Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1152/2022-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužiteljice ŽL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Vučinić iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, nakon održane glavne rasprave zaključene 28. ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te objavljene 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  je

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1. i čl. 4. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 20.11.2008. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt posl. br. Ov-6347/08 dana 20.11.2008., kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova razlike u tečaju isplati iznos od 3.792,80 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 17,84 € od 16.1.2009 do isplate,

- na iznos od 18,08 € od 16.2.2009 do isplate,

- na iznos od 9,97 € od 16.3.2009 do isplate,

- na iznos od 11,83 € od 17.4.2009 do isplate,

- na iznos od 12,20 € od 16.5.2009 do isplate,

- na iznos od 8,99 € od 16.6.2009 do isplate,

- na iznos od 9,56 € od 16.7.2009 do isplate,

- na iznos od 6,97 € od 16.8.2009 do isplate,

- na iznos od 10,40 € od 16.9.2009 do isplate,

- na iznos od 6,59 € od 16.10.2009 do isplate,

- na iznos od 9,05 € od 16.11.2009 do isplate,

- na iznos od 8,66 € od 16.12.2009 do isplate,

- na iznos od 15,31 € od 16.1.2010 do isplate,

- na iznos od 19,58 € od 16.2.2010 do isplate,

- na iznos od 18,66 € od 16.3.2010 do isplate,

- na iznos od 22,90 € od 16.4.2010 do isplate,

- na iznos od 30,68 € od 16.5.2010 do isplate,

- na iznos od 32,35 € od 16.6.2010 do isplate,

- na iznos od 41,49 € od 16.7.2010 do isplate,

- na iznos od 41,19 € od 16.8.2010 do isplate,

- na iznos od 60,14 € od 16.9.2010 do isplate,

- na iznos od 49,10 € od 16.10.2010 do isplate,

- na iznos od 51,65 € od 16.11.2010 do isplate,

- na iznos od 63,64 € od 16.12.2010 do isplate,

- na iznos od 64,71 € od 16.1.2011 do isplate,

- na iznos od 60,45 € od 16.2.2011 do isplate,

- na iznos od 63,03 € od 16.3.2011 do isplate,

- na iznos od 63,17 € od 16.4.2011 do isplate,

- na iznos od 71,05 € od 16.5.2011 do isplate,

- na iznos od 87,79 € od 16.6.2011 do isplate,

- na iznos od 106,85 € od 16.7.2011 do isplate,

- na iznos od 127,66 € od 16.8.2011 do isplate,

- na iznos od 94,81 € od 16.9.2011 do isplate,

- na iznos od 83,76 € od 16.10.2011 do isplate,

- na iznos od 84,50 € od 16.11.2011 do isplate,

- na iznos od 86,02 € od 16.12.2011 do isplate,

- na iznos od 95,56 € od 16.1.2012 do isplate,

- na iznos od 98,42 € od 16.2.2012 do isplate,

- na iznos od 95,30 € od 16.3.2012 do isplate,

- na iznos od 94,83 € od 16.4.2012 do isplate,

- na iznos od 96,41 € od 16.5.2012 do isplate,

- na iznos od 99,16 € od 16.6.2012 do isplate,

- na iznos od 95,73 € od 16.7.2012 do isplate,

- na iznos od 94,78 € od 16.8.2012 do isplate,

- na iznos od 86,36 € od 16.9.2012 do isplate,

- na iznos od 93,62 € od 16.10.2012 do isplate,

- na iznos od 97,00 € od 16.11.2012 do isplate,

- na iznos od 94,76 € od 16.12.2012 do isplate,

- na iznos od 92,06 € od 16.1.2013 do isplate,

- na iznos od 91,13 € od 16.2.2013 do isplate,

- na iznos od 90,18 € od 16.3.2013 do isplate,

- na iznos od 96,88 € od 16.4.2013 do isplate,

- na iznos od 87,02 € od 16.5.2013 do isplate,

- na iznos od 85,40 € od 16.6.2013 do isplate,

- na iznos od 86,37 € od 16.7.2013 do isplate,

- na iznos od 85,36 € od 16.8.2013 do isplate,

- na iznos od 88,96 € od 16.9.2013 do isplate,

- na iznos od 91,30 € od 16.10.2013 do isplate,

- na iznos od 92,16 € od 19.11.2013 do isplate,

- na iznos od 93,42 € od 3.12.2013 do isplate,

koje teku od 16.1. 2009. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2.5 Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 20.11.2008. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt posl. br. Ov- 6347/08 dana 20.11.2008., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora“, kojom se određuje obveza plaćanja ulazne naknade za obradu zahtjeva, pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužiteljica nije bila dužna platiti naknadu za obradu kredita/ulaznu naknadu.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 137,23 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.11.2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da naknadi tužiteljici ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene troškove postupka u iznosu od 1942,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presuda, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 20.11.2008. godine kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) s tuženicom kao kreditorom (dalje: Kreditor) zaključila Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu na iznos kredita od 22.110,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), potvrđen od strane Javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt posl. br. Ov- 6347/08 dana 20.11.2008. Navedenim Ugovorom tuženica je odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.110,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, a koji se tužiteljica obvezala vratiti tuženici u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja s rokom otplate na 60 mjeseci. Odredbom članka 1. i članka 4. Ugovora ugovoreno je da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, odnosno ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. Dakle, tuženica je u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljici stavila na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 22.110,00 CHF i to po srednjem tečaju za CHF Kreditora na dan korištenja kredita koji je iznosio 4,6764 kn za 1 CHF, dok je odredbom članka 4. Ugovora tuženica obvezala tužiteljicu da dobiveni iznos uvećan za kamatu vrati kroz jednake mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan dospijeća.

Ističe da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, odnosno ovdje tužiteljice, tako što je u predmetnom ugovoru koristila ništetne i nepoštene odredbe ugovora, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da tuženica nije obavijestila tužiteljicu o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ističe da su odredbe predmetnog ugovora, koje se odnose na vezivanje glavnice uz CHF, te na promjenjivu kamatnu stopu Odlukom kreditora ništetne, a što je potvrdio i Visoki Trgovački sud u svojim odlukama.

Obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženica je dužna izvršiti restituciju i vratiti tužiteljici sve one iznose koje joj je naplatila od 15.01.2009. do 15.12. 2013. godine na ime povećanja srednjeg tečaja CHF u odnosu na početni srednji tečaj CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Stoga tužiteljica potražuje u tužbi iznos od 28.600,66 kn, na ime restitucije i razlike u povećanom i početnom srednjem CHF zajedno sa zateznim kamatama.

Odredbom članka 2.5 predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora pa je tako tuženica naplatila tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Tužiteljica ističe kako je navedena odredba iz članka 2.5. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavila tuženica. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženica prilikom obrade kredita nije imala stvarnih troškova, te stoga naplata naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana i kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna.

Tuženica je stoga neosnovano naplatila tužiteljici naknadu u iznosu od 1% odobrenog kredita odnosno 1.033,96 kuna. Iznos neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita jasno je vidljiv iz priložene specifikacije uplata po kreditu tužiteljice iz koje proizlazi da je tuženica 20.11.2008. godine naplatila tužiteljici gore navedenu naknadu pod opisom “isplata kredita – u korist naknade”.

Tužiteljica je konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 11. veljače 2025.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda pozivom na odredbu čl. 15. Ugovora o kreditu broj 3214991899 od 20. studenog 2008. godine. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u kojoj je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke.

Ističe i prigovor zastare.

Nadalje navodi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu da je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Tuženica smatra da podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima u svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba da ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženice, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici.

Tuženica ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženice nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom da je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Nadalje navodi da tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 5. Ugovora o kreditu te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od kn 1.033,96 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21.11.2008. godine pa do isplate. Odredbom čl. 2. st. 5. Ugovora o kreditu da je propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

Stoga tuženica u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom budući da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Na jednak način da je određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo.

Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženice na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženice, a Odluka o Tarifi naknada iz 2008. godine propisivala je visinu te naknade u iznosu od 1%.

Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženica ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, te se poziva na odredbu čl. 214. ZOO-a.

Slijedom navedenog tuženica predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane, uz naknadu mu prouzročenog parničnog troška.

3. Sud je u tijeku dokaznog postupka izvršio uvid u svu dokumentaciju priležeću spisu, saslušana je tužiteljica te je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću.

4. Ocjenom svakog dokaza zasebno, te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Neosnovan je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci. Naime, iz čl. 15. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. No, ista je odredba ugovora nepoštena ugovorna odredba sukladno čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer se radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo već je ista bila sastavni dio tipskog ugovora na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da tužitelj živi u [adresa], te bi bio u obvezi putovati u Zagreb radi ostvarenja svojih prava i obveza, a što bi predstavljalo znatnu financijsku neravnotežu s obzirom na troškove putovanja, kao i na utrošeno vrijeme. Uz to, predmetni Ugovor o kreditu je i sklopljen u Rijeci, te bi tužiteljica ostvarenje svojih prava trebala moći ostvarivati pred Općinskim sudom u Rijeci, a ne kako to tuženica neosnovano predlaže pred sudom u mjestu sjedišta kreditora budući da je takva ugovorna odredba nepoštena ugovorna odredba na koju tužitelj nije mogao utjecati.

6. Vezano uz tuženikov prigovor zastare potraživanja, ističe se kako je prema stavu Vrhovnog suda RH izraženom u revizijskoj presudi br. Rev-2245/17 zastara kompletnog potraživanja tužiteljice koje se temelji na povratu preplaćenih tečajnih razlika teče od dana donošenja pravomoćne presude u kolektivnoj tužbi, odnosno od 14.06.2018. godine uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina. Dakle, tužiteljevo potraživanje za tečajne razlike bi zastarjelo, u slučaju nepodnošenja ove tužbe u roku od 5 godine od 14.06.2018., a budući je tužba podnesena 01.09.2022.g, to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

7. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da su između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu, koriste nepoštenu ugovornu odredbu, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

8. Nije sporno niti da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 7. travnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu, ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF.

9. U članku 87. stavak 1. Zakona o zaštititi potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu - ZZP), propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema članku 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

10. Uvidom u odredbu članka 1. i članka 7. predmetnog ugovora utvrđeno je da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tuženica kao kreditor daje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 22.110,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dok je uvidom u članak 2. predmetnog ugovora, utvrđeno da se također radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata, promjenjiva, u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, ovdje tuženika, a koje odredbe su nerazumljive i nedorečene. Isto tako uvidom u odredbu članka 9. predmetnog ugovora utvrđeno je da se također radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju se opći akti kreditora, kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora, da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom, koja odredba je također nerazumljiva i nedorečena a tim više što se u istoj određeno da tuženik izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, budući da navedena odredba na sadrži pojašnjenja o načinu na koji je tužitelj upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom. Iz navedene odredbe, također proizlazi da su stranke ugovorile da na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju se opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa s svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.

11. Sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22, 156/22), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih akata kreditora koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

12. Tužiteljica iskazuje da je 2007. kupila auto i platila pola cijene u gotovini, a pola je bio poček od godinu dana. Stoga da je u Zagrebačkoj banci čiji je klijent otkada je počela raditi podigla nenamjenski kredit radi podmirenja druge polovice kupoprodajne cijene za auto koji je bio za njezine osobne potrebe. Nju da je djelatnica banke uputila u pravcu da podigne kredit u CHF zbog povoljnije kamatne stope i stabilne valute jer komparacijom kredita u EUR i CHF je rata u CHF bila nešto povoljnija. Ona da joj je vjerovala jer je govorila da CHF je duže vrijeme stabilan. Međutim vrlo brzo da joj je rata počela znakovito rasti. Kredit da je otplatila u cijelosti, a što se tiče ulazne naknade i osiguranja, ne sjeća se točno iznosa, ali taj dio da joj je oduzet od kredita. Tužiteljici da je to ponuđeno i da je morala pristati jer nije bilo druge opcije, a bankarica da ju nije upozorila na dodatne rizike CHF u odnosu na EUR.

13. Stoga tuženica nije dokazala da je tužiteljicu upoznala s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, a nije niti dokazala da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorila na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice to ne proizlazi. Okolnost da je u zahtjevu za kredit navedeno "valutna klauzula EUR, CHF, USD, kunski kredit" i da je na istom označeno mjesto za valutnu klauzulu CHF, po ocjeni ovoga suda nije odlučna iz razloga što je i kraj odabira tužiteljice za kredit u CHF tuženica bila dužan objasniti tužiteljici sve rizike valutne klauzule, pa da tužiteljica kao potrošač zna da se njezin mjesečni anuitet može značajno povećati. U tom slučaju tužiteljica bi jasno mogla odabrati koju vrstu kreditiranja želi i da li uopće želi obzirom na sve rizike promjene tečaja i promjene kamatne stope. Tuženici su, kao novčarskoj instituciji, ovi rizici bili i te kako poznati pa je potrošaču bila dužna sve ovo objasniti da bi tužiteljica mogla odlučiti na koji način će kupiti vozilo, odnosno da li će ga uopće kupiti za svoje potrebe.

14. Tuženica je bila dužna tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženica očito učinio nije učinila, pa je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena.

15. Odredba članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na šteti potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. U odnosu na navode tuženice o osnovanosti naplate jednokratne ulazne naknade ističe se da odredba čl. 1021. ZOO-a propisuje da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Tom je odredbom definirano što je tuženica ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu, od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženica nije imala zakonskog uporišta od tužiteljice naplatiti nikakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što dovodi do toga da je takva ugovorna odredba, protivna odredbi čl. 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima, ništetna ugovorna odredba. Pored toga navedena ugovorna odredba nije jasna ni razumljiva jer nije zapravo jasno kakve to stvarne troškove je imao tuženik/banka prilikom obrade kredita, budući da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike u tu svrhu. Dakle, tuženica nije imala nikakvih stvarnih troškova obrade kreditnog zahtjeva tužitelja, niti je imala zakonsko uporište za naplatu jednokratne naknade obrade kredita temeljem ugovora o kreditu.

17. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženice bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

18. U članku 1111. stavak 1. ZOO propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je u članku 1115. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Iz nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića proizlazi da:

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 3.792,80 € .

- na dan 20.11.2008. naplaćena je naknada za obradu kredita u iznosu od 137,23 €.

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, te na istome utemeljio svoju odluku, s time da tužiteljica nije imala primjedbi, dok je tuženica ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka već i dalje osporava osnovu potraživanja. Slijedom navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci ove presude.

21. Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a, te je tužiteljici priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR, sastav podnesaka od 28. studenog 2022., 7. veljače 2024. i 11. veljače 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR, pristup ročištima 6. veljače 2024. i 27. ožujka 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR, sve uz pripadajući PDV od 25 % u iznosu od 300,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 42,89 EUR, tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 1942,89 EUR.

U Rijeci, 11. travnja 2025.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istih.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika