Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21 000 Split

P-2736/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja UČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima Igoru Kalebiću i Jadranki Kalebić, odvjetnici u Splitu, protiv Zagrebačka Banka d.d., Paromlinska 2, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 4.ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 11.travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3214800402, kreditna partija: 7104371918 od 29.10.2008. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 50.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, u članku 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 7.616,45 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od datuma i na iznose kako slijedi:

– 01.01.2009. 9,74 €

– 01.02.2009. 15,59 €

– 01.03.2009. 18,55 €

– 01.04.2009. 11,53 €

– 01.05.2009. 10,52 €

– 01.09.2009. 0,41 €

– 01.12.2009. 1,50 €

– 01.01.2010. 10,26 €

– 01.02.2010. 19,47 €

– 01.03.2010. 17,05 €

– 01.04.2010. 32,58 €

– 01.05.2010. 28,58 €

– 01.06.2010. 36,38 €

– 01.07.2010. 80,34 €

– 01.08.2010. 70,34 €

– 01.09.2010. 107,87 €

– 01.10.2010. 88,07 €

– 01.11.2010. 73,19 €

– 01.12.2010. 118,47 €

– 01.01.2011. 146,46 €

– 01.02.2012. 207,88 €

– 01.03.2012. 208,27 €

– 01.04.2012. 200,13 €

– 01.05.2012. 203,43 €

– 01.06.2012. 208,29 €

– 01.07.2012. 203,05 €

– 01.08.2012. 203,50 €

– 01.09.2012. 198,67 €

– 01.10.2012. 189,73 €

– 01.11.2012. 200,63 €

– 01.12.2012. 204,59 €

– 01.01.2013. 203,01 €

– 01.02.2013. 187,09 €

– 01.03.2013. 198,12 €

– 01.04.2013. 200,65 €

– 01.05.2013. 195,69 €

– 01.06.2013. 181,02 €

– 01.07.2013. 171,91 €

– 01.08.2013. 179,99 €

– 01.09.2013. 185,55 €

– 01.10.2013. 199,76 €

– 01.11.2013. 191,94 €

– 01.12.2013. 195,44 €

– 01.01.2014. 198,30 €

– 01.02.2014. 203,77 €

– 01.03.2014. 209,49 €

– 01.04.2014. 206,55 €

– 08.04.2014. 1.383,10 €

sve tekući do isplate koja do 31. srpnja 2015. na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici sve troškove ovog postupka u iznosu od 1.650,00 eura, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje na ovaj iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 7. lipnja 2023. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužiteljica 29.listopada 2008. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o gotovinskom nenamjenskom broj 3214800402, te da je temeljem navedenog ugovora tužiteljici odobren kredit u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita.

3. U konkretnom slučaju radi se o unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka (CHF), te s promjenjivom kamatnom stopom na način da se ista mijenja jednostranom odlukom tuženika, za koju je ugovoreno da će se mijenjati „sukladno odluci kreditora”, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamatna stopa mijenjati.

4. Tuženik je postupajući na opisani način u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarano, već je kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika višestruko puta mijenjana i povećavana u odnosu na Ugovorom određenu kamatnu stopu, a to je zajedno s povećanjem tečaja CHF, dovelo do znatnog povećanja anuiteta kredita i tužiteljica dovedena u težak financijski položaj.

5. Opisanim postupanjem, tuženik je suprotno odredbama brojnih propisa, primjerice Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), Zakona o kreditnim institucijama, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije, ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

6. Nadalje, da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem pod brojem Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. g. odbio kao neosnovane revizije tuženih banaka koje su izjavljene protiv naprijed navedene presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g.

7. Slijedom navedenog, da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi s osnova valutne klauzule u CHF izvršila pretplatu tuženiku koji iznos će se utvrditi u ovom postupku.

8. Podneskom od 21.veljače 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti, te ističe prigovor zastare.

10. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu, knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po vještaku Anisija Bešlić iz JUT d.o.o., pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 3214800402 od 1.siječnja 2009. do 8.travnja 2014. odnosno do dana prijevremene otplate kredita.

12. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 29.listopada 2008. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF uz rok otplate od 60 rata. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu.

13. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

14. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.

15. U odnosu na ispunjenje pretpostavke statusa potrošača kod tužitelja navodi se da sukladno članku 3. Zakona o zaštiti potrošača (2007) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14) "potrošač" je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

16. Dakle, potrošač je uvijek fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, no za ocjenu je li fizička osoba potrošač nije isključivo bitan njegov status u momentu zaključenja ugovora o namjenskom kreditu, već period na koji je zaključen ugovor, pri čemu je potrebno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa uvažavajući načela savjesnosti i poštenja, sve u cilju sprječavanja zlouporaba, ali bez restriktivnog tumačenja definicije potrošača prema kojoj bi se potrošačem smatrala samo ona osoba koja sklapa ugovore koji su izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj. ( Tako i ŽS ST Gž-722/20).

