Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Pr-87/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ML, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB:36162371878, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon provedene glavne rasprave, zaključene dana 5. ožujka 2025., u prisustvu punomoćnika tužitelja i zastupnice tuženika, 11. travnja 2025. kao dana donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] koji glasi:
"1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju ML , da mu tuženik, Republike Hrvatske - Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB:36162371878, isplati iznos od 45.480,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita, odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:
450,00 kn od 1. siječnja 2015. do isplate
600,00 kn od 1. veljače 2015. do isplate
1.500,00 kn od 1. ožujka 2015. do isplate
750,00 kn od 1. travnja 2015. do isplate
1.650,00 kn od 1. svibnja 2015. do isplate
450,00 kn od 1. lipnja 2015. do isplate
1.500,00 kn od 1. srpnja 2015. do isplate
1.350,00 kn od 1. kolovoza 2015. do isplate
450,00 kn od 1. rujna 2015. do isplate
900,00 kn od 1. listopada 2015. do isplate
600,00 kn od 1. studenog 2015. do isplate
1.200,00 kn od 1. prosinca 2015. do isplate
1.650,00 kn od 1. siječnja 2016. do isplate
1.200,00 kn od 1. veljače 2016. do isplate
1.050,00 kn od 1. ožujka 2016. do isplate
750,00 kn od 1. travnja 2016 do isplate
1.200,00 kn od 1. svibnja 2016. do isplate
1.500,00 kn od 1. lipnja 2016. do isplate
1.200,00 kn od 1. kolovoza 2016. do isplate
1.350,00 kn od 1. rujna 2016. do isplate
750,00 kn od 1. listopada 2016. do isplate
900,00 kn od 1. studenog 2016. do isplate
1.350,00 kn od 1. prosinca 2016. do isplate
1.200,00 kn od 1. siječnja 2017. do isplate
600,00 kn od 1. veljače 2017. do isplate
1.200,00 kn od 1. ožujka 2017. do isplate
1.500,00 kn od 1. travnja 2017. do isplate
300,00 kn od 1. svibnja 2017. do isplate
450,00 kn od 1. lipnja 2017. do isplate
1.500,00 kn od 1. srpnja 2017. do isplate
1.350,00 kn od 1. kolovoza 2017. do isplate
450,00 kn od 1. rujna 2017. do isplate
900,00 kn od 1. listopada 2017. do isplate
680,00 kn od 1. studenog 2017. do isplate
1.360,00 kn od 1. prosinca 2017. do isplate
1.190,00 kn od 1. siječnja 2018. do isplate
340,00 kn od 1. veljače 2018. do isplate
510,00 kn od 1. ožujka 2018. do isplate
1.020,00 kn od 1. travnja 2018. do isplate
680,00 kn od 1. lipnja 2018. do isplate
510,00 kn od 1. srpnja 2018. do isplate
680,00 kn od 1. kolovoza 2018. do isplate
850,00 kn od 1. rujna 2018. do isplate
1.530,00 kn od 1. listopada 2018. do isplate
1.020,00 kn od 1. studenog 2018. do isplate
1.360,00 kn od 1. prosinca 2018. do isplate
2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju FL troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita, odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude do isplate."
II. Nalaže se 1. tužitelju ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tuženiku, Republika Hrvatska - Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB:36162371878 nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.125,00 EUR (dvije tisuće sto dvadeset pet EUR), u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba tužitelja IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, podnesena ovom sudu 26. siječnja 2021. u ovom predmetu povučena.
