Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1010/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CLZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Đorđe Malešević, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženika AUTOTRANSPORT d.d., Šibenik, Velimira Škorpika 6, OIB: 15635426147, kojeg zastupa punomoćnica CL, zaposlenica tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2229/2021 od 8. travnja 2024., 11. travnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2229/2021 od 8. travnja 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke odbačena je kao nedopuštena tužba podnesena u toj pravnoj stvari. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 183,16 eur.
2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Iz stanja spisa proizlazi:
- da je tužitelj, kao direktor tuženika u razdoblju rujan 2008. - listopad 2012. (tj. pokretanja stečajnog postupka nad tuženikom), u ime tuženika zatražio od Erste Card Club d.d. izdavanje Business/corporate kartice, i to na temelju Pristupnice za izdavanje navedene kartice od 4. studenog 2008., a za dugovanja po kojoj kartici je osobno jamčio,
- da je dugovanje na ime glavnice po navedenoj kartici za nepodmirene obveze do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom (16. listopada 2012., a koji postupak je zaključen 25. srpnja 2016.) ukupno iznosilo 200.110,53 kune uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, a na plaćanje kojeg iznosa izdavatelju predmetne kartice je ovdje tužitelj bio obvezan presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4826/14 od 20. studenog 2014., pravomoćnom od 6. listopada 2015.,
- da je po navedenoj pravomoćnoj presudi ovdje tužitelj izdavatelju predmetne kartice, putem prisilne naplate tijekom 2018. podmirio ukupni iznos od 89.342,20 kuna, a na temelju nagodbe sklopljene s istim 5. travnja 2018. daljnji iznos od 151,423,87 kuna, tj. sveukupno 240.766,07 kuna,
- da Erste Card Club d.d. nije prijavio predmetno potraživanje u stečajnom postupku vođenom nad ovdje tuženikom, niti je ovdje tužitelj u tom postupku stavio zahtjev da mu se osigura iznos što će ga platiti za dužnika, razmjerno iznosu koji bi mu pripao kao stečajnim vjerovnicima.
6. S obzirom na navedeno, prvostupanjski je sud zaključio da je u konkretnom slučaju tužitelj u pogledu predmetne, buduće tražbine trebao u stečajnom postupku nad tuženikom podnijeti zahtjev za njenim osiguranjem, pa da se tužitelju u nedostatku takvog zahtjeva, ne može priznati pravo na sudsku zaštitu u parnici.
7. Stoga prvostupanjski sud pozivom na članak 96. Stečajnog zakona („Narodne novine“ br. 44/96., 29/99., 129/00., 123/03., 82/06., 116/10., 25/12. i 133/12., dalje: SZ) u vezi s odredbom članka 76. stavka 2. SZ-a, donosi rješenje kojim se tužba odbacuje kao nedopuštena.
8. U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tužitelj, budući da je prvostupanjski sud iznio jasne, neproturječne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama u postupku, koji ne proturječe sadržaju stanja u spisu pa pobijano rješenje ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi moglo ispitati.
9. Naime, prema članku 96. SZ-a stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku, dok je odredbom članka 76. stavka 2. SZ-a propisano da solidarni dužnici i jamci mogu podnijeti zahtjev da im se osigura iznos što će ga platiti za dužnika razmjerno iznosu koji bi im pripao kao stečajnim vjerovnicima.
10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju podnošenje zahtjeva za osiguranje predmetne tražbine tužitelja u stečajnom postupku koji se vodio nad tuženikom bio uvjet za ostvarivanje prava na isplatu te tražbine u parnici te je pravilno utvrdio da tužitelj svoju tražbinu ne može ostvarivati u parničnom postupku pa je stoga njegova tužba nedopuštena.
11. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nije mogao prijaviti predmetnu tražbinu jer nije mogao znati da će biti obvezan na isplatu predmetnog potraživanja i u kojem iznosu. To stoga što je tužitelj, kao direktor tuženika, do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, a potpisivanjem pristupnice za izdavanje predmetne kartice, prihvatio odgovornost za sve troškove i dugovanja nastala njezinim korištenjem te ih se obvezao solidarno podmiriti izdavatelju te kartice, odnosno znao je da je jamac za predmetno dugovanje tuženika i kao takav solidarno obvezan za plaćanje istog. Tužitelj je kao direktor tuženika morao znati i da tuženik nije podmirio predmetnu tražbinu izdavatelju kartice pa je, s obzirom da je također znao da je u odnosu na predmetnu tražbinu solidarno odgovoran s tuženikom, mogao odmah nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom podnijeti zahtjev da mu se osigura iznos što će ga platiti za tuženika kao stečajnog dužnika i to razmjerno iznosu koji bi mu pripadao kao stečajnom vjerovniku.
12. Također, neosnovan je i navod tužitelja da mu u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom nije bila poznata visina predmetnog dugovanja za koje je jamčio, budući da mu je kao odgovornoj osobi tuženika, visina dugovanja svakako mogla biti poznata, posebno kao osobi ovlaštenoj za zastupanje tuženika do otvaranja stečajnog postupka nad istim.
13. Dalje, osnovano tužitelj u žalbi navodi kako je odredbom članka 76. stavka 2. SZ-a propisano samo pravo solidarnih dužnika i jamaca na osiguranje iznosa što će ga platiti za dužnika razmjerno iznosu koji bi im pripao kao stečajnim vjerovnicima, a ne i dužnost. Međutim, smislenim tumačenjem navedene odredbe u vezi s odredbom članka 96. SZ-a proizlazi da ukoliko solidarni dužnici i jamci ne podnesu takav zahtjev, neće imati mogućnost navedene tražbine kasnije potraživati u parničnom postupku. U konkretnom slučaju tužitelj nesporno nije u stečajnom postupku podnio zahtjev da mu se osigura iznos kojeg će platiti za tuženika, i to razmjerno iznosu koji bi pripao tužitelju kao stečajnom vjerovniku, stoga je njegova tužba nedopuštena. Takvo pravno stajalište iznio je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju poslovnog broja Pž-4555/2022 od 27. veljače 2023. te u rješenju poslovnog broja Pž-1901/2006 od 13. kolovoza 2009.
14. Odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke pobijanog rješenja temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a i relevantnih odredbi Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19. i 92/21.)
15. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, te odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
16. Tužitelj nije uspio sa žalbom, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan, pa je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
U Rijeci 11. travnja 2025.
Sutkinja
Branka Ježek Mjedenjak
