Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-3776/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Krapinsko-zagorske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, Krapina, Magistratska 1, OIB: 20042466298, kojega zastupa opunomoćenica GĆZ, dipl.iur., radi utvrđivanja obveze plaćanja poreza na kuće za odmor, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 4. travnja 2025., u nazočnosti opunomoćenice tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, dana 11. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Krapinsko-zagorske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, KLASA: UP/II-410-05/24-01/05, URBROJ: 2140-07/3-24-2 od 9. srpnja 2024. godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 3. rujna 2024. godine protiv rješenja Krapinsko-zagorske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, KLASA: UP/II-410-05/24-01/05, URBROJ: 2140-07/3-24-2 od 9. srpnja 2024. godine, kojim se odbija žalba GĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], izjavljena protiv rješenja Grada Zlatara, Jedinstvenog upravnog odjela Grada Zlatara, KLASA: UP/I-410-03/24-01/12, URBROJ: 2140-07-03/01-24-1 od 6. svibnja 2024. godine, kao neosnovana. Potonjim rješenjem GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], utvrđen je porez na kuće za odmor za objekt u [adresa], na adresi [adresa], kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], korisne površine 47,26 m2, u iznosu od 1,39 EUR/m2, odnosno u godišnjem iznosu od 65,69 eura.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je pobijano rješenje manjkavo i ne odgovara na iznesene žalbene razloge, budući da ničim ni u jednom dijelu ne navodi iz kojeg razloga odbija iznesene žalbene razloge, a što predstavlja povredu zakonitosti, povredu prava na učinkoviti pravni lijek, što predstavlja i Ustavne povrede „jednakosti svih pred zakonom". Naime, podnositelj tužbe je na nedvojben način dokazao da se ovdje ne radi ni o kakvoj kući za odmor poglavito iz razloga što su nesporne činjenice slijedeće: Navedeni objekt je „stara hrastova zagorska kuća", a o čemu je obaviješten Ured za prostorno uređenje, stambeno - komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Zlatar, kada je obveznik dostavio dana 30. kolovoza 1996. godine zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za premještanje (postavljanje) stare hrastove (zagorske) kuće. Povrh toga dana 26. lipnja 2013. godine obveznik je dana 26. lipnja 2013. godine podnio Uredu za prostorno uređenje, stambeno - komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostavi Zlatar, zahtjev za izdavanje rješenje o izvedenom stanju za „jednostavnu zgradu", a samim rješenjem o izvedenom stanju od 26. listopada 2017. godine ozakonjena je završena, slobodnostojeća, jednostavna zgrada, stambene namjene. Osim toga, tijekom postupka nisu utvrđeni niti primijenjeni kriteriji koje propisuje zakon prilikom utvrđivanja visine ovakvog poreza. Dakle, tuženo tijelo ne priznaje sadržaj svog rješenja o legalizaciji u kojem se jasno navodi da se radi o stambenom objektu. Netočno je u pobijanom rješenju navedeno da se navedeni objekt koristi povremeno ili sezonski. Navedeni objekt zahtjeva zbog svoje starosti i autohtonosti, stalnu brigu i održavanje vlasnika, kao i brigu i održavanje okoliša - vrtnjaka i povrtnjaka. Navedeni objekt nije predmet iznajmljivanja, niti se na taj način isti koristi. Nije jasno i koji bi se to propis trebao primjenjivati, i koji su propisi relevantni, tj. da li su vrijedili kada su izvođeni radovi ili kada su objekti kupljeni, jer se tu postavlja i pitanje retroaktivnosti i pitanje stečenih prava. Upravo iz razloga zaštite tradicije kraja iz kojeg navedeni objekt potječe, vlasnik, tj. navodni „obveznik" gotovo stalno boravi u njemu i održava i štiti baštinu navedenog kraja. Nadalje, tužitelj je u žalbi iznio navode da tuženo tijelo, tj. prvostupanjsko tijelo Grad Zlatar ne primjenjuje, ne poštuje načelo zakonitosti, tj. ne poštuje odredbe članka 42. stavka 1. točke 2. Zakona o lokalnim porezima, koje odredbe propisuju da je tuženo tijelo dužno primijeniti kriterije prilikom donošenja odluke, a potom i naplate poreza na kuće za odmor. Nastavno tome, navedena Odluka o porezima Grada Zlatara, kojom se utvrđuje navodni porez u visini od 1,39 eur/m2, u suprotnosti je sa odredbama Zakona o lokalnim porezima, i to članka 42. stavka 1. točke 2., koja propisuje kriterije određivanja visine poreza na kuće za odmor, pa tako i između ostalog kriterij „starosti, stanje infrastrukture i...." Iz citirane odluke uopće se ne razabiru kriteriji, već je ista donesena paušalno i za sve isto, iako je to u suprotnosti sa kriterijima koje navodi i propisuje Zakon o lokalnim porezima, pa je shodno tome ista odluka nezakonita i neprimjenjiva. Dakle, pobijano rješenje nije zakonito, niti drugostupanjsko tijelo mora ocjenjivati zakonitost općeg akta jedinice lokalne samouprave, već mora primijeniti zakon koji je propisao da takva odluka mora imati kriterije prilikom određivanja visine navedenog poreza. U ovom slučaju u cijeloj županiji se plaća isti porez na sve nekretnine, iako nisu sve nekretnine jednake starosti, nemaju iste uvjete u smislu infrastrukture, pa tako u ovom konkretnom slučaju je tužitelj sam platio 5 (pet) stupova za priključak električne energije, javna rasvjeta ne postoji, priključak vode u dužini većoj od 200 metara na lokalnu mrežu u vlasništvu mještana tužitelj je sam financirao, plina nema, nogostupa također, uređenje pristupnog puta financirali su mještani, nema odvoza smeća, nema javnog prijevoza, a unatoč svim tim činjenicama koje su poznate tuženiku, isti je odlukom propisao isti porez za sve nekretnine, što je suprotno Zakonu. Nije moguće da objekti koji imaju svu infrastrukturu (struju, vodu, plin, javnu rasvjetu, prijevoz, nogostup, telefone) i objekti koji to uopće nemaju plaćaju istu visinu po m2 prostora.

To je protuzakonito i protuustavno.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Krapinsko- zagorske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, KLASA: UP/II-410-05/24- 01/05, URBROJ: 2140-07/3-24-2 od 9. srpnja 2024. godine i donese odluku kojom se obveznik oslobađa od plaćanja navedenog poreza na kuće za odmor.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, u nastojanju da ukaže da u konkretnom slučaju ne postoji obveza plaćanja poreza na kuće za odmor tužitelj neosnovano ističe da je ovdje predmetni objekt 2017. godine ozakonjen kao završena, slobodnostojeća, jednostavna zgrada stambene namjene. Ta okolnost sama po sebi nije dostatan dokaz da se radi o objektu u kojem se stalno stanuje, na što eventualno tužitelj upućuje, već je za ukidanje poreza ključno stvarno kontinuirano stanovanje u objektu. Bez obzira na okolnost da je objekt koji je predmet ovog postupka ozakonjen kao objekt stambene namjene, u konkretnom slučaju tužitelj objekt ne koristi za stalno stanovanje u smislu zadovoljavanja svih svojih životnih potreba, već je tužiteljev boravak u objektu usmjeren na održavanje i brigu o objektu, s obzirom na njegovu eventualnu specifičnost i tradicijsku vrijednost. Objekt koristi za povremeno, eventualno "sekundarno stanovanje", boravak u svrhu održavanja objekta i okoliša. Iz tužiteljeve izjave na zapisnik o očevidu na licu mjesta, održanom 20. listopada 2023., u predmetu Grada Zlatara, KLASA: UP/I-410-03/23-01/47, proizlazi da u objektu na adresi [adresa] boravi povremeno. Tužitelj ne podastire nikakve dokaze da predmetni objekt koristi za stalno stanovanje u smislu zadovoljavanja svojih svakodnevnih stambenih potreba i da u tu svrhu ne koristi svoje mjesto (prijavljenog) prebivanja na adresi u [adresa]. Dakle, tužitelj osporava zakonitost spomenutog općeg akta kojeg je donijelo predstavničko tijelo Grada Zlatara. Tuženik ukazuje na to da predmet utuženog rješenja nije bila ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne samouprave. Tuženik je utvrdio da je žalbom pobijano rješenje u skladu s odredbama Odluke o porezima Grada Zlatara, a pritom kao drugostupanjsko tijelo nije ovlašten ni u kojem smislu procjenjivati zakonitost navedenog općeg akta jedinice lokalne samouprave. U cilju potpunog otklanjanja tužbenih navoda, tuženik još ističe i da se porez na kuće za odmor plaća ako je jedinica lokalne samouprave, na području koje se objekt koji se smatra kućom za odmor nalazi, iskoristila svoje zakonsko pravo na uvođenje tog poreza, a koristi li se takav objekt za iznajmljivanje ili ne, nije od utjecaja na to smatra li se isti kućom za odmor.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Krapinsko-zagorske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, KLASA: UP/II-410-05/24-01/05, URBROJ: 2140-07/3-24-2 od 9. srpnja 2024. godine (stranica 4-7 spisa), rješenje Grada Zlatara, Jedinstvenog upravnog odjela Grada Zlatara, KLASA: UP/I-410-03/24-01/12, URBROJ: 2140-07- 03/01-24-1 od 6. svibnja 2024. godine, zapisnik o izvršenom očevidu od 20. listopada 2023. godine, te zemljišnoknjižni izvadak za zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (zk. ul. br. [broj ZK uloška]).

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 9. srpnja 2024. godine, kojim se odbija žalba GĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], izjavljena protiv rješenja Grada Zlatara, Jedinstvenog upravnog odjela Grada Zlatara, KLASA: UP/I-410-03/24-01/12, URBROJ: 2140-07-03/01-24-1 od 6. svibnja 2024. godine, kao neosnovana. Potonjim rješenjem GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], utvrđen je porez na kuće za odmor za objekt u [adresa], na adresi [adresa], kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], korisne površine 47,26 m2, u iznosu od 1,39 EUR/m2, odnosno u godišnjem iznosu od 65,69 eura. Naime, člankom 2. stavkom 1. točkom 12. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“, broj: 115/16, 101/17, 114/22. i 114/23.) propisano je da je kuća za odmor svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora. Člankom 25. stavkom 1. navedenog Zakona propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Prema članku 26. stavku 1. istog Zakona, porez na kuće za odmor plaća se od 0,60 do 5,00 eura/m2 korisne površine kuće za odmor. Prema stavku 2. istog članka visinu poreza na kuće za odmor propisuje svojom odlukom predstavničko tijelo jedinice lokane samouprave. Sukladno članku 27. stavcima 1. i 2. Zakona, porez na kuće za odmor ne plaća se na kuće za odmor koje se ne mogu koristiti zbog ratnih razaranja i prirodnih nepogoda (poplava, požar, potres), te starosti i trošnosti, kao ni na one u kojima su smješteni prognanici i izbjeglice. Prema stavku 3. istog članka porez na kuće za odmor ne plaća se na odmarališta u vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, koja služe za smještaj djece u dobi do 15 godina. Člankom 7. Odluke o porezima Grada Zlatara („Službeni glasnik Krapinsko- zagorske županije“, broj: 22/17, 39/17, 54a/20, 52/22. i 58/23.) propisano je da se porez na kuće za odmor plaća u iznosu od 1,39 eura/m2 korisne površine kuće za odmor. Člankom 8. iste Odluke propisano je da je nadležno porezno tijelo za utvrđivanje, evidentiranje, nadzor, naplatu i ovrhe radi naplate poreza na kuće za odmor Jedinstveni upravni odjel Grada Zlatara. Iz pobijanog rješenja i spisa predmeta proizlazi da prvostupanjsko tijelo raspolaže podacima prema kojima je žalitelj GĆ vlasnik kuće za odmor na području grada Zlatara, korisne površine 47,26 m2. Porez na kuće za odmor plaćaju vlasnici kuća za odmor, a kriterij za utvrđivanje radi li se o kući za odmor jest povremeno ili sezonsko korištenje objekta. Naime, prethodno citiranom odredbom članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona o lokalnim porezima zakonodavac je definirao da se kućom za odmor smatra svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Prema tome, da bi se objekt smatrao kućom za odmor ključan kriterij je korištenje istog povremeno ili sezonski. Ako je ispunjen kriterij povremenosti ili sezonalnosti objekt se smatra kućom za odmor. Drugostupanjsko tijelo utvrdilo je da je ovdje pobijano rješenje Jedinstvenog upravnog odjela Grada Zlatara, KLASA: UP/I-410-03/24-01/12, URBROJ: 2140-07-03/01-24-1 od 6. svibnja 2024. godine prvi akt donesen u ovom predmetu utvrđivanja visine poreza na kuće za odmor GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za objekt u [adresa], na adresi [adresa], te da na isto nema drugih žalbi, osim ovdje predmetne. Iz spisa predmeta proizlazi da prvostupanjsko tijelo raspolaže podacima da je žalitelj GĆ vlasnik objekta na području grada Zlatara, na adresi [adresa], korisne površine 47,26 m2, u kojem boravi povremeno. Neosnovan je žalbeni razlog navod žalitelja da u objektu boravi gotovo stalno iz razloga što se radi o autohtonoj zagorskoj drvenoj kući iz 1928. godine, koja zahtjeva stalno održavanje i brigu o objektu i okolišu. Naime, oporezivanju porezom na kuće za odmor ne podliježu objekti koji služe za stalno stanovanje. Ako vlasnik objekta ili koja druga osoba u objektu stalno prebiva i koristi objekt za zadovoljavanje svojih svakodnevnih životnih potreba, isti se ne može oporezivati kao kuća za odmor. Međutim, u konkretnom slučaju iz spisa proizlazi da prvostupanjsko tijelo raspolaže podatkom da žalitelj GĆ ima prebivalište na adresi u [adresa], a da je na zapisnik o očevidu na licu mjesta, održanom 20. listopada 2023., u predmetu Grada Zlatara, KLASA: UP/I-410- 03/23-01/47, izjavio da u objektu na adresi [adresa] boravi povremeno. Također, i iz žalbe proizlazi da žalitelj GĆ predmetni objekt ne koristi za stalno stanovanje u smislu zadovoljavanja svih svojih životnih potreba, već je žaliteljev boravak u objektu usmjeren prije svega na održavanje objekta i brigu o objektu, s obzirom na njegovu specifičnost i tradicijsku vrijednost. Neosnovan je žalbeni razlog i žaliteljevo isticanje da je ovdje predmetni objekt 2017. godine ozakonjen kao završena, slobodnostojeća, jednostavna zgrada stambene namjene. Ovo drugostupanjsko tijelo ističe kako ta okolnost sama po sebi nije dostatan dokaz da se radi o objektu u kojem se stalno stanuje, već je ključno stvarno kontinuirano stanovanje u objektu. Žaliteljevo isticanje da se objekt koji je predmet pobijanog rješenja ne iznajmljuje ne utječe na obvezu plaćanja poreza na kuće za odmor. Žalbeni navodi da je Odluka o porezima Grada Zlatara u suprotnosti s odredbama Zakona o lokalnim porezima neosnovani su, jer predmet ovog žalbenog postupka nije ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne samouprave. Drugostupanjsko tijelo je utvrdilo da je rješenje prvostupanjskog tijela u skladu s odredbama spomenute Odluke predstavničkog tijela Grada Zlatara, a pritom nije ovlašteno ni u kojem smislu procjenjivati zakonitost te Odluke, dakle općeg akta jedinice lokalne samouprave. U skladu sa svim navedenim, u žalbenom postupku žalba je ocijenjena neosnovanom, te je utvrđeno da je prvostupanjsko rješenje na zakonu osnovano.

8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo da je tužitelj obveznik plaćanja poreza na kuću za odmor, te visinu poreza na kuću za odmor u [adresa], na adresi [adresa], kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], korisne površine 47,26 m2, u iznosu od 1,39 EUR/m2, odnosno u godišnjem iznosu od 65,69 eura. Naime, tuženik je vlasnik predmetne kuće za odmor, a što među strankama nije sporno. Nadalje, predmetni objekt predstavlja kuću za odmor, budući da članak 2. stavak 1. točka 12. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine", broj: 115/16, 101/17, 114/22. i 114/23.) propisuje da je kuća za odmor svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koristi povremeno ili sezonski, s time da se citirani Zakon o lokalnim porezima primjenjuje temeljem članka 13. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine", broj: 152/24.). U svezi s tim potrebito je naznačiti da tužitelj ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa], i to na zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (zk. tijelo I), dok zk. tijelo II predstavlja stambena visoko prizemna slobodnostojeća zgrada u suvlasništvu tužitelja u 9/10 dijela. Osim toga, predmetni objekt u [adresa] može biti jednostavna zgrada stambene namjene, ali sud smatra da se koristi samo povremeno, odnosno sezonski, što joj daje status kuće za odmor. Predmetna nekretnina nije bila mjesto stalnog boravišta tužitelja u 2024. godini, odnosno ista se nije koristila za stalno stanovanje, a što niti ne tvrdi tužitelj. Jer, iz zapisnika o očevidu od 20. listopada 2022. godine proizlazi da stranka izjavljuje da povremeno boravi u nekretnini, dok u tužbi navodi da navedeni objekt zahtijeva zbog svoje starosti i autohtonosti, stalnu brigu i održavanje od strane vlasnika, kao i brigu i održavanje okoliša – vrtnjaka i povrtnjaka. Upravo iz razloga zaštite tradicije kraja iz kojeg navedeni objekt potječe, tužitelj gotovo stalno boravi u njemu i održava i štiti baštinu navedenog kraja. Međutim, predmetna nekretnina ne služi tužitelju kao mjesto stalnog stanovanja, gdje bi se nalazilo težište njegovih životnih interesa, a što bi bilo razvidno iz podataka npr. o potrošnji vode i struje, HRT pretplati, korištenju usluge mjesne zdravstvene ordinacije ili mjesnog doma zdravlja, s time da na predmetnoj lokaciji ne postoji odvoz smeća, nema javnog prijevoza, niti nogostupa, priključka telefona ili plina, a kako proizlazi iz žalbenih navoda. Stoga je tužitelj u obvezi platiti godišnji iznos poreza na kuće za odmor od 65,69 eur za korisnu površinu od 47,26 m2, a u iznosu od 1,39 eur/m2, shodno članku 7. Odluke o porezima Grada Zlatara ("Službeni glasnik Krapinsko-zagorske županije", broj: 22/17, 39/17, 54a/20, 52/22. i 58/23.). Pri tome je potrebito uputiti na članak 26. stavak 1. Zakona o lokalnim porezima, koji propisuje visinu poreza na kuće za odmor u rasponu od 0,60 do 5,00 eura/m2, stoga treba tumačiti odluku predstavničkog tijela Grada Zlatara o primjeni niže visine mogućeg poreza na kuće za odmor iz razloga da se kuće za odmor u pravilu nalaze na tom području na okolnim bregima gdje nema razvijene komunalne infrastrukture. Znakovito je Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine", broj: 152/24.) u prijelaznim odredbama, odnosno u članku 12. stavku 2. propisuje da za jedinice lokalne samouprave koje su svojim odlukama propisale visinu poreza na kuće za odmor primjenjivu u 2024. godini, a u roku iz stavka 1. ovoga članka ne usklade svoje odluke, za potrebe utvrđivanja i naplate poreza na nekretnine, smatrat će se da je donesena odluka o visini poreza na nekretnine, a u visini poreza na kuće za odmor utvrđenom prema tim odlukama. Izmijenjeni članak 26. prema članku 4. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine", broj: 152/24.), koji propisuje u stavku 5. da jedinice lokalne samouprave može propisati visinu poreza na nekretnine ovisno o mjestu, ulici, naselju ili zoni gdje se nekretnina nalazi, dok prema stavku 6. istog članka jedinice lokalne samouprave može propisati da će se visina poreza utvrđena stavkom 5. ovoga članka uvećati ovisno o drugim kriterijima koje utječu na vrijednost nekretnine, kao što je starost nekretnine i prisutnost sadržaja koje povećavaju vrijednost nekretnine. Stoga u konkretnom slučaju nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke tužbeni navod da je Odluka o porezima Grada Zlatara, kojom se utvrđuje navodni porez u visini od 1,39 eur/m2, u suprotnosti s odredbama Zakona o lokalnim porezima, i to članka 42. stavka 1. točke 2. Nadalje, Zakon o lokalnim porezima, koji je bio u primjeni prilikom donošenja pobijane odluke, nije sadržavao odredbe o oslobođenju od obveze plaćanja poreza na kuće za odmor, već samo odredbe o tome u kojim slučajevima se ne plaća taj porez.

9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 11. travnja 2025. godine

Sudac:

Ivan Levak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dna:

1. GĆ, [adresa] 46

2. Krapinsko-zagorska županija, Upravni odjel za financije i proračun, [adresa] Krapina, Magistratska 1

3. U spis