REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-2418/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnim odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel (P-DO- 180/2019), protiv tuženika ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivu Juričku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Juričko i partneri d.o.o. iz Splita, Ćiril-Metodova 38, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 6.ožujka 2025. u prisutnosti zakonske zastupnice tužitelja ŠIK, zamjenice u Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Radačića, odvjetnika u OD Juričko i partneri d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 11.travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se u cijelosti glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Proglašava se nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj: Ovr-1324/18 od 15. siječnja 2019.”

II. Odbija se u cijelosti podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Proglašava se nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj: Ovr-1324/18 od 15. siječnja 2019. u iznosu od 135.772,00 EUR.”

III. Nalaže se tužitelju da u roku 15 dana isplati tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 27.656,27 EUR (slovima: dvadeset sedam tisuća šest stotina pedeset šest eura dvadeset sedam centi).

Obrazloženje

1.Kod ovog suda zaprimljena je 23.travnja 2019. tužba u kojoj se navodi da je Općinski sud u Splitu donio rješenje o ovrsi posl. broj Ovr-1324/18 od 15. siječnja 2019. radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja (sada tuženika), a temeljem zaključka Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove klasa: UP/944-07/95-01/22, Ur. br. 2181-05-03-11-19/MM od 16. svibnja 2011. i to u iznosu od 259.299,46 EUR. Predmetno potraživanje tuženika prema tužitelju ne postoji jer je tužitelj izjavom o prijeboju od 13. srpnja 2011. izvršio prijeboj svoje tražbine prema tuženiku i to upravo s onim što tužitelj duguje tuženiku temeljem navedenog zaključka. Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja u ovršnom postupku, koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodio pod posl. br. Ovr- 2443/200 ishodio rješenje o ovrsi od 3. travnja 2002., kojim je na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu posl. br. K-49/99 od 21. prosinca 2000. određena ovrha protiv ovršenika pod 1. GI, pod 2. HI, pod 3. Vema d.o.o. Split pod 4. ŠI, ovdje tuženika, radi oduzimanja imovinske koristi stečene izvršenjem kaznenog djela. Točkom IV. citiranog rješenja o ovrsi određeno je da će se pljenidba i prodaja pokretnina provoditi do namirenja iznosa od 260.000 DEM protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan uplate, i tako ostvareni iznos prenijeti u korist Državnog proračuna. Tužitelj je zaključkom pozvan izvijestiti sud ustraje li u ovrsi po pravomoćnom rješenju od 3. travnja 2002. u odnosu na tuženika ŠI, u čemu je tužitelj ustrajao. No kako provedba ovrhe na pokretninama nije bila moguća, tužitelj je kao ovrhovoditelj u istom predmetu ishodio rješenje o ovrsi od 26. ožujka 2009. kojim je određena privremena pljenidba svih novčanih sredstava ŠI. Dana 31. srpnja 2009. Općinski sud u Splitu je u istom predmetu donio rješenje kojim na prijedlog ovrhovoditelja odredio ovrhu na računima ovršenikovih dužnika, protiv kojeg je tuženik ŠI kao ovršenik podnio žalbu, koja je rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br. Gžovr-878/09 od 29. prosinca 2009. prihvaćena i predmet vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga doneseno je rješenje posl.br. Ovr-2443/2001 od 27. travnja 2010., protiv kojega je tuženik ŠI ponovno podnio žalbu, koja je žalba odbijena kao neosnovana rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. broj Gžovr-911/2012 od 7. studenog 2012. Dakle, tijekom ovršnog postupka koji je trajao od 3. travnja 2002. do 9. lipnja 2014., kada je postupak obustavljen jer tužitelj nije imao pravni interes dalje voditi postupak s obzirom da je izjavom o prijeboju prestala obveza tužitelja na isplatu iznosa od 259.299,46 EUR/1.953.691,75 kn utvrđena pravomoćnim zaključkom Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove klasa: UP/I-944-07/9501/22, Ur br. 2181-05-03- 11-19/MM od 16. svibnja 2011. namireno potraživanje iznosa protuvrijednosti 260.000 DEM protuvrijednosti u kunama na ime oduzete imovinske koristi stečene izvršenjem kaznenog djela iz ovršnog postupka koji se vodio pod posl. brojem Ovr- 2443/2001. Izjava o prijeboju djeluje na način da se smatra da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se za to ispunile pretpostavke. S obzirom da su tužitelj i tuženik imali istovrsne, uzajamne i dospjele tražbine, to je obveza tužitelja prestala prijebojem radi čega se ukazuje nespornim da bi provedbom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Splitu br. Ovr-1324/2018 od 15. siječnja 2019. došlo do neosnovanog obogaćenja tuženika ŠI na štetu Državnog proračuna jer je njegovo potraživanje prestalo 13. srpnja 2011. izjavom o prijeboju.

1.1. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će proglasiti nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-1324/18 od 15. siječnja 2019.

1.2. Podneskom od 24.veljače 2020. tužitelj je istaknuo podredni tužbeni zahtjev kojim traži proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu posl.br. Ovr-1324/18 od 15. siječnja 2019. u iznosu od 135.772,00 EUR.

1.3. Podneskom od 6.ožujka 2025. tužitelj je uredio podredni tužbeni zahtjev na način da traži proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu posl.br. Ovr-1324/18 od 15. siječnja 2019. u iznosu od 132.935,89 EUR. Time je tužitelj djelomično povukao tužbu u tom dijelu za iznos od 2.836,11 EUR, kojem povlačenju se tuženik usprotivio, pa je o podrednom tužbenom zahtjevu potrebno odlučiti na način kako je postavljen podneskom od 24.veljače 2020.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, s prijedlogom da se tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka. Tuženik ističe da je između stranaka sporno da li je potraživanje tuženika kao odvjetnika koja je predmet ovršnog postupka posl.br.Ovr-1324/2018 prestalo prijebojem s potraživanjem tužitelja iz presude Županijskog suda u Splitu posl.br.K- 49/1999, pa je samim time sporna dopuštenost ovrhe određene u predmetu posl.br.Ovr-1324/2018. Prema tuženiku u konkretnom slučaju nije došlo do prijeboja temeljem izjave tužitelja od 13. srpnja 2011. jer je potraživanje tužitelja zastarjelo u trenutku kada je nastala tražbina tuženika kao odvjetnika. Potraživanje na koje se poziva tužitelj dospjelo je pravomoćnošću presude posl.br. K-49/1999 dana 16.ožujka 2001., a zastarjelo je 16.ožujka 2011. S druge strane, potraživanje tuženika prema tužitelju na temelju zaključka ureda državne uprave nastalo je 16.svibnja 2011., a dospjelo je 3.lipnja 2011., pa je tužitelj 26. srpnja 2011. izjavio prijeboj s tražbinom koja je zastarjela. Isto tako tuženik prigovara da predmetna potraživanja nisu istorodna iz razloga što se tražbina iz kaznene presude temelji na osobnoj tražbini prema tuženiku, a potraživanje tuženika koje se osporava nastalo je iz njegove odvjetničke djelatnosti zastupanja, da tom presudom uz glavnicu nisu dosuđene zatezne kamate, kao i da glase i na različite valute.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Izjave o prijeboju Općinskog državnog odvjetništva u Splitu broj O-DO-43/02 od 13. srpnja 2011., odgovora tuženika na izjavu o prijeboju od 26. srpnja 2011., spisa Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-1324/2018 i poslovni broj Ovr-2443/01.

4. Presudom ovog suda posl.br.P-1786/2019 od 3.prosinca 2020. odbijen je kao neosnovan glavni i podredni tužbeni zahtjev tužitelja (točka I. i II. izreke), te je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 19.450,53 EUR. Glavni tužbeni zahtjev odbijen je iz razloga što je tražbina tuženika višestruko veća od tražbine tužitelja, pa tužitelj ne može tražiti proglašenje nedopuštenosti cijele ovrhe. Podredni tužbeni zahtjev odbijen je iz razloga što tužitelj nije dostavio dokaze kako bi se utvrdila točna kunska protuvrijednost iznosa 260.000,00 DEM. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu.

5. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku posl.br. Gž-38/2021-3 od 22.svibnja 2024. prihvaćena je žalba tužitelja, ukinuta je pobijana presuda i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

6. U obrazloženju drugostupanjski sud ističe da je propušteno odlučiti o prigovoru zastare koji je istaknuo tuženik, a koji je bitan za donošenje pravilne odluke, jer tek ukoliko tražbina tužitelja nije zastarjela, potrebno je utvrditi ispunjenje uvjeta za prijeboj, a time i osnovanost i visinu zahtjeva tužitelja, jer samo zbog činjenice da tražbine nisu iste visine, prvostupanjski sud nije mogao odbiti glavni zahtjev, a jednako tako ni iz razloga koji su navedeni u obrazloženju odluke nije mogao odbiti ni sporedni zahtjev. Nadalje, tužitelj je dokazao postojanje tražbine prama tuženika samo s osnova glavnice, pa je u prijeboj mogao staviti samo glavnicu, ali ne i zatezne kamate, jer iste nisu dosuđene ovršnom ispravom posl.br. K-49/1999 nego isključivo glavnica od 260.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama, koju treba izraziti u valuti EUR koja je u upotrebi od 1. siječnja 2002. Za odlučivanje je relevantno kad su se tražbine srele i koliko na taj dan iznosi kunska protuvrijednost 260.000,00 DEM, a ne na dan pravomoćnosti kaznene presude kako to smatra prvostupanjski sud, jer je tada prijeboj nastao i to sve ako tražbine nisu zastarjele.

7. U nastavku postupka izveden je dokaz saslušanjem tuženika, te pregledom ovršnih predmeta ovog suda posl.br.Ovr-1324/2018 i Ovr-2443/2001.

8. Podneskom od 6.ožujka 2025. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev na način da traži proglašenje nedopuštenom ovrhe ovog suda posl.br. Ovr-1324/2018 od 15.siječnja 2019. u iznosu od 132.935,89 EUR.

9. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Podredni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

11. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu posl. br. Ovr-1324/18 od 15. siječnja 2019. u cijelosti (osnovni tužbeni zahtjev), odnosno u dijelu za iznos od 135.772,00 EUR (podredni tužbeni zahtjev).

12. Između parničnih stranaka sporno je da li je nastupila zastara tražbine tužitelja utvrđena pravomoćnom presudom donesenom u kaznenom postupku, a o čemu ovisi da li su ispunjeni uvjeti za prijeboj navedene tražbine sa tražbinom koju tuženik ima prema tužitelju.

13. Odredbom čl.233. st. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, nadalje: ZOO), propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

14. Odredbom čl.241. ZOO-a propisano je da se zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

15. Odredbom čl.242. st.1. i 2. ZOO-a smatra se da prekid zastare nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo, odnosno ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

16. Tužitelj se poziva na prijeboj iz čl. 195. ZOO-a prema kojem dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Odredbom čl. 196. ZOO-a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju, s tim da se nakon izjave o prijeboju smatra da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se za to ispunile pretpostavke.

17. U konkretnom slučaju radi se o građanskopravnom prijeboju, za koji nije dovoljno da postoje potraživanja obiju stranaka, već je potrebno da jedna strana da drugoj strani izjavu o prijeboju, u kojem slučaju obveze prestaju neovisno o tome da li je druga strana s tim suglasna, a sama izjava ima konstitutivni učinak za prestanak obveza. Kod ove vrste prijeboja, izjava o prijeboju se može dati prije i izvan parnice, ali tuženik izjavu o prijeboju može dati u tijeku parnice pred sudom, a u kojem slučaju sud mora utvrditi da li su postojali uvjeti za prijeboj. Kod ovakve vrste prijeboja, sud u izreci presude odlučuje samo o tužbenom zahtjevu, dok o potraživanju tuženika ne odlučuje, jer tuženik ionako smatra da je potraživanje u cijelosti ili djelomično prestalo prijebojem, te ne stavlja nikakav zahtjev u postupku. U slučaju da se utvrdi osnovani prigovor prebijanja, odbiti će se tužbeni zahtjev tužitelja, u cijelosti ili djelomično. Naime, ako je pak potraživanje tužitelja veće od potraživanja tuženika, odluka suda će sadržavati nalog tuženiku da tužitelju plati dio potraživanja koje nije prebijeno, odnosno nije prestalo prijebojem. U slučaju da bi potraživanje tuženika bilo veće od tužbenog zahtjeva, sud će samo odbiti tužbeni zahtjev, a neće nalagati tužitelju da plati tuženiku razliku koja postoji nakon prijeboja u korist tuženika, jer takvog zahtjeva u parnici niti nema. Dakle, odluka o građanskopravnom prijeboju ne ulazi u izreku presude, već se u obrazloženju navode razlozi o prihvaćanju ili ne prihvaćanju prigovora prebijanja, a isto ne stječe pravomoćnost i ne obvezuje stranke.

18. Pregledom ovršnog predmeta ovog suda poslovni broj Ovr-1324/2018 utvrđeno je:

- da je u tom predmetu zaprimljen prijedlog za ovrhu 14. svibnja 2018. u ovršnoj stvari ovrhovoditelja ŠI, ovdje tuženika, protiv ovršenika Republike Hrvatske, ovdje tužitelja, radi određivanja ovrhe pljenidbom novčanih sredstava ovršenika po računima u svim bankama i to na temelju ovršne isprave-pravomoćnog i ovršnog zaključka Ureda državne uprave u Splitsko -dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko pravne poslove, Klasa: UP-I-944-07/95-01/22 od 16. svibnja 2011., radi isplate odvjetničkog troška iznosa od 259.299,46 EUR/1.953.691,75 kn sa zateznom kamatom od 4. lipnja 2011. do isplate,

- da je 15. siječnja 2019. doneseno rješenje o ovrsi kojim je prihvaćen prijedlog za ovrhu, određena je predložena ovrha i ovrhovoditelju je priznat trošak od 3.904,71 EUR/ 29.420,00 kn,

- da je 6. ožujka 2019. ovršenik RH izjavio žalbu navodeći da je izjavom o prijeboju od 13. srpnja 2011. ovršenik izvršio prijeboj svoje tražbine s onim što ovrhovoditelj od njega potražuje temeljem zaključka, radi čega je ovrhovoditeljeva tražbina prestala,

- da ovršenik u žalbi navodi da ima potraživanje prema ovrhovoditelju na temelju presude Županijskog suda u Splitu posl. br. K-49/1999 od 18. prosinca 2000., kojom je presuđeno da se od odvjetnika ŠI, ovrhovoditelja, oduzima iznos od 260.000,00 DEM, koji mu je isplatio okrivljenik GI, na ime dijela kupoprodajne cijene za nekretninu u Splitu, a koju je okrivljenik pranjem novca kupovao na ime svog oca EI,

- da je ovršenik u privitku žalbe dostavio izjavu o prijeboju, kao i presudu kaznenog suda na koju se poziva,

- da je u spis 5. ožujka 2019. zaprimljena obavijest Fine o vraćanju osnove za plaćanje iz razloga što nije dostavljen predujam naknade, nakon čega je ovrhovoditelj pozvan da uplati traženi predujam, čemu je isti i udovoljio 8. ožujka 2019.,

- da je 18. ožujka 2019. zaprimljen odgovor ovrhovoditelja na žalbu ovršenika u kojem je ovrhovoditelj istaknuo prigovor zastare prijeboja, te da ovršenik ne bi imao pravo vršiti prijeboj zateznih kamata,

- da je zaključkom od 19. ožujka 2019. upućen ovršenik da pokrene parnični postupak radi nedopuštenosti predmetne ovrhe, dakle ovaj parnični postupak,

- da je 27. ožujka 2019. ovršenik podnio prijedlog za odgodom ovrhe, kojem prijedlogu se ovrhovoditelj usprotivio, a ovršenik je izvijestio sud da je postupio po zaključku i dostavio je u privitku tužbu da je pokrenuo parnicu na koju je upućen.

19. Pregledom ovršnog predmeta ovog suda posl.br. Ovr-2443/2001 utvrđeno je:

-da je navedeni postupak pokrenut na prijedlog Županijskog suda u Splitu, posl. br. K-49/1999 od 5. prosinca 2001., kojim je ovom sudu dostavljena ovršna isprava- presuda tog suda posl. broj K-49/1999 od 21. prosinca 2000., zbog ovrhe u odnosu na odluku suda o oduzimanju imovinske koristi,

- da je rješenjem od 3. travnja 2022. na temelju naprijed navedene presude određena ovrha protiv ovršenika pod 1. GI, pod 2. HI, pod 3. Vema d.o.o. i pod 4. ŠI (ovdje tuženika), s tim da je u odnosu na ovršeniku pod 4. ŠI određena ovrha pljenidbom pokretnina radi naplate iznosa od 260.000,00 DEM,

-da je ovršenik pod 4. ŠI podnio žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi, te je rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-3140/2002 i Gž-287/2003 od 24. siječnja 2003. odbijena, između ostaloga, i žalba ovršenika ŠI i potvrđeno je pobijano rješenje o ovrsi,

-da je određena provedba ovrha na pokretninama ovršenika ŠI dana 16. veljače 2009., kojom prilikom nije zatečen oovršenik,

-da je 27. ožujka 2009. ovrhovoditelj predložio da se u odnosu na ovršenika pod 4. ŠI odredi privremena pljenidbu novčanih sredstava kod dvadeset (20) tamo pobliže određenih banaka, koji prijedlog je prihvaćen rješenjem od 23. ožujka 2009.,

-da je ovrhovoditelj podnio prijedlog radi pljenidbe novčanih sredstava ovršenika ŠI kod sedam banaka pobliže navedenih u prijedlogu, koja je određena rješenjem o ovrsi od 31. srpnja 2009., protiv kojeg je ovršenik ŠI izjavio žalbu,

-da je žalba ovršenika prihvaćena rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž Ovr-878/2009 od 29. prosinca 2009., u dijelu kojim je određena ovrha na računu Hrvatske poštanske banke,

-da je 9. travnja 2010. ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu određivanjem pljenidbe novčanih sredstava ovršenika ŠI koje ima na računu kod Hrvatske poštanske banke, koja ovrha je prihvaćena rješenjem o ovrsi od 27. travnja 2010.,

-da je ovršenik izjavio žalbu protiv navedenog rješenja, koju je Županijski sud u Splitu rješenjem posl. br. Gž Ovr-911/2012 od 7. studenog 2012. odbio kao neosnovanu,

-da je 25. srpnja 2013. zaprimljen podnesak ovrhovoditelja kojim obavještava sud da je rješenje od 27. travnja 2010. postalo pravomoćno 7. studenog 2012., zbog čega će ovrhovoditelj do 7. studenog 2013. na tražene okolnosti izvijestiti sud odnosno predložiti novo sredstvo ovrhe, s obzirom će se tek tog dana ispuniti uvjeti za eventualnu obustavu ovršnog postupka,

-da je ovršni postupak obustavljen rješenjem od 9. lipnja 2014. protiv ovršenika ŠI, iz razloga što ovršenik nema otvoren račun na kojem bi se trebala provesti ovrha, a ovrhovoditelj iako pozvan zaključkom na stavljanje daljnjih prijedloga, nije dostavio daljnje prijedloge na temelju kojih bi se mogla provesti ovrha.

20. Pregledom Izjave o prijeboju Općinskog državnog odvjetništva u Splitu broj O- DO-43/02 od 13. srpnja 2011. (list 4 spisa), proizlazi da je tužitelj izvijestio tuženika da u prijeboj stavlja tražbinu koju tužitelj ima prema tuženiku u iznosu od 260.000,00 DEM na temelju kaznene presude Županijskog suda u Splitu posl.br.K-49/99 od 21.prosinca 2000., ili iznos od 135.772,00 EUR uvećano za zatezne kamate u iznosu od 203.535,27 EUR, ili u ukupnom iznosu od 341.961,73 EUR. Navedenu tražbinu tužitelj da prebija s tražbinom koju tuženik ima prema tužitelju u iznosu od 259.299,46 EUR na temelju zaključka Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko pravne poslove, Klasa: UP-I-944-07/95-01/22 od 16. svibnja 2011.

21. Pregledom odgovora tuženika od 25.srpnja 2011., utvrđeno je da je tuženik odbacio navedenu izjavu o prijeboju jer se ne radi o istovrsnim tražbinama, kao i da specificirano potraživanje nije usklađeno s pravnim propisima.

22. Tuženik u svom iskazu navodi da je nakon primitka izjave tužitelja o prijeboju, tuženik dao odgovor 25. srpnja 2011. kojim je odbacio navedenu izjavu kao nezakonitu i neosnovanu, znajući da odvjetnički ured ne odgovara za bilo kakve dugove obrtnika, odnosno fizičke osobe, osim suprotno. No kako je tada Hrvatska bila u tranziciji, pa tako i njezino zakonodavstvo, na ovaj odgovor državno odvjetništvo se oglušilo, te su postavili prijedlog da se nastavi ovršni postupak i u tome bili uporni, što znači da ni sami nisu bili sigurni po pitanju takvog prijeboja. U svakom slučaju, nakon što su pozvani od suda da predlože drugačiji način ovrhe i sredstvo ovrhe, na isto su se oglušili, tako da je ovršni postupak krivnjom tužitelja obustavljen, pa se u tom smislu ima smatrati kao da nije bio pokrenut. U tom smislu, tuženiku odobreni i dosuđeni iznos kao odvjetniku, za poslove od povrata nekretnina, nije tužitelj mogao na bilo koji način prebijati, jer je je u tom vremenu prije samog rješenja državne uprave nastupila zastara.

23. Nakon ovako provedenog postupka, sud je nedvojbeno utvrdio da tuženik ima tražbinu prema tužitelju u iznosu od 259.299,46 EUR/1.953.691,75 kn na temelju ovršne isprave-zaključka Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko pravne poslove, Klasa: UP-I-944-07/95-01/22 od 16. svibnja 2011., te da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo protiv tužitelja kao ovršenika ovršni postupak radi prisilne naplate navedene tražbine, koji se vodi pred ovim sudom pod posl.br.Ovr-1324/2018. Tužitelj je kao ovršenik izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi posl.br.Ovr-1324/2018, u kojoj navodi da je tražbina tuženika ŠI prestala prijebojem s tražbinom koju tužitelj-ovršenik ima prema tužitelju-ovrhovoditelju na temelju presude Županijskog suda u Splitu posl. br. K-49/1999 od 18. prosinca 2000. u iznosu od 260.000,00 DEM. Zaključkom od 19.ožujka 2019. upućen je tužitelj kao ovršenik da pokrene parnični postupak radi nedopuštenosti predmetne ovrhe, dakle ovaj parnični postupak.

24. Nadalje, tužitelj ima tražbinu prema tuženiku u iznosu od 260.000,00 DEM na temelju ovršne isprave- presude Županijskog suda u Splitu posl. br. K-49/1999 od 5. prosinca 2001., kojom je naloženo da se tuženiku ŠI oduzima imovinska korist, a koja presuda je postala pravomoćna 16.svibnja 2001. Tužitelj je dostavio u spis izračun prema kojem na dan izjave o prijeboju 13.srpnja 2011. iznos od 260.000,00 DEM preračunat u valutu EUR daje iznos od 132.935,89 EUR, s kojim izračunom se tuženik suglasio.

25.Tužitelj je radi naplate svoje tražbine pokrenuo ovršni postupak kod ovog suda posl.br. Ovr-2443/2001, protiv više ovršenika, uključujući i tuženika ŠI kao ovršenika pod 4., te je rješenjem o ovrsi od 3. travnja 2022. određena ovrha, između ostalih, protiv ovršenika pod 4. ŠI (ovdje tuženika) pljenidbom pokretnina radi naplate iznosa od 260.000,00 DEM, koja odluka je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-3140/2002 i Gž-287/2003 od 24. siječnja 2003. odbijena. Tijekom ovršnog postupka ovrha na pokretninama ovršenika ŠI ostala je bezuspješna, pa je na prijedlog tužitelja kao ovrhovoditelja određena privremena pljenidba njegovih novčanih sredstava kod dvadeset (20) tamo pobliže određenih banaka, nakon čega je ovrhovoditelj stavio prijedlog za ovrhu na računima ovršenika ŠI otvorenim kod sedam banaka, koji je prihvaćen rješenjem o ovrsi od 31. srpnja 2009. Po žalbi ovršenika ŠI navedena ovrha je ukinuta u dijelu koji se odnosi na račun otvoren kod Hrvatske poštanske banke, pa je u ponovljenom postupku ovrha na tom računu određena rješenjem o ovrsi od 27. travnja 2010., koje je postalo pravomoćno. Podneskom od 25. srpnja 2013. tužitelj kao ovrhovoditelj obavještava sud da je rješenje od 27. travnja 2010. postalo pravomoćno 7. studenog 2012., zbog čega će ovrhovoditelj do 7. studenog 2013. na tražene okolnosti izvijestiti sud odnosno predložiti novo sredstvo ovrhe, s obzirom će se tek tog dana ispuniti uvjeti za eventualnu obustavu ovršnog postupka. Navedeni ovršni postupak obustavljen je rješenjem od 9. lipnja 2014. u odnosa na ovršenika ŠI (tuženika), iz razloga što ovršenik nema otvoren račun na kojem bi se trebala provesti ovrha, a ovrhovoditelj iako pozvan zaključkom na stavljanje daljnjih prijedloga, nije dostavio daljnje prijedloge na temelju kojih bi se mogla provesti ovrha. Tužitelj kao ovrhovoditelj nije izjavio žalbu protiv rješenja o obustavi.

26. Iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužiteljeva tražbina u iznosu od 260.000,00 DEM/132.935,89 EUR utvrđena pravomoćnom kaznenom presudom i da se na istu ima primijeniti zastarni rok od 10 godina sukladno čl.233.st.1.ZOO-a. Zastara je u konkretnom slučaju počela teći dan nakon pravomoćnosti navedene presude odnosno 17.svibnja 2001. jer je tužitelj kao vjerovnik imao pravo tek od tog dana zahtijevati ispunjenje svoje tražbine od tuženika sukladno čl.215.st.1.ZOO-a. U tom slučaju zastara tražbine tužitelja prema tuženiku nastupila bi 17.svibnja 2011.

27. Međutim, tužitelj je radi naplate tražbine 260.000,00 DEM/132.935,89 EUR pokrenuo ovršni postupak dana 5. prosinca 2001., a koji postupak je u odnosu na tuženika okončan na način da je obustavljena ovrha iz razloga što tužitelj ni u roku od godinu dana nije stavio daljnje prijedloge za provedbu ovrhe protiv tuženika kao ovršenika. U konkretnom slučaju činjenica da tužitelj kao ovrhovoditelj nije predložio nastavak ovršnog postupka niti je podnio žalbu na predmetno rješenje o obustavi ovrhe ukazuje na njegovu pasivnost i odustanak od radnji kojim je započeo ovršni postupak. Naime, tužitelj kao ovrhovoditelj je pozvan zaključkom od 3.srpnja 2013. da se očituje da li je namiren, te ukoliko nije da stavi daljnje prijedloge, sve u odnosu na tuženika kao ovršenika pod 4., uz upozorenje da će se u protivnom obustaviti ovršni postupak. Ali tužitelj nije stavio nikakva prijedlog za nastavkom ovršnog postupka, primjerice određivanjem ovrhe na novo predmetu ili sredstvu ovrhe, već se oglušio na navedeni poziv suda, te uz sve navedeno nije niti žalbom pobijao rješenje o obustavi ovrhe. Time je tužitelj kao ovrhovoditelj pokazao pasivnost, odnosno na konkludentan način odustanak od podnesenog prijedloga za ovrhu, pa ovaj sud smatra da prekid zastare izvršen podnošenjem prijedloga za ovrhu 5.prosinca 2001. nije ni nastupio, a ovakav pravni stav izražen je u više različitih drugostupanjskih odluka (npr. ŽS u Varaždinu, Gž-163/2020-2 od 15. listopada 2020.).

28. Dakle, zastara tražbine tužitelja nastupila je 17.svibnja 2011., odnosno prije nego što je tužitelj uputio tuženiku izjavu o prijeboju od 13.srpnja 2011., iz čega proizlazi da je tužitelj u prijeboj stavio zastarjelu tražbinu. Budući da je tuženik kao dužnik istaknuo prigovor zastare, nije došlo do nastanka prijeboja sukladno čl.198.st.2.ZOO- a, kako to tužitelj pogrešno smatra, uslijed čega su u cijelosti neosnovani glavni i podredni tužbeni zahtjev tužitelja. Radi svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I. i II.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, nadalje:ZPP-a). Tuženiku koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa) Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška, i vrijednosti predmeta spora od 135.772,00 za sljedeće radnje: za sastav odgovora tužbu 1 022 boda, za sastav obrazloženih podnesaka od 25.rujna 2024. i 5.ožujka 2025. po 1 022 boda za svaki podnesak (1 022x2), za zastupanje na ročištima na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima održanim 28.listopada 2019. i 29.lipnja 2020. po 1 022 boda za svako ročište (511x2), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 4.ožujka 2019., 19.listopada 2020., 22.listopada 2024., 21.siječnja 2025. i 6.ožujka 2025. po 1 022 za svako ročište (1 022x5), za sastav odgovora na žalbu-1 022 bodova, odnosno ukupno 10 220 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 20.440,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje ukupan iznos od 25.550,00 EUR. Na dosuđeni trošak tuženiku je priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 1.404,17 EUR (jer je tužitelj zakonom oslobođen plaćanja pristojbe) i trošak sudske pristojbe odgovora na žalbu u iznosu od 702,10 EUR, tako da je tuženiku priznat ukupan trošak u iznosu od 27.656,27 EUR. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III.

U Splitu, 11.travnja 2025.

Sutkinja:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.