. Sporno je pitanje je li naprijed navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade, kao i je li u odnosu na potraživanje tužitelja nastupila zastara.
8. Tužitelj saslušan na ročištu održanom dana 11. ožujka 2024. u svom iskazu je u bitnome je iskazao da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu radi adaptacije kuće i iznos kredita je u cijelosti potrošen na adaptaciju njegove kuće i to na krovište i uređenje donjeg kata kuće. Kada je došao u poslovnicu tuženika radi potpisivanja ugovora već je bio pripremljen ugovor koji je potpisao, a prije potpisivanja ugovora djelatnik tuženika mu nije protumačio ugovorne odredbe već mu je samo dan ugovor na potpisivanje. Nije bio upoznat sa činjenicom da je dužan platiti i naknade pa tako ni naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Ugovor nije detaljno pročitao već samo letimično pregledao ugovor i potpisao ga i to iz razloga jer je to sve tamo bilo na brzinu i tuženik nisam imao dojam da ima vremena detaljno čitati ugovor.
9. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O predmetnoj odredbi se nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kreditom zahtjeva i upravljanje kreditom niti je to navedeno u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, obzirom da je tužitelj u svim iskazu naveo da je sredstva ostvarena kreditom utrošio na adaptaciju kuće i to krovište i uređenje donjeg kata kuće, dakle u privatne svrhe tužitelja.
10. U odnosu na prigovor tuženika da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva valja navesti da je takva tvrdnja tuženika točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.
11. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,00 % od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.
13. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
14. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,00 %) koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.
16. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“
17. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.
18. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj, ovdje tuženik, koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju, ovdje tužitelju, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini od 434,92 EUR, a koja visina nije ni sporna između stranaka.
19. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, imajući vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.
20. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 434,92 EUR sa zakuskom zateznom kamatom tekućom od 28. lipnja 2006. kao dana kada je izvršena uplata naprijed navedenog iznosa od strane tužitelja u korist tuženika.
21. U odnosnu na prigovor zastare istaknut po tuženika sud je isti ocijenio neosnovanim iz razloga kako slijedi.
22. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
23. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.
24. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. i toč. II. izreke.
25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) te tužitelju koji jr u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.
26. Troškovi postupka tužitelja odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 – dalje Tarifa) kako slijedi: trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 11. studenog 2024. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 20. veljače 2025. i 11. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako sukladno Tbr. 9. toč. 1. te trošak pristupa na ročište na koje se objavljuje presuda u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na naprijed odmjerene troškove tužitelju pripada i PDV u iznosu od 112,50 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife.
27. Dakle ukupni troškovi tužitelja u ovom predmetu iznose 562,50 EUR kako je i odlučeno u toč. III. izreke presude.
U Karlovcu, 11. travnja 2025.
Sudac: Marijana Brajak Mateša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok za žalbu računa se od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu
2. Odvjetničko društvo Žurić i partneri, Zagreb