Obrazloženje
1. Tužitelji ML i IL podnijeli su tužbu protiv tuženika Republike Hrvatske radi isplate terenskog dodatka. Tužitelji u tužbi navode da su djelatnici (policijski službenici) Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, raspoređeni na radna mjesta policijskih službenika i upućeni na rad na granične prijelaze Ormož (Republika Slovenija)-Otok Virje, Zgornji Leskovec (Republika Slovenija)-Cvetlin, Drenovec (Republika Slovenija)-Gornja Voća, radi obavljanja hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području, sve na temelju Dogovora između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske o uvođenje zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013., sukladno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (NN. br. 2/2004, Međunarodni ugovori). Tužitelji da su kao policijski službenici upućeni na rad na granične prijelaze Ormož (Republika Slovenija)- Otok Virje, Zgornji Leskovec (Republika Slovenija)- Cvetlin, Drenovec (Republika Slovenija)-Gornja Voća, dakle da su upućeni na rad u Republiku Sloveniju tj. izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka, a gdje su svoj posao obavljali 8 sati dnevno ili duže. Tužitelji da za svoj rad nisu primili naknadu, a na koju imaju pravo prema važećem Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike (NN br. 112/17 i 12/18 - dalje u tekstu: Kolektivni ugovor), ali i prema ranijem važećem Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike (NN br. 104/13 - dalje u tekstu: raniji Kolektivni ugovor). Prema čl. 50. st. 1. Kolektivnog ugovora za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka da službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, a bez obzira na to koliko je radio, a taj dodatak da mu se isplaćuje posljednji radni rad u mjesecu za idući mjesec, a visina terenskog dodatka da iznosi najmanje 170,00 kn po danu. Isto pravo da su državni službenici i namještenici imali i na temelju čl. 56. ranijeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, s tim da je visina terenskog dodatka prema tom ugovoru iznosila 150,00 kn po danu. Prema čl. 49. Kolektivnog ugovora da službenik i namještenik upućen na službeno putovanje ima pravo i na naknadu prijevoznih troškova, dnevnice i naknade punog iznosa prema računu za spavanje. Tužitelji navode da su Zahtjev za mirno rješenje spora podnijeli tuženiku, a tuženik da je svojim dopisom od 13. kolovoza 2020. odbio taj zahtjev. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava varaždinska da je dopisom od 6. travnja 2020. dostavila tablicu s brojem radnih dana u kojima su tužitelji radili na području Republike Slovenije i to za razdoblje od 2015. do 2018., a koji podatak tužitelji ne osporavaju, pa su tužitelji na temelju tog podatka postavili tužbeni zahtjev za isplatu terenskog dodatka za prijeporno razdoblje, a imajući u vidu visinu takovog dodatka prema navedenim Kolektivnim ugovorima, pa su tražili ukupne iznose kako je navedeno u njihovim tužbenim zahtjevima a sa zakonskim zateznim kamatama od vremena dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelji nisu ispunili pretpostavku iz odredbe čl. 186. a Zakona o parničnom postupku, a budući da njihovi tužbeni zahtjevi nisu identični sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a ono što nije bilo predmetom zahtjeva za mirno rješenje spora da ne može biti predmetom tužbe i raspravljanja u ovom postupku. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare dijela tužbenog zahtjeva. Nadalje je istaknuo da su oba tužitelja raspoređena PU Varaždinsku, Postaja granične policije Varaždin na radna mjesta Policijski službenik za graničnu kontrolu i to tužitelj ML prema rješenju Ministarstva unutarnjih poslova br. 511-01-157- 41564/196-2012 od 28. srpnja 2012., a 2. tužitelj IL rješenjem istog Ministarstva broj: 511-01-157-41564/184-2012 od 28. srpnja 2012. Iz navedenih rješenja da je evidentno kako su tužitelji izvorno raspoređeni na radna mjesta policijskih službenika za graničnu kontrolu u Policijskoj upravi varaždinskoj te da im je Postaja granične policije Varaždin jedino, stalno i redovito mjesto rada. Na temelju Dogovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije od 12. lipnja 2013. o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole da je na navedenim graničnim prijelazima započelo obavljanje zajedničke kontrole, a koja je 30. travnja 2015. uvedena i na granični prijelaz Cvetlin- Zgornji Leskovec. Nadalje, tuženik navodi u kojem su točno vremenu policijski službenici obavljali navedene kontrole, zatim je naveo da je od granične crte do mjesta obavljanja granične kontrole na graničnom prijelazu Gornja Voća-Drenovec udaljenost 5m na graničnom prijelazu Otok Virje-Ormož da ta udaljenost iznosi 65m, a na graničnom prijelazu Cvetlin-Zgornji Leskovec da ta udaljenost iznosi 700m. Svi policijski službenici da su imali plaćen putni trošak do navedenih graničnih prijelaza. Tužitelji da su izvorno raspoređeni na rad u Postaju granične policije Varaždin, a na rad na graničnom prijelazu, a rad kakav su obavljali na graničnim prijelazima u prijepornom vremenu da se ne može tretirati kao rad na terenu. Tužitelji da na radno mjesto dolaze u službenoj odori i sa službenim naoružanjem, a iako prelaze graničnu crtu da ne podliježu nikakvoj graničnoj kontroli od strane druge države, tako da svoje poslove obavljaju u području rada. Također da su im na raspolaganju službena vozila kroz vrijeme od 24 sata, a prema radnim nalozima, a u opravdanim slučajevima i izvan njih. Tužitelji da su za dolazak na posao i s posla, a ako su se vozili svojim vozilima dobivali su putne troškove, mogli su imati i na raspolaganju i službena vozila, a u zanemarivom broju slučajeva da su službena vozila koristili i za vrijeme pauze, s obzirom na to da na svim graničnim prijelazima postoji mini kuhinja opremljena svim aparatima. Prema Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja (NN br. 117/11, 50/14, 32/15, 11/*17, 66/18, 249/19 i to prema čl. 220) Postaja granične policije Varaždin da je specijalizirana granična policijska postaja treće kategorije sa sjedištem u [adresa], a da je nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrole prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 54,1km. Tužitelji da su u prijepornom vremenu bili raspoređeni obavljati poslove svog radnog mjesta-Hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području, a na temelju Dogovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, a radi jednostavnijeg obavljanja granične kontrole, a ujedno tim sporazumom da je utvrđeno da domaća država na temelju uzajamnosti bez naknade ustupa na korištenje susjednoj državi objekte i prostore na službenim mjestima za obavljanje zajedničke granične kontrole, te da nadležna tijela susjedne države plaćaju domaćoj naknadu za režijske troškove. Člankom 15. Sporazuma da je propisano da za obavljanje granične kontrole susjedne države mjesto treba označiti sukladno službenim pločama i državnim simbolima, a sukladno unutarnjem zakonodavstvu. Sukladno odredbi čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike da se pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva mjesto, odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, a s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice, a sve radnje koje su policijski službenici Republike Hrvatske poduzimali kao službene osobe susjedne države smatraju se da su obavljene na području općine na kojoj se nalaze granični prijelazi. Prema tumačenju br. 1/50 KU/17 od 4. veljače 2019. da je navedeno stajalište po kojem policijski službenici koji su redovno raspoređeni na rad u postaju granične policije, kao redovno i stalno radno mjesto ne bi imali pravo na terenski dodatak, a osim ukoliko bi bili ostvareni uvjeti nemogućnosti samostalnog prelaska na teritorij Republike Hrvatske za vrijeme pauze, a zbog činjenice da nema mogućnosti prijevoza službenim vozilom do teritorija Republike Hrvatske, a ako ta udaljenost iznosi najmanje 500m ili ako se policijski službenici ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole, na način da bi koristili mogućnosti u svezi s vremenom pauze. Prema obveznom tumačenju odredbe čl. 101 KU/17 od 14. lipnja 2018. br. 1/101 važeći Kolektivni ugovor nema odredbu koja predviđa obvezu primjene tumačenja koje je dala zajednička komisija za prethodni Kolektivni ugovor. U konkretnom slučaju da su tužitelji redovno primljeni i raspoređeni na radno mjesto službenika za graničnu kontrolu, da je to za njih jedino radno mjesto, a granični prijelazi da su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a sve radno vrijeme da provode na istom mjestu, koje je obilježeno državnim znakovljem, zastavama i tablama Republike Hrvatske. Tuženik se prvenstveno poziva na tumačenje Zajedničke komisije br. 2/44 od 18. prosinca 2012. u kojem je utvrđeno da dnevnica i terenski dodatak nisu naknade za rad, niti zamjena za plaću, već služe za pokriće povećanih troškova na putu (terenu) izvan stalnog mjesta