17. Međutim, navodi se da je teret dokaza te činjenice bio na tuženiku, a ne na tužitelju ( Tako i ŽS Vž Gž-1494/22) pa u ovom slučaju kada je tužitelj predmetni gotovinski nenamjenski kredit sklopio kao fizička osoba smatra se da je tužitelj potrošač u smislu Direktive 93/13 EEZ, a koji dokaz saslušanjem tužiteljice tuženik nije predložio slijedom čega nije dokazao suprotno od navedene pretpostavke.

18. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1. - listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1. -7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

20. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.

21. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.

22. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora.

23. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

24. Nadalje, Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-6632/17) odbio je žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (P- 1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

25. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

26. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

27. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

28. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

29. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.

30. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

31. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

32. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

33. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

34. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

35. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule.

36. Dakle, sud je utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj preplatio samo zbog valutne klauzule iznos od 57.386,33 kn / 7.616,45 eura.

37. Nadalje, da ukupan zbroj se ne umanjuje za one mjesece kada nije preplate bilo, slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

38. Naime, tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Naime, osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima, postojanje protutražbine tuženice, koje u konkretnom slučaju nema te osim toga prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kao i prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09 i 78/12), koji je bio na snazi za vrijeme otplate kredita, ne može tuženica u parnici u kojoj je utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, ostvariti korist. Plaćanjem predmetnih otplatnih anuiteta tužiteljica ništa nije primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primila tuženica.

39. Osim toga, u presudi proširenog vijeća br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023 navedeno je da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj Chf bio niži od tečaja Chf na dan isplate u slučaju kada tuženi samo općenito, kao u tom slučaju (a istovjetno i u predmetu br. Rev-1277/2022) stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u Chf. U istoj presudi br. Rev- 549/2023 Vrhovni je sud Republike Hrvatske dao odgovor koji glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o Chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – Chf bio manji od tečaja HRK – Chf na dan isplate kredita." Stoga tuženikov prigovor kojim osporava visinu tražbine s tvrdnjom da tužitelj nema pravo na isplatu dijela otplaćenog kredita kada je tečaj Chf za njega bio povoljniji nije osnovan.

40. Navedeno pravno shvaćanje je obrazloženo na sljedeći način:

„Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

41. Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

42. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

43. O tome da li je tuženik istakao prigovor prijeboja ili prigovor radi prebijanja ocjenjuje se analizom prigovora. Ako tuženik nije predložio da se utvrdi osnovanim njegovo potraživanje, ta da sud u postupku izvrši prijeboj, ne može se raditi o procesno pravnom prigovoru radi prebijanja.

43.1. U konkretnom slučaju, tuženik traži da se utvrdi potraživanje tuženika prema tužitelju (s osnova negativnih razlika) te da se presudom izvrši prijeboj s potraživanjem tužitelja (ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli) pa se navodi da osim što se radi o procesnom prigovoru radi prebijanja istaknutom nakon zaključenja prethodnog postupka, pa taj prigovor radi prebijanja nije uzet u obzir, jer je istaknut nepravodobno, radi se o neosnovanom potraživanju tuženika iz razloga navedenih u točki 38. obrazloženja ove presude, slijedom čega do prijeboja tražbine tuženika sa tražbinom tužitelja u ovoj parnici neće doći.

44. Nadalje, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

45. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7./2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke.

46. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 7.lipnja 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14.lipnja 2018. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

47. Konačno, suprotno tvrdnji tuženice da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, da je i VTSRH u odluci poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. jasno naveo da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe, i da je pogrešno primijeniti u ovom postupku odluke donesene u postupku kolektivne zaštite automatizmom na konkretan potrošački spor bez ispitivanja nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe, navodi se da je odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/2018 zauzeto stajalište da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

48. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

49. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

50. Glede preinake tužbe u podnesku tužitelja od 21.veljače 2025. neosnovano je tuženikovo protivljenje preinaci kao i prigovor zastare s obzirom na datum preinake jer da se pitanje zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno, slijedom čega da je za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka odlučan dan preinake tužbe a ne dan podnošenja tužbe. Naime, u konkretnom slučaju valja primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH doneseno na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. godine koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

51.Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a koja je ništetna valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 21.276,97 kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO- a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.

52. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva (7.616,45 eura.)

53.Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, te sastava podnesaka od 28.10.2024. i 21.2.2025. po 100 bodova te pristup na ročište 12.11.2024. i 4.3.2025. po 100 bodova, odnosno sveukupno 500 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 2,00 eura ( Tbr. 54) iznosi 1.000,00 eura, te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 250,00 eura sveukupno iznosi 1.250,00 eura, uvećano za trošak vještačenja od 400,00 euro iznosi 1.650,00 euro.

U Splitu, 11. travnja 2025.

Sutkinja

Maja Anušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis