Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Petrinji

Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12

Poslovni broj: P-478/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužiteljice NF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnicima iz OD Mađarić&Lui, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 4. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, te punomoćnice tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

l Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 158-50-6886480, sklopljenog između tužiteljice NF i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. dana 29. listopada 2015., sadržana u čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: 3.1. Naknada za obradu kredita: 1,60 % (jedan zarez šezdeset posto) od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 HRK (jednatisuća kuna), jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici NF iznos od 132,72 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 29. listopada 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici NF trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 11. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 26,54 eura zahtjev tužiteljice odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica NF je podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je navela kako je s tuženikom dana 29. listopada 2015. u Sisku sklopila Ugovor o kreditu broj: 158- 50-6886480 na iznos od 132.606,00 HRK. Navedenim ugovorom tužiteljici je odobren nenamjenski kredit s rokom otplate od 120 mjeseci (10 godina), a koji će se vršiti plaćanjem 120 jednakih mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu na „plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu od 1,60 % (jedan zarez šezdeset posto) od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 HRK (jednatisuća kuna), jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita“, bez da joj je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,60 % od iznosa odobrenog kredita uz gornji limit od 1.000,00 HRK, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je dana 29. listopada 2015. za iznos od 132,72 EUR/1.000,00 HRK s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Pritom tužiteljica ističe da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo u t. 4. ove Tužbe. Slijedom svega ranije navedenog, tužiteljica podnosi ovu tužbu i predlaže naslovnom sudu da udovolji njenom tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je naveo kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 29.10.2015. zaključili Ugovor o kreditu broj 158-50- 6886480 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita od 132.606,00 HRK. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA 1,60 % od iznosa kredita, maksimalno 1,000.00 HRK, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da su pojašnjene sporne odredbe Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao spornim odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 07.12.2023. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora, svojevoljno isti potpisao, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na ročištu dana 24. listopada 2024. tuženik je istaknuo kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 5-10 spisa), otplatni plan (str. 11-14 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice NF (str. 92 spisa).

5. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužiteljice (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka Sud je saslušao tužiteljicu koja je navela u svom iskazu kako je 2015. godine došla u banku čiji je bila klijent tada budući je trebala kredit radi dovršetka radova na kući. Kuća je ostala nedovršena, a u međuvremenu je suprug umro. U banci su joj odobrili traženi kredit i bila je sretna da je mogla dobiti traženi iznos, misli da se radilo o 10.000,00 eura. Radi se o gotovinskom kreditu koji je otplatila. Ne zna kolika naknada joj je naplaćena, a ista je naplaćena iz iznosa dobivenog kredita. Nije pitala u banci da li je moguće da se ne naplaćuje naknada za obradu kredita ili da ona bude manja jer nije niti znala da se to u banci može tražiti već je pristala na ono što su joj ponudili. Nije znala da se s bankom može uopće pregovarati pa nije pitala za promjenu bilo koje odredbe ugovora.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 29. listopada 2015. (dalje: Ugovor), broj ugovora 158-50-6886480, koji je sklopljen između tužiteljice NF kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita u HRK 132.606,00 (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u HRK, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 120 mjeseci (čl. 4. Ugovora). U čl. 3. Ugovora navedena je naknada za obradu kredita od 1,60 % od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 HRK, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti. Ovdje Sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužiteljica ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužiteljice zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju.

8. Između stranaka nije sporno da je naknada za obradu kredita iz čl. 3. utuženog Ugovora o kreditu iznosila 1.000,00 kuna koji iznos je tužiteljici naplaćen prilikom isplate kredita dana 29. listopada 2015., a kako to proizlazi i iz otplatnog plana.

9. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je tužiteljica u konkretnom pravnom poslu nastupala kao potrošač. Slijedom navedenog tužiteljica je, a u smislu čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, dalje: ZZP-a koji se u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju ušla u pravni odnos s tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac budući da je upravo kao banka nudio kredite, što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti), a radi osobnih potreba tužiteljice (dovršenja radova na kući). Dakle, tužiteljica je nastupala u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba (dakle ne kao trgovac) i to radi rješavanja stambenog pitanja za osobne odnosno obiteljske potrebe (dakle ne za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužiteljice, a suprotno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi, već protivno tome tužiteljica navodi da od strane banke nije upućena u mogućnostima utjecaja na odredbe samog ugovora o kreditu, a koji je tužiteljica i potpisala.

10. Odredbom čl. 49. st. 1. do 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je i iz same forme ugovora (prazne linije između redova), a osim toga i činjenice da se sam ugovor poziva (čl. 9. Ugovora) na opće akte same banke kao sastavne dijelove ugovora. Da je predmetni Ugovor tipski, ne osporava i sam tuženik u svome odgovoru na tužbu, a činjenicu da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju odredaba Ugovora, potvrđuje tužiteljica u svome iskazu.

11. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da joj nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu odredbu čl. 3. Ugovora, a niti na što je utrošen iznos naknade od 1,60 % od iznosa kredita kojeg je tužiteljica platila, nego su se pregovori sveli na podatak o iznosu kredita i trajanju otplate kredita te visini anuiteta, a tuženik, sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, nije dokazao suprotno.

14. Tuženik niti tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 3. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku.

15. Dakle, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je odredba čl. 3. Ugovora bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na sadržaj iste, da tužiteljica nije bila upoznata na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

16. Stoga, mišljenje je ovog suda da je odredba čl. 3. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 1,60 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita, nepoštena sukladno odredbama čl. 49. st. 1. do 4. ZZP-a, a stoga i ništetna temeljem odredbe čl. 55. st. 1. ZZP-a te čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), a na navedeni zaključak Suda nije od utjecaja činjenica što iznos naknade ugovorene odredbom čl. 3. Ugovora, iako nije ugovoren u nominalnom iznosu, sadrži jasne parametre temeljem kojih se utvrđuje visina iste (1,60% od iznosa kredita).

17. Iako je u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik imao pravo na ugovaranje nakade za obradu kreditnog zahtjeva prema odredbama Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/02 i 12/06), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ne znači da takva ugovorna odredba koja je unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, na sadržaj koje tužitelj nije imao utjecaja, ne može biti predmet preispitivanja poštenosti po čl. 52. ZZP-a.

18. Nadalje, naknada ugovorena odredbom čl. 3. Ugovora, po ocjeni ovog suda, nije predmet Ugovora, niti cijena ("glavni predmet ugovora", čl. 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.), pa stoga u konkretnom slučaju nema mjesta niti zaključku o nedopuštenosti ocjene je li odredba čl. 3. Ugovora nepoštena ugovorna odredba, sukladno odredbi čl. 52. ZZP-a.

19. Pod ugovornim odredbama koje su obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. treba razumjeti one odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga određuju kao takvog, te odredbe koje su akcesornog značaja ne mogu biti obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora”, a kako bi se utvrdilo je li odredba obuhvaćena pojmom „glavnog predmeta ugovora”, treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i pravni i činjenični kontekst.

20. U konkretnom se slučaju, naknada ugovorena odredbom čl. 3. Ugovora, unatoč tome što ulazi u ukupan trošak kredita za potrošača, ne može samo zbog toga smatrati bitnom činidbom, iz razloga što ista ne definira bit ugovora odnosno nije činidba koja ga određuje kao takvog te ugovor može opstati i bez nje, pa podliježe i testu poštenosti.

21. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

22. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužiteljici je dosuđen utuženi iznos od 132,72 eura, visina kojeg iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od 29. listopada 2015., sukladno zahtjevu tužiteljice te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a prema kojoj nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, također uzimajući u obzir da između stranaka nije sporno da je navedeni iznos tužitelju naplaćen 29. listopada 2015..

23. Nadalje, niti prigovor zastare tuženika nije osnovan. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u toč. I i II izreke ove presude.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti uspio u sporu tuženik joj je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima dana 24.10.2024. i 04.03.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. st.3.), za sastav podneska od 29.01.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. st.1.) i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,18 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljica za naknadu troškova valjalo odbiti.

U Petrinji, 11. travnja 2025.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljica NF, po punomoćnicima iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska

2.Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., po punomoćnicima iz OD Mađarić&Lui, iz Zagreba