rada i izvan stalnog mjesta boravka. Tuženik se u odgovoru poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama br. Rev R-391/09 od 3. lipnja 2009., Rev R-1336/09-2 od 29. prosinca 2009. i Rev R-523/2010 od 28. listopada 2010., a u kojima je sud zauzeo stajalište da terenski dodatak nije naknada za rad, niti zamjena za plaću, već služi za pokriće povećanih troškova rada zbog rada na terenu, a koji bi bili u smislu povećanih izdataka za hranu, smještaj i prijevoz u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev R-1446/14-2 od 2. ožujka 2016. da je istaknuto da se radom na terenu ne može smatrati rad na koji je tužitelj upućen na rad u drugo mjesto rada u okviru iste policijske uprave. Nadalje, poziva se i na rješenje Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž R-6/2018- 2 od 5. rujna 2019. u kojem je zauzeto identično stajalište o mjestu rada, te na presude drugih općinskih sudova, a u kojima su tužbeni zahtjevi tužitelja, a temeljeni na identičnom činjeničnom supstratu odbijeni, a kao neosnovani. Što se tiče tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje i primjenu kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike br. 1/50 od 4. veljače 2019., a u kojem se navodi da bi policijski službenici mogli ostvariti pravo na terenski dodatak a ukoliko za vrijeme pauze nemaju mogućnost prijevoza vozilom na teritorij Republike Hrvatske i ukoliko u jednom smjeru ta udaljenost iznosi najmanje 500m ili ako se ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole a izuzetak navodnih da predstavlja granični prijelaz Dobova, a koji se nalazi čak 3000m u dubini teritorija druge države, a što se prema stajalištu presude Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-2815/15 od 27. svibnja 2016. ima smatrati radom na terenu. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, te predložio tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.
3. U ovom predmetu donesena je prvostupanjska Presuda poslovni broj: Pr- 427/2021-11 od 28. listopada 2021., ispravljena Rješenjem od 4. studenoga 2021. , kojom su tužbeni zahtjevi tužitelja odbijeni. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: 71 Gž R-3508/2021-3 od 23. svibnja 2022. ukinuta je prvostupanjska presuda te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. S obzirom na to da je do povrede zbog kojeg je presuda ukinuta nije došlo tijekom prethodnog postupka, sud je sukladno izmijenjenom čl. 377. Zakona o parničnom postupku koji se primjenjuje i na postupke pokrenute prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19.), u novom postupku proveo glavnu raspravu na kojoj su provedeni dokazi predloženi do zaključenja prethodnog postupka te je donesena nova prvostupanjska presuda.
4. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: Zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora od 2.5.2020. (listovi 13-16 spisa), Odgovor tuženika na zahtjev za mirno rješenje spora od 13. kolovoza 2020. (listovi do 10 do 12 spisa), Podaci Policijske uprave varaždinske, Službe zajedničkih i upravnih poslova od 6. 4. 2020. (listovi 18 do 25 spisa), Rješenje Ministarstva unutarnjih poslova o rasporedu tužitelja od 28. 7. 2012. (listovi 95 spisa), Odluka o naknadi troškova prijevoza tužitelju FL (list 96 spisa), Rješenje o rasporedu tužitelja ZL od 28. srpnja 2012. (list 98 spisa), Odluka o naknadi troškova za tužitelja ZL od 19. veljače 2018. (list 99 spisa) i rješenje od 25. svibnja 2015. (list 160 spisa), razgledane su fotografije mjesta graničnih prijelaza (list 101 do 110 spisa), pročitani su izvod iz zapisnika s trinaeste sjednice Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćene primjene kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike (list 111 spisa), Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije od 13. 5. 2014. (list 112 i 113 spisa), sva spomenuta tumačenja Zajedničke komisije za praćenje i tumačenje kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike, odluke drugih sudova koje su stranke priložile ovome predmetu (list 143 spisa), presude županijskih sudova (list 206 spisa), saslušani su svjedoci DL, JL, OL, RL, PL te su saslušane stranke u svrhu dokazivanja. Sud je raspravnim rješenjem od 5. ožujka 2025. odbio dokazni prijedlog 1. tužitelja da se ponovo saslušaju 1. tužitelj te svjedoci RL i ĐL kao nepotreban, budući da su isti u prethodno provedenom prvostupanjskom postupku saslušani o svim relevantnim okolnostima, pa nema potrebe da se u novom postupku dodatno saslušavaju.
5. 2. tužitelj IL je u podnesku od 18. veljače 2025. povukao tužbu, a tuženik se na ročištu održanom 5. ožujka 2025. očitovao da pristaje na povlačenje tužbe i ne traži trošak od 2. tužitelja. Stoga je sud rješenjem sadržanim u ovoj odluci utvrdio da je tužba 2. tužitelja u ovom predmetu povučena.
6. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023-dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev 1. tužitelja neosnovan.
7. Sud je u ovom predmetu prvo odlučivao o prigovoru zastare, pa imajući u vidu da se radi o potraživanjima tužitelja za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 1. prosinca 2018. te vrijeme podnošenja tužbe utvrdio da potraživanja tužitelja nisu zastarjela, a s obzirom na odredbu čl. 139. ZR-a, a prema kojoj je propisano da ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno da sva potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Budući da je riječ o terenskom dodatku u odnosu na koji nije drugačije utvrđeno, sud zaključuje da potraživanja tužitelja za prijeporno razdoblje nisu zastarjela te je prigovor zastare istaknut po tuženiku ocijenio neutemeljenim.
8. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio:
- da je 1. tužitelj ML Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske raspoređen na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu u Policijsku upravu Varaždinsku, Postaju granične policije Varaždin i upućen na rad na granične prijelaze Ormož, Zgornji Leskovec i Drenovec,
- da je Postaja granične policije Varaždin, specijalizirana granična policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u [adresa], nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom.
- na temelju iskaza svjedoka sud je utvrdio da se granični prijelazi Ormož, Zgornji Leskovec i Drenovec nalaze na području Republike Slovenije, da su od granične crte Republike Hrvatske udaljeni i to prijelaz Ormož-Otok Vrije 65m, granični prijelaz Zgornji Leskovec-Cvetlin 700m, a granični prijelaz Drenovec-Voća Gornja 5m, da je 1. tužitelj kao policijski službenici svojim automobilom dolazio na posao na granične prijelaze, za što je dobivao naknadu troškova prijevoza, da su policijski službenici- na svim graničnim prijelazima imali prostoriju za rad, a također i mini kuhinju, da su mogli nabaviti hranu iz trgovačkog centra s područja RH preko službenika patrole, a na prijelazu Otok Virje-Ormož postojala je i mogućnost narudžbe hrane iz obližnjeg ugostiteljskog objekta na području RH, da su se policijski službenici mogli kretati u predjelu graničnog prijelaza Republike Slovenije u zoni koja je određena Međunarodnim ugovorom za zajedničkom kretanju po prostoru, a to su u naravi nadstrešnica i dva prolaza koja se nalaze uz te kućice na graničnom prostoru, da je 1. tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove službenika granične policije, osim u izuzetnim slučajevima kad je bio na ispomoći drugim policijskim upravama, da se policijski službenici prije dolaska na posao ne zadužuju odorom i službenim oružjem svaki put, jer te odore i oružje imaju kod svojih kuća, a dodaje da su granični prijelazi označeni službenim znakovima Republike Slovenije i Republike Hrvatske, da što se tiče organizacije pauze, postupalo se na način da su policijski službenici donosili hranu od kuće, a rijetko priređivali u mini kuhinji koja se nalazi na tom prostoru, da su trgovine na području Republike Hrvatske udaljene 5 minuta vožnje od granične crte, da u te trgovine policijski službenici nisu odlazili, da su hranu vrlo rijetko naručivali, da policijski službenici granične kontrole ne mogu obavljati sve poslove koje bi mogli u Republici Hrvatskoj, ne mogu uhititi slovenske državljane, obavljati očevid, te pripremne radnje očevida, da se ne mogu kretati po području slovenskog dijela graničnog prijelaza, izjavljuje da ne mogu.
9. 1. tužitelj ML u svom iskazu navodi da je kao policijski službenik raspoređen u PU Varaždinsku, Postaju granične policije u Ivancu u utuženom razdoblju radio isključivo na graničnim prijelazima navedenima u tužbi koji se nalaze na području Republike Slovenije, na kojima na jednom dijelu poslove obavljaju službenici Republike Slovenije, a na drugom dijelu službenici Republike Hrvatske, a ne zna točnu udaljenost tih graničnih prijelaza od granične crte s RH, da u ovom postupku potražuje terenski dodatak jer je njegovo radno mjesto bilo teritoriju Republike Slovenije, a povećani troškovi zbog takvog načina rada se odnose na troškove dnevnog obroka, troškovi eventualne dostave hrane su veliki, a u kuhinji nisu u mogućnosti kuhati zbog nedostatka namirnica i vremena te zbog toga što ne smiju napustiti svoje radno mjesto, pa se stoga hrana donosi od kuće, da im je trošak putovanja plaćen, da službenici koji rade u sjedištu za razliku od službenika granične kontrole mogu otići u trgovinu i nabaviti si hranu po povoljnijim cijenama, da u dnevnoj smjeni prije polaska na posao ne mogu nabaviti hranu u Republici Hrvatskoj, jer posao započinje ujutro u 05,00 sati kad trgovine nisu otvorene, a u večernjoj smjeni počinje u 18,00 sati, pa bi u tom slučaju mogli nabaviti hranu u Republici Hrvatskoj ii ponijeti je na posao, da postoje dnevni rasporedi u kojima se policijski službenici raspoređuju na pojedine granične prijelaze, da je u njegovom Rješenju navedeno da obavlja poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu, da se ti poslovi ne mogu obavljati u sjedištu, da u sjedištu rade šef smjene, njegov zamjenik, načelnik i pomoćnici načelnika, ali se oni ne bave poslovima granične kontrole, već rasporedom policijskih službenika na granične prijelaze te da se prije polaska na posao ne javljaju u Postaju granične policije u Ivancu, već direktno odlaze na posao od svojih kuća svojim automobilima i da su zaduženi opremom, a isto tako i da kad se vraćaju s posla, da se ne vraćaju u Postaju granične policije u [adresa].
10. Sud je iskaze svjedoka, a i tužitelja u pogledu prethodno navedenih činjenica koje su odlučne za rješavanje ovog spora prihvatio kao vjerodostojne.
11. Prema čl. 56. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, službenik ima pravo na dodatak za rad na terenu ako je na terenu proveo najmanje 8 sati. Prema odredbi čl. 56. st. 2. KU-a pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik, odnosno namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, a s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen aktom o ustrojstvu državnog tijela. Na identičan način ova pitanja su bila regulirana i u ranijem kolektivnom ugovoru.
12. 1. tužitelj se u tužbi poziva na tumačenje broj 7/55 Zajedničke komisije za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike zatraženo od Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH, koje se odnosi na čl. 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, u kojem se navodi da u predmetnom slučaju policijski službenici imaju pravo na terenski dodatak. Na temelju čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, policijski službenik ima pravo za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, na dodatak na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, a bez obzira na to koliko je dana radio u iznosu od 150,00 kn dnevno (čl. 4. Dodatka KU).
13. Za rješavanje ovog spora, osim odredbi Kolektivnih ugovora mjerodavne su i odredbe Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine", broj: 83/2013 i 27/2016 – dalje: ZNDG), Sporazuma o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u Kopru 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 2/2004 – dalje: Sporazum od 14. travnja 2003.) i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole koji su Republika Hrvatska i Republika Slovenija postigle 12. lipnja 2013. – dalje Dogovor od 12. lipnja 2013., te su među ostalim mjestima utvrdile da su takva mjesta i predmetni granični prijelazi. Osim toga mjerodavne su Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova ("Narodne novine", broj: 70/12, 140/13, 50/14, 32/15, 11/7, 129/17, 5/18, 66/18 i 109/18), Uredba o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj: 117/11, 50/14, 32/15, 11/17, 66/18 i 24/19) i Uredba o graničnim prijelazima Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 79/13).
14. Prema odredbi čl. 25. st. 3. ZNDG granična kontrola ili dio granične kontrole može se, sukladno međunarodnom instrumentu, obavljati i na području druge države, uz uvjete međusobnog reciprociteta s susjednom državom, kako to predviđa odredba čl. 37 st. 2. ZNDG. To znači i da se određeni geografski dijelovi druge države mogu pravno smatrati isključivo dijelom jurisdikcije druge države u određene svrhe, neovisno što je to neosporno geografski dio susjedne države. Kada je riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Sporazum od 14. travnja 2003. Navedenim Sporazumom je u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u st. 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U čl. 2. st. 3. Sporazuma, određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu. Pritom Sporazum daje i značenje nekim od naprijed spomenutih izraza, pa tako prema čl. 1. točki 2. Sporazuma, izraz "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (točka 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (točka 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz "službena osoba" označava službenika tijela državne uprave nadležnog za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (točka 7. čl. 1. Sporazuma). Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. st. 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne države vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz. Na temelju čl. 2. st. 4. Sporazuma od 14. travnja 2003., te članka 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i granični prijelaz u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet Ormož, Drenovec i Zgornji Leskovec za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (čl. 1. st. . točka 6., 7. i 36. Dogovora i Dopune dogovora).
15. Prema odredbi čl. 220. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, postaja granične policije Varaždin je specijalizirana – granična policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u [adresa]. Nadležna je za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 54,1 km.
16. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet Ormož, Drenovec i Zgornji Leskovec.
17. 1. tužitelj je tužbu utemeljio na tvrdnji da mu predmetni terenski dodatak pripada zbog toga što njegovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u Varaždinu smatrajući da ta činjenica znači da je upućen na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen. Pritom se poziva na odredbe članka 56 KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio. Poziva i na tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 4. veljače 2019. navodeći da je imao poteškoće oko organiziranja prehrane za vrijeme pauze.
18. Pod pojmom "stalno mjesto rada" prema odredbi čl. 50. st. 2. KU podrazumijeva se "mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela".
19. Iz navedenog proizlazi da stalno radno mjesto 1. tužitelja uključuje i rad na graničnim prijelazima u Ormožu, Drenovcu i Zgornjem Leskovcu, koji su na području Republike Slovenije. Na navedenim graničnim prijelazima 1. tužitelj je u utuženom razdoblju bio ovlašten obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i te se službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u Republici Hrvatskoj, u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu zona, kao područje Republike Slovenije u kojem 1. tužitelj ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njegovog radnog mjesta zbog čega njegov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njihovog stalnog mjesta rada. Stoga, protivno stavu višeg suda iz ukidnog rješenja, po stavu ovog suda, budući da u ovom slučaju nije riječ o terenskom radu, za rješavanje ovog spora nije mjerodavno Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014., a što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1206/2022-2 od 17. siječnja 2023. prema kojem se Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP Dobova, uz službeno ovlaštenje za rad na GP Dobova, a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države. Osim toga u ovom postupku, budući da nije riječ o terenskom radu, nije mjerodavno niti Tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenoga 2016. koje se odnosi na pitanje je li pravo na terenski dodatak uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, odnosno je li uvjetovano time radi li se o oporezivom ili neoporezivom primitku u smislu Pravilnika o porezu na dohodak.
