REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2590/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja KD ČISTOĆA d.o.o. Rijeka, Dolac 14, OIB: 06531901714, kojeg zastupaju punomoćnici ŠH i drugi, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka iz Rijeke, N. Tesle 9, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici OH i drugi, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate 796,34 €, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-712/2022-8 od 7. travnja 2023., 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-712/2022-8 od 7. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-712/2022-8 od 7. travnja 2023. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 796,34 € s kamatama tekućim od 19. srpnja 2022. do isplate (točka I. izreke), kao i platiti mu trošak parničnog postupka u iznosu od 612,77 € s kamatama tekućim od 7. travnja 2023. do isplate (točka II. izreke).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je, nakon provedenog postupka, utvrdio postojanje tuženikove obveze sukladno članka 921. i članka 964. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO), te u obrazloženju navodi razloge za koje smatra kako opravdavaju takav zaključak. U odnosu na prigovore tuženika glede krajnje nepažnje tuženika, prvostupanjski sud navodi da eventualno postojanje krajnje nepažnje ne predstavlja osnovu za isključenje obveze osiguravatelja, sukladno članka 944. ZOO-a, već da to može biti samo namjera ili prijevara.

1.2. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Smatra da je tužitelj postupio suprotno sklopljenom ugovoru o osiguranju i to odredbama članka 16. stavka 5., stavka 6. i stavka 10. Uvjeta za osiguranje, jer je bez prethodne suglasnosti osiguravatelja priznao i isplatio štetu, te da treba snositi štetne posljedice zbog tog ponašanja.

2.2. Dalje, navodi kako postoji obveza tužitelja da spremnike za smeće smjesti na način da ne ugrožava sigurnost prometa, a da se događaj dogodio upravo iz razloga što tužitelj nije spriječio nekontrolirano kretanje spremnika za smeće uzrokovanog vjetrom, zbog čega je došlo do štete. Žalitelj smatra kako propust tužitelja da moguće pomicanje spremnika osigura pregradama ili lancima predstavlja grubu nepažnju, jer tužitelj zna kako je područje na kojem obavlja svoju djelatnost istovremeno i područje jakog vjetra. Prema mišljenju žalitelja, time što je prvostupanjski sud odbio provesti očevid na licu mjesta tuženik je onemogućen u raspravljanju, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

2.3. Tuženik osporava i pravo tužitelja na zateznu kamatu od dana kada je tužitelj naknadio štetu trećoj osobi, već smatra kako tužitelju pripada naknada kamate tek od dana kada se obratio tužitelju, pri čemu se poziva na odredbu članka 183. stavka 2. ZOO-a te na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7094/2011-21 od 9. travnja 2014.

2.4. U odnosu na kamate koje su dosuđene na troškove postupka, njih osporava jer se, prema mišljenju tuženika, kamata na troškove postupka može tražiti samo u ovršnom postupku i ne može biti predmetom izreke presude.

2.5. Predlaže preinačiti presudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, temeljem odredbe članka 502. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP), s obzirom na to da se isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 €.

6. Stoga je pobijana presuda ispitana temeljem odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a, u okviru dopuštenih žalbenih razloga te po službenoj dužnosti zbog moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

7. Time što je odbio provesti predloženi dokaz očevidom na licu mjesta prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kojom bi tuženiku bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom. Odbijanje suda da provede određeni dokaz samo po sebi ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, jer se, prema toj odredbi, stranka može onemogućiti da raspravlja pred sudom samo nezakonitim postupanjem suda, a ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je s njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz članka 220. stavka 2. ZPP-a.

8. U ovom konkretnom slučaju, navedeni je dokazni prijedlog predložio tužitelj u tužbi, a sud je isti odbio i presudu donio temeljem stanja u spisu. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik, na pripremnom ročištu, naveo da ne osporava postojanje uzročno-posljedične veze između oštećenja na predmetnom vozilu i pomicanja spremnika za otpad („baje“), kao i da ne osporava visinu štete već da samo osporava osnovanost zahtjeva zbog razloga iznijetih u odgovoru na tužbu, i ovaj sud smatra nije bilo razloga za provođenje bilo kakvog očevida.

9. U odnosu na dio žalbe u kojemu se žalitelj poziva na odluku drugog trgovačkog suda, ovaj sud ukazuje kako ranije donesene odluke, osim snagom pravne argumentacije, ne sprječavaju sud da u drugom predmetu zauzme drugačije pravno shvaćanje. Naime, prilikom odlučivanja o pojedinim pravnim pitanjima svaki je sud prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (članak 115. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske). Naravno, kako bi se izbjegla arbitrarnost u odlučivanju, sud je dužan argumentirano obrazložiti razloge svake pojedine odluke, što je prvostupanjski sud, u ovom konkretnom slučaju, doista i učinio.

10. Što se tiče tuženikovog pozivanja na odredbu članka 16. stavaka 5. i 6. Uvjeta za osiguranje, činjenica da je tužitelj priznao odgovornost i isplatio štetu trećoj osobi nije razlog za bilo kakvo odbijanje plaćanja od strane tuženika. Naime, tijekom ovog postupka tuženik je učinio nespornim nastanak štetnog događaja i visinu štete, iz čega proizlazi da bi tuženikova obveza plaćanja štete nastala i u slučaju da tužitelj istu nije priznao te nadoknadio neposredno oštećeniku, a kako to proizlazi i iz članka 16. stavka 10. Uvjeta za osiguranje.

11. Dalje, vezano za žalbeni navod tuženika kako njegova obveza dospijeva tek nakon primitka obavijesti osiguravatelja kojom traži ispunjenje, pa da je to tuženikov rok za ispunjenje u odnosu na koji bi trebalo primijeniti članak 183. ZOO-a, ovaj sud ukazuje da se, u ovom slučaju, primjenjuje odredba članka 1086. ZOO-a, jer se radi o naknadi štete. Prema tom članku, obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete, a nije sporno da je za tužitelja šteta nastala danom isplate oštećenoj osobi.

12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19. i 92/21.).

13. U odnosu na sporno pitanje tijeka kamate na trošak postupka, valja ukazati kako odredba članka 328. stavka 2. ZPP-a propisuje rok za izvršenje činidbe koja je nekome naložena presudom. Navedeni rok nema veze s pravom na kamatu na tu činidbu, već se isključivo odnosi na tužiteljevo pravo da traži prisilno ostvarenje svoje tražbine tek po proteku navedenog roka.

14. Tužiteljevo pravo na isplatu zatezne kamate na troškove postupka, temelji se na odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, koja je stupila na snagu prije pokretanja ovog postupka. Prema toj odredbi, parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje zatezne kamate, pa stoga, suprotno navodima žalitelja, tužitelj ima pravo na navedenu kamatu od dana donošenja presude do isplate.

15. Kako tuženik u svojoj žalbi ne navodi druge razloge zbog kojih smatra da bi u odluci o troškovima postupka prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo žalba je i u tom dijelu neosnovana.

16. Stoga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda potvrđena (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 11. travnja 2025.

Sudac

Mladen Šimundić