Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-763/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Gordana Hadžiabdić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 78427478595, kao sljednika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 4. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi od 11. travnja 205.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka, nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 312107 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 29.05.2007. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika, solemniziranog dana 01.06.2027. kod Javnog bilježnika Vesna Ćuzela iz Rijeke, pod brojem ovjere OV-11633/07, i to odredbe članka 4.1., članka 7.2., članka 9.5. i članka 9.14., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, da tuženik kao kreditor može za vrijeme trajanja ovog Ugovora uslijed promjene tržišnih uvjeta, promjene boniteta, uslijed ne poštivanja odredaba ovog Ugovora od strane korisnika kredita i/ili bilo kojeg sudužnika i/ili bilo kojeg založnog dužnika i /ili bilo kojeg jamca/platca, te drugih uvjeta po ocjeni kreditora, promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata, o čemu će kreditor obavijestiti korisnika kredita, da na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora i ostali važeći akti kreditora, te ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s odredbama ugovora, izmijene akti kreditora ugovorne strane se obvezuju postupati po nastalim promjenama.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da isplati tužiteljici OM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], O [adresa], iznos od 14.175,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to koja na taj iznos teče od 08.05.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena i od 01.01.2023. pa do isplate prema kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja odnosno graničnoj kamatnoj stop proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećanoj za 3 postotnih poena, na iznose kako slijedi:

