REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-1090/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ZĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, [adresa], OIB: 51401063283, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 11. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.332,00 EUR neto na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem: IBAN [broj bankovnog računa], u skladu sa izričitim ovlaštenjem i nalogom tužiteljice za razdoblje od 01.08.2018.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 18,00 EUR teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.375,00 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1.U tužbi predanoj ovo sudu dana 16. kolovoza 2023. godine tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre u jedinici intenzivne skrbi na Klinici za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje. Navodi se da tužiteljica ima prebivalište na adresi [adresa], a koje mjesto da je udaljeno od mjesta rada u [adresa],85 km. Istaknuto je da tužitelj ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru jer da je odredbom čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), te čl.65.st.11.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Također je navedeno da je odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), a koji da se primjenjivao od 01.12.2017.g. do 30.04.2022.g., propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatiti u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Nadalje je navedeno da je odredbom iz članka 65.st.14.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) koji se primjenjuje od 01.05.2022.g. prethodno navedena naknada povećana na iznos od 1,35 kuna po prijeđenom kilometru. Istaknuto je da obzirom na radno vrijeme tužiteljice i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužiteljici svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega da tužiteljica ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice iz razloga što da tužiteljica kada radi noću, vikendom ili praznikom uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Tužiteljica napominje da je notorna činjenica kako u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovna linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19 pa da je tužiteljica prisiljena koristiti osobni automobil, te sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenom kilometru. Navodi se da je tuženik pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza te je istaknuto u tom pogledu da je je odredbom članka odredbom čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), te čl.65.st.21.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g. propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. U tom smislu se navodi da sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru se mogu umanjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije uzastopce u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Ističe se da je tuženik protivno svih citiranim odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa da tužiteljica predmetnom tužbom potražuje razliku između onog što joj je plaćeno i onog što joj je trebalo biti plaćeno sukladno citiranim odredbama TKU-a smatrajući da ima pravo na isplatu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Tužiteljica je po nalogu ovog suda konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 10.09.2024.godine na način da ista na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.08.2018.godine do 30.09.2024.godine potražuje iznos od 1.332,00 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Na ročištu od 07.ožujka 2025.godine punomoćnica je dopunila tužbeni zahtjev na način da je dopunila točku I/ tužbenog zahtjeva tako da ista glasi:''Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.332,00 neto na račun punomoćnika tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN [broj bankovnog računa] u skladu s izričitim ovlaštenjem i nalogom tužiteljice za razdoblje od 01.08.2018.godine do 30.09.2024.godine dok u preostalom dijelu točke I/ je istaknuto da obzirom na zakonsku zateznu kamatu nema promjena.

2. Tuženik je početno u odgovoru na tužbu (list 15-16 spisa) osporavao osnov i visinu predmetnog potraživanja, dok je isti podneskom od 25.09.2024.godine (list 33-35 spisa) istakao protivljenje točki II/ tužbenog zahtjeva smatrajući da time što tužiteljica potražuje da se parnični trošak isplati umjesto tužitelju direktno na račun odvjetnika/punomoćnika tužitelja da je izvršena preinaka tužbe, te tuženik ističe da se protivi navedenoj preinaci. Također je navedeno da ukoliko sud dosudi tužiteljici parnični trošak na navedeni način da se otvara mogućnost izigravanja tužiteljevih vjerovnika, te da postavljanje takvog tužbenog zahtjeva tužitelj želi provesti cesiju (ustup tražbine). Naposljetku, tuženik je u podnesku od 28.11.2024.godine (list 44-45 spisa) naveo kao i na ročištu od 03.12.2024.godine da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kako je postavljena podneskom tužiteljice od 10.rujna 2024.godine, ali da i nadalje osporava osnov tužbenog zahtjeva i to da tužiteljica nema javni prijevoz organiziran sukladno odredbama KU-a da bi sa istim stigla na posao. Također i u podnesku od 28.11.2024.godine iz istih razlog kao i u podnesku od 25.09.2024.godine tuženik ističe protivljenje da se parnični trošak isplati umjesto tužiteljici direktno na račun odvjetnika/punomoćnika tužitelja na navedeni način.

3. Tijekom postupka sud izveo dokaze pregledom podataka HAK-a (list 4 spisa); obračunske liste plaće tužiteljice za rujan 2019.godine (list 5 spisa); Tarifnih zona poduzeća Promet d.o.o. Split (list 8 spisa); cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog Tarifnog sustava (list 9 spisa); cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata (list 10 spisa); obavijesti Prometa Split d.o.o. (list 11 spisa). Sudu su dostavljeni i primjerci sudske prakse. U dokazne svrhe je izveden i dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu glavne rasprave od 07. ožujka 2025. godine. Sud je na ročištu od 03. prosinca 2024. godine odustao od izvođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem kao suvišnim budući tuženik ne osporava visinu potraživanja kako je postavljena u podnesku tužitelja od 10. rujna 2024. godine.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan.

5. Među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica u utuženom razdoblju od 01.08.2018.godine do 30.09.2024.godine imala prebivalište na adresi [adresa], kao i da je mjesto prebivališta tužiteljice udaljeno od mjesta rada 13,85 km. Također među strankama nije sporna ni visina potraživanja iz uređenog tužbenog zahtjeva tužitelja od 10.rujna 2024.godine, a zbog čega je ovaj sud na ročištu od 03.12.2024.godine odustao od izvođenja dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

6. Ono što je sporno je pravni osnov potraživanja budući tuženik osporava činjenicu da tužiteljica nema javni prijevoz organiziran sukladno odredbama KU-a da bi s istim stigla na posao. Tužiteljica je na ročištu od 07.ožujka 2025.godine potvrdila ovom sudu u svom iskazu da je opunomoćila Martinu Radić Šunjić odvjetnicu u Splitu da je zastupa u predmetnoj pravnoj stvari, te da je istu opunomoćila prije pokretanja predmetnog postupka.

7. Iz pregledanih podataka HAK-a (list 4 spisa) proizlazi da je udaljenost od mjesta prebivališta tužiteljice na adresi [adresa] u [adresa] mjesta rada tužiteljice kod tuženika na adresi [adresa],85 km.

8. Iz pregledane obračunske liste plaće tužiteljice za rujan 2019.godine (list 5 spisa) proizlazi da je tužiteljici tuženik isplaćivao naknadu troškova prijevoza u visini mjesečne karte.

9. Iz iskaza saslušane tužiteljice ZĐ (list 48-51 spisa) proizlazi da tužiteljica navodi da je točno da je ista kod tuženika u utuženom periodu bila zaposlena na radnom mjestu medicinske sestre u jedinici intenzivne skrbi na Klinici za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje, a da ista tu radi do danas, te navodi da je postojao autobusni prijevoz na ovoj relaciji, ali da to nije bilo usklađeno s mogućnošću njenog dolaska na radno mjesto budući je autobus. prijevoz na toj relaciji postojao za vožnju 4 puta dnevno međutim da je ona trebala ujutro prije radnog vremena ukoliko će koristiti javni prijevoz doći sat i pol vremena prije na stanicu, a iz noćne smjene da bi čekala do 9:00 ujutro autobusni prijevoz pa da se iz tog razloga nije mogla koristiti javnim prijevozom, već da je za cijelo vrijeme utuženog razdoblja koristila prijevoz osobnim automobilom do radnog mjesta .Ista navodi da je i u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. u vrijeme pandemije corona virusa vrlo rijetko postojao javni prijevoz, a nedjeljom da uopće nije bilo javnog prijevoza te je ona i u tom periodu koristila osobni automobil. Tužiteljica je potvrdila činjenicu da je opunomoćila Martinu Radić Šunjić odvjetnicu u Splitu da je zastupa u predmetnoj pravnoj stvari i to prije pokretanja ovog postupka, te da je opunomoćila da na njen poslovni račun za nju primi parnični trošak kao i glavnicu i kamatu u ovom postupku. Tužiteljica je istakla da potražuje sve što je po zakonu pripada, te da prima troškove prijevoza od KBC Split od dana svog zaposlenja. Tužiteljica ujedno navodi da je njoj poslodavac plaćao minimum troškova prijevoza u utuženom razdoblju na navedenoj relaciji budući da joj je plaćao te troškove po cijeni mjesečne karte za I. zonu, a da joj je troškove prijevoza trebao plaćati za III. zonu, jer da joj je plaćano kao kolegicama koje žive u [adresa], a ona da živi u [adresa]. Također tužiteljica je u iskazu potvrdila činjenicu da postoji javni prijevoz na relaciji od njenog prebivališta do KBC Split, ali da taj prijevoz nije adekvatan. Tužiteljica je ujedno navela da je za vrijeme lock downa cijelo vrijeme dolazila na rad u KBC Split.

10. Temeljem odredbe članka 66.stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020- u daljnjem tekstu TKU-a), a koji je bio na snazi od 01.12.2017.godine do 30.04.2022.godine je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Nadalje je propisano odredbom članka 66.stavka 8. navedenog TKU-a da pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Također je temeljem odredbe članka 66.stavka 9. navedenog TKU-a propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Temeljem odredbe članka 66.stavka 10. navedenog TKU-a je propisano da u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg zaposlenik ne koristi, zaposlenik će ostvariti pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Također je odredbom članka 66.stavka 11. navedenog TKU-a propisano da navedeno da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Temeljem odredbe članka 66. stavka 16. navedenog TKU-a je propisano da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, dok temeljem odredbe članka 66.stavka 17. TKU-a je propisano da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Odredbama članka 65.stavka 1, 8., 9., 10., 11, TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/2022, 127/2022), a koji se primjenjuje počevši od 01.05.2022.godine je podjednako propisano kao i odredbama članka 66.stavka 8., 9.10. i 11 TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020). Temeljem odredbe članka 65.stavka 14. TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/22, 127/22), a koji se primjenjuje od 01.05.2022.godine je propisano da ako je od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru.

11. Iz svih provedenih dokaza u ovom postupku, a posebice iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da je javni prijevoz za dolazak tužiteljice na posao i povratak s posla postojao, ali isti nije bio vremenski po rasporedu autobusnih linija adekvatan za dolazak tužiteljice na radno mjesto i odlazak iste sa radnog mjesta. Naime, tužiteljica je u iskazu istakla da je postojao autobusni prijevoz na ovoj relaciji, ali da to nije bilo usklađeno s mogućnošću njenog dolaska na radno mjesto budući je autobusni prijevoz na relaciji od mjesta njenog prebivališta u [adresa] do mjesta rada kod tuženika u Spinčićevoj 1 u Splitu postojao za vožnju 4 puta dnevno međutim da je ona trebala ujutro prije radnog vremena ukoliko će koristiti javni prijevoz doći sat i pol vremena prije na stanicu, a iz noćne smjene da ukoliko želi koristiti javni prijevoz da bi u tom smislu morala do 9:00 ujutro čekati autobusni prijevoz pa da se iz tog razloga nije mogla koristiti javnim prijevozom, a iz kojeg razloga da se i koristila osobnim automobilom do radnog mjesta .Ista navodi da je i u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. u vrijeme pandemije corona virusa vrlo rijetko postojao javni prijevoz, a da nedjeljom da uopće nije bilo javnog prijevoza pa se ni u navedenom razdoblju nije bilo moguće koristiti javnim prijevozom za dolazak na radno mjesto. Budući je temeljem odredbe članka 66.stavka 9. navedenog TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), a što je identično odredbi članka 65.stavka 9. TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/22, 127/22) propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta, a iz iskaza saslušane tužiteljice je razvidno da ista za cijelo utuženo razdoblje nije imala adekvatan javni prijevoz koji bi joj mogao osigurati redoviti dolazak na posao i povratak s posla budući je ista ujutro ukoliko želi doći javnim prijevozom do mjesta rada kod tuženika da bi stigla na posao u jutarnjoj smjeni iz mjesta prebivališta u [adresa] morala doći sat i po vremena prije na stanicu, a prema podacima HAK-a (list 4 spisa) istoj prebivalište od mjesta rada udaljeno 13,85 km, , a iz iskaza iste proizlazi da kad joj završava noćna smjena ukoliko želi koristiti javni prijevoz da bi u tom smislu morala do 9:00 ujutro čekati autobusni prijevoz na stanici tad je jasno da se ne može u navedenom smislu smatrati da tužiteljica nije imala adekvatan javni prijevoz koji bi joj omogućio redoviti dolazak i odlazak sa posla računajući od mjesta njenog prebivališta do mjesta rada. Tužiteljica za dolazak i odlazak sa posla, a obzirom da joj je prebivalište od mjesta rada udaljeno 13,85 km je trebala dnevno javnim prijevozom prijeći 27,7 km, a vezano za dolazak na posao i odlazak sa posla, a obzirom da iz iskaza iste proizlazi da je javni prijevoz bio osiguran u smislu autobusnih linija samo 4 puta dnevno tad je jasno da obzirom na smjenski rad tužiteljice i udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od mjesta rada nije bilo adekvatnog javnog prijevoza za dolazak tužiteljice na radno mjesto i odlazak s radnog mjesta, a iz kojih razloga je tužiteljica i koristila osobni automobil. Nadalje, za trajanje pandemije Corona virusa u periodu 21.03.2020. do 11.05.2020., a proizlazi da nije bilo adekvatno organiziranog javnog prijevoza i da je u tom periodu javni prijevoz postojao rijetko, pa da tužiteljica nije mogla redovito dolaziti na posao i odlaziti s posla kući ni u tom periodu javnim prijevozom. Iz navedenih razloga je tužiteljica u utuženom razdoblju koristila osobno vozilo kako bi mogla redovito dolaziti na vrijeme na posao i kako bi se mogla s posla vratiti kući pa tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza prema prijeđenom kilometru. Pored navedenog proizlazi iz iskaza saslušane tužiteljice, da je tuženik tužiteljici za dane dolaska na posao nadoknađivao samo minimalne troškove prijevoza jer joj je plaćao troškove prijevoza po cijeni mjesečne karte za I zonu, a obzirom na mjesto prebivališta da je istoj trebao plaćati troškove prijevoza za III zonu budući ista živi u [adresa], a čime je tužiteljici naknađen samo dio troškova prijevoza tim više što na relaciji od tužiteljičinog mjesta prebivališta do mjesta rada kod tuženika nije bilo adekvatnog javnog prijevoza koji bi omogućavao da tužiteljica ne čeka dugo na prijevoz i dođe na vrijeme na posao te se vrati sa posla do mjesta prebivališta., a prema čl. 66. st. 1. TKU/17, odnosno 65. st. 1. TKU/22, zaposlenik ima pravo na naknadu prijevoza ako je udaljenost od njegovog prebivališta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

12. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je isti prihvaćen kao osnovan, tim više što tuženik niti ne osporava visinu predmetnog potraživanja iz podneska tužiteljice od 10.09.2024.godine, a radi čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 10.09.2024.godine za isplatu manje isplaćene naknade prijevoza u ukupnom iznosu od 1.332,00 Eur-a u cijelosti kao osnovan, a koja se neisplaćena razlika troškova prijevoza potražuje s osnove prijeđenih kilometara osobnim vozilom.

13. Na dosuđeni ukupni iznos tužiteljici s osnova manje neisplaćenih troškova prijevoza u iznosu od 1.332,00 Kuna tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO)koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15- og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR). Navedena zakonska zatezna kamata obračunava do 31.12.2022.godine sukladno odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015), a od 01.01.2023.godine do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22). Budući zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koje su sadržane u dosuđenom bruto iznosu zatražene razlike naknade plaće do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, sve sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13) i čl. 61. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13) tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnice potraživanja od 1.332,00 Eur-a izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a kako je i odlučeno u točki I/ izreke ove presude. Tužiteljica je na ročištu od 07.03.2025.godine dopunila tužbeni zahtjev na način da ista potražuje i da se i glavnica na ime manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.332,00 neto isplati na račun punomoćnice tužiteljice. Obzirom da iz pregledane punomoći (list 7 spisa) proizlazi da je tužiteljica ovlastila punomoćnicu Martinu Radić Šunjić odvjetnicu u Splitu da za istu prima novac i novčane vrijednosti i o tome izdaje potvrde, a ista je i na ročištu od 07.03.2025.godine izjavila da je opunomoćila da za nju na svoj račun može primiti i glavnicu i kamatu u navedenom smislu dosuđeni iznos glavnice potraživanja u iznosu od 1.332,00 neto je ovaj sud dosudio na račun punomoćnika tužiteljice Martine Radić Šunjić, budući vezano za način primanja novčanih primitaka pa i glavnice potraživanja ukoliko je stranka za to opunomoćila odvjetnika ne postoji nikakvo ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a kako je i odlučeno u točki I/ izreke presude.

14. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici istoj sukladno odredbi članka 154.stavka 1. ZPP-a pripadaju u cijelosti parnični troškovi. U navedenom smislu tužiteljicu kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''NN'' 138/23) pripadaju trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 09.09.2024.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 04.11.2024.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 03.11.2024.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 07.03.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova; a što ukupno iznosi 550 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 1.100,00 Eur-a te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 275,00 Eur-a ukupno iznosi 1.375,00 Eur-a, a koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbi o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

15. Neosnovan je prigovor tuženika iz podneska tuženika od 28.11.2024.godine a u kojem se prigovoru tuženik protivi da trošak umjesto direktno tužiteljici isplati na račun odvjetnice/punomoćnice tužiteljice smatrajući da je riječ o preinaci tužbe. Prvenstveno je potrebno istaći da zahtjev tužiteljice za isplatom parničnog troška na račun punomoćnice tužiteljice ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva budući je sukladno odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći dok parnični trošak sukladno onome što je propisano odredbom članka 151.stavka 1. ZPP-a ne predstavlja tužbeni zahtjev već nastali izdatak učinjen u tijeku ili u povodu postupka. Sud odlučuje sukladno odredbi članka 164.stavka 1. ZPP-a o tome da li i u kojem iznosu stranku pripada zatraženi parnični trošak i to na određeni zahtjev stranke u zavisnosti od uspjeha u parnici. U tom smislu stranka postavlja zahtjev za isplatu troška, a sud odlučuje o visini parničnog troška koji stranku pripada pa u tom smislu izmjena potraživanja načina plaćanja u zahtjevu za isplatu parničnog troška ne predstavlja u pravnom smislu ni preinaku tužbe ni ustup (cesiju) tražbine od strane tužiteljice na njenu odvjetnicu slijedom čega je prigovor preinake tužbe od strane tuženika, a vezano za parnični trošak u cijelosti neosnovan. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tužiteljica izdala punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći navedena odvjetnica, između ostalog, "ovlaštena primiti novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužiteljice „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, i tim više, što je tužiteljica na ročištu od 07.03.2025. izjavila da je odvjetnicu Martini Radić Šunjić ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun, te je sud u tom smislu odlučio kao u izreci presude pod točkom II/, odnosno da je dužan tuženik troškove postupka isplatiti tužiteljici na račun njene punomoćnice.

16. Radi svega navedenog, ocjenom svih dokaza u ovom postupku, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

U Splitu, 11. travnja 2025.

Sudac

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

1/ tužiteljici-po punomoćnici

2/ tuženiku