20. 1. tužitelj u ovom slučaju nema pravo na terenski dodatak niti kao iznimku, prema Tumačenju zajedničke komisije 1/50 od 4. veljače 2019., zbog toga što su postojala određena ograničenja tijekom njegovog rada kao što su nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države i prelaženje na teritorij Republike Hrvatske za vrijeme pauze, budući da nisu ostvarene iznimke predviđene tim Tumačenjem. Naime, u postupku je utvrđeno da je samo jedan od tri granična prijelaza, i to Zgornji Leskovec-Cvetlin, udaljen više od 500 metara od teritorija Republike Hrvatske te da je u konkretnom slučaju postojala mogućnost pripreme hrane u kuhinji na graničnom prijelazu, pribavljanja hrane putem službenih vozila službenika koji dolaze na granični prijelaz kao i mogućnost donošenja hrane od kuće. Svrha terenskog dodatka je pokriće povećanih troškova koje policijski službenici imaju kada rade na terenu, dok u ovom slučaju 1. tužitelj nije radio na terenu, niti je imao povećane troškove zbog rada na graničnim prijelazima. 1. tužitelj je imao određene poteškoće oko nabavljanja hrane za vrijeme pauze kao što proizlazi iz iskaza svjedoka i njegovog iskaza, koje su mogle otkloniti na više načina kao što je prethodno navedeno, pa se taj organizacijski problem, ne može rješavati isplatom terenskog dodatka, u situaciji kada 1, tužitelj u utuženom razdoblju nije bio upućivan na druga mjesta rada izvan onih na predmetnim graničnim prijelazima. Stoga je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke ove odluke.
21. Takav stav suda o ovom pitanju potkrjepljuje i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1117/2023-2 od 17. siječnja 2024. kojom je prihvaćena revizija tuženice Republike Hrvatske te je preinačena pobijana presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1339/2022- 2 od 27. svibnja 2022. na način da je odbijena žalba tužiteljica i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj Pr-789/2021-16 od 29. studenoga 2021. kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi obje tužiteljice u istovrsnom predmetu. Potkrepljuje ga i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-1117/2023-2 od 17. siječnja 2024. o primjeni Tumačenja zajedničke komisije 1/50 od 4. veljače 2019. , kad utvrđuje (točke 21., 22., 23. obrazloženja) da tužiteljice radom na međunarodnim graničnim prijelazima nisu ostvarile ni iznimku po Tumačenju zajedničke komisije 1/50 od 4. veljače 2019. te da im se ni po toj osnovi ne može priznati pravo na terenski dodatak, jer da se organizacijski problemi oko korištenja pauze ne mogu rješavati isplatom terenskog dodatka. Napominje se i to da je Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2743/23 od 25. rujna 2024. u istovrsnoj pravnoj stvari odbačena ustavna tužba, a u predmetu U-III-3032/23 od 4. srpnja 2024. ustavna tužba je odbijena.
22. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. 1. tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje iznos od 6.036,23 EUR (45.480,00 kn), pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sukladno citiranom propisu, kako je parnicu izgubio tužitelj, tužitelj je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti. Sud je troškove tuženiku kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, pa sukladno čl. 163. Zakona o parničnom postupku ima pravo na naknadu parničnih troškova kao i parnične stranke koje u postupku zastupaju odvjetnici prema odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), s tim da su mu prema čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tuženiku je priznat zatraženi trošak odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora od 200,00 EUR na temelju Tbr. 32/1 Tarife, trošak sastava odgovora na tužbu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak sastava tri obrazložena podnesaka od 28.6.2022., 25.4.2023. i 5.11.2024., za svaki po 200,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 23.4.2021., 20.5.2021., 10.9.2021., 26.5.2023. i 5.3.2025. za svako ročište po 200,00 EUR na temelju Tbr. 9/1 Tarife, trošak sastava žalbe od 6.6.2023. od 125,00 EUR ba temelju Tbr. 10/1 Tarife, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 2.125,00 EUR.
23. S obzirom na to da je tužitelj izgubio parnicu, u skladu s citiranim propisom, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen kao neosnovan.
U Varaždinu, 11. travnja 2025.
Sutkinja
Jadranka Orlović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (čl. 348.st.4. ZPP-a).
Dostaviti
1. Tužitelju po punomoćniku Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku u Zagrebu, 2. Tuženiku po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu,