- 1,06 eura od 8.5.2008. do isplate,

- 30,74 eura od 3.6.2008. do isplate,

- 31,78 eura od 11.7.2008. do isplate,

- 32,83 eura od 13.8.2008. do isplate,

- 30,72 eura od 14.8.2008. do isplate,

- 31,76 eura od 14.9.2008. do isplate,

- 31,75 eura od 14.10.2008. do isplate,

- 31,74 eura od 14.11.2008. do isplate,

- 31,73 eura od 14.12.2008. do isplate,

- 91,36 eura od 14.1.2009. do isplate,

- 91,34 eura od 14.2.2009. do isplate,

- 91,32 eura od 14.3.2009. do isplate,

- 94,35 eura od 15.4.2009. do isplate,

- 88,27 eura od 14.5.2009. do isplate,

- 91,26 eura od 14.6.2009. do isplate,

- 91,24 eura od 14.7.2009. do isplate,

- 176,65 eura od 14.8.2009. do isplate,

- 182,52 eura od 15.9.2009. do isplate,

- 170,79 eura od 14.10.2009. do isplate,

- 176,59 eura od 14.11.2009. do isplate,

- 182,45 eura od 15.12.2009. do isplate,

- 170,72 eura od 14.1.2010. do isplate,

- 176,52 eura od 14.2.2010. do isplate,

- 176,49 eura od 14.3.2010. do isplate,

- 176,46 eura od 14.4.2010. do isplate,

- 176,43 eura od 14.5.2010. do isplate,

- 182,28 eura od 15.6.2010. do isplate,

- 170,55 eura od 14.7.2010. do isplate,

- 176,33 eura od 14.8.2010. do isplate,

- 176,29 eura od 14.9.2010. do isplate,

- 176,25 eura od 14.10.2010. do isplate,

- 176,21 eura od 14.11.2010. do isplate,

- 176,17 eura od 14.12.2010. do isplate,

- 176,13 eura od 14.1.2011. do isplate,

- 181,95 eura od 15.2.2011. do isplate,

- 176,10 eura od 15.3.2011. do isplate,

- 170,18 eura od 14.4.2011. do isplate,

- 175,93 eura od 14.5.2011. do isplate,

- 175,87 eura od 14.6.2011. do isplate,

- 175,82 eura od 14.7.2011. do isplate,

- 175,76 eura od 14.8.2011. do isplate,

- 175,70 eura od 14.9.2011. do isplate,

- 175,63 eura od 14.10.2011. do isplate,

- 181,42 eura od 15.11.2011. do isplate,

- 169,72 eura od 14.12.2011. do isplate,

- 175,44 eura od 14.1.2012. do isplate,

- 175,37 eura od 14.2.2012. do isplate,

- 175,29 eura od 14.3.2012. do isplate,

- 175,22 eura od 14.4.2012. do isplate,

- 180,98 eura od 15.5.2012. do isplate,

- 169,29 eura od 14.6.2012. do isplate,

- 174,98 eura od 14.7.2012. do isplate,

- 174,90 eura od 14.8.2012. do isplate,

- 174,81 eura od 14.9.2012. do isplate,

- 174,72 eura od 14.10.2012. do isplate,

- 174,63 eura od 14.11.2012. do isplate,

- 174,54 eura od 14.12.2012. do isplate,

- 180,26 eura od 15.1.2013. do isplate,

- 168,59 eura od 14.2.2013. do isplate,

- 174,24 eura od 14.3.2013. do isplate,

- 174,14 eura od 14.4.2013. do isplate,

- 174,04 eura od 14.5.2013. do isplate,

- 173,93 eura od 21.6.2013. do isplate,

- 173,82 eura od 14.7.2013. do isplate,

- 173,70 eura od 14.8.2013. do isplate,

- 202,32 eura od 14.9.2013. do isplate,

- 208,94 eura od 15.10.2013. do isplate,

- 195,41 eura od 14.11.2013. do isplate,

- 201,94 eura od 14.12.2013. do isplate,

- 201,81 eura od 14.1.2014. do isplate,

- 173,22 eura od 14.2.2014. do isplate,

- 173,09 eura od 14.3.2014. do isplate,

- 167,05 eura od 15.4.2014. do isplate,

- 141,18 eura od 14.5.2014. do isplate,

- 145,87 eura od 14.6.2014. do isplate,

- 150,59 eura od 15.7.2014. do isplate,

- 140,79 eura od 14.8.2014. do isplate,

- 145,45 eura od 14.9.2014. do isplate,

- 143,35 eura od 14.10.2014. do isplate,

- 140,29 eura od 14.11.2014. do isplate,

- 140,15 eura od 18.12.2014. do isplate,

- 140,00 eura od 14.1.2015. do isplate,

- 139,85 eura od 18.2.2015. do isplate,

- 139,70 eura od 17.3.2015. do isplate,

- 134,58 eura od 15.4.2015. do isplate,

- 127,03 eura od 14.5.2015. do isplate,

- 126,88 eura od 16.6.2015. do isplate,

- 126,72 eura od 15.7.2015. do isplate,

- 126,57 eura od 14.8.2015. do isplate,

- 130,62 eura od 15.9.2015. do isplate,

- 118,54 eura od 15.10.2015. do isplate,

- 117,29 eura od 14.11.2015. do isplate,

- 121,03 eura od 15.12.2015. do isplate,

- 113,11 eura od 14.1.2016. do isplate,

- 116,80 eura od 14.2.2016. do isplate,

- 120,53 eura od 15.3.2016. do isplate,

- 108,88 eura od 14.4.2016. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.468,14 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 11. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice radi naknade parničnog troška odbija, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva radi isplate, učinjena u podnesku od 8. studenoga 2024.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tada: VOLKSBANK d.d. Zagreb (kasnije: SBERBANK d.d. Zagreb, sada: NOVA HRVATSKA BANKA d.d. Zagreb), a kojoj je tuženik odnosno NOVA HRVATSKA BANKA d.d. Zagreb, pravni slijednik, zaključila dana 29.05.2007.g., Ugovoru o kreditu br. 312107 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, solemniziran po Javnom bilježniku Vesni Ćuzela iz Rijeke, Korzo 18 pod brojem ovjere OV-11633/07 (u nastavku: „Ugovor o kreditu“). Navedenim ugovorom tužiteljici je odobren kredit u iznosu 730.000,00 kuna, za namjenu kupnje stana u [adresa], pri čemu je odobren rok otplate od 25 godina odnosno od 13.07.2007. godine do 13.06.2032. godine. Ugovorena je otplata u 300 mjesečnih anuiteta (rata) koji se sastoje od dijela glavnice i kamate uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno Odluci o kamata i naknadama Kreditora, a koja na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosi 5,99% (efektivna kamatna stopa 6,27%) i koja se obračunava mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi. Odredbom čl. 4.1. Ugovora o kreditu, ugovorena je kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,99%, i to promjenjiva u skladu s odlukom tuženika. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu značajno povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom u odnosu na tuženika odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je „osmotužena, (tada: Sberbank d.d. Zagreb) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“. Navedenom odlukom je dakle pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05), koji propisuje da „ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva“. Prema čl. 272. ZOO/05, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO/05). Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO/05). U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (5,99%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), sada čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, dalje u tekstu: ZZP), takva je ugovorna odredba nepoštena: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca“. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Predmetnim Ugovorom o kreditu, odredbom čl. 4.1., ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo; tužitelj je naime bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja (nerazumijevanja) posljedica promjenjivosti stope ugovorne kamate. Osim toga, prije sklapanja ugovora tužena banka ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu. Iz svega navedenog očigledno je nepošteno postupanje tužene i sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke. Slijedom navedenog, tužiteljica je angažirala stalnog sudskog vještaka računovodstveno financijske struke ĆM iz [adresa], koja je u svom Nalazu i mišljenu odnosno analizi realizacije stambenog kredita, utvrdila da je tuženik kao kreditor, u svezi s člankom 4.1. Ugovora o kreditu, primjenjivao promjenjivu kamatnu stopu, veću prvotno ugovorene, pritom naplaćujući prekomjernu bankovnu maržu na teret tužiteljice kao korisnika kredita i u razdobljima nakon 01.01.2009. godine kada su referentne kamatne stope na tržištu bile vrlo niske ili čak negativne, te je u prvih 185 mjesečnih anuiteta od tužiteljice naplatio 72.038,86 kn više od planiranog. Pored navedenog, analizom strukture raspodjele svake pojedine rate kredita (mjesečnog anuiteta) na otplatu kamata i otplatu glavnice uočene su i nepravilnosti u raspodijeli uplaćenih anuiteta odnosno da je tuženik u 36 otplaćenih mjesečnih anuiteta (od ukupno 185 otplaćenih anuiteta) pogrešno rasporedio omjer kamata i glavnice u plaćenoj rati, knjižeći pritom veći iznos u korist kamata na kredit od pripadajućeg iznosa i manji iznos otplate glavnice kredita od pripadajućeg iznosa, te je time u prvih 185 mjesečnih anuiteta tužiteljici umanjio preostalu glavnicu za otplatu za 7.554,80 kune manje od planiranog, odnosno u prvih 185 mjesečnih anuiteta tužiteljici naplatio 79.593,82 kn više na ime kamata. Prema čl. 502.c ZPP-a i čl. 126. ZZP, „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate“. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamate vraćaju se na početno ugovorenu kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. S obzirom na sve navedeno, tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila za ukupan iznos od 10.563,93 eura (79.593,92 kn). Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, Na temelju svega navedenog, predlaže se da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužiteljici isplati iznos od 10.563,93 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2008. do isplate uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik je prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda navodeći kako su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

3. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da u ovom sporu nema mjestu pozivanju na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 jer je u konkretnom slučaju riječ o kunskom kreditu. U odnosu na postupak pokrenut protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač, kao što je tuženik prethodno objasnio, mjesta referiranju na tu parnicu u ovom slučaju nema. Međutim, čak i kada bi ga bilo, tuženik naglašava da je u tom parničnom postupku bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača. Pojednostavljeno rečeno – presuda Pž-6632/17 nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta utvrđivanju i dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva. Što se tiče pravila o ništetnosti u širem smislu, propisanih Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/2007 pa nadalje; dalje: ZZP) primjenjivog na predmetni Ugovor, u čl. 99. tog zakona određeno je da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“, dok je čl. 96. određeno da se „ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Tužitelj pogrešno drži da se može pozivati naprosto pozvati na utvrđenja iz Presude broj Pž-6632/17 bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno ovoj tezi, tuženik drži da je u ovom je predmetu tužitelj dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik drži da tužitelj neće biti u mogućnosti dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, i to iz sljedećih razloga. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjenja, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Za početak, zahtjev tužitelja da se ništetnim utvrdi sporna odredba Ugovora o kreditu koji definira kamatnu stopu kao takvu, protivan je prisilnim propisima. Naime, materijalno pravo koje je na snazi bilo u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je kamatna stopa redovna koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, člankom 19.14. ugovorne strane izrijekom su ugovorile i da „su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovoga Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora te ostali važeći akti Kreditora (…)“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, proizlazi da su pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale: - odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene; - interni akti tuženika te sve ostale isprave i podnesci tuženika. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Transparentnost u izmjenama kamatne stope vidljiva je iz Obavijesti o izmjeni kamatne stope (koju je tuženik dostavio uz Tužbu), u kojoj tuženik jasno navodi kojim se parametrima vodio temeljem izmjena. Slijedom navoda iznesenih u prethodnoj točki ovog podneska, očito je da je osnovana teza tuženika da se o spornoj odredbi prethodno pregovaralo. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Nadalje, osporavan odredba Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Naime, razvidno je da je isti solemniziran – u kojem se slučaju razumljivost predmnijeva s obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe. S obzirom da je očito da je osporava odredba Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti opisanom u članku 3.4. ovog Odgovora. Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kao što je tuženik prethodno naveo, posljednja pretpostavka koja (kumulativno!) mora biti ispunjena da bi se moglo govoriti o ništetnosti sporne ugovorne odredbe je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ona u ovom slučaju nije ispunjena. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, kamatne stope su se mijenjale Odlukom tuženika, ali su se pri tom uvažavale odredbe Ugovora i drugih internih akata Banke, a poglavito vodeći računa o tržišnim uvjetima. Uzevši ove parametre u obzir, notorno je da tuženik niti u kojem slučaju nije zloupotrijebio svoj položaj te da je promjena kamatnih stopa bila u skladu s internim aktima tuženika koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima, odnosno s podacima o kretanju na tržištu koji su također dostupni svima. Osim toga, kao što je spomenuto u poglavlju 1. ovog odgovora na Tužbu, ikakva promjena tečaja HRK u odnosu na druge (strane) valute nije mogla niti je utjecala na rast obveze tužitelja koji bi opravdavao ovaj zahtjev. Dapače, kamatna stopa je, baš u skladu sa svojom promjenjivošću, kroz vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa kako padala, tako i rasla. Slijedom navedenoga, opravdano se zapitati zašto je tužitelj uopće ulazio u odnos u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ako nije računao na to da promjena ne znači uvijek pad, nego nekad znači i rast kamatne stope. Prebacivati odgovornost za takvu životnu odluku tužitelja na samog tuženika je krajnje neosnovano. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva i predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbenih zahtjev uz naknadu parničnog troška.

4. Po provedenom vještačenju tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da zahtijeva isplatu iznosa od 14.175,63 sa zateznim kamatama, dakle povisila je tužbeni zahtjev. Sud je tu preinaku dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata, a tuženik se upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi bez da se prije toga protivio preinaci (članak 190. stavci 2. i 5. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a).

5. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke. Predmet spora je i restitucijski zahtjev tužiteljice radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlike s osnova promjene kamatne stope a u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

6. Najprije treba reći kako je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti neosnovan. Tuženik taj prigovor ističe navodeći kako je među strankama ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (odredba članka 10. Ugovora o kreditu). U ovom slučaju predmet spora je utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu i isplate, u kojem ugovornom odnosu tužiteljica ima status potrošača (kako će se nastavno još obrazložiti), a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo. Navedenim Ugovorom o kreditu između stranaka je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, no tužiteljica je u podnesku od 21. rujna 2023. prigovorila poštenosti takve odredbe. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je zaključen 29. svibnja 2007.), određuje u članku 81. stavak 1. i 2. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba članka 81. stavak 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Nadalje, odredbom članka 83. ZZP/03 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/073 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Budući tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba članka 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužiteljice i time ju dovodi u neravnopravan položaj. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljičinih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 10. Ugovora o kreditu) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženika tako da tužitelj na njezin sadržaj nije imao utjecaj, a formulirana je od tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu tuženikovog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Također treba ukazati na praksu Suda Europske unije, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je ocijenjeno da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna, te iz prednje navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.

7. Stoga je u ovoj pravnoj stvari je na temelju odredbe članka 46. stavak 1. i 48. stavak 1. ZPP-a mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženika na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Međutim, pored općemjesno nadležnog suda, za suđenje je prema čl. 59. ZPP-a u ovom sporu mjesno nadležan i Općinski sud u Rijeci kao sud sjedišta tuženikove poslovnice jer je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Naime, budući da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u tuženikovoj poslovnici u Rijeci proizlazi da je spor nastao povodom djelatnosti upravo te jedinice tuženika. Pri tome, pravo izbora između više konkurentno potencijalno mjesno nadležnih sudova pripada tužiteljici i ona je to pravo u konkretnom slučaju konzumirala upravo podnošenjem tužbe ovom sudu pa je za suđenje nadležan ovaj sud.

8. Nadalje, ističe se da se tužiteljica, između ostalog, pozvala na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. ožujka 2013. Međutim, budući da je tužiteljica zaključila ugovor o kreditu u kunama, a ne s valutnom klauzulom CHF, na nju se ne odnose učinci predmetnog kolektivnog spora jer je predmet tog spora isključivo bilo pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano uz ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu CHF, kako to proizlazi iz same presude na koju se tužiteljica pozvala. Stoga je u ovom postupku valjalo ocijeniti jesu li ugovaranjem spornih odredbi Ugovora o kreditu broj 29. svibnja 2007. tužiteljici kao potrošaču povrijeđena prava odnosno je li ta odredba nepoštena i time ništetna, a posljedično pripada li joj i u kojem iznosu pravo na isplatu.

9. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 312107 od dana 29. svibnja 2007. (list 7-17 spisa, dalje: Ugovor o kreditu), plan otplate (list 18 -24 spisa), otplatnu tablicu (list 25-32 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 33 spisa), provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću iz Rijeke (nalaz list 146- 165 spisa) i saslušana je tužiteljica (list 190 spisa).

10. Ocjenjujući provedene dokaze u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 29. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 730.000,00 kuna s rokom vraćanja od 25 godina;

– da je kao kredit odobren kao namjenski – za kupnju stana u [adresa] (članak 2. Ugovora);

– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,99% (članak 4.1. i 7.2. Ugovora),

– da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate za razdoblje za koje je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope od 5,99%;

– da je tuženik u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,99% jednostrano mijenjao kamatnu stopu kako slijedi:

– 13.06.2007 do 13.04.2008 5,59%

– 13.04.2008 do 13.12.2008 5,99%

– 13.12.2008 do 13.07.2009 6,75%

– 13.07.2009 do 13.08.2013 7,85%

– 13.08.2013 do 13.01.2014 8,25%

– 13.01.2014 do 01.04.2014 7,85%

– 01.04.2014 do 01.10.2014 7,47%

– 01.10.2014 do 01.04.2015 7,40%

– 01.04.2015 do 01.10.2015 7,22%

– 01.10.2015 do 01.04.2016 7,09%

– 01.04.2016 do 13.04.2016 6,95%

– 13.04.2016 do 01.10.2016 5,19%

– 01.10.2016 do 01.04.2017 5,08%

– 01.04.2017 do 01.10.2017 4,89%

– 01.10.2017 do 01.04.2018 4,72%

– 01.04.2018 do 01.10.2018 4,61%

– 01.10.2018 do 01.04.2019 4,54%

– 01.04.2019 do 01.10.2019 4,46%

– 01.10.2019 do 01.04.2020 4,39%

– 01.04.2020 do 01.10.2020 4,32%

– 01.10.2020 do 01.04.2021 4,28%

– 01.04.2021 do 01.10.2021 4,26%

– 01.10.2021 nadalje 4,22%

– da je ugovoreno i to da tuženik kao kreditor može za vrijeme trajanja ovog Ugovora uslijed promjene tržišnih uvjeta, promjene boniteta, uslijed ne poštivanja odredaba ovog Ugovora od strane korisnika kredita i/ili bilo kojeg sudužnika i/ili bilo kojeg založnog dužnika i /ili bilo kojeg jamca/platca, te drugih uvjeta po ocjeni kreditora, promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata, o čemu će kreditor obavijestiti korisnika kredita (članak 9.5. Ugovora), da na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora i ostali važeći akti kreditora, te ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s odredbama ugovora, izmijene akti kreditora ugovorne strane se obvezuju postupati po nastalim promjenama (članak 9.14. Ugovora)

– da je predmetni ugovor o kreditu još uvijek u otplati.

11. Tužiteljica je iskazala da su joj bila potrebna sredstva za rješavanje stambenog pitanja, to je stan u kojem dan danas živi. Banka je u cijelosti pripremila sadržaj ugovora i uopće se nije moglo pregovarati o pojedinim uredbama ugovora. Nije joj ponuđen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Ne sjeća se je joj pojašnjeno na temelju čega će se mijenjati kamatna stopa ali i da je, ona ne bi mogla utjecati na takvu ugovornu odredbu. Tako pripremljeni ugovor mogla je samo prihvatiti ili ne prihvatiti. U tijeku otplate kredita je dobivala obavijesti banke o promjeni kamatne stope koje su se u pravilu mijenjale na više. Čak se obratila banci u svrhu smanjenja kamatne stope jer je banka kasnije nudila kredite s nižom kamatnom stopom, no nije bilo nikakvog učinka.

12. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je bio logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu. Tako je i u samom Ugovoru o kreditu navedeno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana, kako je to iskazala i tužiteljica. Tužiteljica je iskazivala i o tome da se nije pregovaralo o svim odredbama Ugovora o kreditu odnosno da je sadržaj Ugovora bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pri čemu je iz priloženog Ugovora vidljivo da se radi o tipskom ugovoru.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Taj se posebni propis primjenjuje jer je nedvojbeno da je tužiteljica- fizička osoba predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje stana, dakle u privatne svrhe, djelujući stoga izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je, dakle, prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nastupala u svojstvu potrošača u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03, pa se stoga na ovaj ugovorni odnos primjenjuju pravila ZZP/03.

14. Prema članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema članku 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema stavku 2. istog članka ništavnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Iz sadržaja priloženog Ugovora o kreditu vidljivo je da se radi o standardnom, tipskom ugovoru, čiji je sadržaj priredio tuženik (trgovac), kako je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu. Budući da cjelokupna ocjena Ugovora o kreditu ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, na tuženiku je, prema citiranoj odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, teret dokaza da se o pojedinim odredbama pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz o tome da se o spornoj odredbi kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa čija se visina određuje skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama tuženika pojedinačno pregovaralo, niti to proizlazi iz provedenih dokaza. Upravo suprotno, tužiteljica je iskazala da se nije pregovaralo o načinu promjene kamatne stope, štoviše, da se o toj odredbi nije niti moglo pregovarati.

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne u jezičnom i gramatičkom smislu.

18. Međutim, s obzirom na to da tužiteljici nisu jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena kamatne stope, niti su takvi kriteriji uneseni u Ugovor o kreditu, sporna odredba nije razumljiva. Dakle, odredba prema kojoj je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača) vezana za odluku banke i opće uvjete poslovanja banke (koje određuje sama banka), bez da je navedeno na temelju kojih elemenata banka svojom odlukom definira kamatne stope i bez da je naveden precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, tužiteljici nije bila razumljiva, a nije joj niti mogla biti bez navedenih objektiviziranih kriterija koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze.

19. Treba reći i da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. (dalje: Direktiva 93/13) iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, ali pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. Ovakve odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke i općim uvjetima poslovanja banke ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužiteljica kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogla u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe.

21. Na takvu ocjenu (ne)razumljivosti odredbe nema utjecaj niti čin solemnizacije Ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu ne može potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru – tada važećeg Zakona o javnom bilježništvu.

22. Nadalje, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tužiteljici je u potpunosti da onemogućen utjecaj na cijenu.

23. Takve je odredba i protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer je njome omogućena jednostrana promjena kamatne stope bez unaprijed utvrđenih kriterija, a time i jednostrano određivanje obveze koju potrošač ima prema banci. Tuženik tužiteljicu nije informirao o tome pod kojim će uvjetima jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu (o referentnoj kamatnoj stopi ili o nekom drugom fiksnom i unaprijed određenom načinu izračuna), pa joj nije pružio dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Načelo savjesnosti i poštenja je jedno od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi članka 4. ZOO, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik je kao gospodarstvenik i stručna osoba trebao sam, prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, a kako nije postupio na opisani način, postupio je protivno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i kamatnu stopu mijenjao u skladu s tržišnim uvjetima. To ne utječe na sadržaj spornih odredbi ugovora, a niti su se one promijenile na način da je njihov sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredba se uopće nije tijekom cijelog razdoblja mijenjala.

25. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao parametrima na temelju kojih će to činiti.

26. Budući da je, slijedom navedenog, odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama tuženika, nerazumljiva tužiteljici kao potrošaču, a protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ista je u tom dijelu nepoštena i time ništetna (odnosno prema izričaju tada važećeg ZZP/03- ništava).

27. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost (ništavost) odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama tuženika te općim uvjetima poslovanja tuženika, primjenom članka 87. stavak 2. ZZP/03 predmetni ugovor može opstati i bez tih ništetnih odredaba. Ništetni dio predmetnih odredaba ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 5,59%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,59%, sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim.

28. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema kamatnoj stopi višoj od početno ugovorene tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je, kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

29. Visinu preplate s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te datume stjecanja sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića, koji je preplatu po osnovi kamate prikazao u Tablici 5 Nalaza i mišljenja.

30. Tuženik je prigovorio Nalazu i mišljenju vještaka navodeći da vještak nije uzeo u obzir činjenicu da je od travnja 2014. godine promjena kamatne stope izvršavana prema Politici kamatnih stopa i to prema parametrima koji se sastoje od fiksnog dijela kamate i promjenjivog dijela.

31. Vještak je na ročištu održanom 18. veljače 2025. naveo kako ustraje kod pisanog Nalaza i mišljenja, kojeg da je sačinio u skladu sa zadaćom suda.

32. Sud je ovakav Nalaz prihvatio jer je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a vještak je argumentirano odgovorio na zadaću suda. Neosnovano se tuženik poziva na Politiku kamatnih stopa, jer je u ovom predmetu odlučna okolnost što je utvrđena ništetnom odredba o promjeni kamatnih stopa u skladu s odlukom banke, pa se ima uzeti da među strankama vrijedi početno ugovorena kamatna stopa i to kroz cijelo razdoblje otplate te je stoga vještaku dana zadaća da izračuna sve ono što je u konkretnom slučaju plaćeno više u odnosu na tu početno ugovorenu kamatu stopu, neovisno o tome po kojem je parametru kasnije mijenjana kamatna stopa.

33. Nisu osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem navodi da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene kamatne stope kada je bila niža od početno ugovorene kamatne stope jer tuženik u tijeku postupka nije postavio nikakav zahtjev (pa ni u obliku prigovora radi prebijanja) kojim od tužitelja zahtjeva isplatu "potplaćenih iznosa". Međutim, i da je takav zahtjev tuženika u tijeku postupka postavljen, isti, po ocjeni ovog suda, ne bi ni bio osnovan. Naime, iako je vještak utvrdio tzv. negativne razlike u iznosu od 3.255,64 eura tuženik koji je koristio nepoštene ugovorne odredbe ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove. Dakle, onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).

34. Pritom, prigovor zastare nije osnovan. Naime, predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a. No, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a takvo pravno shvaćanje doneseno je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Obzirom da zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja počinje teći tek pravomoćnošću presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost ugovora, tražbina tužiteljice nije zastarjela jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost dijela odredbe članka 4.1., članka 7.2., članka 9.5. i članka 9.14. Ugovora o kreditu.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Naime, tužiteljica je u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom pa joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora koja je do preinake tužbe (18. srpnja 2024.) iznosila 10.563,93 eura, a nakon toga 14.175,63 eura. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to:

 za sastav tužbe od 12. svibnja 2023. 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife)

 za sastav podneska kojim se očitovala na odgovor na tužbu od 21. rujna 2023. 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife),

 za sastav podneska kojim se očitovala na nalaz vještaka 18. srpnja 2024. 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife),

 za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 29. travnja 2024. 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife),

 za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari održanom 25. studenoga 2024. 500,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife),

 za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari održanom 17. siječnja 2025. 500,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife),

 za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari održanom 18. veljače 2025. 500,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife),

 za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari održanom 4. travnja 2025. 500,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife),

ukupno 3.100,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 3.875,00 eura. Tužiteljici su priznati i troškovi vještačenja u iznosu od 398,17 eura te 33,19 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 76,05 eura te na presudu 85,73 eura, sveukupno 4.468,14 eura. Tužiteljici nije odmjeren trošak za sastav podneska kojim je obavijestila sud o tome da je uplatila predujam za vještačenje jer je dokaz o uplati mogla dostaviti i bez sastavljanja posebnog podneska o tome, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka. Tužiteljici ne pripadaju niti troškovi puta njezine punomoćnice jer je za zastupanje mogla ovlastiti odvjetnika sa sjedištem na području ovog suda pa protivna strana nije dužna snositi troškove koji nisu nužni za vođenje spora već je te troškove dužna snositi stranka koja je odlučila angažirati punomoćnika iz mjesta različitog od mjesta suda. Tužiteljici ne pripada ni trošak za sastav podneska kojim je izvijestila sud da nije u mogućnosti pristupiti na zakazano ročište jer se radi troškovima prouzročenim slučajem koji se njoj dogodio. Na priznati parnični trošak tužiteljici je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 11. travnja 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP- a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku