Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-695/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Marijani Brajak Mateša, u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja uz zamjeni, odvjetnice Sandre Kovačić i punomoćnika tuženika u zamjeni odvjetnika Nikole Horvata, po objavi 11. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 148-50-2702814, solemniziran kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz Karlovca, Nazorova 6, pod brojem OU-132/2005, dana 14. ožujka 2005., koja glasi: „Naknada 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dužan je tužitelju TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 630,03 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, dužan je tužitelju TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 615,58 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 10. ožujka 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 148-50-2702814, solemniziran kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa], pod brojem OU-132/2005, dana 14. ožujka 2005. kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 99.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nadalje navodi da je odredbom čl. 3 prethodno citiranog ugovora, ugovoreno „Naknada 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“. Temeljem navedene odredbe, tuženik je od tužitelja, dana 29. ožujka 2005., naplatio iznos od 4.746,95 kn, i to na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, što je vidljivo iz potvrde tuženika od 04. studenog 2024. U odnosu na predmetnu naknadu tužitelj ističe da je tuženik obvezu plaćanja takve naknade unio u čl. 3. Ugovora o kreditu bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Dakle, ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da će tuženik od tužitelja naplatiti „naknadu za obradu kreditnog zahtjeva“ i to u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredit, unaprijed je bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tuženik je dana 29. ožujka 2005. od tužitelja naplatio iznos od 4.746,95 kn na ime troškova obrade dokumentacije kredita međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tuženik mogao imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj smatra da iz svega naprijed navedenog proizlazi kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio naprijed navedeni tužbeni zahtjev tužitelja ističući da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solmizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik napominje da je tuženik prije zaključenja ugovora objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a što nije slučaj u ovom predmetu. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 5 do 10 spisa), dopis tuženika (list 11 spisa), na ročištu održanom dana 17. ožujka 2025. saslušan je tužitelj na okolnosti sklapanja ugovora sa tuženikom (list 28 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnivanim u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 148-50-2702814, solemniziran kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa], pod brojem OU-132/2005, dana 14. ožujka 2005. u dijelu koja glasi: „Naknada 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

6. Među strankama nije sporno da je zaključen naprijed navedeni ugovor o kreditu u kojem je sadržana i osporena odredba čl. 3. u kojoj je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade u iznosu od 1,00 %. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporno je pitanje je li naprijed navedena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade, kao i je li u odnosu na potraživanje tužitelja nastupila zastara.

8. Tužitelj, koji je po struci profesor informatike, saslušan na ročištu održanom dana 17. ožujka 2024. u svom iskazu je u bitnome je iskazao da je s tuženikom sklopio ugovor prije dvadeset godina, a radilo se o kreditu za kupnju kuće i sredstva ostvarena kreditom u cijelosti su utrošena na kupnju kuće u vlasništvu tužitelja i njegove supruge. Što se tiče načina sklapanja ugovora tužitelj je iskazao da nije imao saznanja da bi uopće mogao pregovarati o uvjetima kredita sa tuženikom iz razloga što se on obratio tuženiku sa zahtjevom za podizanje kredita i tuženik mu je ponudio sklapanje ugovora o kreditu u francima time da je tekst ugovora već unaprijed bio pripremljen od strane djelatnika tuženika, o ugovornim stavcima tužitelj i tuženik nisu pregovarali osim o visini te dospijeću odnosno duljini trajanja kredita. Prije potpisivanja ugovora djelatnik tuženika mu nije protumačio svaku stavku ugovora, odnosno objasnio ništa o utuženoj naknadi niti čemu ta naknada služi. Tužitelj je ugovor pročitao, ali nije pravnik pa nije shvatio što sve u njemu piše. Prilikom sklapanja ugovora nije imao namjeru odnosno htio pregovarati o uvjetima kredita i ugovornim odredbama jer nije ni znao da postoji ta mogućnost, smatrao je da mora prihvatiti tekst ugovora odnosno da je to kao kada dođeš u trgovinu. Prilikom sklapanja ugovora nije upoznat sa opisom plaćanja naknade od 1% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja, a o toj činjenici je saznao tijekom postupka koji je ranije vodio protiv tuženika s osnove konverzije ugovora.

9. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O predmetnoj odredbi se nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade niti je to navedeno u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu (u čl. 6. Ugovora stoji da je namjena ugovora stambeni kredit za kupnju bez počeka), a što je potvrdio i tužitelj u svim iskazu navodeći da su sredstva ostvarena kreditom utrošena na kupnju kuće u vlasništvu tužitelja i njegove supruge

10. U odnosu na prigovor tuženika da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva valja navesti da je takva tvrdnja tuženika točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

11. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00 % od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

13. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,00 %) koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

16. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

17. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

18. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj, ovdje tuženik, koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju, ovdje tužitelju, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini od 248,44 EUR, a koja visina nije ni sporna između stranaka.

19. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, imajući vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

20. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 630,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2005. kao dana kada je izvršena uplata naprijed navedenog iznosa od strane tužitelja u korist tuženika.

21. U odnosnu na prigovor zastare istaknut po tuženika sud je isti ocijenio neosnovanim iz razloga kako slijedi.

22. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

24. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. i toč. II. izreke.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) te tužitelju koji jr u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.

26. Troškovi postupka tužitelja odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 – dalje Tarifa) kako slijedi: trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100,00 EUR, trošak sastava podneska od 22. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 20. veljače 2025. i 17. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako sukladno Tbr. 9. toč. 1. te trošak pristupa na ročište na koje se objavljuje presuda u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na naprijed odmjerene troškove tužitelju pripada i PDV u iznosu od 112,50 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife. Zaključno tužitelju pripadaju i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR.

27. Dakle ukupni troškovi tužitelja u ovom predmetu iznose 615,58 EUR kako je i odlučeno u toč. III. izreke presude.

U Karlovcu, 11. travnja 2025.

Sudac: Marijana Brajak Mateša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok za žalbu računa se od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui, Zagreb